Razgovor u planetariju

Razgovor u planetariju

»Opažanja i proračunavanja zvjezdoznanaca naučila su nas

mnogo toga što je vrijedno divljenja. Međutim je zacijelo

najvažnije to da su nam oni otkrili jaz neznanja za koje sebi ljudski

um bez ovih znanja nikada ne bi mogao predočiti da je tako velik.«

(Kant, Kritika čistog uma)

Od samoga početka čovjeku ništa nije jasno. Hodajući pod zvijezdama, on prati njihove putanje i potpuno je zbunjen. Budući da je po prirodi racionalizator, on iz tih kretanja stvara mit o kozmičkom redu; drevne su civilizacije promatrajući zvijezde stvorile prve univerzalne redove vozne po kojima se odvijao život: ta kozmička slika postala je nebeska projekcija zemaljskog života, arhetip i paradigma, kozmogonija koja okončava teogonijom.

Prije pet tisuća godina egipatski su svećenici zapazili da se poplave Nila mogu pretkazati praćenjem zvijezde Sirijus i zaključili da se poplava bliži onda kada ta zvijezda izlazi istodobno sa Suncem. Ta zvijezda blistala je i u crnim eolskim noćima objavljujući, kako se tumačilo, da je vrijeme za sječu lovora, česvine i drugoga drveta pogodnog za izradu plugova i taljiga. Heziodov poučni ep Poslovi i dani obiluje korisnim savjetima za dobar i pravičan život:

»Plejade, Atlanta kćeri, na nebu kad se pojave,

Treba početi žetvu, kad zađu, orati pođi.

Četrdeset se dana i noći skrivaju one,

Ali u krugu godine kada se pomole opet,

Istom je onda vrijeme za žetvu da željezo oštriš.«

Mlaćenje žita preporučuje se kad zasvijetli Orionovo svjetlo a siguran znak proljeća je zvijezda Arktur koja napušta svete Okeanove vode u sumrak dana i

»Treba da pomisliš, kada ždralova glasove plačne

Ozgo iz oblaka čuješ, što svake godine biva,

znači: oranju je čas i kišna dolazi zima.«

Heziodovo djelo u skladu je s agrarnim ciklusima koji u to doba vladaju među zidovima grčkih polisâ.

I kaldejski su pastiri opservirajući zvijezde izgradili vlastiti poredak svijeta; istodobno je to bio mitološki i apstraktni sustav, figurativan i matematički sistem. Sumerski gradovi-države imali su vlastite bogove zaštitnike: njihovi zigurati (»Nebeski brežuljci«) poput monumentalnih hramova kulture Maya i Asteka skrivenih u prašumama ili egipatskih piramida - žele oponašati hijerarhiju neba, svojom monolitnošću nastoje učvrstiti vjerovanje u vječnost kozmičkih zakona, nepromjenjivost svemirskog poretka. Taj univerzalni apstraktni pojam zakonitosti naziva se u indijskoj rg-vedskoj tradiciji ritam.

Porfirije svjedoči da su stari kozmos nazivali »pećinom« i »tamnicom« - nebo (ouranós) nas poput neprovidne staklene kugle odvaja od beskonačnog prostora i nepoznatih svjetova koje naslućujemo. Na obalama Jonije nastale su prve filozofske spekulacije koje žele osvijetliti izlaz iz toga kozmičkog mraka. Pojavila se rana grčka misao.

Prvi među filozofima iz Mileta, kako veli Kant, »osnivač jonske sekte«, bio je Tales. Tradicija za njega kaže da je boravio u Egiptu, regulirao rijeke, smatrao da Zemlja pliva na vodi i da je kozmos jedan, da su zvijezde slične Zemlji ali goruće, da Mjesec sjaji od Sunca. Priča se da je jednom promatrajući zvijezde pao u jamu našto mu je neka starica duhovito rekla: »Zar ti, Talesu, koji nisi kadar vidjeti ono što ti je pod nogama, misliš spoznati ono što je na nebu?« Život je završio prateći atletsko natjecanje za vrijeme velike žege: umro je od slabosti i žeđi! Bila je to vrlo poučna smrt - kao da je želio ljudima i tim činom dokazati da je voda prapočelo i najvažniji element svijeta.

Anaksimandar, njegov sugrađanin, prvi se usudio nacrtati svijet na jednoj pločici, napraviti globus i tvrditi da Zemlja lebdi u zraku; pronašao je gnomon (kazalo sunčanog sata) i horoskop. Uočio je da postoji jedno, pokretljivo i beskonačno (apeiron) i da su se od njega odvojila zodijačka nebesa zajedno sa Zemljom, koja ima oblik valjka ili kozmičkog stupa. Živa bića, tvrdio je, nastaju iz vlage koja hlapi pod sunčanim zrakama a čovjek je u početku bio najsličniji ribi. Zvijezde sjaje kroz cjevaste prolaze a kada se oni začepe nastaju pomrčine (u jednom drugom kontekstu Dante piše da je nebo transparentno i da kroz njega silaze vrline u obliku zrâka iz svakoga pojedinog neba). Sunce je veliki kotač koji ispaljuje vatru, dvadeset i osam puta veće od Zemlje. Bogovi su rođeni u dalekim međuprostorima između istoka i zapada a glavna je sila svemira vjetar.

Posljednji iz te družbe bio je Anaksimen, koji je naučavao da je u osnovi prirode zrak (hypokeimenon). Zemlja je plosnata i lebdi u zraku. Zvijezde su kao čavli zabijeni u kristalnu nebesku sferu. Volio je loviti i proučavati sjene; bio je pravi skioterikon (=lovac sjenâ, tako su Lakademonjani zvali sunčani sat).

U isto vrijeme živi u Velikoj Grčkoj jedna kontradiktorna osobnost - Pitagora sa Samosa. Taj neobični čovjek okupio je oko sebe mnoge učenike i stvorio prototip današnje političke stranke. Taj vegetarijanac koji prezire kuhare i lovce, čudotvorac koji se rađa i umire nekoliko puta zaredom, čistunac koji čas ne jede bob a čas ga jede jer čisti tijelo i želudac, čovjek koji je uznemirio duhove i potaknuo ustanak žena u Krotonu (one su mu bile učenice) - umro je kao prognanik u Metapontu. Kao izvanredan organizator on je stvorio dotad neviđen savez slobodnih mislilaca koji su bili ujedinjeni tajanstvenom šutnjom. Njegovi slušaoci dijelili su se na dvije klase, od kojih su nastale poslije dvije odijeljene struje: akuzmatike (akusmatikoi) i matematike (mathematikoí); prvi su morali samo slušati i učiti bez razlaganja a drugi su mogli postavljati i pitanja. Osim toga jedan dio tih učenja mogao se izlagati pred cijelim narodom (egzoterična) a drugi dio bio je određen samo za posvećene članove saveza (ezoterični). Pitagora je paradigmom svemira proglasio broj (aritmos) a muzika nebeskih sfera u kojoj se izmjenjuju akordi oktave i kvinte temelj je univerzalne harmonije i reda: to je onaj isti puls vedskog »ritma«. Arhita iz Tarenta (IV. st. pr. Kr.) - jedan je od sljedbenika pitagorejskog učenja - postavio je vrlo zanimljivo pitanje: »Kad bih se našao«, veli on, »na kraju prostora, kao na primjer na nebu sa zvijezdama stajaćicama, bih li mogao ispružiti ruku ili štap izvan njega ili ne?«

Osamnaest stoljeća kasnije, jedan čovjek, klečeći na koljenima i oboružan štapom, provirio je kroz kupolu zvjezdanog neba; drvorez s prikazom čovjeka koji je zaslijepljen svemirskim beskrajem kao da je izravna ilustracija Arhitine želje: europski humanisti naginju se nad iste ponore što ih je vidjela i antička misao.