Razdioba riječke poezije druge polovice XX. stoljeća

Razdioba riječke poezije druge polovice XX. stoljeća

Riječka poezija druge polovice dvadesetoga stoljeća uglavnom je selektivno istražena.1 Zbog specifičnoga povijesnoga, gospodarskoga2 i jezičnoga razvoja Rijeke, čija je karakteristika diskontinuitet struktura vrijednosti i moći, opća fragmentiranost i relativizam temeljnih etičkih načela, od književnosti se i nije mogla očekivati bitno drukčija geneza,3 ali i strukture koje je unutar sebe konstituirala. Opće društveno stanje začeto u drugoj polovici XIX. stoljeća nastavit će se i tijekom cijeloga dvadesetoga stoljeća, koje permanentno generira krizu i osjećaj nedovršenosti svijeta i povijesti iskristalizirat će misao da je tek mijena postojana. Jedna od karakteristika riječke književne situacije prije rata bila je njezina periodičnost, a ona se nastavila i nakon njegova svršetka. I prvi riječki književni krug, potom i riječki futurizam, ali i pisci domoljubno-patetične poezije općenito impresionističkoga predznaka s natruhama simbolizma4 nisu vremenski povezani, niti logikom utjecaja upućuju na međusobne dodire. Dok impresionistička priča nastoji korespondirati s hrvatskim kontekstom,5 riječka avangarda (ekspresionizam i futurizam) razvijaju se zahvaljujući promjeni episteme, a ne logikom poetičkoga kontinuiteta i tek manjim dijelom prožimanjima sa susjednim kulturama. Taj će kontinuitet biti uspostavljen tek nakon rata, kada će biti osviješten i prepoznat kao differentia specifica riječke književne paradigme prema središnjoj nacionalnoj liniji. Drugi razlog zbog kojega između ekspresionizma i futurizma nije bilo plodonosne veze jest taj što je potonji u Rijeci bio importiran iz Italije, stoga je on dijelom dviju povijesti književnosti - one talijanske i one hrvatske. Taj će import, kao i cijeli, prije rata značajan, korpus talijanske i fjumanske književnosti riječku književnost značajno odrediti kao graničnu.

Nakonratne poetske paradigme

U drugoj polovici XX. stoljeća izdiferencirale su se dvije osnovne književne paradigme (poetike, matrice) s nekoliko, više ili manje konzistentnih i međusobno povezanih iskustava, koja su u značajnoj mjeri definirana jezikom na kojem su pisana. Budući da je jezik nositelj simboličke i identifikacijske moći, sa svim kontekstualnim referencama, i to, što je važno istaknuti, kulturalnim tek rubno, on je u velikoj mjeri postao sredstvom nacionalnoga, (anti)kolonijalnoga, ideološkoga, etičkoga, povijesnoga, socijalnoga, antropološkoga pa i književnoga određenja. Zahvaljujući tim složenim funkcijama kojima je jednim značajnim dijelom oduzeta nesvjesno-automatska dimenzija, jezik je, u jednome povijesnome trenutku, postao sredstvom razdora i volje za moći. Dakle, dvije temeljne matrice6 riječke književnosti druge polovice XX. stoljeća korespondiraju s općim razvojem nadređene joj hrvatske nacionalne matice. Riječ je o semiotičkoj i gnoseološkoj poetskoj matrici. Prva, semiotička, izrazito je specifična s obzirom na nacionalno zaleđe. Doduše, to slovo razlike plod je njezine genotipske dimenzije. Premda pod semiotičkom matricom podrazumijevamo ponešto šire značenje negoli C. Milanja, termin ponajbolje zahvaća u širinu kompleksa. S obzirom na to da se odnosi na one poetike koje u sebi nadilaze diktat smisla i sadržaja, odnosno bivaju svjesne jezične proizvodnosti i tvarnosti, naglašeno metatekstualne/intertekstualne7 te poetike koje zanemaruju emotivne, konativne itd. funkcije da bi u prvi plan stavile samu poetsku usmjerenost na kod, u velikoj mjeri opis se može primijeniti na avangardnu književnost, no samo onu koja se razvijala nakon Drugoga svjetskoga rata. Pod avangardom, dakle, ne podrazumijevamo, u Flakerovu smislu, stilsku formaciju omeđenu 1910. i 1930. godinom, pa ni stilove radikalne volje koji se nakon 1968. utapaju u već formiranome postmodernizmu. Stoga što se avangarda nije u potpunosti iscrpila u predratnome razdoblju, njezine su se stilske i idejne karakteristike nastavile realizirati i u prvim godinama sedmoga desetljeća prošloga stoljeća.8 Tek negdje sedamdesetih godina, pojavom niza manirističko-postmodernističkih knjiga s težištem na neoavangardnoj, a ne neotradicionalnoj dimenziji diskursa, avangarda je otišla u povijest, značajno ostavivši svoje tragove. U tom kontekstu riječka književna nakonratna avangarda egzistira na dva kolosijeka. Prvi, kao produžetak istovrsnih povijesnih9 težnji koje se potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih10 godina, što je već drugi smjer, pretapaju u postmodernistički recidiv prvoga. Iz toga genetičkog i evolucijskog razloga riječka književna avangarda integralan je projekt. Potkraj šezdesetih godina u časopisima, a početkom sedamdesetih i knjigama počinju se javljati književnici semiotičkoga/manirističkoga predznaka. Godine 1969. pokrenut je časopis Riječka revija, koja će od svojega prvoga broja donositi napise o letrističkoj, konkretističkoj i tipografskoj poeziji (Alain Schifres), a već će u idućem dvobroju Ljubomir Stefanović objaviti svoje poetske tekstove. Godine 1970. iz Riječke revije proizlazi projekt-časopis Kamov, koji će, što i ime implicira, nastojati koncepciju graditi na avangardnome duhu. Već tradicionalnome tzv. drugome riječkome književnome krugu11 valja pridodati i pjesnika Nikolu Kraljića. Dok će Ljubomir Stefanović12 nakon nekoliko konkretističkih knjiga utihnuti, a Ivana Rogića Nehajeva se može smatrati riječkim piscem samo djelomice,13 tek će Milorad Stojević i Nikola Kraljić zadržati kontinuitet pisanja i objavljivanja tijekom triju desetljeća i stoga se potvrditi kao najvažniji pjesnici riječki druge polovice dvadesetoga stoljeća.14 U osamdesetim će se godinama, pod njihovim utjecajem, napose Stojevićevim, unutar iste poetičke matrice pojaviti Nikola Petković i Ljiljana Domić,15 a u devedesetima riječ je o Ervinu Jahiću i, rubno, Ivici Prtenjači.

Gnoseološka paradigma, koja se usmjerava od Subjekta prema bitku, koja vlastitu »predmetnost« definira ontološki, govori o općim generalijama svijeta. Znači, ona u sebe integrira jednako psihologiju, teologiju, antropologiju različite filozofske koncepcije, konačno i, što se podrazumijeva, metafiziku. Sva pitanja vezana uz bitak, njegov smisao, postojanje stvarnosti i svijeta, njezino su područje cjelovitosti/nepromjenjivosti, stoga i diskurs koji se gradi na njima nastoji biti tipski, opći, monolitan, cjelovit. Gnoseološka paradigma, kako ju definira Cvjetko Milanja, antropocentrična je - njezin središnji sadržaj je fizis, biće samo, odnosno u poetskome govoru riječ je o lirskome subjektu i njegovim najrazličitijim iskazima - ontološkim, ontičkim, generičkim, društvenim.16 Gnoseološkome tipu govora odgovaraju različiti tipovi egzistencijalnoga očitovanja. Stoga se smisao gradi na zakonima logocentrizma, a semantička netransparentnost i jezični eksperimenti bivaju potisnuti u drugi plan, najčešće potpuno eliminirani. Gnoseološki diskurs riječke poezije razvijao se u nekoliko smjerova i u svim idiomima:17

1. Egzistencijalno iskustvo - ono se uglavnom gradi oko nekog antropomorfnog središta, koje je, a da bi bilo vjerodostojnije, najčešće negativnoga predznaka. Jean Pierre Richard govorio je o negativnoj egzistenciji,18 što nije ništa drugo negoli ideja bitka u vremenu na tragu M. Heidegerra, K. Jaspersa i N. Hartmanna, koji subjekt smještaju u odnos prema društvenim i povijesnim iskazima. Pitanja o smislu ljudske egzistencije dovedena su u pitanje dezintegracijom sigurnih uporišta (svijeta, društva, zajednice i sl.) i to onih koja su djelovala, zahvaljujući tradicijskim kodovima, najsigurnije, kao što su religioznost i metafizika. Narastajući pesimizam i svakovrsne nihilističke tendencije koji u povijesnim pričama uglavnom nalaze idealistički vrijednosni poredak plod su sociologijske nesigurnosti. Ta je nesigurnost izbrisala svaki oblik utopijskoga mišljenja, a na osnovi sveopće fragmentarnosti izgrađeno je shvaćanje otvorenoga djela bilo da je riječ o čovjeku, kulturi, filozofiji, o svim područjima egzistencije. Vremenski gledano, dok se otvorenost nije konstituirala kao nova realnost, bitak i njegovo predrefleksivno razumijevanje svijeta našlo se u egzistencijalnome vakuumu. Raspad svih usvojenih vrijednosti, narastanje pesimizma, etička nesigurnost, osjećaj sveprisutne praznine i nedostatak sigurnosti okviri su egzistencijalnoga iskustva koje zahvaća čovjeka XX. stoljeća. Nakon rata kriza se produbljuje, u sjeni Sartreove tjeskobe i Adornove nemogućnosti pisanja (i razumijevanja) poezije nakon atomske bombe jamačno je slika značajnim dijelom bila uspostavljena. Snalaženje u takvu svijetu rezultiralo je krajnjom skepsom, u hrvatskoj poeziji diskurs je to koji prezentiraju pjesnici Razloga. Čak bi se moglo ustvrditi da se riječki pisci egzistencijalnoga predznaka uglavnom realiziraju jednom knjigom, premda se uopće ne može govoriti o njihovoj estetskoj nefunkcionalnosti. Riječ je o sljedećim književnicima: Josip Badurina,19 Boris Ternar, Danijela Bačić-Karković.20 Najznačajniji književnik gnoseološkoga predznaka bio bi Zoran Kršul.21

2. Antejsko iskustvo - ono bi u svakom vidu bilo oblik Mrkonjićeva iskustva prostora, da tako kažemo, s jasno definiranim granicama. Antejstvo bi bilo oblik zavičajnosti koji, kako to definira Stojević, karakterizira ranjiv antropološki odcjep od matere-zemlje, privrženost shemama kolektivne svijesti, unutrašnja destrukcija, dijalektička napetost između dinamičke mijene i statike poetskih toposa,22 koje je najčešće inficirano kampanilizmom i romantičarskim vernakulizmom. Zemlja kao mitem osigurava identitet (nacionalni, regionalni, zavičajni), no prostorno iskutvo nužno se ne poistovjećuje s procesima označavanja i simbolizacije isključivo takovrsno shvaćenog odzemljenja i te duboko arhetipske, antropološko klasične veze s majkom-zemljom. Pjesništvo prostornog iskustva osvještenije je i intencije su mu kudikamo šire negoli identificiranje s toposima zavičajnosti. Antejski kompleks je u toj svojoj shematiziranosti ipak rascijepljen na dva dijela. Prvi je klasično određen doslovnim značenjem, o čemu je do sada bilo riječi, za razliku od drugoga koji se nastoji i uspijeva odcijepiti od tradicijsko-logocentričkoga mišljenja i uspostavlja kudikamo radikalniji odnos prema poetici iz koje potječe, prema poetskome znaku, s naglaskom na označitelju. Dok bi, po Stojeviću, prva tendencija bila arijegardna, druga bi bila avangardna.23 No, postavljaju se neke terminološke dileme prema toj klasifikaciji. Dok poetike radikalnoga prestrukturiranja poetskoga znaka figuriraju kako u modernističko-avangardnom tako i postmodernističko-neoavangar-dnom diskursu, one arijagardne bi valjalo promatrati u nekoliko poetskih koncepcija (impresionizam i simbolizam uglavnom) kojima je zajednički odnos prema jedinstvenosti, smislu - one bi svakako bile tradicijske.

Jedna od bitnijih karakteristika književnosti u Rijeci jest njezina periodičnost. Ne samo da su se manirističke poetike24 izmjenjivale u više ili manje ravnomjernome razdoblju25 nego su i druge strategije bile podložne takvu razvoju. Riječ li je o antejskome čakavskome i talijansko-fjumanskome kompleksu ili pak o gnoseološkim paradigmama pedesetih i šezdesetih godina, sve ih obilježava poetička nekonzistentnost, disperzivnost, periodičnost i neosviještenost. Druga važna karakteristika riječke književnosti jest njezin poetički simultanizam. Unutar različitih lingvosocijalnih grupa postojali su dodiri, no oni su bili sekundarna karaktera. Premda krug čakavskih književnika do Kraljićeve zbirke Put košćere, Stojevićevih Visećih vrtova i Stefanovićevih Pena ali kaštiga karakterizira kampanilizam i implicirajuće antejstvo, kao što isti ti mitemi egzistiraju i u iseljenome i u manjinskome talijanskome pjesništvu, oni su bitno različita karaktera. Kod prvih je riječ o antropološkome odnosu zavičajnosti bez izrazite ideološke stratifikacije, premda ona čakavštini generalno nije strana, a kod drugih zavičajnost je kulturološki, to znači i kolonijalistički, importirana, ona je stoga već u startu ideološki obojena, stoga se i žanrovski26 pa i predmetnotematski27 razilazi s tuzemnim antejstvom. Riječka književna avangarda također se razvijala autonomno, premda je ona značajno otvorila prostor postmodernističkoj književnosti osamdesetih godina ipak tradicionalnijega premda ne i tradicionalnog diskursa, koja je stasala oko novina Val, potom i časopisa Rival, sve do početka devedesetih godina. I treća karakteristika riječke književnosti, a koja proizlazi iz prethodnih, ali i iz povijesnih, gospodarskih, društvenih i jezičnih razloga, jest njezina getoiziranost, koja pretežito rezultira i provincijalizmom, uglavnom kakvih je i dometa. Do pojave Riječke revije28 najznačajniji književnici, premda već na zalazu, bili su Drago Gervais (1904- 1957) i Nikola Polić (1890-1960). Već je u prvome broju časopisa Matice hrvatske Dometi u »Izjavi o načelima i sadržaju ogranka Matice hrvatske u Rijeci«, svojevrsnome kritičkome osvrtu o djelatnosti ogranka, utvrđeno stanje nedostatka književnosti uopće, kamoli estetski relevantne.29

Pedesete i šezdesete godine, bar što se tiče poetskoga diskursa, najprimjerenije bi bilo promatrati kroz antropološku vizuru odnosa prema zemlji kao onoj materijalnoj supstanciji koja aktivira feminilna značenja, najčešće patetično prezentirana unutar tematskih gabarita antejstva (plodnost, dom, psihomorfologija emocija u rasponu od ljubavi, nostalgije, zaštitništva, sigurnosti, utočišta pa sve do hijerogamske opozicije zemlja-nebo, što svemu pridaje karakterističnu pučku/narodnu morfologiju tajanstva/mističnosti) te u iskustvu prostora nasilno segmentiranomu na najmanje dva fizička30 te tri psiholingvosocijalna dijela.31

Toposi granice

Književnost talijanskih pisaca u Rijeci, tijekom druge polovice XX. stoljeća, nedovoljno je istražena,32 bilo da je riječ o nekim metodološkim pitanjima registracije, o njihovim utjecajima na aktualnu književnost pisanu na nekome od hrvatskih idioma te o njezinoj književnopovijesnoj dimenziji. Osnovno metodološko pitanje prilikom periodizacije toga korpusa vezano je uz određenje njezine generičke pripadnosti - je li to u konačnici talijanska ili pak »hrvatska« teorijska i povijesna, sociološka i društvena činjenica. U definiranju njezina statusa valja imati na umu društvenu i fizičku rascijepljenost Rijeke33 te time i različite povijesne geneze.34 Ali, što je važno upozoriti, tu je riječ o dvama genezama - onoj prijeratnoj i onoj poslijeratnoj - gdje dolazi do obrnutih, više-manje proporcionalnih, strukturalizacija moći, a koje su određivale kulturološki razvoj grada. Nesumnjivo da se iz rakursa Drugoga taj razvoj uvijek drukčije promatrao i tumačio.

Po Diltheyu, složena se životna stvarnost kao individualno iskustvo spoznaje doživljavanjem i kao takvo uvijek je parcijalno, no, zahvaljujući razumijevanju koje nadilazi pojedinačnost, bilo da je riječ o ljudima, društvenim zajednicama, narodima, otvara se prostor duhovnim znanostima. Put je to od zajedničkoga prema općemu.35 Kada je riječ o egzodusu talijanskoga korpusa, iz psihosocijalne vizure ukazuje se jedna teškoća - kako kolektivnu dramu ezula, koja je uvijek ujedno i individualna, kvalitativno književno (re)producirati. Tek nekoliko pjesnika uspijeva nadići individualno iskustvo i kolektivnu mentalnu getoiziranost kako bi zasnovali opću paradigmu izgnanstva, dok gotovo cjelokupni korpus iseljeničke književnosti zapada u sentimentalizam i antejstvo.36 Premda uglavnom tradicijskoga izraza, ta je književnost znala iskoračiti prema konkretnoj i vizualnoj poeziji.37 Uz Anitu Antoniazzo pjesništvo ezula uglavnom se svodi na Paola Santarcangelija, čiji diskurs na predmetno-tematskome planu karakterizira značajna prisutnost misticizma i Ericha Vija,38 kod kojega toposi svakodnevice dominiraju izričajem. Ines Srdoč-Konestra načelno prepoznaje tri generacije »...pisaca riječkoga egzodusa i nju čine sljedeći pisci: Nino Perini (pjesnik, 1894-?), Antonio Widmar (pjesnik, pripovjedač, esejist, 1899-1980), Enrico Morovich (1906-1994), Garibaldo Marusi (1909), Paolo Santarcangeli (pjesnik, pripovjedač, esejist, prevoditelj, 1909) te Osvaldo Ramous (pjesnik, romanopisac, dramatičar, prevoditelj, novinar, esejist, 1905-1981), koji je također pripadnik te generacije, ali s nešto drukčijim iskustvom, jer je ostao živjeti u Rijeci. Slijedi uvjetno rečeno srednja generacija rođenih 20-ih godina: Ariele Pillepich (pjesnik, 1920-?), Dario Donati (pripovjedač, 1925), Gino Brazzoduro (pjesnik, 1925-1989), Franco Vegliani (pripovjedač, Trst 1915- 1982) i najmlađa, u koju bismo ubrojili Marisu Madieri (pripovjedač, 1938-1996).«39 Naravno, glavne tematske pače i filozofsko-alegorijske točke iseljeničke poezije postavit će Gino Brazzoduro. One se mogu podijeliti na nekoliko tematskih razina, kako je to klasificirao Aljoša Pužar,40 na kompleks egzodusa, egzistencije, intimizma i metateksta. Iako podjelu valja uvjetno uzeti u obzir, s obzirom na to da su prva tri iskustva u osnovi gnoseološkoga karaktera, dok o metatekstualnome iskustvu (tek intertekstualnome!) ne može biti riječi, ipak ona u osnovi zadire u bit njegova diskursa. Više negoli kod ijednoga drugog pjesnika kod Brazzodura će motiv granice i putovanja/egzodusa poprimiti alegorijsko-biblijske razmjere.

Sukladno sa zbivanjima u Europi, gdje se od šezdesetih godina intenzivirao proces regionalnoga osvješćivanja,41 i među talijanskim iseljeničkim korpusom dolazi do homogenizacije na kulturnome planu. Figura granice na simboličkome polju postala je topos očuvanja razdijeljenoga nacionalnog italofonog identiteta književnosti izvan iskustva imigracije i iskustva emigracije.42 Figure pamćenja i iseljeništva, odnosno pamćenja iseljeništva nametnule su se kao dominantne ne tek zbog intencije muzealizacije i patetično-sentimentalnoga petrificiranja sudbine nego i zbog straha od postupnoga odnarođivanja.43 Po Saidu, egzil/izgon doslovno je i metaforičko stanje, katkada i ne bez ugode.44

Društva, zajednice, grupe, po Durkheimu, konstituiraju se na dvama vrstama »istina«. Prva i starija je mitska, dok je mlađa znanstvena istina. Premda se obje tendencije isključuju, budući da je mitološko-religiozna introspektivno orijentirana prema subjektivizirajućem poimanju svijeta, a znanstvena kao objektivna govori o činjeničnim, provjerljivim, objektivnim spoznajama, one su jednostavno deskripcijske. Zasigurno se misao iseljenika/ezula kao relativno homogeno-zatvorene grupe, što je paradoksalno, razvijala na premisama jednog otvorenog sistema spoznaje svijeta kao što je mitološko. Mitološko mišljenje nastoji objektivizirati svijet (Cassirer), ono je »uvijek na pola puta između (osjetilnih) opažaja i (znanstvenih) pojmova« (C. Lévi-Strauss). Pa ipak, ono je određeno na permutiranje i mijenjanje određenog i kvantitativno konačnog repertoara predmetnoga svijeta. Kod ezula ono je, na ovaj ili onaj način, vezano uz kolektivno-mitološki (biblijski!) doživljaj egzodusa pa se iz tog rakursa predmetni registar i idejne reference uglavnom vežu oko same teme egzodusa, potom i granice, podijeljenosti, izopćenosti, straha... Ezuli su uglavnom kao dio visokotehnološki (znanstveno) razvijene zemlje i kulture ostali zarobljenici osjetilnih dojmova iz vlastite mladosti. Taj sociološko-psihološki moment nije zanemariv prilikom određivanja njihova idejno-ideološkoga sustava mišljenja. Pitanje utjecaja na književnost izbjeglih Talijana u samoj Italiji bitno je stoga što ono u znatnoj mjeri može olakšati njihovu pripadnost književnoj matici. Iako se prožimanja nikako ne mogu svesti tek na nacionalne okvire,45 ipak se u egzodusnim korpusima oni potenciraju iz želje za nedvosmislenim definiranjem pripadnosti, budući da su antejski elementi snažniji negoli u književnika lišenih takvih iskustava. Ukoliko, dakle, oni korespondiraju unutar vlastitih okvira ili s manjinskim prekograničnim korpusom ostalim u Rijeci, utoliko se njihova dislokacija i u književnopovijesnome smislu čini usputnom. Osobito znajući da presudni kulturološki utjecaj na taj korpus ima matična kultura.

Najznačajniji manjinski pjesnici Rijeke, pripadnici starije generacije rođeni prije rata, bili bi Lucifero Martini (1916), Alessandro Damiani (1928), Giacomo Scotti (1928) i osobito Osvaldo Ramous (1905-1981), dok mlađi naraštaj čine Ezio Mestrovich, Nirvana Ferletta i osobito Laura Marchig. Kontinuirani razvoj i međusobni utjecaji unutar manjinskoga korpusa izraženiji su negoli kod književnika hrvatske provenijencije upravo zbog postojanja svijesti manjinskoga zajedništva koja implicira figuru baštinjenja i čuvanja. Upravo iz tog razloga ti su diskursi tradicijskoga predznaka, oni supostoje gotovo autonomno uz postmoderne strategije muzealizacije. Premda gnoseološki diskurs određuje praksu talijanske manjine, Laura Marchig svojom ženskom pozicijom čini svojevrstan odmak od pretpostavljivoga diskursa. Njezina poezija će nešto izraženije nego kod ostalih manjinskih pjesnika nastojati iskoračiti prema većinskoj paradigmi. Inzistiranjem na antropološkoj podlozi ženstva u zbirci Lilith ona će apostrofirati Drugo/Drugu/,46 čime će osvijestiti zastupajući manjinski diskurs prema postmodernističkim teorijskim i praktičnim iskazima.

Era čitanja grada

Sintagma era čitanja grada47 obuhvaća procese osvješćivanja vlastite povijesti, kulture te emotivnoga odnosa prema gradu. Tijekom osamdesetih godina, u kojima dolazi do buđenja svijesti o pripadnosti gradu ne tek kao gospodarsko-tranzitnome središtu Rijeka se počela određivati i prema potisnutim sadržajima vlastite nedavne povijesti, ali je zauzela i dinamičan odnos prema jeziku - valoriziranje već značajno načetoga čakavskoga idioma te neopterećen odnos/suživot s talijanskim jezikom. Pokretanje časopisa Rival (1988) segment je sveukupne kulturne politike Rijeke osamdesetih godina, koji će u početnome razdoblju izlaženja (1988-1992) utjecati na poetske strategije najmlađeg pjesničkog naraštaja. Može se ustvrditi kako je Rival, kao omladinsko glasilo, značajnim dijelom bio pod utjecajem Quoruma. Edi Jurković s knjigom Priroda i društvo i Dragan Ogurlić autori su koji su afirmaciju započeli u Quorumu (1984), uostalom kao i Nikica Petković, te će oni, nakratko, činiti poetsko središte Rivala, unatoč činjenici što u njemu nisu dominantno prisutni. Budući da je početkom devedesetih godina koncepcijski oslabio, to se odrazilo i na samu kvalitetu časopisa pa je postao miksacijsko mjesto za najčešće književno bezvrijedne poetske tekstove, na granici trivijalizma, Rival je postupno izgubio značaj koji je imao prvih godina. Najznačajniji pjesnici koje je instalirao bili bi Ervin Jahić, Rosario Jurišić Vrgada, Igor Večerina i Andrej Urem, dok bi posve autonomno egzistirao Dražen Cuculić. Dok se kod Urema, Jahića i Večerine može prepoznati na predmetnome sloju kao i na strukturalizaciji teksta diskursom videospota snažan urbanitet, Vrgada je pjesnik domoljubno-epskoga karaktera, pomalo anakronistična predznaka, sklon alegoričnoj naraciji.

Devedesete će godine, uz Rival obilježiti još dva časopisa: Dometi48 i Književna Rijeka49. Oba časopisa, pomalo strukovno orjentirana, bit će bez većeg utjecaja na poetska zbivanja u gradu. Takva disperzirana scena u kojoj, barem načelno, vlada časopisni koncepcijski pluralitet, tijekom posljednjega desetljeća XX. stoljeća nije uspjela formirati poetsku jezgru koja bi nasljedovala jedan od već postojećih poetskih modela. Dijapazon autonomnih, najčešće gnoseološko orijentiranih, autopoetika bez poetika karakterizira navedeno razdoblje. Budući da se književnost u Rijeci javlja periodično, što je konstanta još od njezinih početaka Šimuna Kožičića Benje, devedesete godine još su uvijek u znaku hrvatskih pjesnika formiranih i afirmiranih tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina - u prvom je redu riječ o M. Stojeviću, N. Kraljiću, Dragici Torić Drenovac, D. Sirniku, Z. Kršulu, Z. Kompanjetu.

* * *

Ako je o riječkoj poeziji druge polovice XX. stoljeća suditi iz rakursa aksiologije, onda bez sumnje ona, osim povremenih iskaza, u nacionalnome kontekstu ne igra bitniju ulogu. Osim manirističke konstante koja se postupno već počela rastakati i utapati u postmodernističku površnost malih priča ujedno malih ideja te shodno tomu i malih rezultata i malih, gotovo nikakvih osim strogo lokalnih utjecaja, riječka je književnost osrednjih dometa. No, njezina izrazita vrijednost i specifičnost prepoznaje se u moći asimilacije i prihvaćanja najrazličitijih poetika i, još bitnije, u njezinoj sposobnosti komuniciranja i prožimanja s Drugim, s drugim jezikom i kulturom. I to unatoč negativnoj povijesnoj memoriji te njezinu podređeno-kolonijalnome statusu.

1

U Rijeci uz profesionalna kazališta (HNK Ivana pl. Zajca, HKD Teatar i Gradsko kazalište lutaka) djeluju i poluprofesionalne skupine (Otvorena scena Belveder, Ri Teatar) i amaterska kazališta »Viktor Car Emin« i KPD »Bazovica«, koji njeguje predstave na slovenskom jeziku. Plesno-fizičko-mimskim izričajem bave se teatar TRAFIK, Udruga za scenske umjetnosti »Prostor plus« i Teatar Rubikon

2

Magdalena Lupi: Vrijeme promjena, Frakcija, broj 3, Zagreb, 1996, str 42-45.

3

Ervin Dubrović: Vrag nikad ne spava, Riječki pogledi i ogledi, ICR, Rijeka, 2002, str 109-115.

4

Darko Gašparović, u programskoj knjižici »Vježbanja života«, HNK Ivana pl. Zajca, II. izdanje, Rijeka, 1991.

5

Dalibor Foretić: Prema siromašnom, glumačkom kazalištu, Rival, 1-2, godina VII, Rijeka, 1994, str. 86-99.

6

Kretanja, časopis za plesnu umjetnost, broj 1, 2002, Zagreb, razgovor sa Žakom B. Valentom, str. 34-38.

1

Tekst je objavljen u zborniku sa Slamnigovih dana u Osijeku 2003.

2

Zahvaljujući iznenadnomu gospodarskome uzletu sredinom XIX. stoljeća i prijelazom na sasma novu epistemu, koja se, u svojoj prvobitnoj fazi, prekida početkom Drugoga svjetskoga rata, Rijeka je uspjela izgraditi pomalo neobičnu, na prvi pogled neprimjetnu, simbiozu između književnosti i gospodarstva, odnosno znanosti.

3

Otklanjamo primisao kako se književne strukture nužno poklapaju s duhom vremena, premda se ne isključuju. Negdje na presjecištu općedruštvenih sistema i imanentnoga književnoga razvoja valja tražiti ne samo riječku već i svih drugih književnopovijesnih paradigmi.

4

Nikola Grohovac Recanin, Bademić, Milan Pavelić...

5

Premda se ne uspijeva diferencirati od nostalgijsko-sentimentalnih elemenata impresionizma, odnosno pathosa u najširemu značenju riječi (cjelokupni antejsko-domoljubni kontekst), ona se ipak u nečemu bitno odredila: estetska funkcija književnosti u potpunosti se zanemaruje, a u prvi se plan postavljaju zahtjevi za ideologijskom/ideološkom angažiranošću. Prikriveniji diskurs takovrsne angažiranosti prepoznatljiv je u antejskome svojstvu te književnosti, što će biti značajna karakteristika riječkoga pisma tijekom cijeloga XX. stoljeća.

6

Poslužit ćemo se terminima Cvjetka Milanje budući da oni jasno i pregledno obuhvaćaju u širinu sve one subordinirane stilove, pravce, poetike koji se posljednjih pedesetak godina ne samo brzo izmjenjuju nego i međusobno prožimaju, ali i ponovno vraćaju.

7

Milanja Cvjetko, Doba razlika, Stvarnost, Zagreb, 1991, str. 27.

8

Knjige M. Stojevića - Iza šćita, Lice; T. P. Marović - Asfaltirano nebo, Knjiga vode, Riječ u zemlji, J. Sever - Diktator, J. Stošić - Đerdan, Ja pjevam Dubrovnik itd.

9

Na tragu Janka Polića Kamova, i Josipa Baričevića, manje Mije Miška Radoševića.

10

Milorad Stojević i Ljubomir Stefanović svoje prve cikluse pjesama u časopisima objavljuju već šezdesetih godina, prije pokretanja Pitanja, a da bi sljedećeg desetljeća objavili knjige. Stojevićeva prva knjiga pjesama Iza šćita do sada je tumačena iz perspektive nasljedovanja gnoseološkoga diskursa razlogaške generacije, što je, po svemu sudeći, ishitreno zaključivanje. Njome Stojević parodira/persiflira taj isti diskurs upućujući na njegovu maniriziranost, tipičnost dakle koju nije teško stilski oponašati. Drugim riječima, Iza šćita je paradoksalna knjiga koja se klasično postmodernistički poigrava stilovima pisanja, za razliku od njegove druge knjige Lice, koja je u značajnoj mjeri avangardna, premda ne i jedino. Svijest o regresivnosti kao mogućnosti produžavanja avangarde na idejnome planu postmodernistička je, dok stilski tekstovi još uvijek funkcioniraju avangardno. Avangardno načelo je i težnja k uvijek novim strukturama, kako onim tekstualnim tako i estetskim, etičkim, idejnim. Obje knjige egzistiraju upravo na tim razmeđama kada jedna epoha prepušta mjesto drugoj, stoga se u njima istovremeno očitavaju obje dihotomije, a da je riječ o istome. Smatramo kako su obje paradigme (avangardna i postmodernističko-neoavangardna) manirističke te da je manirizam treći put u smjenjivanju tradicionalnih i modernih književnih paradigmi. O tome vidi: Sanjin Sorel, Riječka književna avangarda XX. stoljeća, ICR, Rijeka, 2001.

11

Tome trolistu valja pridodati i Nikolu Kraljića, koji je od svoje poetski osviještene knjige Put košćere (1974) istovremeno i poetički istosmjerno stupio na književnu pozornicu. Nezaobilazan razlog njegova pridruživanja vidi se u tome što je i on čakavski idiom odlučio lišiti njegove antejske dimenzije i pjevanje smjestiti u prostor jezika, u smislu naglašavanje njegove označiteljske dimenzije.

12

Knjige pjesama Pene ali kaštigi (1975), Ribe, rakovi i školjke (1978), Umnožena pjesan (1979).

13

Riječ je o njegovim riječkim knjigama »lučke pjesme za pjevanje i recitiranje i druge nerazumljive pjesme« te o zbirci »pjesme o imenima, ženama i drugom«.

14

Pod tom tvrdnjom ne podrazumijevam njihovu aksiologiju unutar semiotičke/manirističke matrice, negoli unutar cjelokupnoga riječkoga korpusa toga vremena. Na jednome drugome mjestu zasebno će biti objašnjeni razlozi toga kritičkoga mišljenja.

15

Njezina prva knjiga Zb(i)rka (1979) dio je riječke priče.

16

Milanja Cvjetko, Doba razlika, Stvarnost, Zagreb, 1991, str. 26

17

Na talijanskome jeziku, i hrvatskim idiomima - čakavskome, štokavskome, rubno čak i kajkavskome.

18

Richard, Jean Pierre, Rene char, Nova europska kritika 1, Split, 1968.

19

Objavio je knjigu pjesama Protok omeđenim prostorom (ICR, 1969)

20

Objavila je knjigu Hajka (Mladost, 1969)

21

Zoran Kršul pjesnik je koji nadilazi riječke književne okvire. Premda ga nacionalna matica uglavnom zaobilazi (toj su getoizaciji, smatramo, dva razloga - prvi je što ga se poima bosanskohercegovačkim književnikom, a drugi je što je uglavnom aktivan unutar gradske - riječke književnosti), on svojom poetskom kompleksnošću sintetizira nekoliko iskustava. B. Maleš je naglasio autorovu hermetističko-fenomenološku praksu, dok je M. Stojević uočio ekspresionističku te, u zbirci Simultanka, i nadrealističnu matricu pisanja. Pritom se u Kršulov diskurs značajno ugrađuje narativizacija, ali su također primjetni elementi poezije dosjetke, što dodatno naglašava autorovu teorijsku osviještenost. Predmetni toposi zadiru u osnovne i rudimentarne točke pjevanja: egzistencija, povijest/vrijeme, rat, život, smrt itd., a figure kojima se obilno služi izrazito su »moderna senzibiliteta« - ironija, groteska, parabola, intertekstualnost.

22

Stojević Milorad, Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća, ICR, 1987, str. 264.

23

Isto, str. 283.

24

Pod manirističkim poetikama podrazumijevaju se avangardne i postmodernističko-neoavangar-dne strategije pisanja. O tome vidi: S. Sorel, Riječka književna avangarda XX. stoljeća, ICR, Rijeka, 2001.

25

1. Riječki književni krug, riječki futurizam, tzv. 2. riječki književni krug, Nikola Petković, Ervin Jahić, Ivica Prtenjača.

26

U iseljeničkoj književnosti prevladavaju narativni diskursi, pretežno oni memoarskoga i autobiografskoga karaktera, odnosno svih onih zapisa koji povijesnu, kolektivnu i intimnu dramu propitkuju kroz iskustvo egzodusa i imigracije, pa i kada je riječ o tekstovima romanesknoga ili novelističkoga predznaka. Već u italofonoj manjinskoj književnosti Rijeke, razumljivo, ta žanrovska nivelacija nije poštivana. Ona je uglavnom poetski određena. Manjinska književnost u Rijeci, kako se čini, žanrovski korespondira s ostalim dominantnim (poetskim, dakle) obrascima, no ne iz poetičkih razloga, nego bitno pragmatičnih. Riječ je o odabiru neutralne književne vrste koja je zbog metaforičke (ne)određenosti ideološki najneupadljivija, stoga i bezazlena. Ono što je u početku bilo »primjereno« s vremenom je postalo dominantno.

27

Iseljenička književnost granici i egzodusu posvećuje značajan prostor, dok čakavski književni varijetet njima ne pridaje osobitu pozornost. Italofona manjinska književnost, uglavnom, tematski se opredjeljuje zavičajno (primjerice, Lucifero Martini prošao je put od angažiranoga pjesništva do poezije gnoseološkoga predznaka koja jednakom mjerom baštini iskustvo prostora i egzistencije, u klasičnome sartreovskome smislu), stoga ona značajnim dijelom ipak korespondira s »gradskom« matricom, premda kontekstualno, i kada nije eksplicitno naglašena, prepoznaje se sentimentalno-nostalgijska crta podijeljenoga nacionalnoga korpusa.

28

1952.

29

»S obzirom na ljudski i stvaralački potencijal današnja Rijeka nema zadovoljavajuće književne produkcije. Krug aktivnih i afirmiranih pisaca neobično je malen, i to je jedan od najuočljivijih nedostataka u kulturnoj atmosferi grada. Čini se da su dosadašnji stimulansi bili nedovoljni ili pogrešni te da nije bilo pravilnog odnosa prema mladim i potencijalnim talentima. Štaviše, usred pomanjkanja redaktorskih i ocjenjivačkih kriterija prijeti opasnost da se i sam pojam književnosti, vezan uz lokalnu nekritičnost, profanira. S druge strane, baš u samom Ogranku, pojedinim kvalitetnim riječkim piscima nije pružena dovoljna podrška..., Dometi, br. 1, 1968, str. 123). Slična situacija izostanka kvalitetne književne produkcije i nepostojanja aksioloških uzusa izrazito karakterizira devedesete godine. Premda se pojavilo dosta pisaca (E. Jahić, A. Urem, R. Bebek, I. Prtenjača, D. Cuculić, Rosario Jurišić Vrgada, I Mauro itd.) tek nekoliko njih korespondira s nacionalnim poetskim smjerovima. Većina književnika zadovoljava se lokalnim statusom, što potkrepljuje činjenica da objavljuju uglavnom u Rivalu i Književnoj Rijeci. Za te časopise, kao i za Matičine Domete vrijedi konstatacija iz »Izjave« kako su stimulansi nedovoljni ili pogrešni a da bi poetski život bio relevantan.

30

Sve do osamdesetih godina, u tzv. eri čitanja grada o nasilnome egzodusu pripadnika talijanske zajednice nije se govorilo. Taj dio, izuzev u znanstvenim krugovima, još uvijek nije potpunoma osviješten iz razloga što se riječka povijesna znanost diferencirala na onu prohrvatsku koja nalazi obrazloženje egzodusa te onu protalijansku koja u njemu vidi etničko čišćenje.

31

Riječ je o trima idiomima, standardnome štokavskome, manjinskome fjumanskome te čakavskome. Odnos moći štokavskoga i čakavskoga narječja tijekom stoljeća odvijao se na štetu potonjega. Rijeka je izvorno bila cakavski grad, no idiom se počeo gubiti početkom XX. stoljeća. Jedna od karakteristika čakavskoga jest prisutna inferiorna svijest njegovih govornika u odnosu na standard. Razloga tomu je više, no ipak ih ponajprije valja tražiti unutar društvenopovijesnih mijena koje su se stoljećima zbivale u Rijeci. Budući da je hrvatski jezik (čakavština) bila govor nižih društvenih slojeva, izvan standardne uporabe, nije ni čudo da se razvila svijest o »nefunkcionalnosti« čakavskoga idioma. Nakon 1918. godine, kada se na razini Države SHS« štokavština normativizira, potpunoma se počinju raspoznavati konačni obrisi jezične strategije započete još za ilirskoga narodnog preporoda. Čakavština se našla u paradoksalnoj situaciji: razmjerno brzo istiskuje je i smješta u manje areale jedan od hrvatskih idioma, uspjelo joj je ono što nije uspjelo ni talijanskome (talijanizacija) ni germanskome (germanizacija) jeziku, a o madžarskome ne treba ni govoriti. S druge strane, štokavski idiom uz vlastitu agresivnost pokazuje i značajnu dozu otpora pa i djelomične antagonističke akulturacije (Devereux Georges, Komplementaristička etnopsihoanaliza, August Cesarec, Zagreb, 1990). Djelomične stoga što se pojam akulturacije odnosi na dodire i utjecaje među različitim kulturama i uključuje njihove promjene, ali tek jednim segmentom, što u odnosu čakavskoga i štokavskoga idioma nije slučaj. Pa ipak, štokavski otpor domicilnome idiomu jednim dijelom valja tražiti i u superiornome kulturnome osjećaju, što je karakteristika kolonijalnoga diskursa. Čakavski idiom nije potpunoma antagonistički akulturiran budući da je djelomično preuzeo štokavske obrasce, prvenstveno na leksičkoj razini.

32

Prvo sintetsko djelo o fjumanskoj književnosti priredio je A. Pužar - Cittŕ di carta / papirnati grad (ICR - Edit, Rijeka, 1999).

33

Na socijalnome planu u Rijeci tijekom prve polovice dvadesetoga stoljeća ideologijska moć skoncentrirana je u rukama Talijana, dok je domicilno stanovništvo bilo objekt represalije - ekonomske, kulturne, jezične. Fizička granica Rijeku je odvajala od Sušaka, hrvatskoga, odnosno jugoslavenskoga ozemlja. Tek će nakon II. svjetskog rata Rijeka biti objedinjena.

34

Nakon rata Talijani Istre i Rijeke doživjeli su masovan egzodus tako da je u kolektivnoj amnezi grada ostalo ispražnjeno simboličko polje koje upravo kao takvo, očišćeno od označitelja, postaje označeno. Relikti praznoga mjesta danas su tek rubna upotreba nekada službenoga jezika, odnosno kulturni kontekst koji je dijelom postao tradicijskim mišljenjem novopridošlih žitelja. Drugim riječima, nesvjesni mehanizmi koji su se formirali stoljećima, premda su im nositelji ostali u manjini, s vremenom su djelovali prosvjetiteljski, odlaskom Talijana talijanska kultura je nastavila odgajati snošljivosti novopridošle Slavene. U međusobnome prožimanju nastala je specifična riječka književnost talijanskoga, točnije fjumanskoga izričaja, sa svim posebnostima manjinske, ali i granične književnosti. Premda je bit identiteta sačuvana, talijanska manjina ipak se značajnije prilagodila od domicilne.

35

V. Diltaj, Zasnivanje duhovnih nauka, Prosveta, Beograd, 1980, str. 185.

36

Gianni Angelo Grohovaz čakavskim idiomom, u skladu s poetikom zavičaja čakavskog pjesništva, tematizira antropološke topose mladost/djetinjstvo - dom - sreća/idila. Mitizirajući prošlost Grohovaz ispisuje nacionalni psihogram budućih ezula klasičnim obrascem crno-bijeloga tipiziranja.

37

Pjesnikinja Anita Antoniazzo u Padovi je objavila svoju jedinu zbirku pjesama Forme poetiche, koja se više rukovodi vizualnim kodovima šezdesetih, posebice sedamdesetih godina i konkretističkim diskursom, premda i to stoji pod znakom pitanja. Iako tekstove značajno vizualizira na predmetno-tematskome planu oni ne nadilaze predvidljivost antejskoga.

38

Erich Vio inače je pisao na njemačkome jeziku, jedina zbirka pjesama na talijanskome jest Pensieri e versi.

39

Ines Srdoč-Konestra, Pisci riječkoga egzodusa, Fluminensia, god 8, br. 1-2, str. 21-22. Op. a. kurzivi u zagradama nisu u citiranome izvorniku dijelom teksta, već u fusnotama.

40

Brazzoduro Gino, Straniero/Stranac, Edit/ICR, Rijeka, 1996, pogovor, str. 53.

41

Morin Edgar, Misliti Europu, Durieux, Zagreb, 1995, str. 151-153.

42

Aljoša Pužar daje tipologiju temeljenu na prostornim parametrima, potom iz njih segmentira različite književne strategije, iskustva, no karakteristika je svima motiv pamćenja i emigracije. A. Pužar, 1999, str 435-436.

43

Motiv smrti u iseljeničkoj poeziji nadilazi uže poetičke razloge i doslovce postaje egzistencijalnim mjestom zbog toga što u italofonome krugu (iseljeničkome i manjinskome) prijeti, a s obzirom na ipak iznimno malen korpus, odumiranje.

44

Talijanski intelektualni korpus izbjeglištva »obilježen je kao nešto/netko što/tko (op. a.) stoji kao marginalna figura izvan udobnosti povlastica moći (...) bivanja-kod-kuće, također je veoma važno upozoriti na to da to stanje donosi i određene naknade i, da, čak i povlastice.« Edward Said, Intelektualni egzil - izgnanici i marginalci, Tvrđa, Ivanić Grad, br. 1-2, 2000, str. 30.

45

Umberto Saba tek je najočitiji primjer prožimanja romanske i slavenske kulture. Također se čini uputno spomenuti tršćanskoga pisca Piera Antonija Quarantottija Gambinija, a na koga je, po vlastitome sudu, U. Saba znatno utjecao. On će, uglavnom u svojim narativnim djelima, često spominjati Rijeku i granicu, no s krajnje iredentističkih pozicija. Unatoč tomu ideologijskome statusu njegove književnosti, ostaje činjenica utjecaja i poticaja, premda uglavnom oni bivaju italofono-ezulske provenijencije. - Autor je posmrtne zbirke pjesama Al sole e al vento (Na suncu i na vjetru). Nedjeljko Fabrio, Nova tršćanska književnost i mi, Forum, br. 4-5, 1975.

46

Na nekoliko interferirajućih razina valja iščitati Drugoga: na, uvjetno rečeno, feminističkoj te s obzirom na prvotno značenje imena (riječ je o prvoj ženi, stvorenoj prije Eve, ona označava nevjernost prema bračnoj i obiteljskoj zajednici, simbolizira noćni svijet) na antropološkoj razini te onoj jezičnoj - dijalektalnoj.

47

Naziv je parafraza amblematične knjige o povijesti i umjetnosti (arhitektonskoj) Rijeke povjesničarke umjetnosti Radmile Matejčić Kako čitati grad (ICR, Rijeka, 1988). Tijekom osamdesetih godina Rijeka počinje reosmišljavati vlastiti identitet. Proces se uočava na supkulturnoj (navijačka skupina Armada, značajna koncertno-kazališna produkcija OK Ivo Lola Ribar - Palach...) i kulturnoj razini: knjige Zlatka Keglevića, Milivoja Čopa Riječko školstvo (1848-1918) (1988), Bosiljke Janjatović i Petra Strčića Optužnica i presuda članovima i simpatizerima KPJ iz Hrvatskog primorja (1934) (1984), Luje Margetića Rijeka, Vinodol, Istra (1990), Povijest Rijeke (grupa autora) (1988), izuzetno utjecajni omladinski list Val, pokretanje časopisa za književnost Rival, izdanja (književna, teorijska, povijesna) Izdavačkog centra Rijeka, koji značajnu pozornost posvećuje riječkim književnicima (bilo manjinskim bilo čakavskim, dakako i na štokavskome idiomu), kazališna predstava N. Fabrija i D. Gašparovića Vježbanje života itd.

48

Dometi su osnovani u okrilju Matice hrvatske 1968. godine (Zvane Črnja), a od 1971. više ih nije uređivao Izdavački centar Dometi, nego Izdavački centar Rijeka. Tek će 1993. godine, zahvaljujući sudskoj parnici, Dometi ponovno biti vraćeni Matici hrvatskoj. Novi Dometi počet će zagovarati retrogradne tendencije, počesto na granici pamfletizma, u kojem neokroatocentrizam postaje jedino »estetsko« načelo. Time je učinjen svojevrstan salto mortale - od izjave iz prvog broja Dometa (1968), gdje se apostrofira nedostatak estetski relevantne književnosti pa do neprepoznavanja poetika sukladnih vremenu te izrazita inficiranost ideologijskim stratifikacijama na kraju stoljeća očitava se činjenica kako su i sami Dometi u jednome razdoblju bili dio tog nedostatka.

49

I Književna Rijeka, slično Dometima, značajno je ideologijski profilirana, s istim koncepcijsko-aksiološkim problemima kao i situiranju gradske književnosti u kontekst nacionalne matice. Oba časopisa izrazito su lokalno orijentirana te imaju nemalu ulogu u ponovnoj getoizaciji Rijeke tijekom devedesetih godina.