Prinova u Starim piscima hrvatskim

Najstariji hrvatski latinički spomenici (do sredine 15. stoljeća); priredila Dragica Malić, uvodne tekstove napisali Dragica Malić i Dunja Fališevac; Stari pisci hrvatski, 43, HAZU, Zagreb, 2004.

Od prve knjige posvećene djelima Marka Marulića (1869) urednici i priređivači poznatoga knjižnoga niza Stari pisci hrvatski trude se pouzdano i kritički predstaviti tekstove hrvatske pisane baštine. Po trajanju, ulozi u društvu i zaslugama za hrvatsku kulturu i filologiju ta ugledna biblioteka Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti dosad nije nadmašena. Ove je godine u njoj objavljena 43. knjiga. Minulo je, dakle, gotovo desetljeće otkako je u 42. knjizi akademik Josip Vončina predstavio djela Frana Krste Frankopana (1995). Na temelju toga podatka može se reći da objavljivanje 43. knjige SPH zaslužuje pozornost kao važan događaj za hrvatsku filologiju.

Knjigu je pod naslovom Najstariji hrvatski latinički spomenici (do sredine 15. stoljeća) priredila dr. Dragica Malić, znanstvena savjetnica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i danas zasigurno najbolji poznavatelj korpusa tekstova koji je označen naslovom knjige. Njezina znanstvena bibliografija otkriva da je veći dio istraživačkih napora usmjerila na proučavanje najstarijih hrvatskih latiničkih spomenika (na njihove transkripcije, monografske obrade i filološke raščlambe specifičnih i zajedničkih problema vezanih uz taj korpus). Važnost tih istraživanja i 43. knjige Starih pisaca hrvatskih ne treba tražiti samo u prezentiranju omeđenoga korpusa i objavljivanju najnovih spoznaja vezanih uz najstarije latiničke tekstove nego i u upotpunjavanju slike o višestoljetnoj upotrebi latinice u Hrvata, jer dosadašnji povijesni pregledi (1889. T. Maretić; 1951. P. Diels; 1969. M. Moguš i J. Vončina) ne prikazuju grafiju srednjovjekovnih latiničkih tekstova ili neke od njih spominju bez temeljite analize. Najnovija knjiga priređivačice prirodno se nadovezuje na zbirku njezinih ranijih znanstvenih prinosa koje je koncem 2002. pod naslovom Na izvorima hrvatskoga jezika objavila Matica hrvatska u biblioteci Hrvatska jezična baština.

U 43. knjizi SPH nalaze se dva uvodna teksta. Veoma opsežan prvi predgovor (99 stranica) pod naslovom Uvodna razmatranja napisala je Dragica Malić, a drugi pod naslovom Između molitve i stege Dunja Fališevac. Iza dvaju predgovora, Napomena i Kratica navode se transkripcije tekstova ovim redoslijedom: Red i zakon, Šibenska molitva, Cantilena pro sabatho, Božje zapovijedi, Molitva svetoj Margariti, Sudac gnjivan, Jurjeva glagoljička početnica, Odlomak Korčulanskoga lekcionara, Zadarski lekcionar, Vatikanski hrvatski molitvenik i Akademijin dubrovački molitvenik. Svi navedeni naslovi osim Reda i zakona i pjesme Cantilena pro sabatho nisu originalni, nego potječu od njihovih istraživača.

Prvi predgovor podijeljen je u nekoliko odsječaka: 1. Historijat otkrivanja i objavljivanja najstarijih hrvatskih latiničkih rukopisa; 2. Opis tekstova obuhvaćenih ovom publikacijom: Najstariji hrvatski latinički rukopis, Zapisi Pavla Šibenčanina i ostali hrvatski latinički rukopisi šibenskoga Samostana sv. Frane, Juraj iz Slavonije i njegovi latinički zapisi, Glose i lekcionari, Molitvenici/oficiji; 3. Grafija predočenih tekstova; 4. Najvažnije pravopisne odlike; 5. Glavne jezične značajke; Literatura. Autorica piše kako su se postupno otkrivali i objavljivali najstariji hrvatski latinički tekstovi, potom opisuje korpus: najstariji poznati veći latinički tekst Red i zakon sestara dominikanki iz sredine XIV. stoljeća, zapise Pavla Šibenčanina i latiničke rukopise šibenskoga Samostana sv. Frane (Šibenska molitva, Cantilena pro sabatho, Božje zapovijedi, Molitva svetoj Margariti, Sudac gnjivan), latiničke zapise iz početnice Jurja iz Slavonije, hrvatske latiničke glose u evanđeoskim tekstovima (najstarije i najpoznatije su glose iz Radonove Biblije), cjelovite i djelomično sačuvane primorske latiničke lekcionare, molitvenike i oficije na »narodnom« jeziku (Odlomak Korčulanskoga lekcionara, Zadarski lekcionar, Vatikanski hrvatski molitvenik, Akademijin dubrovački molitvenik). Budući da je autorica najviše proučavala jezik i (orto)grafiju najstarijih latiničkih spomenika, nije čudno što poglavlja Grafija predočenih tekstova, Najvažnije pravopisne odlike i Glavne jezične značajke zauzimaju drugu polovicu njezina predgovora. U tom dijelu temeljito opisuje i međusobno povezuje jezik i (orto)grafiju tekstova, a osobitu pozornost posvećuje tragovima starijih predložaka pisanih različitim pismima, odnosno mogućim starijim latiničkim, glagoljičkim i ćiriličkim (među)predlošcima. To je zorno i u brojnim kritičkim bilješkama uz transkribirane tekstove, u kojima kadšto tumači kako su neke grafijske pogreške mogle nastati te pritom rekonstruira moguću grafijsku sliku nesačuvanih predložaka.

U drugoj uvodnoj raspravi istaknuta hrvatska povjesničarka hrvatske književnosti dr. Dunja Fališevac, na temelju važnije medievalističke literature, najprije ocrtava srednjovjekovnu epohu u kojoj nastaju najstariji hrvatski latinički tekstovi. Posebno su naglašeni uvjeti i okolnosti njihova nastanka (Pogled u 'tamu' srednjega vijeka, Između molitve i stege, Vražićak prepisivača). Važan je segment toga predgovora pregledan opis tema i sadržaja najstarijih hrvatskih latiničkih spomenika, a osobito su dragocjena autoričina kulturološka odčitavanja i otkrivanje slike čovjeka te slike svijeta što ju izgrađuje onodobni čovjek. Prema tomu, najstariji latinički tekstovi nisu samo »spomenici raznih oblika religioznosti srednjovjekovnoga čovjeka« nego i »svjedočanstva njegove emocionalnosti kao i njegovih predodžbi o svijetu, vremenu, prostoru«. Iz drugoga kuta predgovor D. Fališevac izvrsno dopunjuje prvu uvodnu studiju.

Svi zastupljeni latinički tekstovi transkribirani su i uređeni prema istim tekstološkim načelima s visokim stupnjem znanstveničke akribije. Neke od tih tekstova D. Malić već je objavila, ali se pri izradi nove knjige priređivačica ponovno vratila izvornicima, revidirala svoja »čitanja« i dopunila ih novim komentarima i bilješkama. Posebno treba istaknuti da se u njoj prvi put objavljuje transkripcija Zadarskoga lekcionara (netranskribirani prijepis objavio je M. Rešetar davne 1894. godine) i prvi put se u cijelosti objavljuje tekst Akademijina dubrovačkoga molitvenika, koji je D. Malić otkrila 1995. u Akademijinu Arhivu i izvijestila javnost o njegovu otkriću 1996. godine.

Iza neprivlačnoga sivila knjižne opreme Starih pisaca hrvatskih kriju se odgovori na pitanja o srednjovjekovnoj hrvatskoj kulturi, osobito o pismenosti, književnosti i razvijenom jeziku čakavske i štokavske osnovice prije rođenja »oca hrvatske književnosti« Marka Marulića, čijim je književnim tekstovima začet slavni Akademijin niz knjiga. Možda se u knjizi trebao naći osvrt ili bilješka o kratkom latiničkom nadgrobnom tekstu +BRAT IAN+ (benediktinska Rudina pokraj Požege), koji se datira na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće, no treba naglasiti da knjiga Najstariji latinički spomenici sadrži pouzdano priređenu fundamentalnu građu za nova filološka istraživanja hrvatskoga srednjovjekovlja. Može se reći da su u 43. knjizi Akademijine edicije na prikladan način široj čitateljskoj i užoj znanstvenoj javnosti predstavljeni tekstovi samozatajnih pisaca koji su stariji od dosadašnjih baštinskih tekstova u Starim piscima hrvatskim.

Amir Kapetanović