Prilog poznavanju štokavskoga narječja i njegovih dijalekata

Josip Lisac: Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja, Hrvatska dijalektologija 1, Goldenmarketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2003.

Pred nama je novi uradak hrvatskoga dijalektologa dr. Josipa Lisca, redovitoga profesora dijalektologije i povijesti hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Zadru, knjiga Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja.

Ta je knjiga, prema najavi njezina izdavača Golden marketinga - Tehničke knjige iz Zagreba i autora, prva u nizu od triju koje će opisati sva naša tri narječja. To će za hrvatsku dijalektologiju, dakako, biti vrlo značajna izdanja s obzirom na to da cjelovita hrvatska dijalektologija još nije napisana.

Dr. J. Lisac je u ovoj knjizi obradio štokavske i torlačke idiome kojima govore Hrvati. Kako, međutim, Hrvati govore svim štokavskim dijalektima, a i nekim torlačkim idiomima, autor je dao i vrlo sažet prikaz i onih dijalekata koji prvenstveno pripadaju govornicima srednjojužnoslavenskih govora koji nisu Hrvati. Tako su za cjelovitu sliku štokavskoga narječja obuhvaćeni i idiomi Bošnjaka, Crnogoraca i Srba.

Kao pravi dijalektološki udžbenik, ova knjiga započinje određivanjem granica štokavskoga narječja.

Štokavskim se narječjem govori približno u polovici naselja u Hrvatskoj, u cijeloj Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i u Srbiji izvan njezina jugoistočnoga prostiranja. Hrvatske štokavske govore, kaže autor, nalazimo u veliku broju u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini; manje ih ima u Crnoj Gori i u Srbiji, pa i na drugim područjima: u Italiji (Molise), u Austriji (Vlahija u Gradišću), u Madžarskoj (cio niz naselja), u Rumunjskoj (Rekaš) i drugdje po svijetu. Nehrvatski štokavski idiomi postoje i u Sloveniji, u Madžarskoj, Rumunjskoj, u Makedoniji itd. Hrvatski štokavski govori većinom se jasno razlikuju od ostalih govora istoga narječja svojim posebnim zapadnim značajkama i svojim vezama s čakavskim i kajkavskim govorima.

Dijalekatska se slika hrvatskih narječja promijenila nakon velikih migracija koje su se događale uglavnom u 16. i 17. stoljeću. Prije migracija granice rasprostiranja naših triju narječja bile su vrlo kompaktne i jasne. Zapadna štokavština graničila je s kajkavskim i čakavskim narječjem te s istočnom štokavštinom. Istočna štokavština prostirala se od područja zapadne štokavštine do područja torlačkoga narječja, to jest do zone od Albanije preko Kosova i današnjeg Stalaća do današnjega Donjeg Milanovca na Dunavu.

Dr. J. Lisac je opis štokavskih dijalekata započeo izdvajanjem 23 osnovne značajke štokavskoga narječja te opisom vokalizma, konsonantizma, prozodije, morfologije, sintakse i leksika.

Da bi se dobro klasificirali i opisali dijalekti nekoga narječja valja sastaviti kriterije za klasifikaciju koji omogućuju odvajanje jednih od drugih. Za štokavske je dijalekte autor izdvojio tri važna kriterija: stupanj razvoja akcentuacije; reflekse jata (ikavski, ijekavski, ekavski, uz još pokoju pojedinost); šćakavizam ili štakavizam. Ti kriteriji govore o suvremenim strukturalnim činjenicama i o genezi određenih idioma. Uz ta tri glavna kriterija dolaze u obzir i drugi, npr. tip deklinacije, postojanje ili nepostojanje imperfekta i aorista itd.

Po kriteriju refleksa jata tri su dijalekta (i)jekavska: 1. istočnohercegovačko-krajiški ili kraće istočnohercegovački; po jezičnim kriterijima (i)jekavski novoštokavski; 2. istočnobosanski ili nenovoštokavski (i)jekavski šćakavski; 3. zetsko-južnosandžački ili nenovoštokavski (i)jekavski. Dva su dijalekta ekavska: 1. šumadijsko-vojvođanski ili novoštokavski ekavski; kosovsko-resavski ili nenovoštokavski ekavski. Jedan je dijalekt ikavski (zapadni dijalekt ili novoštokavski ikavski), jedan s različitim refleksima jata (slavonski ili nenovoštokavski arhaični šćakavski).

Akcenatski kriterij, najvažniji, odvaja tri novoštokavska dijalekta od ostalih koji su nenovoštokavski.

Po suglasničkom kriteriju četiri su dijalekta štakavska (istočnohercegovačko-krajiški, šumadijsko-vojvođanski, kosovsko-resavski i zetsko-južnosandžački), dva šćakavska (slavonski, istočnobosanski), jedan dijelom štakavski dijelom šćakavski (zapadni).

Autor zaključuje da su Hrvati kao govornici četiriju štokavskih dijalekata (slavonskoga, zapadnoga, istočnohercegovačko-krajiškoga i istočnobosanskoga) zastupljeni manje ili više dobro, a ostalim štokavskim dijalektima govore u relativno malom broju.

Od 31. do 153. stranice opisani su svi navedeni dijalekti.

Prvi je u knjizi opisan slavonski dijalekt (str. 31-49), koji se govori najvećim dijelom u Slavoniji. Podijeljen je u dvije zone, posavsku na jugu i podravsku na sjeveru. U Baranji su idiomi toga dijalekta smješteni južno od granice s Madžarskom.

Slavonski vokalizam karakterizira različitost refleksa jata (zastupljeni su ikavski, ekavski, ikavsko-jekavski te ikavsko-ekavski refleksi). Podravski ekavci u nastavačnim morfemima imaju refleks i u zamjeničko-pridjevskoj i u dijelu imeničke deklinacije, a e u dijelu morfema imeničke deklinacije. Baranjski govori tipa dite-deteta imaju u relacijskim morfemima (u nastavcima) refleks i, a u posavskim govorima tipa dite-djeteta dolazi vokal i u relacijskim morfemima komparativa i zamjeničko-pridjevske deklinacije te vokal e u relacijskim morfemima imenica. Slavonski vokalizam karakteriziran je značajkama općenitima u štokavšini. Primjerice, šwa daje a, samoglasno l i stražnji nazal u. Za konsonantizam je važno istaknuti da je praslavensko d' dalo 5 i da se javlja iznimno na krajnjem jugozapadu dijalekta. U načelu, slavonski je dijalekt šćakavski, no u istočnoj se zoni javljaju i štakavizmi (ponegdje i redovito). Inicijalna suglasnička skupina čr- uglavnom je prešla u cr-, dok skupine jt i jd uglavnom ostaju nepromijenjene (dojt, dojdem). Dočetno l je uglavnom dalo svugdje -o. Suglasnik x u većini govora toga idioma posve izostaje.

Slavonsku akcentuaciju karakterizira starina i dobro čuvanje akuta. U Posavini se javlja kratkouzlazni i dugouzlazni akcent, dok u Podravini izostaje kratkouzlazni i donekle dugouzlazni.

U imeničkoj deklinaciji slavonskoga dijalekta interferiraju stariji i noviji nastavci. U komparativu pridjeva na či, ži, ši, ri dolaze primjeri kao jačji, težji, višji, gorji. U većem dijelu Podravine pridjevi u komparativu imaju nastavak -eji (mudreji). U deklinaciji pridjeva i zamjenica na baranjskom području prevladali su u podravskim govorima noviji oblici, kao i u deklinaciji imenica, dok se u podunavskim još uvijek čuvaju stariji. Infinitiv je obično krnjega oblika.

Uz sintaktičke napomene dr. J. Lisac napominje da se u južnoj zoni slavonskoga dijalekta često izostavlja glagolski predikat te da su veze osnovnih brojeva s imenicama srednjeg roda zamijenjene konstrukcijama zbirnih brojeva (četvero dice). Prilog di se rabi mjesto kamo, a prijedlog od u primjerima kao lupit od zemju. U sjevernoj zoni slavonskoga dijalekta nakon zanijekanoga glagola objekt obično ostaje u akuzativu. Imenice koje znače sredstvo najčešće stoje s prijedlogom. Baranjska sintaksa ne udaljuje se znatnije od podravske.

Slavonski je leksik veoma obilježen stranim utjecajima, što je, dakako, povijesno uvjetovano. Najznatniji je utjecaj njemačkoga jezika, nešto manji madžarskoga i turskoga.

Prikaz slavonskoga dijalekta dr. J. Lisac završava opisom geneze i raščlanjenosti. Govori toga idioma, zaključuje autor, već se od srednjovjekovlja nalaze na krajnjem sjeveroistoku hrvatskoga jezika, odnosno na sjeverozapadu štokavskoga narječja srednjojužnoslavenskoga dijasistema, a to znači da su periferno smješteni i da imaju značajke rubnosti, one koje slavonski dijalekt povezuju s čakavcima i kajkavcima.

Od stranice 50. do 76. slijedi opis zapadnoga dijalekta - novoštokavskoga ikavskog dijalekta. On se prostire na području zapadne Hercegovine, dijelu južne Bosne sve do područja Jajca i zone sjeverno od Travnika i Zenice; u taj je dijalekt uključeno i područje zapadno od Livna, teren oko Dervente i Bihaća. Zapadno od rijeke Bosne i zapadno od Neretve, Hrvati su i Bošnjaci ikavci. Autor naglašava da se prostiranje toga idioma znatno izmijenilo nakon 1992.

Na jugu novoštokavskim se ikavskim dijalektom govori od Opuzena i Metkovića prema sjeverozapadu sve do Omiša. Iako je obala uglavnom čakavska, na mnoga su područja doprli štokavci i izmijenili postojeću čakavštinu. Takvo je stanje u Splitu, podvelebitskom području, na otocima Korčuli (Račišće), Hvaru (Sućuraj), Braču (Sumartin), Šolti (Maslinica), Pagu, osobito u Dinjiški i Vlašićima. U Lici su ikavci novoštokavci koncentrirani oko Gospića, u blizini Senja, oko Lovinca i Svetog Roka, u zoni prema Kordunu. U Gorskom kotaru ikavci su u Liču i okolici, Mrkoplju i u Sungeru. U Slavoniji su novoštokavci u Vuki, Širokom Polju, Punitovcu i Dragotinu. Taj je idiom zabilježen i u nekim mjestima u Bačkoj, Madžarskoj, Austriji, u okolici Budimpešte te u Italiji (Molise).

Glavno vokalno obilježje novoštokavskog ikavskog dijalekta, ističe dr. J. Lisac, jest njegov ikavski refleks jata. Međutim, taj je refleks često nedosljedan pa se javlja i pokoji ekavizam ili (i)jekavizam. Šwa se redovito reflektira kao a (dan, san). Stražnji nazal redovito je davao e (meso), no ima i primjera s refleksom a (žavica 'žalac', prijat 'primiti'). U moliškim primjerima repac 'vrabac', krest i rest, ra se mijenja u re, kao i u Bošnjaka u Donjoj Rami.

U konsonantizmu toga idioma praslavenski d' reflektira se kao 5, s time da je j češće nego u slavonskom dijalektu. Novoštokavski ikavski dijalekt je i šćakavski i štakavski, tako da se po toj značajci dijeli u dva poddijalekta. Autor komentira specifične foneme toga idioma: /f/, /x/, /5/, /4/, /3/, /j/ te pojave kao: protetsko j, rotacizam, novo jotovanje, dočetno l, dočetno m, cakavizam. Akcentuacija je uglavnom dosljedno novoštokavska. To znači da se javljaju četiri akcenta s distribucijom kao u standardnom jeziku. Deklinacija imenica pretežno je novoštokavska, ima i arhaičnijih deklinacijskih oblika. Dvosložna hipokoristična imena dekliniraju se po tipu Péro - PérZ, Ánte - ÁntZ. Pridjevske riječi čuvaju razlike između određenog i neodređenog vida. Infinitiv glagola uglavnom je krnjega oblika.

U odlomku o sintaksi, autor izdvaja znatnu frekvenciju genitivnih sintagmi, izostajanje prijedloga uz dativ, uporabu jedninskih oblika sa značenjem množine, uporabu infinitiva uz glagole nepotpuna značenja, uporabu imperativa za izricanje prošlih radnji, uporabu rečenice kojoj je semantičko obilježje »anonimnost subjekta«, razbijanje superlativnih formi.

U leksiku toga idioma ima mnogo turcizama. U govorima uz more i u moliških Hrvata romanski je utjecaj, a u Bačkoj madžarski i njemački.

Govoreći o genezi i raščlanjenosti novoštokavskoga ikavskog dijalekta, autor ističe da je to današnji dijalekt hrvatskoga jezika koji je najvećom dijalekatnom jedinicom nastalom od nekadanjega zapadnoštokavskog narječja. Štokavski govori u Slavoniji predci su današnjega slavonskoga dijalekta, dok su štokavski govori u zapadnoj Bosni, zapadnoj Hercegovini i u dijelu Dalmacije dali današnji novoštokavski ikavski dijalekt.

Od stranice 77. do 98. opisan je treći štokavski dijalekt, istočnobosanski - nenovoštokavski ijekavski šćakavski dijalekt. O njemu se obično govori kao o dijalektu s prostiranjem između Bosne i Drine te između Sarajeva i Save. Te je neprecizne granice autor pokušao točnije odrediti. Ističe da dolina Fojnice i dolina Usore te nešto terena prema zapadu također pripadaju tom idiomu. Prema sjeveru područje oko Orašja pripada slavonskom dijalektu, a i uz Drinu značajke istočnobosanskoga dijalekta uglavnom nemaju znatnijeg udjela. Na jugu je u okviru istočnobosanskoga dijalekta Sarajevo, Olovo i Kladanj. Ovamo ubraja i govor Hrvatske Kostajnice, Turanovac, Gornje Bazje, Rušanj, Dugo Selo, Budrovac, Detkovac u okolici Virovitice. Istočnobosanskim se dijalektom govori i u Madžarskoj, na području oko Pečuha.

Od vokalnih značajki toga idioma autor ističe pitanje kontinuanta jata, koje je vrlo složeno. Općenito, može se reći da je refleks (i)jekavski, no javlja se i više tipova miješanoga jata. Istočnobosanski vokalizam danas je peteročlan, no još nije sasvim uklonjen sedmeročlani sustav, još se uvijek bilježe diftonzi ie i uo. Šwa je dalo a, s iznimkama u primjerima mine 'manje' ili dilji 'dalji'. Stražnji nazal reflektira se u u. Dočetno l je prešlo u -o, ali ima i ponešto primjera s očuvanim l (kisel). Osobito se reducira i (uredla), rjeđe drugi vokali. U cjelini, vokalizam je dosta nestabilan.

Uz pitanja konsonantizma autor ističe različitost refleksa praslavenskoga d' te šćakavizam. Posebno izdvaja nestabilne foneme /f/ i /x/, foneme /č/ i /ć/, /5/ i /4/. Ističe da sibilarizacija u deklinaciji nerijetko izostaje, da nigdje nije očuvana inicijalna skupina čr-, da je prijelaz ž u r redovit u primjerima tipa moreš, ne mere. Prilično je arhaičnosti očuvano u primjerima tzv. novog jotovanja. Najnovije jotovanje relativno je slabo provedeno, obično uz sonante l i n. Fonem /j/ se uglavnom svugdje čuva. Autor komentira dočetno m, pojavu praslavenske skupine r', fonem /p/ u sekvencijama pk, ps, pš, pt, sekvencije dn, dz, dm, čuvanje skupine tk u zamjeničkom obliku tko, metateze kao u primjerima tvica 'ptica', ćvele 'pčele'.

Akcentuacija istočnobosanskoga dijalekta izrazito je individualna. Zajednička bi osobitost bila da je naglasak u načelu nenovoštokavski, bilo da je sustav četveronaglasni ili peteronaglasni. Na sjeveru dijalekta akcentuacija je nerijetko novoštokavska.

Deklinacija toga idioma bez većih je osobitosti, iznimka je jedino I jd. imenica tipa stvar. Arhaičnost se donekle čuva u G mn. imenica m. i ž. roda. Uporaba duge i kratke množine često je neobična, pri čemu niz imenica zna i za dugu i za kratku množinu (jarcovi, mjesecovi). Hipokoristici završavaju na -o. Infinitivi su uglavnom svugdje krnji. Imperfekt dolazi rijetko, dok je aorist dosta čest.

Uz napomene o sintaksi autor komentira pojedine padeže u rečenici. Primjerice uporabu N jd. mjesto N mn. u pripovijedanju, konstrukciju sa+genitiv, konstrukciju na +genitiv za izricanje vremena, dativ uz glagole kretanja itd. Za taj su idiom karakteristične bezlične konstrukcije kao nanišlo i ubilo.

U leksičkom korpusu tog idioma prisutni su mnogi orijentalizmi, no zanimljivo je da se nađe pokoji talijanizam (u bevutu 'pijan', parletat 'gatati') i germanizam.

U odlomku o genezi i raščlanjenosti autor ističe da je vrlo očito da je u starini taj dijalekt imao stare zapadnoštokavske značajke, od kojih su se neke očuvale do danas, a neke su se izgubile (šćakavizam, starije naglasne osobine - čuvanje akuta, refleks d'>j).

Istočnohercegovačko-krajiški dijalekt - novoštokavski (i)jekavski dijalekt najvećim je dijalektom srednjojužnoslavenskoga dijasistema. Njegov jugoistočni dio zahvaća područje istočno od srednjeg i donjeg toka Neretve uključujući istočni dio Pelješca, Mljet i otočiće oko Dubrovnika; na jugu obuhvaća zapadnu, središnju i sjevernu Crnu Goru, na istoku jugozapadnu i zapadnu Srbiju (do blizine Kraljeva), jugoistočnu Bosnu i najveći dio bosanskog Podrinja sve do Save. Sjeverozapadni dio dijalekta nalazi se u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini zapadno od prostiranja istočnobosanskoga i zapadnoga dijalekta, izuzevši govore zapadnoga dijalekta oko Bihaća i Cazina te drugdje u zapadnoj Bosni.

Tim se dijalektom govori i izvan spomenutih granica, u mjestima Bojanci i Marindol u Beloj krajini u Sloveniji, u nizu mjesta u Madžarskoj te u sjevernoj Kaliforniji, u mjestu Watsonvilleu.

Prema refleksu jata, to je (i)jekavski dijalekt, s time da je na sjeverozapadu (uključujući i centralnu Hercegovinu) običniji jednosložni refleks, a na jugoistoku dvosložni. Šwa se reflektira kao a u jaku i slabu položaju pa se može govoriti o pojavi tzv. jake vokalnosti. Prijedlog s ili sa uz brojeve i zamjenice što počinju suglasnikom može imati oblik: su tijem ili so tijem. Refleks samoglasnoga l uglavnom je redovito u. Vokalna skupina -ao obično je sažeta u -o (imo) ili u -a (vuka) u ličko-sjevernodalmatinskoj zoni, jugozapadnoj Bosni, Žumberku, Kordunu, glavnini Banije, Gorskom kotaru te u Crnoj Gori.

U konsonantizmu autor ističe često javljanje suglasnika ü i ö, izostajanje suglasnika f i x, izostajanje j (prijelazom u j: kjun), refleks praslavenskog d' u /5/, prijelaz ž u r (more), pojednostavnjenje početnih suglasničkih skupina: tica, sovati, ko, ispadanje nekih suglasnika (t, d, v...). U tome je idiomu dosta zastupljeno novo i najnovije jotovanje.

Naglasak istočnohercegovačko-krajiškog dijalekta je novoštokavski četveroakcenatski.

U morfologiji dr. J. Lisac ističe da se hipokoristici kao Pero na sjeverozapadu dekliniraju kao imenice ženskoga roda na -a (G Pere, D Peri), a na jugoistoku se dekliniraju kao Pero - Pera - Peru. Zanimljivo je da je imenica um ženskoga roda. U množini su česti primjeri jednosložnih imenica m. roda (klini, dlani). Na području (i)jekavskoga novoštokavskog dijalekta čuvaju se zamjeničke riječi što i šta. Kao specifičnost autor spominje komparative duji, kašze, infinitive koji čuvaju krajnje -i, živu uporabu aorista s nastavkom -šmo (legošmo). U sjeverozapadnim je krajevima imperativ izgubljen ili je izniman, dok je na jugoistoku uglavnom očuvan.

Kao izrazite sintaktičke osobitosti toga idioma autor izdvaja uporabu slavenskoga genitiva uz negaciju, pojavu tzv. historijskog imperativa i tzv. historijskog infinitiva, koji je sve rjeđi (uspe u lonac pa kuvati), uporabu bezličnih rečenica, fakultativnu uporabu socijativa bez prijedloga, veze za+infinitiv te veze bez+da, dosljedno razlikovanje padeža mjesta od padeža cilja kretanja.

Leksik toga idioma raznolik je u raznim krajevima, uglavnom zbog različitih utjecaja u pojedinim sredinama. Dobro su zastupljene turske riječi, osobito u Bosni i Hercegovini; uz jadransku obalu i u njezinoj blizini prisutan je romanski leksik, a uz granicu nekadašnje Vojne granice i njemački.

Na temelju povijesnih i jezičnih činjenica, autor ističe da je vjerojatno istočnohercegovački krajiški dijalekt utemeljen u 14. stoljeću i to na području istočno od Neretve, u Humu i oko Trebinja. Na tom je terenu najprije došlo i do novoštokavske akcentuacije i do ostalih tzv. novoštokavskih inovacija. Na dubrovačkom području govorilo se posebnim štokavskim dijalektom i prije nego što je u gradu Dubrovniku u 15. st. ugašen dalmatski jezik. Autor kaže da se mnogo raspravljalo o starom dubrovačkom govoru, pri čemu se o Dubrovniku govorilo kao o čakavskom i ikavskom gradu, ali i kao o gradu istočnoštokavskoga govora. Međutim, zaključuje, dubrovački su čakavizmi prirodni rezultati izoglosa s čakavskim susjedima.

Zetsko-južnosandžačkim dijalektom - nenovoštokavskim ijekavskim dijalektom govori se na istoku i jugu Crne Gore i u obližnjim predjelima u Srbiji, u Peroju u Istri te u Vraki (u Albaniji). Refleks glasa jata je uglavnom ijekavski, i to s dvosložnim refleksom jata. Izrazito je zastupljeno jotovanje, i to novo i najnovije. Tome dijalektu pripadaju i govori bokeljskih Hrvata. Perojski govor što pripada tom idiomu štokavski je ijekavski govor Crnogoraca koji su se sredinom 17. stoljeća preselili u Istru iz Crmnice i drugih mjesta. U tome idiomu česti su talijanizmi, kao: štumik, veštit, pirun, beštija, a vokabular vezan za crkvu pravoslavne je provenijencije: krst, manastir, Voskrsenije i sl.

Šumadijsko-vojvođanski dijalekt - novoštokavski ekavski dijalekt govori se u velikom dijelu Vojvodine i na zapadu sjeverne Srbije, na krajnjem istoku Hrvatske te u Madžarskoj i Rumunjskoj. Jat je uglavnom ekavski s tzv. zakonitim ikavizmima. Tome idiomu pripadaju i govori Hrvata iločkoga područja, koji su prvotno bili ikavci, ali su pod utjecajem okolnih ekavaca u novije doba prihvatili drugi refleks jata.

Kosovsko-resavski dijalekt - nenovoštokavski ekavski dijalekt govori se od Kosova do Banata, u Čobancu kod Budimpešte, u Rekašu i u Banatskoj Crnoj Gori u Rumunjskoj. Smederevsko-vrsački poddijalekt toga dijalekta manje je ekavski od većine govora toga dijalekta. Posebnu je pozornost autor posvetio govoru rekaških Hrvata (iz Rekaša kod Temišvara u Rumunjskoj), koji je podosta povezan s drugim govorima smederevsko-vrsačkog tipa.

Pod naslovom Vlahijska oaza (od str. 137. do 140.) kriju se osnovne značajke govora Vlaha u dvanaest sela južnoga Gradišća. Ti mjesni govori imaju znatnih štokavskih osobina, stoga ih je autor uvrstio u štokavske skupine dijalekata, i to »kao posebnu jedinicu s oaznim statusom«.

U knjizi o hrvatskim dijalektima i govorima štokavskog narječja, u poseban su odlomak izdvojeni hrvatski govori torlačkog narječja. Torlačkim se narječjem govori na krajnjem jugoistoku srednjojužnoslavenskoga dijasistema, između kosovsko-resavskoga dijalekta štokavskoga narječja te bugarskoga i makedonskoga jezika. Tomu narječju pripadaju i govori oko Karaševa u Rumunjskoj te govor Svinice u Đerdapu. Torlačkim govorima uglavnom komuniciraju Srbi. Hrvati govore torlački u Karaševu i okolici te Janjevu, Letnici, Vrnavokolu i još ponegdje (Šašare, Vrnez) na Kosovu. Kosovski Hrvati danas u znatnu broju žive u zagrebačkoj Dubravi i u Kistanjama blizu Drniša i Knina. U torlačkom je narječju jat uglavnom ekavski. Autor je u zasebnu odlomku opisao govore karaševskih Hrvata koji žive u sedam sela rumunjskoga dijela Banata te posebno govore Janjeva i Letnice.

Valja istaknuti da je svakom opisu pojedinog dijalekta autor pridodao akcentuirane oglede govora izvornih govornika, što čitatelju dočarava opisani idiom. Neke je primjere zabilježio sam, a neke je preuzeo iz dijalektološke literature. Vrlo vrijedan prilog uz svaki opisani dijalekt jest popis dijalektološke literature. Tako na jednome mjestu čitatelj nalazi vrlo iscrpnu informaciju o dostupnoj literaturi koja može biti dobar temelj za nova istraživanja.

Iznimnu vrijednost ovoj dijalektološkoj raspravi o štokavskim dijalektima daje šest pridodanih karata na kraju knjige. Neke su preuzete od prijašnjih istraživača (P. Ivića, D. Brozovića...), a Dijalektološka karta štokavskog i torlačkog narječja (na str. 163.) autorov je prilog. Ona prikazuje pripadnost mnoštva govora pojedinim dijalektima na taj način da su nazivi mjesta uneseni posebnim bojama pa se tako u osnovnome vidi dijalekatni raspored, a i lakše se prati izlaganje u knjizi.

Knjiga dr. Josipa Lisca Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja, prva u nizu budućega cjelovita sveska Hrvatske dijalektologije, nesumnjivo je uradak koji je obogatio hrvatsku dijalektologiju. Za tom će knjigom zbog jasne i prihvatljive metodologije zasigurno posezati ne samo dijalektolozi i studenti kroatistike već i radoznalci koji žele ponešto naučiti o svojem materinskom govoru.

Lina Pliško