Otium litterarum, utočište, ishodište

Otium litterarum, utočište, ishodište

Otium, učena dokolica utjelovljena u idiličnoj Arkadiji, je li to samo san, bijeg od stvarnosti ili od djelovanja? Radoholičarska ideologija naše civilizacije ima prema »duhovnoj Arkadiji« dvojak, da ne kažem, licemjerni odnos. Ako dokolica znači odmor od poslovnog života, osobito u luksuznom okruženju, ona postaje statusni simbol, nešto zbog čega se radi. Mimo toga, dokolica se pojavljuje kao nešto vrijedno prijezira, nešto što se vezuje uz one koji nemaju snage ni odgovornosti za djelovanje. Arkadija u takvoj viziji postaje kulom od bjelokosti u kojoj se ništa ne događa. S toga gledišta neozbiljno je dokoličariti, to je nešto što treba osuditi, zabraniti, čak i kazniti. Ali, drukčije misli onaj koji je osjetio zavodljivu mekoću dokolice, predavanje osami i odmoru duha iz kojega klija onaj pravi stvaralački rad. Ta stvaralačka dokolica, Arkadija, nije ni zemlja Dembelija, ni utopija, ni raj gladnih siromaha, ni san o svijetu bez razlika. (Taj san je osobito opasan - pokušaji ostvarenja jednakosti često su bili okrvavljeni, a ako i nisu, metaforički su skidali glave pogubom uravnilovke). Otium je nešto drugo, to je svijet individualnosti, zrenja, spoznavanja i stvaralaštva. Vrijeme je ključna riječ - imanje vremena i uživanje u njemu potrebno je da bi se moglo sublimirati iskustva i doći do nečeg doista vrijednog. Otium je ljudsko vrijeme u kojem postoji vrijeme za rad i za nerad, za smijeh i za molitvu. Vrijeme u kojem se može dogoditi nepredviđeno i neutvrđeno, doista slobodno vrijeme koje pripada čovjeku. Nediktirano, nedisciplinirano, vrijeme »za ništa«, blagotvorno i plodonosno. Emancipatorsko vrijeme, suprotno vremenu konfisciranom za profit, mjerenog cijenom, u znanosti mjerenome kriterijima koji najviše pogoduju mediokritetima. Thierry Paquot, braneći pravo čovjeka na siestu, govori o pojmu slobode koji se svodi na slobodu proizvodnje i slobodu potrošnje, govori o nadomjescima za pravu stvar koje takva civilizacija nudi. Umjesto doručka na travi, promatranja usnulog djeteta, šaputanja na jastuku, šutnje, uranjanja u lektiru, molitve, umjesto narančastog svjetla sunca i krvi ispod zatvorenih kapaka nudi nam se pakirana voda, zrak, ljubav, seks, medikalizirana i naplaćena dokolica (wellness, spa i sl.), tjera nas se na rad i na odmor (tzv. aktivni odmor).1 Pristajanje na život razapet između »slobode proizvodnje« i »slobode potrošnje« smatram eskapizmom našeg vremena. Civilizacija koja priča samo o užitku, a istodobno se pokušava predstaviti radoholičarskom, ne zna uživati u vremenu. Nasuprot tome, pravo uživanje vremena i gospodarenje njime znači osvajanje prostora slobode, nepodvrgnutosti pojedinca i mogućnosti njegova ostvarenja, raznolikosti i novog značenja rada. Vrijeme, sloboda, znanje i mir riječi su koje određuju što je Arkadija, a njima se mogu pridružiti još poneke, u različitim kombinacijama: ljepota, knjiga, prijatelj, priroda, samoća, opraštanje.

Znalci nerijetko nazivaju srednji vijek razdobljem po mjeri čovjeka. Ta mjera bila je pogođena i kad se radi o samom vremenu. Vrijeme shvaćeno kao Božji dar čovjeku, kao jedan od pet njegovih najvećih darova, bilo je po mjeri čovjeka, daleko više nego vrijeme modernog doba znakom jednakosti povezano s novcem. Vrijeme određeno zvonjavom zvona bilo je prilagodljivije čovjeku od discipliniranog vremena sata. Bilo je prilagođeno godišnjem dobu, ljudskoj dobi, ritmovima ljudskog tijela, na prirodan je način ritmiziralo vrijeme rada, molitve i dokolice. Mediteranski svijet je prednjačio u uživanju vremena i pokazao osobiti smisao za »rekonstrukciju identiteta« povlačenjem u arkadijsku osamu. Sačuvao je tu sklonost i u vrijeme ranog merkantilizma, uzleta poduzetništva koje je počelo stvarati par vrijeme/novac. Srednjovjekovnoj, kršćanskoj vrijednosti vremena humanizam je pridodao i razmišljanja starih te tako u europsku kršćansku kulturu uklopio antički pojam otium. Nije mi namjera detaljno izložiti niti analizirati složeni filozofski i društveni pojam »učene dokolice«, otium litteratum (ili »dostojanstvene dokolice«, otium cum dignitate) nego tek podsjetiti na njega, na njegovo značenje za umjetnost i humanističke znanosti i za samog čovjeka. Taj ideal uspostavljen u antici, u kršćanskom je srednjovjekovlju bio s jedne strane osporavan, a s druge sublimiran vjerskom dimenzijom. U antici se radilo prije svega o suprotnosti otium - negotium,2 a srednji vijek plemenitu dokolicu povezuje s kontemplacijom i suprotstavlja par vita activa - vita contemplativa. I u klasičnom utemeljenju otium poziva na samoću, posvećenje kontemplaciji i znanju, a to je na dva načina bilo prihvaćeno i u srednjem vijeku. Tu dvojaku dimenziju dokolice najbolje pokazuje Francesco Petrarca u dvama spisima, De otio religioso i De vita solitaria. Dok je u De vita solitaria bio privučen literarnim aspektom plemenite dokolice, u djelu o pobožnoj dokolici želi pokazati prije svega kako se čovjek može približiti Bogu kontemplacijom.3 Oba djela govore o idealu samoće i kontemplativne dokolice koja ne znači ni pasivnost ni prijezir prema životu nego djelatno prijateljevanje sa samim sobom, s istomišljenicima, s prirodom i knjigama. I dubrovački vlastelin i filozof Nikola Gučetić (1549-1610) progovorio je o vrijednosti vremena, stvarajući par vrijeme/život. Kaže da je vrijeme života predragocjeno, te da čovjek mora pomno izabrati na što će ga potrošiti. Njegov osobni izbor bilo je razmišljanje, čitanje i stvaranje u osami njegova idilična posjeda u Trstenom.4 Takav odabir bio je i jest povlastica koja je ovisila o tome kako je određeno područje prošlo u mijenama povijesti i kakvo je mjesto u tome osvojio pojedini čovjek. Treći preduvjet za otium litteratum jesu studia humaniora. »Treba raditi ono nužno i korisno, ali više ono što je dobro i lijepo«, kaže Aristotel, a za njime ponavljaju mnogi renesansni sljedbenici.5 Uz Nikolu Gučetića mnogo je onih koji su bili svjesni da im književnost pruža pribježište, mjesto afirmacije i satisfakcije. Primjerice, Nikola Nalješković govori o onima kojima je na prvom mjestu »krepost«, duhovnost i književno stvaralaštvo, nasuprot većini koja trči za novcem i moći i ostavila je »Boga i dušu, razum i mudrost, vjeru i ljubav, a prigrlila ludost, nevjeru, himbu i lakomost.«6 Doista, plemenita dokolica vodi ka duhovnosti, životu »sub specie aeternitatis«, jer dokida zaborav.

Stvarna Arkadija zaživjela je s krajem srednjovjekovlja u okolici Dubrovnika i po južnodalmatinskim otocima, prije svega na Hvaru, na prostorima koji su izbjegli sasvim nearkadičnoj povijesti svoga okruženja. Izvan grada oblikovao se novi prostor koji je postao materijalni okvir duhovnog svijeta slobode. Već od XV., a pogotovo u XVI. stoljeću oko Dubrovnika je nastao niz ljetnikovaca koji su urbanizirali zatečeni idilični ambijent i ondje dali maha stvaralaštvu. U Dalmaciji su ljetnikovci, izuzev poznatih iznimaka, kao što su Hektorovićev Tvrdalj i Lucićev perivoj, građeni kao gospodarske zgrade ili utvrđeni kašteli koji nadgledaju polja otvorena turskoj konjici.7 Nasuprot tome, u Dubrovačkoj Republici nije više bilo potrebe štititi posjede privatnim kaštelima, jer je država brinula o zaštiti granica. Novi duhovni poticaji nagnali su vlastelu da napuste te kaštele udaljene od obale i putova, u manje ugodnom krajoliku. Odmijenila su ih udobnija zdanja izgrađena uz obalu, okružena vinogradima, vrtovima i voćnjacima, namijenjena prije svega ugodi.8 Nije mnogo ostalo sačuvano iz XV. stoljeća, ali upravo se tada dogodila preobrazba i počelo je oblikovanje krajolika u skladu s idealom vremena. Ne remeteći prirodu, već je oplemenjujući, nicale su palače, orsani, kapelice, terase i odrine, koje će postati pribježištem i znakom novog svjetonazora. Na samom kraju XV. stoljeća sagrađen je ljetnikovac Gučetića u Trstenom, koji je ostvario filozofski ideal i postao uzorom ladanjskog graditeljstva i življenja. Nakon toga, čitavim područjem od Pelješca do Župe nicala su brojna nova zdanja koja su postala sastavnim dijelom krajolika. Stvoren je novi ambijent proizašao iz potpunog sklada ljudskog djela i prirode. Taj je graditeljski poduhvat Nada Grujić nazvala »nametanjem urbane discipline prirodi«. To je bio svjestan čin, kao što čitamo na sačuvanom nadvratniku nekadašnje kuće Ivana Gozze u Trstenom koji poručuje putniku da je ondje »umjetnost zgodno usavršila divlju prirodu«.9 U uvodu Sopra il sfera di mondo Nalješković je imao potrebu spomenuti svoj župski ljetnikovac, mjesto gdje je to djelo nastalo u ugodi »s kojom se nijedna zabava ne bi mogla izjednačiti«. Pogled na more, na župski i konavoski pejzaž, čini njegov ljetnikovac »ljepšim od veličanstvenoga Kirovoga perivoja, no nije to ono što ga najviše raduje, već je to posjet nekog oštroumnog čovjeka i razgovor o različitim stvarima«.10 Njegov književni prijatelj Dinko Ranjina, podigao je svoj trpanjski ljetnikovac za svoju korist i za ugodu svojim prijateljima, kako kaže natpis dobrodošlice. Ignjat Đurđević, benediktinac, oduševljeno opisuje ljepote Mljeta svome učeniku i zaključuje: »bavim se ovdje pjesmama i samim sobom.« Matematičar Marin Getaldić natpisom na ulazu u svoj ljetnikovac označio je granicu između zavisti, svađa, častohleplja i briga koji ostaju vani, te mira i spokoja koji vladaju unutra. »Nađoh ovdje krasnih predjela koji stišavaju moju osjetljivost«, pisat će 1556. godine nadbiskup Beccadelli svome prijatelju iz Gruža. Onamo je smjestio i portret tvorca Arkadije, Jacopa Sannazara, uvjeren da ju je ondje pronašao.11 I to su samo neka od množine sličnih izjava i opisa tih mjesta tjelesnog i duševnog užitka.

Dubrovački ljetnikovci i vrtovi osobito su svjedočanstvo odnosa prema životu i prirodi, samoći, stvaralaštvu i ljepoti. U ta idilična utočišta plemići su bježali kako bi se sklonili od politike i neprekidne trke za postignućima. Izlazak iz grada u prostor oplemenjene prirode omogućio im je uravnotežiti osobne težnje sa zadaćama staleža i položaja. Naime, plemstvo se počinje usmjeravati životu podijeljenom između službe i ladanjske dokolice. To je ostvarenje antičkog ideala o kojem govori Aristotel, a osobito Ciceron i Seneka, ideala ravnoteže između službe u politici i stvaralačke dokolice koja je posredno također korisna za državu. Uživatelji učene dokolice nisu zaboravili da privilegij znači i odgovornost. »Deus nobis haec otia fecit«, Vergilijev stih stoji na nadvratnicima dvaju dubrovačkih ljetnikovaca. Vlastela-pjesnici katkad se žale na nerazumijevanje i nezahvalnost kojom im domovina uzvraća, ali svi se drže postavljenih okvira. Zrcalo Velikog vijeća pokazuje da su svoje pjesničko i filozofsko pregnuće morali prilagoditi uobičajenim činovničkim obvezama. Ivan de Gozze, Petar de Menze, Karlo de Poza, Ilija de Crieua, Jakov de Bona, Damjan de Benessa, Ambroz de Gozze i drugi, radili su u carinarnici, fontiku, u sudnici i kaštelima, borili se protiv epidemija i sjedili u svim vijećima. Službe su im ostavljale manje vremena za studije i pisanje no što su željeli, no oni su se mirili s time. Motiv Herakla, simbola djelatnog života, nije slučajno našao mjesto u njihovim književnim djelima.12 Jedan od onih koji su uspjeli stvoriti ravnotežu između javnog djelovanja i stvaralačke dokolice, bio je i Nikola Gučetić. Sudjelovao je u najužoj upravi Republike, sedam puta je bio knez, no danas ga pamtimo po onome što je stvorio u slobodno vrijeme, u dokolici i miru ljetnikovca u Trstenom. U uvodu svoga razmatranja o Aristotelovu djelu O duši, spomenut će upravo taj prostor u kojem se duša oslobađa: »...da se udaljim od svake gradske brige i da se naoružam protiv svih nasrtaja sudbine... odabrao sam svoje selo Trsteno, mjesto sve moje utjehe«.13 Ipak treba spomenuti još nešto: Arkadija na dubrovačkom ladanju nije značila samo utočište učenosti nego je bila i znak odmaka od dužnosti, pravila, obveza, zabrana i kazni gradskog života. (Ne treba zaboraviti da je upravo iz arkadičnog Trstena stigla jedna od žešćih kritika dubrovačke vlade i sredine, iz pera Marije Gundulić, ogorčene uskošću svojih sugrađana.14) Kult znanja i riječi utjecao je na te ljude, uobličivši onaj dio njihova života koji je mogao izmicati zadanosti. Pravo područje osobnoga izbora nalazili su u knjizi, promišljanju prošlosti i stvaralaštvu. Poštivali su dužnost društvene odgovornosti, ali su osjećali i odgovornost za vlastitu osobu. Na tom tragu ostvarili su ravnotežu između općeg dobra i osobnih težnji, između aktivnog i kontemplativnog života.

Ljetnikovci su pružali mogućnost ostvarenja vita rustica e solitaria koja podrazumijeva poniranje u vlastite misli i razgovor s plemenitim duhovima. U tom svijetu ladanja živjeli su pisci i raspravljali Senekin otium, dokolicu koja nije isto što i besposlenost, već je osamljenje duha u traganju višim životom, hedonizam oplemenjen mudroslovljem i pjesništvom. Ali, Arkadija nije samo prostor i nije prije svega prostor. U djelu O ustroju država (Dello stato delle Reppubliche) Gučetić govori o dokolici i osamljenosti duha koja smiruje nemire puti, koja uzdiže čovjeka od mehaničkih vještina i tjelesnog rada i uzvisuje njegov duh. Citira i Cicerona koji u usta Scipiona Afričkog stavlja izjavu da nikada nije manje dokon nego kada je dokon, niti manje sam kada je sam. Po njegovu mišljenju, do te dokolice nije sasvim jednostavno doći. Nije dovoljno odabrati lijepo mjesto i sagraditi ljetnikovac, jer je stvaralačka dokolica dostupna samo putem znanja i vrline, dakle ima svoje izvorište u duši i duhu čovjeka, dok je ono izvanjsko tek prateće.15 Razmišljajući o ljudskoj sreći on govori o arkadijskom krajoliku, no odgovor na pitanje o sreći nalazi u vrlini, dobru i kontemplaciji. Naličje građanskih vrlina, djelatnog političkog života, jest potreba za mirom i ravnotežom, koji se mogu ostvariti u osami, stvarnoj ili virtualnoj. Čovjek smije odabrati život osamljenika, kaže on prijatelju Stjepanu Buniću. Čovjek je druželjubivo biće, po naravi je sklon životu u zajednici, no ima i razloga za samoću i povlačenje iz ljudskih djelatnosti. Razlog tome može biti njegova loša narav ili bezumlje, ali i nepravde i nezakonitosti, progonstva vladara. Pravedni ljudi u osami traže savršeniji i prirodniji život. Štoviše, misaono savršenstvo dosiže se u samoći, u povlačenju od svih svjetovnih briga i potreba. U epilogu djela Governo della famiglia zaziva Boga da mu dopusti ostati podalje od gradske vlade, u miru duha. Taj će mir naći u Arkadiji koju ima u Trstenom, jednaku onoj drevnoj Arkadiji.16

U dubrovačkom srednjovjekovlju zaživio je još jedan pojam ladanja, koji prednost daje duhovnim i etičkim vrijednostima, pred estetičkima. Takvo kršćansko poimanje ladanja i dokolice iznio je Benedikt Kotruljević u djelu Della mercatura e del mercante perfetto iz 1458 godine. Po njegovu mišljenju, za djelatnog života, u mladosti, čovjek se mora posvetiti poslu. Na prvo mjesto stavlja negotium, a ne otium pokazujući tako razliku između trgovačkog shvaćanja ladanjskog posjeda i humanističkog, koje je u XV. stoljeću postalo dijelom vlasteoske osjećajnosti. Čak kaže i to da vlastela griješi što svoj kapital pretvaraju u zidove i palače, jer su raskošni ljetnikovci propast gradova, te bi ih trebalo zakonom zabraniti.17 No, na kraju života, trgovcu preporuča da odustane od svakodnevne trke i prepusti se kontemplativnoj dokolici. Iako iznad svega cijeni trgovački posao kojem je i sam bio posvećen, smatra da posao mora doći svome kraju, a tko to ne uviđa, bez pameti je, bez svrhe i blaženstva. Izvrstan čovjek neće tako postupiti, već će poslove prepustiti djeci, odabrati ljetnikovac i ondje u osami razmišljati o prvim i posljednjim stvarima, moliti, slušati misu, raditi i provoditi život u duševnom i tjelesnom miru. U tome je za njega najveća sreća i blaženstvo, misli da se tako dolazi do slobode, »od koje u sadašnjem životu nema veće slasti«. Takav život naziva kreposnim, jednostavnim, spasonosnim, kršćanskim. Čovjek koji tako živi slobodan je od laži, progona, ovisnosti, zapovijedanja, podmuklosti, ogovaranja, laske, zavisti, krađe, samosažaljenja, pohote, pohlepe i zahtjevnosti. Umjesto toga kroz čitanje, pisanje, bavljenje poljskim radovima, molitvu i tjelovježbu uživa slobodu, pribranost duha, sreću, vedrinu, pomirenost s ljudima i približavanje Bogu.18 Kotruljević je izrijekom povezao dokolicu i kršćansku kontemplaciju, a to su živjeli i mnogi drugi iz čijih pera su nam ostale pjesme, epovi, poslanice i traktati vjerske tematike, Jakov Bunić, Nikola Nalješković, Nikola Gučetić i drugi. Suprotno Burckhardtovim tezama, humanizam je bio duboko ukorijenjen u srednjovjekovnom kršćanskom svjetonazoru i pomirio je antičko nasljeđe s kršćanskim svjetonazorom i etikom.19

Plemenita dokolica je vrijeme pojedinca, ali u toj samoći ima i drugih ljudi, prije svega prijatelja, ali i onih drugih o kojima se misli. Samoća o kojoj govore humanistički pisci nije duhovni zatvor i zato u nju moraju biti pripušteni izabranici. U renesansnoj dubrovačkoj ladanjskoj dokolici ostvarivala se sloboda druženja i stvaranja. Omiljena forma dijaloga u književnim djelima nije bila puko oponašanje antičkih uzora, već je zabilježila stvarne šetnje i razgovore u šetnicama pod odrinama, sjenovitim hladencima i sunčanim cvjetnim perivojima. U njima nalazimo stvarne likove, vlastelu, pučane i strance, koji su bili gosti u Trstenom, Vrućici, Župi, Stonu ili Brsečinama. Zajednička iskustva umjetnosti, prirode i druženja povezivala su dionike te »republike duha« osobitim prijateljstvom, utemeljenim na duševnoj bliskosti i neovisnim o staleškoj pripadnosti. Novo shvaćanje vrijednosti znanja i ljudske prirode bilo je načelno suprotno društvenoj hijerarhiji uspostavljenoj na kriteriju nasljednosti. Spajali su ih duhovni interesi, vera nobilitas, vrijednost koju daje znanje i stvaralaštvo.20 Ti ljudi koje su versi zanimali više od novca i položaja, tražili su društvo sličnih, onih koji razumiju o čemu se tu radi. »Neviđenu stvar svak more velmi željet dnevi i noći, ma neznanu nikakore poželjeti nije moći. Recite mi, dakle, tko je da kriposti slavne žudi, ako ne zna kripost što je neg li joj se istom čudi«, piše Nalješković Dinku Ranjini. Svoja djela prvo daju na uvid krugu prijatelja od kojih očekuju primjedbe i hvale. Razdvojeni, dopisuju se, žale se na ljubavne i novčane nevolje, pišu preporuke svojim inozemnim znancima. Poslanice, epigrami i nadgrobnice bili su javni iskaz njihove povezanosti, bez obzira na to jesu li iskazivali pohvalu ili pokudu, prijateljstvo ili razmirice. (Moram ovdje pribilježiti, makar se udaljujući malo od teme, da je ta idila bila uglavnom muška. Rijetke su žene poput Nade i Julije Bunić, Marije Gundulić i Cvijete Zuzorić bile suužitnice tog zemaljskog raja umnih ljudi. Njihovi muški drugovi, među njima i Nikola Gučetić, češće su im dobacivali u lice različite poslovice o preslici, toj metafori stalne zaposlenosti žene, potrebnoj da bi se obuzdala njihova urođena raskalašenost i neobuzdanost.21) Ti »krugovi« o kojima danas govorimo bili su zapravo neformalne skupine prijatelja koji su stvarali u dokolici, izvan institucija, što osobno i danas smatram najboljom formulom stvaralaštva. Sloboda stvaranja u »učenoj dokolici« donosi više pravih plodova nego birokratski nametnuti »kriteriji« koji vladaju institucijama. Humanisti iz tih davnih stoljeća shvaćali su da ne postoji nepremostiv sukob interesa između potreba pojedinca za osobnim razvojem i potrebe zajednice za djelovanjem i organizacijom. Naprotiv, nerijetko ističu da znanje i mudrost koji izlaze iz osamljeničkog rada pružaju mogućnost utjecaja na zbilju. Njihovo djelovanje i utjecaj s vremenske distance sasvim su očiti. Skupine povezane filozofskim i pjesničkim pregnućem postale su društvena činjenica koja je utjecala na ukus, način življenja i mišljenja. Poticali su obrazovanje i utjecali na sadržaj toga obrazovanja, te stvarali nove stilove života, pa i nove profesije. Nalješković i Ranjina u svojim su književnim razgovorima ustvrdili razliku između ljudi koji su život posvetili stjecanju imetka i onih koji su se opredijelili za duhovne, književne vrijednost, za vrlinu. Tijekom XVI. stoljeća na tu su se razliku osvrnuli mnogi, primjerice Marin Držić i Marin Caboga Kordica.22 (Oni su to ipak učinili iz drugog kuta, kao osamljenici koji nisu živjeli i uživali arkadijsko zajedništvo, već su stvarali iz svoga nemira, a kada je riječ o Držiću, mogu dodati - i iz svoje iznimne unutarnje veličine.) Svakako, proširilo se shvaćanje da čovjek ne može dosegnuti sklad i plemenitost bez znanja, i to onog koje vodi vrlini i spoznaji.

I kasnije, kad je vrijeme odnijelo humanistički zanos za antikom, odabrani su i dalje znali cijeniti povlasticu plemenite dokolice. Krajem XVII. stoljeća u Dubrovniku se okupila Accademia degli Oziosi Eruditi, hrvatski zvana Akademija ispraznijeh, rjeđe i Akademija dangubijeh, što je točniji prijevod. Članovi te družine dangubili su u ljetnikovcu Sorgo i u perivoju Vicka Petrovića na Pločama na vratima kojeg ih je čekalo obećanje odmora od gradskih napora i spokoja koji ih ondje čeka. Slični doživljaji mnogo su puta zabilježeni i u sljedećim stoljećima, sve dok se početkom XIX. stoljeća ubava Arkadija nije suočila s francuskom, te rusko-crnogorskom vojskom. Na stranu činjenica da je tome pogodovao fiziokratski pokret, poklič za povratkom na zemlju i želja za životom od rente. Na stranu to da je aristokracija koja ja baštinila taj otium dobrim dijelom odustala od njegovih vrijednosti. Za mnoge od njih ladanjski je otium doista postao otiositas - bijeg od realnosti, gubljenje vremena, zapuštanje posjeda. Tomaseo je zabilježio usklik Đona Resti kad su mu jedne godine rodile masline »Samo nam je još to trebalo!«.23 Otiositas znači lijenost, tromost, nepokretnost i zamor duha, neaktivnost i nedjelotvornost koja ostaje kad nestane želje za znanjem i stvaranjem. To je ono što je mislio Seneka kad je zabilježio »Otium sine litteris mors est et hominis vivi sepultura« (Dokolica bez knjiga je smrt i pokop živa čovjeka).24 Kritika dokolice, kao mogućeg uzroka propasti čovjeka i država, pojavila se u mnogim popularnim suvremenim djelima, primjerice kod Albertija ili Machiavellija.25 Osobito je reformacija sa svojom predanošću radu, u kojoj je Weber vidio ishodište »duha kapitalizma«, stvorila negativnu sliku dokolice. U tom duhu Nikša Ranjina objašnjava da piše svoju kroniku zato što znanje iskorjenjuje poroke »et ancor per non vivere ocioso«. Ali, bez obzira na tu ogradu, on za predmet svoga pisanja bira »ne one koji vladaju nego one koji su puni vrlina, one koji jesu dobri, a ne one koji se samo prave dobrima«. Daje i odgovor na pitanje tko su ti ljudi puni vrlina nad kojima se vrijedi zamisliti: to su oni koji daju dobar plod iz onoga što čine.26 I Nikola de Gozze osvrće se na otiositas: filozofski je etablirao učenu dokolicu, no kad govori o odgoju djece, naziva je kugom mladeži i majkom svih grijeha, pozivajući na progon danguba iz grada. »Nema većeg nereda od onoga što ga može načiniti besposlica, kao zrak kojega ne pokreće vjetar i voda koja ne teče, te postaje smrdljiva.. et che peggio puo esser in noi dell' otio?27 Bez obzira na tu zbrku u terminima, jasno je da otium litteratum nije otiositas, besplodna besposlica nego upravo najkreativnije stanje za svakoga koga zaokupljaju litterae.

Stvaralačka dokolica nije bijeg od života ni promatranje života iz prikrajka, naprotiv, odgovorna je i plodna. Ciceron je zabilježio, a Gučetić prenio ideju: »Ako je život dokonih ljudi lakši i sigurniji i manje tegoban od drugih, ipak je plodniji za ljudski rod.« Ti »dokoni« i »plodniji« su oni »koji se nisu prihvatili države« nego su se »posvetili odličnoj znanosti«, jer »preziru ono što većina obožava, tj. vlast i upravu.«28 Otium je vrijeme sastajanja sa samim sobom, potrage za vlastitom zdravom nutrinom, mudrošću, osjećajima, zašto ne i iracionalnošću, djetinjastošću ili žestinom. Bez toga nastala bi rupa od straha, praznine, ravnodušnosti i neplodnosti koju ne bi mogla zatrpati nikakva materijalna dobra ni društveni uspjesi. Dokolica je zato vrijeme rasta samosvijesti, upoznavanja sebe, unutarnji stup čovjeka, traženje osobnog puta, zrenja ideja. To je i životni stil koji označava potreba za prostorom osobne slobode, vrednovanje vremena, stvaralaštvo, duhovnost, u osnovi nešto slično idealu aktivnog i kontemplativnog života u duhovnoj i tjelesnoj slobodi o kojoj govore spomenuti antički i humanistički pisci. Stvoriti svoj osobni svijet ne znači povući se u kulu od bjelokosti, naprotiv, to znači ne biti pasivan, ne prigibati glavu pred svime izvana. Politika nas tlači aktivizmom i povikom na individualizam, a često se iza tog aktivizma ne krije težnja za općim dobrom nego prizemni interesi. Štoviše, mislim da je neprekidna zaokupljenost i radoholičarska trka kao na pokretnoj traci prije znak straha od smrti i osjećaja nepotpunosti, nego radišnosti i plodotvornosti. Upravo je to bijeg od života, a ne samotnička dokolica, arkadični svijet koji pokušavamo stvoriti da bismo sačuvali svoje vrijednosti i dobili mogućnost stvarati nove. Čak i ako nismo okupani bojama i mirisima netaknutoga juga, kao ovi spomenuti sretnici.

1

Thierry Paquot, L'Art de la Sieste. Paris: Zulma, 2000.

2

Negotium prevodimo kao posao, no njegovo je značenje ne-dokolica, nec-otium, znakovito samo po sebi.

3

Francesco Petrarca, La vita solitaria. Milano: Hoepli, 1927: 1-2, 29-32, 53, 57-59, 137; Frano Čale, Petrarca i petrarkizam. Zagreb: Školska knjiga, 1971: 25.

4

Nikola Vitov Gučetić, O ustroju država. Zagreb: Golden marketing, Narodne novine, 2000: 110; Ljerka Schiffler Premec, Nikola Gučetić. Zagreb: Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, 1977: 86-87.

5

Aristotel, Politika. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1992: 1333 a 8 - 1333 b 9; Frane Petrić, Sretan grad. Zagreb: Fakultet političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu; Sveučilišna naklada Liber, 1975: 36.

6

Pjesme Nikole Dimitrovića i Nikole Nalješkovića. Stari pisci hrvatski, sv. V, ed. V. Jagić, Đ. Daničić. Zagreb: JAZU, 1873; 301-303, 339; Rafo Bogišić, »Pjesnički razgovor između Nikole Nalješkovića i Dinka Ranjine.« Forum 35, 68 (1996): 685-688.

7

Cvito Fisković, »Splitska renesansna sredina.« Mogućnosti 3-4, (1976): 343-344; Isti, »Osobitost trogirsko-splitskih kaštela ljetnikovaca.« Kulturna baština 11-12 (1981): 29-45.

8

Još u XIV., pa čak i u XIII. stoljeću grade se u Gružu i Rijeci kuće s njegovanim vrtovima. Filip de Diversis, Opis slavnoga grada Dubrovnika, ur. Z. Janeković Römer, Zagreb: Dom i svijet: 21; Cvito Fisković, Kultura dubrovačkog ladanja, Split: JAZU, 1966; Isti, »Dubrovački ljetnikovci i književnost.« U: Baština starih hrvatskih pisaca. Split: Matica hrvatska, 1971: 113-157; Nada Grujić, Ladanjska arhitektura dubrovačkog područja. Zagreb: Institut za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu; Nakladni zavod Matice hrvatske 1991: 29-30, 35, 102; Ista, »Vrijeme ladanja: Gučetićev ljetnikovac u Trstenom (1494.-1502.)«, Dubrovnik 5 (1994), 4: 79-102.

9

N. Grujić, Ladanjska arhitektura: 7-12, 40-41, 60-61, 230; Cvito Fisković, Naši graditelji i kipari XV. i XVI stoljeća u Dubrovniku. Zagreb: Matica hrvatska, 1947: 74, 78-81, 88-89, 95, 151-153, 128-149; Isti, »Dubrovački ljetnikovci i književnost.«: 114, 131; Isti, Kultura dubrovačkog ladanja: 6, 33-34.

10

C. Fisković, »Dubrovački ljetnikovci i književnost.« 370; Nikola Nalješković, Dialogo sopra la sfera di mondo, Venecija: Francesco Ziletti 1579: 4-6.

11

C. Fisković, »Dubrovački ljetnikovci i književnost.«: 372, 369; N. Grujić, »Vrijeme ladanja: 87; Miće Gamulin, Tvrdalj Petra Hektorovića u Starom Gradu na Hvaru. Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, 1988.

12

Đuro Körbler, »Jakov Bunić, Dubrovčanin, latinski pjesnik.« Rad JAZU 180 (1910): 118; Franjo Rački, Iz djela E. I. Crijevića Dubrovčanina.« Starine JAZU 4 (1872): 176, 182-186; Ljerka Schiffler, Humanizam bez granica - hrvatska filozofija u europskom obzoru. Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo, 1992: 47-50; Dunja Fališevac, »De raptu Cerberi J. Bunića i Dialogus de laudibus Herculis M. Marulića.« U: Hrvatski humanizam, Dubrovnik i dalmatinske komune, Dani hvarskog kazališta 17 (1991): 68, 71-72, 79.

13

Lj. Schiffler, Nikola Gučetić: 86-87.

14

Marija Gondola, »Alla non men bella che virtuosa e gentil donna, Fiore Zuzori in Ragugia«: U: Discorsi di m. Nicolň Vito di Gozze sopra le metheore d'Aristotile. Ridotti in dialogo e divisi in quatro giornate. Venetiis 1584: 1-14; Zdenka Janeković Römer, »Marija Gondola Gozze: La querelle des femmes u renesansnom Dubrovniku« u: Žene u Hrvatskoj: ženska i kulturna povijest, ur. A. Feldman. Zagreb: Ženska infoteka, 2004: 110-125.

15

Marcus Tulius Cicero, De officiis. U: Oeuvres complétes de Cicéron, Paris: Garnier Fréres, t. 18, 1899: III, 1; N. V. Gučetić, O ustroju država: 406.

16

Nikola Vitov Gučetić, Upravljanje obitelji. Biblioteka Scopus, knjiga 3. Zagreb: Hrvatski studiji - Studia Croatica, 1998: 322-323, 34-35.

17

N. Grujić, »Kuća 'savršenog trgovca' po Benediktu Kotruljeviću.« Dubrovnik 6 (1995), 4: 208-212; Ista, »Vrijeme ladanja«: 82-83, 86; B. Kotruljević, O trgovini i savršenom trgovcu: 155, 457.

18

B. Kotruljević, O trgovini i savršenom trgovcu: 456-467.

19

Peter Burke, The Renaissance. MacMillan Press Ltd., St. Martin's Press, Inc., London - New York, 1997: 20-22.

20

Politička i društvena zbilja ipak je znala načeti taj humanistički egalitaristički svjetonazor. Plemstvo se priznavalo kao svojstvo duha i vrlina, ali se tome neizostavno dodavala teza o nasljednoj plemenitosti. Kad se radilo o književnosti i učenosti, vlastela su isključivala staleški kriterij, no, kad se radilo o vlasti, nisu odstupali od njega. U ljetnikovcima i perivojima vladalo je plemstvo duha, a u gradu, u vijećnici, plemstvo krvi. Z. Janeković Römer, Okvir slobode. Dubrovačka vlastela između srednjovjekovlja i humanizma. Zagreb - Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1999: 283-290.

21

N. V. Gučetić, Upravljanje obitelji: 163, 261; Isti, O ustroju država: 164-165.

22

Mislim na Držićeva Dunda Maroja i Kaboginu Pjesan o dinaru.

23

C. Fisković, Kultura dubrovačkog ladanja: 43.

24

Lucius Aeneus Seneca, Ad Lucilium Epistolae Morales, X, 82, 3: www.thelatinlibrary.com/sen/seneca.ep.shtml. (prema: L. D. Reynolds, L. Annaei Senecae: Ad Lucilium Epistulae Morales, 2 vols., Oxford, Oxford University Press, 1965.)

25

Leon Battista Alberti, I libri della famiglia, ed. R. Romano, A. Tenenti, Torino: Giulio Einaudi, 1989: 156-157; Niccolň Machiavelli, Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija. U: Izabrano djelo. Zagreb: Globus, 1985, 1. sv: II, 25: 276.

26

»Questi sono quelli che prendono buon frutto di guello che fanno...« Annales Ragusini Anonymi item Nicolai de Ragnina. Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, vol. XIV, Scriptores I, ed. N. Nodilo. Zagreb: JAZU: 1883: 164.

27

N. V. Gučetić, Upravljanje obitelji: 256-257; Isti, O ustroju država: 405.

28

M. T. Cicero, De officiis. I, 70; N. V. Gučetić, O ustroju država: 355.