Osnove civilne normalnosti

Dragica Vujadinović, Lino Veljak, Vladimir Goati, Veselin Pavičević (urednici), Između autoritarizma i demokratije: Srbija, Crna Gora, Hrvatska, knj. 2: Civilno društvo i politička kultura; CEDET, Beograd, 2004.

Nakon prve knjige, koja je predstavila rezultate međunarodnog interdisciplinarnog projekta »Institucionalni okvir, socio-ekonomska transformacija i politička kultura u Srbiji i Crnoj Gori i Hrvatskoj«, a bila je posvećena institucijskom okviru promjena do kojih je došlo tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, početkom 2004. objavljena je i druga knjiga, koja je posvećena civilnom društvu i političkoj kulturi u dvjema susjednim državama. Ta je druga knjiga još opsežnija od prve: na 470 stranica nalazi se 27 radova, koje je napisalo ukupno 25 autora (Nenad Dimitrijević, Lino Veljak i Srđan Vrcan napisali su svaki po dvije rasprave, a Srđan Darmanović i Rade Bojović zajednički su napisali rad o nevladinu sektoru u Crnoj Gori). Knjiga je podijeljena na uvod (koji se sastoji od studije Dragice Vujadinović pod naslovom Pojam civilnog društva u suvremenom kontekstu) te sljedeća poglavlja: Autoritarizam, raspad i rat (u okviru kojega posebno izdvajamo radove Srđana Vrcana, Šerba Rastodera, Mirka Đorđevića i Olge Popović-Obradović o religiji, crkvama i politici u devedesetim godinama), Politička kultura (tu se nalaze rasprave Zagorke Golubović i Ivana Šibera), Politika i civilno društvo (radovi Vukašina Pavlovića, Lina Veljaka, Vladimira Goatija te Srđana Darmanovića i Rade Bojovića) i Vladavina prava i civilno društvo (radovi Vučine Vasovića, Arsena Bačića, Vesne Rakić-Vodinelić, Alana Uzelca, Zorana Malenice, Vojina Dimitrijevića, Siniše Tatalovića i Nebojše Vučinića).

Briljantna uvodna rasprava glavne voditeljice istraživanja Dragice Vujadinović sastoji se od četiriju poglavlja. Prvo je posvećeno pojmovnom određenju civilnoga društva (pri čemu autorica uzima u obzir klasične autore kao što su Hegel, Locke, Mill, Tocqueville i Max Weber, ali i suvremene poput npr. Walzera, Cohena, Arata, Bachmuellera, Diamonda, Keanea, Barbera, Putnama, Perez-Diaza, Veljaka, Podunavca, Pavlovića, itd.). Zaključivši da su sve definicije civilnoga društva nužno osuđene na relativnost i na podvrgnutost modifikacijama, autorica u drugom poglavlju posvećuje posebnu pozornost suvremenim modifikacijama pojma civilnoga društva. Prateći kontekstualnu adaptaciju uporabe tog pojma, ona naglašava nužnost održavanja neke veze svakoga modificiranog značenja civilnog društva s normativnom odredbom civilnog društva, jer ta odredba imade, tvrdi se, opću analitičko-kognitivnu i praktičku dimenziju. Na ovom mjestu moramo uputiti jedan prigovor inače vrsnoj autorici: poput većine filozofa i Dragica Vujadinović dijeli s pravnicima iluziju glede »normativne dimenzije«. Ako je u pravu norma nužna, to ne bi smjelo značiti da je kruto hipostazirano razlikovanje normativnog od empirijskog i odatle proizlazeća zbrka glede odnosa teorije i prakse nužna kob filozofskog mišljenja (kao da nikada nije bilo Kanta, a o Hegelu - ili, u nas, Kangrgi - da i ne govorimo). Ipak, opisana slabost teorijskog utemeljenja nije spriječila autoricu da u trećem (Konkretizacija idealno-tipske kategorije civilnog društva) i četvrtom poglavlju (Prepreke i perspektive razvoja civilnog društva u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori) ne dovede svoju raspravu do razine vrhunske aplikativne vrsnoće: u vrlo složenom i osjetljivom kompariranju razvoja civilnosti u zemljama koje su predmet istraživanja ona daje precizne, uravnotežene i odmjerene dijagnoze, upozorava na istovjetnosti, sličnosti i razlike na besprijekoran način. Primjer takvih dijagnoza jest ocjena prema kojoj su »u Hrvatskoj institucionalne promjene i ustavno-pravni tranzicijski procesi otišli mnogo dalje nego u Srbiji i Crnoj Gori, i to zbog ranije započetih procesa političke transformacije, zbog riješenog pitanja nacionalne države i zbog u većoj mjeri konsenzualne spremnosti političkih elita da, bar deklarativno, promoviraju evropske integracije i bržu harmonizaciju pravne regulative sa standardima Evropske Unije« (str. 33). Autoričin zaključak prema kojem je za razvojne perspektive obiju istraživanih zemalja od bitne važnosti uspostavljanje vladavine prava, stabilan gospodarski rast na osnovama tržišne privrede i razvoj demokratske političke kulture, može se smatrati sažetkom policy-making dimenzije cjelokupnog zbornika.

U prvo poglavlje uvodi nas rasprava Line Veljaka Civilno društvo, raspad Jugoslavije i budućnost Jugoistočne Evrope. Moglo bi se reći da je to rasprava koja bi se disciplinarno dala svrstati u područje filozofije povijesti, ali s napomenom da se autor koristi građom, teorijskom i empirijskom, iz različitih sfera društvenih znanosti, pokazujući tako integrativnu moć filozofskog pristupa interdisciplinarnim istraživanjima. Upozorivši na homolognost samodovoljnog i samozadovoljnog moralizma s korumpiranim neprofitnim sektorom, autor ipak ne završava svoju raspravu u znaku proklamirane skepse, već upućuje na nužnost produbljene refleksije pitanja odgovornosti, iz koje bi moglo proizići adekvatno racionalno djelovanje.

Nakon inspirativnog rada Milana Podunavca, posvećenoga analizi političke dinamike u Srbiji u istraživanom razdoblju (dok je vladao režim zasnovan na uzurpaciji, korupciji, cezarizmu, propagandi i strahu), slijedi blok posvećen ulozi religiozne dimenzije društva u devedesetim godinama. Dok se Srđan Vrcan usredotočuje na analizu uloge Katoličke crkve (ali ne zanemarujući ni Srpsku pravoslavnu crkvu ni Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini), ostali autori u prvi plan stavljaju upravo kobnu ulogu Srpske pravoslavne crkve (s time da povjesničar Šerbo Rastoder - uz kritiku djelovanja SPC u Crnoj Gori - daje i informativni prikaz katoličke i islamske zajednice u Crnoj Gori, dok se Mirko Đorđević i Olga Popović-Obradović u potpunosti posvećuju analizi i utemeljenoj kritici Srpske pravoslavne crkve).

Drugi je Vrcanov tekst možda čak i najkvalitetniji prilog ovom zborniku. Pod naslovom Nacija: nacionalistička, građanska ili postnacionalna konstelacija? autor definira pojam nacionalizam te u tom sklopu diferencira autoritarni etnonacionalizam od liberalnoga nacionalizma, tvrdu varijantu od meke, pri čemu propituje šanse pomaka od prvoga prema drugome. Realistična je mogućnost uspostavljanja primata liberalnoga nacionalizma, ali ne i utemeljenje moderne države isključivo na tzv. ustavnom patriotizmu: građanska nacija je poželjna, ali ona se ne može demokratski ostvariti.

Dva su rada posvećena nacionalizmu i populizmu u Srbiji: prvi je napisao Božidar Jakšić, a drugi Alpar Lošone. Nakon njih slijedi rasprava o odnosu nacionalizma i građanske opcije u Crnoj Gori, autora Miloša Bešića, te zaključna rasprava u ovom prvom i najopsežnijem poglavlju zbornika. Nenad Dimitrijević daje pod naslovom Suočavanje s lošom prošlošću: treba li Srbiji i Crnoj Gori Komisija za istinu? izvrsnu studiju o pitanju katarze. Riječ je o suočavanju s prošlošću, koje je potrebno zato što pridonosi moralnom, političkom i pravnom distanciranju od zločina bivšeg režima, uspostavljanju i stabilizaciji nove demokratske legitimnosti te uspostavljanju osnova civilne normalnosti i pravednog društva nakon razdoblja barbarstva. Polazeći od analize argentinskih i južnoafričkih iskustava u suočavanju s prošlošću, autor se usredotočuje na pitanje legitimiranja komisija za istinu (a to je pitanje kako od autoritativne istine dospjeti do transformativne pravde) te završava aplikacijom teorijskih razmatranja na konkretno stanje glede Srbije i Crne Gore, gdje autor nudi sasvim konkretna rješenja, koja bi sasvim sigurno bila važan doprinos praksi individualnog i diferenciranog suočavanja s moralnom odgovornošću.

Preostala poglavlja također su - gledano u cjelini - vrijedni prilozi razumijevanju i valjanom tumačenju procesa prelaska iz jednostranačkog sustava u višestranački sustav u istraživanim zemljama. No, od filozofskog su interesa u neposredovanom obliku - i to samo donekle - relevantni samo radovi Zagorke Golubović, Line Veljaka i Vučine Vasovića. Dok se elementi filozofske relevantnosti studije sociologinje Zagorke Golubović mogu naći u njezinim razmatranjima političke socijalizacije koja guši razvoj individua u smjeru njihova izrastanja u samosvjesne građane, Veljakov rad (Civilno društvo i politika u Hrvatskoj) upućuje na ambivalentan karakter interakcije civilnog i političkog društva. Rad politologa Vučine Vasovića, napokon, kvalitetna je analiza stanja političke legitimnosti, države, demokracije i civilnog društva u Srbiji i Crnoj Gori, ali s elementima univerzalnog važenja metodološkog modela što ga je autor primijenio u svojoj analizi.

Vrijedni su i korisni za razne svrhe (uključujući i mogućnost uporabe kao građe za filozofska razmatranja) i drugi, poimenično nespomenuti radovi, od kojih se ovaj zbornik sastoji. Autorima i uredničkoj ekipi u svakom slučaju treba odati priznanje na tome što su javnosti susjednih zemalja ponudili kvalitetan, vrlo zanimljiv i višestruko uporabljiv zbornik. Treba se nadati da će se istraživanje i nastaviti te da ćemo u bližoj budućnosti dobiti još poneko djelo sličnoga karaktera. A također se treba nadati da će integrativna moć filozofije u djelima takva karaktera i u budućnosti dobivati dokaze svoje opstojnosti.

Zvonko Šundov