Ne-mjesto okruga Sinistre

Ne-mjesto okruga Sinistre

Možete li zamisliti isusovačke kolonije u Paragvaju? U tim je kolonijama egzistencija bila potpuno regulirana i pod stalnim nadzorom: selo je izgrađeno po strogom planu, sa crkvom u sredini, školom i grobljem sa svake strane; ispred crkve započinjala je ulica, a s njom okomita ulica činila je znak križa. Po tim su ulicama pravocrtno razmještene kolibe stanovnika čiji se svakodnevni život pokoravao ritmu i zvuku - ne zviždaljke nego - zvona: na zvono se ustajalo, na sljedeće počinjalo s poslom, pa objedovalo, polazilo na počinak, da bi ponoćno zvono, takozvano bračno buđenje, nalagalo izvršenje bračnih dužnosti. I tako iz dana u dan...

Prizivanjem ove pomalo egzotične slike, osim želje da zavedemo potencijalnog čitatelja, namamimo ga na ustrajavanje a ne odustajanje od redaka koji slijede, također nam je namjera ukazati na ključna mjesta interesa ovoga teksta: bavit ćemo se prostorom, odnosima moći unutar njega, točnije nadzorom nad njim. Proučavanja prostora i mjesta u suvremenoj teoriji, posebice kulturalnim studijima, jedna su od središnjih, a tiču se ponajviše načina na koji se pomoću društvenih odnosa moći sam prostor konstituira. Već su prije nekoliko desetljeća teoretičari, među njima i Foucault, današnju epohu odredili kao epohu istodobnosti, epohu povezanu mnogo više s prostorom negoli s vremenom.1 Za razliku od vremena, kao vječnog i neprevladivog izvora nesigurnosti, prostor »u načelu ulijeva čovjeku sigurnost, on je tvrd, opipljiv, stalan, podložan čovjekovoj djelatnosti«; čovjek i prostor jesu u kompatibilnoj vezi (Užarević 1996: 94). Ovdje ipak nećemo ulaziti u eksplikacije proučavanja prostora i mjesta u teoriji, radije ćemo se baviti jednim primjerom: za razliku od uvodno spomenutog, povijesno i geografski provjerljivog prostora negdašnjih isusovačkih kolonija, govorit ćemo o fiktivnom prostoru okruga Sinistre, prostoru omeđenom koricama istoimene knjige Adáma Bodora. On, po sudu mnogih, pripada samom vrhu suvremenih mađarskih prozaista, a taj je status dobrim dijelom dobio zahvaljujući upravo Okrugu Sinistra. Od 1992. godine, kada je knjiga objavljena, doživjela je četiri izdanja u matičnoj zemlji i prijevode na njemački, francuski, norveški, talijanski, ruski... jezik. U pripremi je i hrvatsko izdanje.2

Izuzev napomene da je riječ o prozi, dosada smo namjerno izostavili detaljnije žanrovsko određenje djela. Okrug Sinistra, čiji podnaslov Poglavlja jednog romana ne rješava nego unosi još veće nedoumice u klasifikacijsku dvojbu, zapravo zauzima žanrovski sklizak i neodrediv međuprostor, prostor između romana i ciklusa kratke proze. Bodor čitatelja ne uvodi u jasno iscrtan (romaneskni) prostor, nego ga prije baca u labirint njegovih odsječaka (poglavlja romana). Pojedina poglavlja zadržavaju svoju cjelovitost, štoviše, prije ukoričenja objavljivana su zasebno u periodici, ali se i otvaraju jedna prema drugima te tek u kontekstu s ostalim poglavljima slika o pojedinom liku ili događaju postaje zaokruženom. Osim što likovi cirkuliraju iz jednog poglavlja u drugo, u tom labirintu odsječaka identični se motivi ponekad pojavljuju i nekoliko puta, u različitim poglavljima, ali ispričani iz fokusa uvijek drugog lika, što će reći da su prikazi događaja često preinačeni.3 Poglavlja Okruga Sinistra povezana su (pod)naslovima oblikovanim po uvijek istom ključu: posvojni genitiv uz ime lika - na primjer, Kišobran pukovnika Borcana, Šleper Mustafe Mukkermana, Muž Elvire Spiridon, Krv Bebe Tescovina i slična - upozoravaju kojem će od likova biti posvećena pozornost, naglašavajući ujedno što je to što lik određuje, čini ga prepoznatljivim. A nadvijeno nad podnaslovima, u naslovu cjeline, nalazi se ono što povezuje sve likove: prostor okruga Sinistre.

Gore spomenuta sintagma o skliskom i neodredivom međuprostoru nije svojstvena samo pokušaju žanrovskog određenja djela, dapače, dobro je primjenjiva i na govorenje o referencijalnosti djela na zbilju. Sam prostor okruga Sinistre jest prostor paradoksa: i nenastanjiv i prenapučen, i ograđen i prohodan, prostor izgubljen negdje među karpatskim planinama. Smješten uz obalu Tise, granični pojas koji dotiče Ukrajinu, do kojeg dopiru ceste iz Poljske i Moldavije, a dalje vode na Balkan... upućuje na stvarnosne, geografski provjerljive činjenice, no prostor okruga Sinistre nije zabilježen ni na jednoj zemljopisnoj karti, kao ni istoimena rijeka Sinistra, ni Šuma Kolida, ni planina Popa Ivana, ni selo Dobrin... Naime, sam okrug Sinistra ograđen je i zatvoren prostor, čak je i prirodna, riječna granica obrubljena neprobojnom žičanom ogradom, a »uzduž vododerina, pa sve prema gore do stjenovitog planinskog hrpta, vijugale su čelične šipke obložene bodljikavom žicom, betonski stupovi, karaule, rovovi puni stupica: u visini, na razvođu, protezala se granica« (Bodor 1992: 7). Mjestimično granicu (tek prividno) čine propusnom dobro čuvane rampe s malim stražarnicama i logorskim šatorima punim vojnika. I unutar samog sinistraskog okruga prostor je parceliran, zone su rampama strogo razdijeljene i čuvane, na primjer, u zaštićeno područje prirode gdje se nalazi uzgajalište medvjeda može se ući tek s posebnom propusnicom.

Ograđen i zatvoren sinistarski prostor pred čitateljem se otvara dolaskom Andreja Bodora (!), glavnog lika i pripovjedača u većini poglavlja, koji na području Sinistre traga za svojim posinkom Bélom Bundasianom.4 Njegova potraga za Bundasianom zapravo je okosnica djela: Andrej Bodor na područje dolazi sa ciljem da pronađe i odvede usvojenog sina, a kada mu to ne polazi za rukom, sam napušta područje. Stanovnici okruga Sinistra jesu svojevrsni izgnanici.5 Njihova je egzistencija izmještena izvan civilizacije; zatvoreni su u zajednicu u kojoj su na snazi zakoni drukčiji od nama uobičajenih. Moć vlasti nad stanovnicima okruga jest sveprožimna i sveobuhvatna, a istodobno je sama vlast nevidljiva, vidljivi su tek njezini izvršitelji: stanovnici Sinistre potpuno su podložni planinskim lovcima i pukovnicima, no nema ni spomena o tomu tko te pukovnike postavlja, komu oni polažu račune, iako je postojanje tih viših institucija nedvojbeno. Na primjer, kada se otkrije da je pukovnik Borcan pokušao narušiti suverenitet vlasti baveći se kriminalnim radnjama, biva osuđen posebnom kaznom na smrt: »...saznao sam da je ortak pukovnika Borcana - koga su, i nakon smrti, osudili posebnom kaznom na smrt - bio poljski graničarski pukovnik, nešto su skupa zakuhavali: Poljak mu je uvijek dostavljao poruke skrivene u trbuhu jedne ribe, ako ne i prave dolare« (Bodor 1992: 15), drugim riječima, pukovnik biva podvrgnut mučenju.6 Žitelji okrug, Sinistra pod stalnim su nadzorom, neprestani su sudionici igara koju nositelji moći nazivaju mjerama sigurnosti: već je zadržavanje u okrugu Sinistra uvjetovano dozvolom boravka. Kada Andrej Bodor, tragajući za posinkom, stiže u okrug, biva smješten u staru vodenicu, tada već izvan funkcije, te upozoren neka ne napušta mjesto, pa čak ni zbog nužde (bit će najbolje da je obavlja tako da gurne stražnjicu kroz prozor!). Njegov identitet nije ni od kakve važnosti, čak će mu i ime odrediti pukovnik te ga dati urezati u limenu pločicu: »Izvadio je iz džepa onu svjetlucavu limenu pločicu koja je visjela na lančiću za sat, s nje se svježe urezano crnjelo: Andrej Bodor. Moje lažno ime. Vlastitim rukama mi ju je okačio o vrat, pod zatiljkom stisnuo kliještama slobodne krajeve i metal se već počeo zagrijavati na mojoj koži« (Bodor 1992: 25). O slobodi kretanja također nema ni govora: propisan je policijski sat kao i obveza javljanja. Sve navedene, i mnoge druge mjere, nisu u funkciji sankcija za neki prekršaj, već se radi o tome da je pomoću tih mjera sigurnosti pojedinac pod stalnim nadzorom. Izuzev rijetkih iznimki, stanovnici Sinistre nisu podvrgnuti eksplicitnom tjelesnom kažnjavanju ili mučenju, ipak, bez obzira na to što načini kažnjavanja nisu nasilni ili čak krvavi, uvijek je riječ o njihovu tijelu: koliko je ono snažno, korisno, poslušno, podložno... Već samo odmjeravanje hrane i pića (propisana je količina denaturiranog alkohola po osobi, a sam čin raspodjele reguliran je bonovima; riba se jede tek u posebno zasluženim prigodama, inače se prehranjuju samoniklim raslinjem); kao i prakticiranje posudbe supruge, to jest, nadzor nad spolnim životom (kada Andrej Bodor dospijeva u milost vlasti, pukovnica Coca prostre pred njega fotografije svih žena okruga, bez obzira na njihov bračni status, a na Bodoru je samo da upre prstom i odabranica će postati njegova za vrijeme noći, a ostati suprugova tijekom dana); zatim izolacija ili protjerivanje pojedinaca - sve su to činovi koji uzrokuju tjelesnu patnju. Kao što to primjećuje Foucault (1994a), tijelo pojedinca u bilo kojem društvu, pa tako i u okruga Sinistre, uronjeno je u političko okružje, a odnosi moći imaju na njega neposredno djelovanje. Odnosi moći tijelo prožimaju, obilježavaju, uspravljaju, nalažu mu izvršenje raznovrsnih poslova, prisiljavaju na ceremonije. Ustanovljenje tijela u obliku radne snage moguće je tek njegovim podčinjavanjem; »tijelo postaje korisnom snagom tek ako je u isti mah proizvodno tijelo i podčinjeno tijelo« (Foucault 1994a: 25). Ta moć nad tijelom do posebnog izražaja dolazi u formiranju vojske: tijelo vojnika je tijelo-stroj, tijelo koje se oblikuje i ispravlja da bude spretno, tijelo čije se snage moraju umnogostručiti. Okrug Sinistra nije iznimka: iako svojevrsna vojska u Sinistri već postoji, to su planinski lovci kojima sve pripada i koji se u potpunosti brinu o narodu, dospjevši na dužnost pukovnica Coca Mavrodin odlučuje oformiti osobnu, tjelohraniteljsku vojsku: »Coca Mavrodin-Mahmudia je još istog dana, tek onako po faci, izdvojila za sebe petnaest-dvadeset gotovo jednoobraznih seljana - slučajno, sve same bezlične, dugovrate mladiće, kuglastih glava i dugmastih očiju - odbacili su svoju nošnju od čohe, dobili nekakva siva odijela, špicaste crne plitke cipele i kravate srebrnastog sjaja. Njihovu sličnost zamijetili su i sami mještani, susjede koji su promijenili stranu odmah su nazvali sivim gusanima...« (Bodor 1992: 33).

Foucault sve te metode koje omogućuju detaljan nadzor nad tijelom pojedinca, nad njegovim postupcima, kojima se osigurava podčinjenost tjelesnih snaga, odnosno nameće maloprije spomenut odnos pokornost-korisnost, naziva disciplinom. Disciplinski postupci karakteristični su za samostane, vojarne, radionice, a tijekom XVII. i XVIII. stoljeća postaju općim obrascem dominacije: odnos više nije nasilan i skup, kao u ropstvu; različit i od vazalstva i od stege tipične za samostane, nego je sve usmjereno na to da se disciplinom stvori takav odnos koji će istim mehanizmom tijelo/pojedinca učiniti to poslušnijim što on sam bude korisniji. I obrnuto. Radi se o svojevrsnoj politici prinude, koja, gledano iz kuta ekonomske korisnosti, uvećava tjelesne snage, a, s druge strane, umanjuje njihovu političku snagu, čini ih poslušnima.7

U okrugu Sinistra raspodjela poslova temeljito je razrađena; stanovnici obnašaju dužnosti za vladajuće. Jedan dio žitelja radi za planinske lovce: Aranka Westin njihova je švelja, prišiva dugmad i krpa uniforme; Vili Dunkan je pak brijač u njihovoj službi. Na području zaštićene prirode, u jednoj oronuloj kapelici i u napuštenim rudarskim oknima drže medvjede o kojima se ponajviše brine glavni medvjedar, doktor Oleinek, te mu, uz ostale medvjedare, pomažu albino blizanci (identični do te mjere da im se i kombinezon nabire na istom mjestu, a da priča bude zamršenija, i ime im je isto - Hamza Petrika). U okrugu Sinistra žene su skupljačice, rade za sabiralište voća kamo redovito svraćaju s brentama na leđima punim borovnica, kupina, vrganja. Te plodove zatim uskotračnom željeznicom prevoze kao hranu za medvjede. Kepec Gábriel Dunka radi za sinistranski zatvor: »Za sinistranski zatvor u izgradnji on je zatamnjivao stakla. Svaki put kada je bio gotov s jednom turom - tjedno za trideset pet-četrdeset prozora - sam je išao s tovarom na lice mjesta. Usred njegove šupe nalazila se golema, pijeskom napunjena škrinja, pod pijeskom su se krile staklene plohe. Kepec je bosonog šetao u škrinji sve dok se pod njegovim koracima stakla ne bi izgrebla do neprozirnosti« (Bodor 1992: 144). Géza Hutira je pak meteorolog rezervata, svakodnevno očitava i pomno bilježi vrijednosti na postavljenim aparatima. Navedena zanimanja dobro ilustriraju da se u okrugu Sinistra s jedne strane radi o raspoređivanju tijela u prostoru, e da bi nadzor nad njima bio što potpuniji, ali je posrijedi i izvlačenje korisnosti iz tih tijela.

Disciplina, dakle, uvelike ovisi o umijeću raspoređivanja pojedinaca u prostoru: zahtijeva se zatvoren život (skitnice i bijednici se zatvaraju, osnivaju se raznovrsni zavodi - samostani, internati, vojarne, radionice i tvornice); prostor je podijeljen na područja, svakom je pojedincu točno određeno njegovo mjesto (da bi nadzor bio što učinkovitiji, cilj je što preciznije ustanoviti prisutnost, to jest odsutnost pojedinca), tijela su individualizirana, a u mreži odnosa raspoređuje ih se te preraspoređuje. Na primjer, Andrej je nakon dolaska u okrug raspoređen u napuštenu vodenicu, napretkom na hijerarhijskoj ljestvici promaknut je za cestara te ga se preraspoređuje u inženjerijsku kuću.

Na prostoru okruga Sinistre na snazi je implicitni kazneni sustav koji se odnosi na vrijeme (zakašnjenja, policijski sat), na samu djelatnost (nepažnja, nemar, nedovoljno zalaganje), na ponašanje (nepristojnost), na način govora (brbljanje, neuljudnost) i slično. U svrhu kažnjavanja za nepridržavanje navedenog, rabi se niz postupka, manjih ili većih uskrata, poniženja, a s druge strane kazne, kao drugi element u disciplinskom uređenju, nalazi se nagrađivanje. Kažnjavanje, odnosno nagrađivanje, često se obavlja hijerarhiziranjem, rangiranjem: promicanje na bolji položaj, dobivanje nekog ranga i mjesta, odnosno njegovo oduzimanje, već je samo po sebi nagrada ili kazna. Dobra je ilustracija hijerarhiziranja u smislu nagrade maloprije spomenuta epizoda u kojoj Andrej uz bolje namještenje cestara, dobiva bolje stambeno rješenje, ali i mogućnost izbora supruge, točnije žene s kojom će provoditi noći: »Iz svoje ladice pukovnica je izvukla jedan svežanj fotografija, raširila ih po pisaćem stolu. Slike su prikazivale žene iz okolice. (...) Dobro sam poznavao skupljačice. - Izaberite - pokazala mi je na razasute slike Coca Mavrodin, gurajući mi sad jednu sad drugu pred oči. - Naravno, za sada samo jednu« (Bodor 1992: 59).

U okrugu Sinistra česta su ispitivanja: pukovnica Coca Mavrodin svako malo poziva na razgovor i kroz ispitivanja oblikuje arhivu potrebnu radi identifikacije pojedinaca.8 Osim arhive, uvedene su i, već spomenute, identifikacijske pločice: u početku vladavine pukovnice Coce tek jedna za svakoga, jasno istaknuta i čvrsto pričvršćena oko vrata, a poslije im se broj uvelike povećava pa su pričvršćene i na članke i na gležnjeve pojedinaca. Kada govorimo o ispitivanjima, zanimljivo je spomenuti i činjenicu da je u sinistarskom društvu pojedinac tek objekt kojem se šalju obavijesti i zapovijedi, ali nikada sudionik u komunikaciji: pukovnica Coca slala je kurire sa ceduljama - obavijestima - kojima je pozivala pojedince u svoj ured, a gdje bi oni ponovno bili tek izloženi zapovijedima bez prilike za govor.9

Izvršenju discipline kakva se prakticira i u okrugu Sinistra preduvjet je razrađen sustav tehničkih pomagala koji omogućuju (nad)gledanje. Vlast nadgleda na taj način da se objekti (nad)gledanja učine jasno vidljivima, a da pritom ona sama ostane nevidljivom: pukovnik Borcan ne odlazi nikamo bez dalekozora, što postaje navika i pukovnice Coce. I sam krajolik omogućuje takvu vrst nadgledanja. Naime, s uzvisina šumskog područja pruža se pogled čak i preko granice, tim više, uzvisine su često pojačane promatračnicama i čekama.10

Neraskidiva veza između moći i znanja u okrugu Sinistra dovedena je do krajnjih granica. Pukovnici i planinski lovci upućeni su u sve namjere i u sve tajne, pa čak i one skrivene čežnje pojedinaca, koje bi oni teško priznali i sebi samima: iako sam Bodor nikome nije otkrio razlog dolaska u okrug, pukovnica Coca ga točno zna, zna čak i to da mu je Bundasian posinak; zna također i koju će ženu između svih onih čije je fotografije ponudila Bodor odabrati. Znanje prati i pojačava učinke moći.

Bez obzira na težnju moći za sveobuhvatnošću i potpunom provedbom discipline, sinistarska vlast nije u mogućnosti podvrgnuti nadzoru baš sve segmente koji čine društvo: njezinoj kontroli izmiče bolest. Naime, sredinom jeseni u okrugu bi se pojavile ptice kugare, »a odmah za njima u šumski bi kraj svake zime dolazila groznica koju su u okrugu Sinistra, tko zna zašto, zvali tunguškom prehladom« (Bodor 1992: 5). Tunguška prehlada vrsta je smrtonosne groznice protiv koje se teško boriti čak i preventivnim cijepljenjem, a koja je sažgala i pukovnika Borcana, i mjesnog fotografa, i brojne šumare. No, nije tunguška prehlada jedina bolest s kojom se vlast susreće. Ako bolest promatramo kao svaki oblik nereda, komu je korelativ disciplina, okrug Sinistra prepun je raznovrsnih zaraza - teško se može stati na kraj neposluhu, pobunama, skitaranjima, dezerterstvima, strancima koji se pojavljuju i nestaju. Dopustite digresiju: utopiju o gradu kojim se savršeno vlada Foucault vidi u gradu zahvaćenom kugom - gradu prožetom hijerarhijom, neprestano nadgledanom, zaustavljenom u funkcioniranju. Sama slika kuge dočarava sve pomutnje i nerede koje treba staviti pod nadzor; s druge strane, slika gube predstavlja doticaj koji treba prekinuti, isključiti. Kuga potiče disciplinske sheme, a guba sheme isključivanja. »Izgnanstvo gubavčevo i zaustavljanje kuge ne nose sa sobom isti politički san. Jedan je san o čistoj zajednici, a drugi, disciplinarnom društvu« (Foucault 1994a: 204). No, na području Sinistre te su dvije sheme pomirene, točnije, obje su na snazi: stranci su gubavci koje treba izgnati iz okruga, a žitelji zatečeni na području su kužni i treba ih podvrgnuti disciplini.

Raznovrsne bolesti postupno nagrizaju tkivo prostora i samo je pitanje vremena kada će uslijediti slom: okrug Sinistra i svi slični udaljeni i ograđeni prostori sa strogim disciplinskim režimom, zapravo su neodrživi. Jer, upozorava Foucault, gdje postoji moć - postoji i otpor.11 Kao što u Kafkinoj pripovijetki U kažnjeničkoj koloniji smrću starog zapovjednika sustav koji zagovara smrtnu kaznu čudnim aparatom za mučenje ne podržava više nitko osim jednog časnika koji, pak, izvrši suicid, pa i sustav tvrđave Bastiani u Buzzatievoj Tatarskoj pustinji biva narušen napadom neprijateljske vojske, tako se i u sinistarskom području javlja otpor: stranci koji su uspjeli izmaknuti kontroli, oni ljudi sive kože, s rudarskim šljemovima na glavi, za kojima je ostajao zagušljiv i težak zadah, osnovali su ligu. Cilj je lige izvesti pobunu, svrgnuti sinistarsku vlast te su njezine pristalice na dvorišnim vratima i ogradama crnim ugljenom naškrabali natpise: vi ste s nama, i tebe čeka liga; naoružali se motkama i kamenjem... No, za daljnje događaje čitatelj ostaje uskraćen: putnik koji mu je prostor okruga Sinistre otvorio, Andrej Bodor, sada prostor napušta. Uz dobru naknadu Bodora je povezao Mustafa Mukkerman, turski vozač šlepera koji je prevozio smrznutu ovčetinu iz Beskida prema Balkanu, a među mesom obješenim o kuke katkad je usput krijumčario i ljude spremne na sve.

Uvodno smo rekli da Foucault današnju epohu određuje kao epohu istodobnosti, vezanu ponajprije za prostor, a sam prostor življenja definira kao skup odnosa koji iscrtava mjesta (eng. site) nesvodljiva jedna na druga i koja se jedna drugima ne mogu nametnuti. U taj skup odnosa ulaze, na primjer, mjesta prijevoza, ulica, privremenog opuštanja (kavane, kinodvorane, plaže), počinka (dom, krevet) i slično. Foucaulta, međutim, više od navedenih zanimaju ona mjesta koja imaju čudnovatu osobinu da spomenuta zbiljska mjesta sumnjiče, neutraliziraju ili izvrću onaj skup odnosa koji navedena označavaju ili odražavaju. Takva proturječna mjesta opisao je u predavanju održanom u ožujku 1967. godine.12 Različiti, drugi prostori za Foucaulta predstavljaju mitsko i zbiljsko osporavanje prostora u kojem živimo te razlikuje dva takva proturječna mjesta: utopije i heterotopije.

(1) Utopije su mjesta bez zbiljskog prostora, nezbiljski prostori koji predstavljaju usavršen oblik društva ili društvo izvrnuto naglavce. »To su položaji u općem odnosu neposredne ili izokrenute analogije sa zbiljskim prostorom Društva. One predočuju samo društvo u usavršenom obliku, ili društvo izvrnuto naglavce, ali u svakom slučaju ove su utopije suštinski nezbiljski prostori« (Foucault 1996: 10).

(2) Heterotopije su pak mjesta koja doista postoje, iako su svojevrsna protumjesta, jedna vrsta djelotvorno ostvarene utopije u kojoj se zbiljska mjesta i predstavljaju, ali i osporavaju i izokreću. Mjesta ove vrste su izvan svih mjesta: to su one diskriminirane, monstruozne zone »u koje je racionalno društvo pomnjivim obzidavanjem pohranilo svoju zazornu izvanjskost - bolnice, ludnice, sanatoriji, vojarne, starački i popravni domovi, odgojne ustanove i slično...« (Biti 2002: 26). Jedan od Foucaultovih primjera heterotopije je i uvodno opisan kršćanstvom obilježen prostor jezuitskih kolonija.

Djelo o kojemu smo govorili, Okrug Sinistra. Poglavlja jednog romana, domicilna kritika već je prepoznala kao antiutopiju. No, njegova izmještenost, ograđenost, kao i sustav nadzora i kazne, disciplinsko uređenje toga prostora, jasno raslojavanje na moćne i podčinjene... dakle, sve one sastavnice koje smo do sada prepoznali u sinistraskom društvu, nagovaraju na korak dalje, na povlačenje paralele između prostora okruga Sinistre i foucaultovskih heterotopija. Naime, do sada navedene karakteristike sinistrasko područje čine bliskim ustanovama kao što su psihijatrijska lječilišta, kaznionice, popravilišta, pa i bolnice, jednom riječju, onim institucijama individualnog nadzora koje »funkcioniraju na dvostruk način: s obzirom na binarnu diobu i na obilježavanje (luđak - ne-luđak, opasan - bezopasan, normalan - abnormalan), te s obzirom na primarno određenje, na diferencijalno raspoređivanje (tko neki čovjek jest, gdje mora biti, čime da se karakterizira, kako da se prepozna, kako da se nad njim, na individualan način, izvršava stalno nadgledanje, itd.)« (Foucault 1994a: 205), jednostavno rečeno, onim prostorima koje je Foucault još u ranijem predavanju odredio kao heterotopije. Heterotopije su, kaže Foucault, sveprisutne, ali poprimaju različite oblike. Ukratko, u primitivnim društvima postojale su heterotopije krize kao povlaštena, sveta ili zabranjena mjesta određena za pojedince kao što su žene s mjesečnicom ili starci, a koja su poslije zamijenili internati ili vojne službe.13 U današnjem društvu prisutnije su heterotopije devijacije, na primjer duševne bolnice ili zatvori, namijenjene pojedincima čije je ponašanje devijantno. S obzirom na ulogu koju heterotopije imaju na preostali prostor, Foucault razlikuje dvije krajnje točke: heterotopije iluzije (stvaraju prostor koji sve zbiljsko razotkriva kao još veću iluziju) i heterotopije kompenzacije (stvaraju drugi zbiljski prostor, savršen u odnosu na našu kaotičnu zbilju). Prostor sinistraskog okruga konstituiran je kao svojevrsna kolonija, drugi i drukčiji prostor, prostor čije je funkcioniranje potpuno uređeno i nadzirano. No, Bodor kroz svoj prikaz parodijom raskrinkava, a time i potkopava mehanizme vladajuće ideologije, politike i moći. Kroz dvostruki proces uvođenja i prikaza mehanizama moći s jedne strane te naglašenim ironiziranjem s druge, Bodorova fikcija pokreće etička pitanja, problematizira vrijednosti, istodobno je i kreativna i kritična. I nadasve zabavna. Jedan od odgovora na pitanje zašto je sinistraski okrug oblikovan u skladu s načelom heterotopije, krije se možda upravo u mogućnosti raskrinkavanja, da ne kažemo razaranja, prostora: što su društveni odnosi moći na kojima se sam prostor konstituira koncentriraniji, uzdignuti na višu potenciju, parodijski učinci bivaju naglašeniji i uspjeliji.

P. S. Ograđivanje parcela, stvaranje zona, međutim, dio je i naše stvarnosti. Upravo dok završavam ove retke u Osijeku niče još jedan trgovački centar: drugi zbiljski prostor, savršen i uređen, ograđen i zatvoren, čuvan od svih onih bolesnih od kojih zaziremo. Znači li to da osiguravanjem prostora sigurne konzumacije, velike korporacije brinu o nama? Trebamo li ovdje govoriti o sigurnosnim ili ipak tržišnim pitanjima te koliko mehanizmi kojima se navodno želi zaštititi privatnost zapravo pretvaraju tu istu privatnost u javnu stvar, ostavljam vama na prosudbu.

Literatura

Biti, Vladimir, ur. 2002c. Politika i etika pripovijedanja. Zagreb.

Bodor, Adám 1992. Sinistra körzet. Budapest.

Foucault, Michel 1994a (1975). Nadzor i kazna: rađanje zatvora. Prev. Divina Marion. Zagreb.

Foucault, Michel 1994b. Znanje i moć. Prev. Rade Kalanj. Zagreb.

Foucault, Michel 1996. O drugim prostorima. Prev. Stipe Grgas, Glasje 6, 8-14.

Hutcheon, Linda 61995 (1988). A Poetics of postmodernism: Histroy, Theory, Fiction. New York and London.

Hutcheon, Linda 22002b. The Politics of Postmodernism. New York.

Pozsvai, Györgyi 1998. Bodor Adám. Pozsony.

Užarević, Josip 1996. Prostor. Glasje 6, 94-96.

Warner, Michael 2000. Zones of Privacy, u: Butler, J. /Guillory, J. /Kendall, Th., ur., What's Left of Theory? New Work on the Politics of Literary Theory. New York. 75-114.

1

»U svakom slučaju, uvjeren sam da je strepnja našeg doba temeljito povezana s prostorom, nedvojbeno više nego s vremenom. Nama vrijeme vjerojatno izgleda kao jedna od različitih distributivnih radnji koje su moguće prostorom rasutim elementima.« (Foucault 1996: 9)

2

Ádám Bodor rođen je 22. veljače 1936. u Koložvaru (Cluj, Rumunjska). Godine 1952. na dvije je godine lišen slobode iz političkih razloga, a od 1955. do 1960. studirao je teologiju u rodnom gradu. Pisanjem se počeo baviti 1965. godine, kontinuirano objavljuje od 1969. U Mađarsku se preselio 1982. godine i zaposlio kao urednik u izdavačkoj kući Magvet#ę. Nekoliko godina proveo je u Berlinu kao DAAD-ov stipendist. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za književni rad. Objavio je sljedeća djela: Svjedok (A tanú, kratke proze, 1969), Plus-minus jedan dan (Plusz-mínusz egy nap, kratke proze, 1974), Dolazak na sjever (Megérkezés északra, kratke proze, 1978), Kakav li je jedan prijevoj? (Milyen is egy hágó?, kratke proze, 1980), Planine Zangezur (A Zangezur hegység, kratke proze, 1981), Eufrat kod Babilona (Az Eufrátesz Babilonnál, kratke proze, 1985), Okrug Sinistra. Poglavlja jednog romana (Sinistra körzet. Egy regény fejezetei, 1992), Povratak sovi ušari (Vissza a fülesbagolyhoz, kratke proze, 1992), Nadbiskupov posjet (Az érsek látogatása, roman, 1999), Miris zatvora (A börtön szaga, intervju, 2001). Prevođen je na brojne jezike. Na hrvatski jezik preveden je u antologiji Zastrašivanje strašila (Naklada MD, Zagreb, 2001), a Okrug Sinistra. Poglavlja jednog romana, u prijevodu Nevena Ušumovića, trebao bi se uskoro pojaviti u izdanju zagrebačkog Meandra.

3

Jedna od karakteristika postmodernističkog romana jest namjera da upozori kako nema samo jedne istine, već postoje isključivo istine u množini. Tako ne postoji ni laž sama po sebi, već tek istine drugih. Usporedi Hutcheon, 1995.

4

Autor se poigrava imenima svih likova: osim što pripovjedača i glavni lik imenuje svojim prezimenom - Bodor - a i ime je blisko (Adám/Andrej), ostali likovi (Piu Borcan, Mustafa Mukkerman, Severin Spiridon, Nikifor Tescovina, Connie Illafeld, Géza Hutira...) imenima svjedoče o pripadnosti nekim dalekim, ali nepoznatim prostorima; na temelju imena teško da se može reći nešto o njihovom identitetu, da bi slučaj postao zamršeniji kada se otkrije da su imena uglavnom lažna.

5

Načelno Okrug Sinistra podsjeća na Kafkine pripovijetke koje tematiziraju hermetična područja, na primjer Zamak ili U kažnjeničkoj koloniji, u koju također dobivamo uvid posjetom putnika; ili na Buzzatijevu Tatarsku pustinju u kojoj je gradu s uobičajenim odnosima i normama suprotstavljena tvrđava Bastiani, zatvoren i zagonetan prostor na granici.

6

Samo mučenje je politički ritual, ceremonija u kojoj je vidljiva moć. Njegova funkcija je pravno-politička, a cilj da naglasi disimetriju između moći i onoga tko se usudio dovesti u pitanje njezine ovlasti i zakone. Posebno je bitan očevid: gledatelju nije dovoljno da zna što slijedi ako se zakon ne poštuje već se u to mora uvjeriti i vlastitim očima. Isto tako, mora se uvjeriti i da se kazna izvršila, da je krivac kažnjen. Više vidi u: Foucault, 1994a.

7

»Oblikuje se tada politika prinuda koje predstavljaju rad na tijelu, proračunanu manipulaciju njegovim elementima, kretnjama, ponašanjem. Ljudsko tijelo ulazi u mašineriju moći koja ruje po njemu, rastavlja ga i ponovo spaja. 'Politička anatomija' koja je isto tako i 'mehanika moći' upravo se rađa; njome se definira način djelovanja na tijelo drugih, ne samo zato da bi činili ono što se od njih traži, već da bi postupali onako kako se od njih zahtijeva, uz pomoć raznih tehnika, a prema određenoj brzini i djelotvornosti. Disciplina tako proizvodi podložna i izvježbana tijela, 'pokorna tijela'.« (Foucault 1994a: 139)

8

Takvi arhivi, napominje Foucault, omogućuju brzo detektiranje stranaca, pronalaženje odbjeglih, brojčano utvrđivanje poginulih ili nestalih.

9

»Ujutro spomenutog dana, na žutom stupu koji je sada već nepotrebno stršio, lepršala je uska cedulja otrgnuta od neke papirnate vreće, na njoj se crnilo nekoliko ugljenom napisanih, na brzinu naškrabanih slova: 'Požurite, Andrej, u ured.' Poruka je bila namijenjena meni, vlastoručno ju je napisala pukovnica Coca Mavrodin, nova zapovjednica dobrinskih planinskih lovaca, prepoznao sam je po obrnuto ispisanim slovima N i S.« (Bodor 1992: 26)

10

Okruga Sinistra je izvan civilizacije, uronjen u prostor nepatvorene prirode, nepristupačne i neukrotive.

11

»...tamo gdje postoji moć postoji i otpor, te (...) taj otpor ipak, ili bolje rečeno samim tim, nikada nije u izvanjskom položaju spram odnosa moći. (...) Otpori ne proizlaze iz nekih heterogenih načela, no oni ipak nisu mamac ili nužno iznevjereno obećanje. Oni su drugi član u odnosima moći; u njih su upisani kao nesvodiva sučeljena strana. I oni su, dakle, raspoređeni na nepravilan način: točke, čvorovi, žarišta otpora rasuti su u prostoru i vremenu s više ili manje gustoće, uobličujući katkad grupe i pojedince na konačan način, raspaljujući neke točke tijela, neke životne trenutke, neke tipove ponašanja.« (Foucault 1994b: 67)

12

Foucault predavanje nije pripremio za objavljivanje; javnosti je predstavljeno na berlinskoj izložbi ubrzo nakon autorove smrti te objavljeno pod naslovom Des Espaces Autres u francuskom časopisu Architecture-Mouvement-Continuite. Engleski prijevod Jaya Miskowiesca objavljen je 1986. u američkom časopisu Diacrtics, a moguće ga je naći i na http://foucault.info/documents/heteroTopia/foucault.heteroTopia.en.html. Hrvatski prijevod Stipe Grgasa, nastao na temelju engleskog, objavljen je u zadarskom Glasju (broj 6, 1996).

13

Takva ne-mjesta služila su i za realizaciju prvih pothvata spolnosti koje su i muškarci i djevojke poduzimali izvan doma: kod muškaraca se radilo o javnim kućama, a kod djevojaka je do sredine XX. stoljeća njegovana je tradicija bračnog putovanja pri kojem se u tom nigdje, vlaku, hotelu ili na brodu, dogodio gubitak nevinosti.