Muškarac koji je javno branio i slavio žene

Muškarac koji je javno branio i slavio žene

Uz 430. obljetnicu rođenja Jakova Armolušića

I.

Bračanin Ivan Ivanišević (1608-1665), hvarski kanonik i sjemenišni nastavnik, generalni vikar hvarsko-bračke biskupije, i Šibenčanin Jakov Armolušić (oko 1575 - 1649), »ne odveć snalažljivi trgovac i orguljaš«,1 dva po svemu različita čovjeka, ostala su zauvijek povezana - spomenutih jednoga neminovno znači spomenuti i drugoga. Iako nisu ni približno sličnih sudbina, iako su im životi tekli različitim ritmom, iako će u naknadnoj književnopovijesnoj interpretaciji Ivanišević uvijek biti smještan ispred Armolušića i dobivati opširnije i povoljnije estetske ocjene, ta su dva pjesnika slična tek u činjenici da su iza sebe ostavili po jedno djelo. Doduše, Šime Ljubić će reći da je Armolušić »još drugih pjesama ostavio u rukopisih«,2 Krsto Stošić također bilježi da »Jakov je spjevao i druge pjesme«,3 a isto ponavlja i Josip Torbarina (»Jakov Armolušić ostavio je mnogo stihova u rukopisu«4), no o njima danas ništa ne znamo, ako su navodi spomenutih autora uopće točni. Ivaniševićeva Kita cvitja razlikova (Mleci, 1642), epsko-lirski zbornik sačinjen od molitava, nadgrobnica, poslanica, prijevoda psalama, religioznih sastavaka, za koju će Slobodan P. Novak reći da »najvažnija je dalmatinska knjiga svoga desetljeća, djelo koje će i poslije služiti kao dokaz da nisu ondašnje muze posjećivale samo Dubrovnik«,5 ostat će, između ostaloga, zapamćena i zbog toga što je »cvit šesti«, naslovljen Od privare i zle naravi ženske, potaknuo tada dvostruko starijega Jakova Armolušića na odgovor koji je u formi knjige uslijedio samo godinu dana poslije. Slava ženska, opsežna stihovana reakcija nadahnuta jednim manjim dijelom Ivaniševićeve knjige, pojavila se, dakle, u Padovi 1643. godine, u Armolušićevoj šezdeset osmoj godini života. No, neće Armolušić zakoračiti na hrvatski književni Parnas zbog možebitne literarne kvalitete Slave ženske, zbog lakoće gradnje stihova i neobičnih, ingenioznih pjesničkih slika. Dapače: nema u tomu djelu baroknoga ornata, nije Armolušić ni osobito spretan u verzifikacijskoj meštriji, nije on ostavio izravnih referencija na vlastitu hrvatsku književnu lektiru, iako je veza s Jurjem Barakovićem razmjerno lako uočljiva.6 Ipak, teško ga je mimoići iz jednostavnoga razloga: Slava ženska odlučna je obrana žena, djelo u kojemu se valjda prvi put u hrvatskoj književnoj povijesti ustaje protiv primitivne slike o ženi koja nije ništa drugo doli utjelovljenje grijeha, rodno niže biće koje svojom tjelesnošću i iracionalnošću muškarca pretvara u plijen pakla.

S druge pak strane, Ivan Ivanišević, vrstan pjesnik očaran »Vilom Dubrovkinjom«, čije su seste rime zacijelo nadahnute Ivanom Gundulićem, pjesnik iz čijih se sastavaka vidi da se doista pridržavao onoga što je izrekao u »cvitu sedmome« naslovljenom Kako se petnik naučio peti (»Drazim hoćeš, dakle, reći, / Ako žele peti umiti, / Da trudeći i znojeći / Ne pristaju nigda učiti. / Tij od kriposti vodu piju / Ki se trude, znoje i bdiju«7), ostade, unatoč svemu, ženomrzac koji je o ženama govorio na tako skandalozan način da se čini da je u njegovim stihovima uskrsnula srednjovjekovna mizoginija u svome najžešćem obliku. Odgovarajući tko zna kojim jezičavim Hvarankama, Ivanišević nije ni slutio da će mu upravo »cvit šesti« donijeti »negativnu slavu« i atribut pisca »koji je napisao jedan od moralno najdvojbenijih hrvatskih tekstova uopće«.8 Jakov Armolušić također nije mogao pretpostaviti da će u vremenskoj perspektivi nestati »kavaljerske« aure koja je okruživala Slavu žensku i njezina tvorca, da će budući naraštaji jednostavno konstatirati da u njoj nema »pjesničke vrijednosti«, držeći čak simptomatičnom činjenicu da nitko od Armolušićevih suvremenika, kako je to onda bio običaj, nije napisao kakvu poslanicu podrške, što bi značilo da je Slava ostala bez širega odjeka.9 Usputno (uz Ivaniševića, dakako) spominjući Armolušića u knjizi Glasoviti Hrvati prošlih vjekova Ivan Kukuljević Sakcinski vezat će uz njega odrednice koje će ga zadugo pratiti: »Jedan ne veoma vrstan pjesnik iz Šibenika«,10 pritom nepoznat, pritom »muž« »koji pjesmu pjesmom ukoriti i opovrgnuti naumi«,11 Ivaniševićev protivnik, dakle - to je Armolušićeva književnopovijesna popudbina zacrtana u drugoj polovici XIX. stoljeća, a zatim samo ponavljana. No, iako će se poslije u književnim povijestima o Jakovu Armolušiću govoriti usputno, uvijek uz Ivaniševića, kao o »inače nepoznatom Šibenčaninu«,12 a o Slavi ženskoj kao djelu nastalom »iz pera inače slabo poznatoga Rabljanina«13 - što se promijenilo nakon pretiska Slave 1993. godine i vrijedne studije Dunje Fališevac kojom je u pravom smislu riječi rehabilitirala Armolušića i pravilno ga kontekstualizirala i vrednovala - on će upravo na trenutku Ivaniševićeve slabosti graditi vlastito mjestu među dopreporodnim hrvatskim pjesnicima.

Konačno, da se bijes koji su kod Ivaniševića izazvale neke sasvim konkretne žene »oštrijega jezika« doista teško zaboravljao, svjedoči i knjiga Opravdanje dobri žena izašla 1802. godine u Mlecima, kojoj je autor Marko Arnerića (1750-1829). Sto šezdeset godina poslije izlaska Kite cvitja razlikova Arnerić će čitatelje podsjetiti na Ivaniševića, donoseći na početku Opravdanja »cvit šesti«, a i izrijekom će imenovati Ivaniševića, spočitavajući mu neumjesni napad na žene:

Ivanišević najveće

protiv ženam on je reka,

dal oživit' veće neće,

nit je zato on raj steka.

Sad bi poznal svu krivicu

i ženam bi dal pravicu.14

Tek, slaba je utjeha što je Tomo Babić (o. 1680-1750) u Cvit razlika mirisa duhovnoga (Mleci, 1726), a u pjesmu Od bludnosti (str. 322-325), unio donekle modificiranu pedesetosmu strofu iz Ivaniševićava »cvita šestoga«, budući da je i tu riječ o oživljavanju srednjovjekovnih predodžbi o bludnoj ženskoj prirodi. Zapravo, u cijeloj priči o Ivaniševiću i Armolušiću, o napadu na žene i njihovoj obrani, najviše je, ako se tako može reći, »profitirao« Armolušić. Posve izvan stilskoga konteksta svojega vremena, neosjetljiv na sedamnaestostoljetnu baroknu modu, bez nekog izravnoga utjecaja na potonje pjesnike (isključimo li Arnerića koji je zacijelo morao znati za Slavu žensku), sa samo jednom knjigom, Jakov Armolušić ipak predstavlja važan dio hrvatskoga književnopovijesnog mozaika. Njegova se važnost nalazi ponajprije u načinu razmišljanja, u stavovima koji su - u doba kad su izrečeni - imali određenu težinu i koji su, ako ćemo pravo, i danas napredni i moderni. No, da bi se razabralo u čemu je netipičnost i originalnost stavova koje je Armolušić iznio u Slavi ženskoj, nedvojbeno se mora poznavati kontekst, sva ona stoljeća koja su prethodila tomu djelu, tijekom kojih se oblikovala i ukorijenila specifična predodžba o ženi kao fatalnom, pogubnom, kužnom i manje vrijednom biću. Izdvojena iz toga konteksta, Slava ženska gubi na vrijednosti, pogotovo procjenjuje li se mjerilima baroknoga stila; promatrana u sklopu šire cjeline problema ona dobiva na značenju.

II.

Marija Gundulić, supruga Nikole Gučetića (1549-1610), autora poznatih renesansnih dijaloga o ljubavi i ljepoti, strukturiranih u formi ženskih razgovora (Cvijeta Zuzorić i Marija Gundulić), zapisat će u posvetnom predgovoru muževljevu djelu Discorsi sopra le Metheore d' Aristotile (Venecija, 1584) i sljedeće:

A kad bi se to baš i moglo reći, držim da bi ženama morala pripasti veća pohvala kako bi se začepila usta njihovim napadačima i otvorile oči njihova razuma, jer je ljepota tijela jasan dokaz ljepote duše (...) da je u nas, ženâ, veća ljepota tijela negoli u muškaracâ, što dokazuje i činjenica da mi nismo runjave, to što muškarcima daje izgled divljaka, već nas je priroda obdarila bijelom i rumenom puti. Osim toga, ako su žene ponajčešće voljene od muškaraca, nisu li onda i savršenije od njih?15

Te 1582. godine (kad je Marija pisala obranu Cvijete Zuzorić, a danas bismo mogli reći i feministički ekspoze) u dubrovačko-dalmatinskim komunama neoplatoničko razumijevanje žene već je uvelike cvjetalo u petrarkističkoj lirici pa je i njezino tumačenje oblikovano u tomu ključu: izvanjska ženska ljepota odraz je božanske ljepote. Sudeći po odlučnosti Marijinih rečenica, očito je riječ o samosvjesnoj i obrazovanoj Dubrovkinji koja je gorljivo branila prava vlastita spola na ravnopravnost s muškim, dominantnim spolom, ženi koja je u maskulinoj kulturi svojega doba tražila mjesto koje bi bilo identično onome koje je tada, kao i stoljećima prije, zauzimao muškarac. Već i sama izravnost i rezolutnost kojima je Marija Gundulićeva iznosila svoje stavove svjedoči da je sredina njezina vremena njegovala posve drukčije stavove o muško-ženskim odnosima; očito je, naime, da se tada držalo da krasni spol ima - držićevski kazano - »polakšu pamet od ljudi«.16

Dakako, dokazi koje ta dubrovačka gospođa iznosi izvedeni su iz tada popularne neoplatoničke koncepcije. Zacijelo lijepa, i Marija je držala izvanjsku ljepotu dostatnom u vrijednosnoj procjeni, ne zanemarujući vjerojatno ni logičan zaključak koji bi zanijekao ljepotu onih koje priroda nije obdarila izgledom ugodnom oku. O tomu je problemu zacijelo mislila onako kako je on objašnjen u Gučetićevim Dijalozima o ljepoti (Venecija, 1581) u kojima upravo ona pita Cvijetu Zuzorić: »Ako ljepota tijela pokazuje i znači unutrašnju ljepotu duše, vrijedi i suprotnost po kojoj ružnoća tijela pokazuje ružnoću duše«, a ta joj renesansna ljepotica odgovara:

No da odagnam Vašu sumnju, reći ću kako priroda često nedostatak u nekom dijelu svoga tijela nadoknađuje većim savršenstvom u drugom dijelu... (...) zato nije čudo podari li naša majka priroda onome tko je nakazna tijela ljepotu duše, jer ne želeći u svojoj vrlini biti nedostatna, ondje gdje tijelu daje izobličenost, nadoknađuje duši odličnošću i vrlinom. K tome, vidite li kakvu osobu koja je čestita i odlična u darovima duše, a ružna tijelom, znajte da naša duša nije podvrgnuta tjelesnim nužnostima, jer je duhovno nedjeljiva, izašla iz ruku Kralja nebeskog, i zato pokadšto pokazuje svoju veličinu plandujući u ružnu tijelu, koje bi, da je lijepo, gotovo neizbježno pokazivalo ljepotu svoje duše.17

Iako bi se o Marijinim načelnim stavovima dalo raspravljati (riječ je o onome tipu problema koji se raspleće sve do danas, a raspravama o njemu nikad ne nedostaje emocionalnoga angažmana i »spolne uzrujanosti«), ipak su oni vrlo signifikantni za mjesto i vrijeme kad su izrečeni. Naime, više je nego jasno da se do 1582. godine mnogo toga promijenilo, da su sazrele kulturološke pretpostavke koje su omogućile da se žena brani s pozicija jedne filozofske koncepcije, a da pri tome ne bude izložen javnoj osudi, ponajprije najvišeg moralnog autoriteta, onoga crkvenog. Iako Zdenka Marković drži »da su se oboje (Nikola i Marija - nap. M. T.) uzvisili nad osrednji kulturni dubrovački nivô svoga vremena i dali više dokaz svoje kulture i naprednosti negoli stvarnu sliku općenitoga duševnog uspona dubrovačkih žena onoga doba«,18 ipak ne treba zanemariti sociološke pretpostavke koje su do toga dovele i uopće omogućile da jedna žena stekne pravo na iznošenje osobnoga mišljenja koje se bitno razilazi s višestoljetnom rigidnom moralnom diskvalifikacijom ženskoga bića i njegovim demoniziranjem. Jer, Marija Gundulić oslonit će se upravo na one dokaze koji su se kroz mnoga stoljeća držali nedvojbenom potkrepom ženske nemoralnosti, njezine riječi kao da svjesno poništavaju čvrsto ukorijenjenu teološku koncepciju o ženi kao izvoru svekolikoga grijeha.

Zašto su Marijine riječi važne, zašto su u vremenu u kojemu su zapisane morale zvučati revolucionarno (unatoč dolcestilnovističkom i neoplatonističkom pogledu na ženu, čiji položaj u literaturi i životu ipak nije identičan), zašto nam one neizravno govore o izmijenjenu svjetonazoru, postaje jasno ako se zna da s Milanskim ediktom - kojim car Konstantin 313. godine priznaje kršćanstvu ravnopravnost s ostalim religijama Rimskoga Carstva - nastupa i novo doba kad je riječ o odnosu spram tijela. »Između evanđeoskih vremena i trijumfa kršćanstva, u 4. stoljeću, dva niza događaja« - zapazit će Jacques Le Goff - »osiguravaju uspjeh nove spolne etike: na teorijskoj razini, širenje novih koncepata: tijelo, blud, pohotljivost i seksualizacija istočnog grijeha; u praksi, pojavljivanje djevičanskih propisa kod kršćana i ostvarivanje ideala čistoće u pustinjačkom monaštvu.«19 Kušanje ploda sa stabla spoznaje dobra i zla - koji nije ništa drugo doli izraz čovjekova istraživačkoga duha i radoznalosti pred nepoznatim i zabranjenim - vremenom će biti povezano sa spolnošću i požudom: »Od djece Adama i Eve, istočni je grijeh predan ljudima seksualnim činom«.20 Preziranje tijela, »uskraćivanje užitka«, osuda požude i pohote, slavljenje djevičanstva, udovištva, redovništva, a ponajprije svih oblika pustinjske askeze, zavladat će diljem kršćanskoga svijeta koji će napučiti svakovrsni »bijeli mučenici« ili priznavatelji, nasljednici »crvenih mučenika«, odnosno martira.

U vremenima utvrđivanja nove spolne etike i teoloških koncepcija o nečistoći tijela osobito će stradati žena, »ženskom spolu neprijateljska literatura srednjovjekovlja stavljena je u službu upornoga odvraćanja od braka, dokazivanjem pokvarenosti, štaviše, potpune ništavnosti ženâ«.21 Doista, počevši od pramajke Eve i biblijskih bludnica Rahabe, Ohole i Oholibe te - zacijelo najpoznatije - Marije iz Magdale, preko Putifarke, Dalile, Herodijade i Salome, pokajanih bludnica (Afra, Pelagija, Abramova nećakinja Marija, Thais, Marija Egipćanka), do kojekakvih posrnulih redovnica i pohotnih djevojčica (kakve, recimo, kušaju Jozafata ili pak kraljeve kćeri koja seksualno izaziva Ivana Zlatoustoga), žena je utjelovljenje grijeha, njezino tijelo nije ništa drugo do izravan put u pakao: »Vrhunac odvratnosti prema tijelu i seksu je u ženskom tijelu. Od Eve do vještice s kraja srednjeg vijeka, tijelo žene je Đavolovo odabrano mjesto.«22

Mizogina literatura nije gasnula kroz cijelu dopreporodnu hrvatsku književnost. Iako nam se iz srednjega vijeka sačuvala tek pjesma Sliši vsaki človik ovo (unesena u Cvet vsake mudrosti, Tkonski zbornik iz prve četvrtine XVI. stoljeća23) - u kojoj se ženi pridaje niz nimalo laskavih atributa, poput »mriža morska«, »tonota zala gorska«, »oganj, pakal tere zemlja ter studenac ki nima dna«, »zla vučica« - nedvojbeno je da ona u cijelosti odražava srednjovjekovni kršćanski etos koji u ženskome biću rijetko kad vidi štogod dobra. Iako humanizam i renesansa oživljavaju vrednote klasične starine, iako se tada upravo klanja antici (koja je i prema tijelu njegovala sasvim drukčiji odnos nego kršćansku teološka misao), iako žena postaje središnja tema u sastavcima mnogih Petrarkinih nasljedovatelja, iako je neoplatonička filozofska koncepcija ženu ovjenčala na za srednjovjekovlje upravo nepojmljiv način, iako je bilo i žena koje su bile književno aktivne (Cvijeta Zuzorić, Nada i Julija Bunić24), ipak se nije raskinulo s naslijeđenim dogmama,25 »16. je stoljeće« - riječima Dunje Fališevac - »stoljeće renesanse na dubrovačko-dalmatinskom području hrvatskih zemalja prema ženi imalo ambivalentan stav: žena se u raznim traktatima uzdiže iznad muškarca, pjesnikinje ravnopravno sudjeluju u kulturnom životu, nastaje prvi ženski mit oko Cvijete Zuzorić, a u petrarkističkoj lirici žena zauzima kultni položaj; s druge strane, u realnom životu žena je bila potpuno neslobodna da donese i najmanju odluku o vlastitoj sudbini.«26 Recimo, neudane Dubrovkinje silom su odvođene u samostane,27 a Ivan Polikarp Severitan (1472-oko 1525) u djelu Monoregiae (Venecija, 1522) zapisat će, u poglavlju o obiteljskome životu, i ovo:

Žene su po naravi u mnogim stvarima različite od muškarca: labilnije su i duhovno siromašnije; častohlepne su i žele se pošto-poto drugima svidjeti; iako su po naravi bojažljivije od muškaraca, nerijetko su drskije i bestidnije od njih; iako su nježnije od njih jer imaju meko srce, ponekad znaju biti od njih okrutnije; neumjerene su i odane strastima, jer se ne povode za razumom nego za osjećajima; ne znaju se svladavati, podložne su naglim promjenama jer im je takvo ustrojstvo tijela; kao što im je krhko tjelesno ustrojstvo, takva im je i volja; ne znaju čuvati tajnu: čim im se netko dodvori, odmah mu povjeravaju i odaju ono što bi morale čuvati. Zbog toga ni njihovi savjeti ne vrijede mnogo.28

Ni u XVII. stoljeću situacija se neće bitno promijeniti,29 tek će Trident - obnovom duhovnosti na svim područjima čovjekova života, pa tako i u literaturi, potaknuti mizoginiju u književnosti. Dubrovački benediktinac Mavro Orbini (sredina XVI. stoljeća - 1611) će u Zrcalo duhovno (Mleci, 1614) unijeti pjesmu Od zlijeh žena, Ivan Gundulić će u Suzama sina razmetnoga (Mleci, 1622) ženu razobličiti do gađenja, Ignjat Đurđević (1675-1737) također će provući ponešto mizoginih invektiva (u pjesmi Vili neharnoj, recimo), a stihova koji ne govore lijepo o ženi naći će se i u jednom sedamnaestostoljetnom rukopisu za koje neki drže da im je autor Horacije Mažibradić, a neki pak Martolica Ranjina, njegov prijatelj.30 Orbinijev ženomrzački sastavak - koji inače slijedi iza rasprave o pitanju je li Adam bio plemenitiji od Eve i gdje se poziva na Sokratov autoritet - zanimljiv je jer zvuči kao da je nastao u dubokom srednjem vijeku, on silno podsjeća na anonimnu glagoljašku pjesmu Sliši vsaki človik ovo, tek što je Orbini još »izdašniji« u atributima koji trebaju pokazati žensku prijetvornost i zloću:

Rit se može hudoj ženi

da je u njoj jaz pakleni,

zla navidos, jadna zloba,

nemir, smeća, smrad od groba,

zlobni jezik, gnjev prokleti,

nesvijes luda od pameti.

Da j' mahnita i puziva,

smeća od mira i karljiva,

govoruša, rasap, tuga,

srdobolja, vrijed i kuga,

ama koju na sem sfiti

nitko neće zajaziti.

Ljeto u njoj jes goruće,

plahos pakla, smeća od kuće,

na zlo nagla, gnusno bludna,

u zlijeh djelijeh vjeko trudna,

tvrdoglava u ludosti,

zao neprijatelj od vridnosti,

zloći prijatelj, sestra zlobi,

a paklenoj kći hudobi.

Ne može se naći veća

žalost, boles, trud ni smeća

od ke ljudi odsfud bježe

žena u zlobi kad se užeže.

Raj bi u pakao obratila

huda žena i nemila,

a u paklu bi vele veće

uzmnožila kare i smeće.

Mirnije je stokrat more

kad valove, kako gore,

po njem vrli jug nadima,

teško onomu tko ju ima.31

Očito, jednom uspostavljeno mišljenje o pogubnosti utjecaja ženskoga bića, koje od ranokršćanskih vremena postaje sastavnim dijelom teološkoga nauka o dobrome i poželjnome životu, teško je uzmicalo pred liberalnim idejama koje su u ranonovovjekovlju morale doprijeti i do jadranskih gradova i koje su Mariji Gundulić mogle dati osobne kuraži da upravo žensku izvanjsku ljepotu - onu istu koju su stereotipnim inačicama slavili pjesnici renesanse, oblikujući sliku idealne gospoje, »donne« koja očarava zlatnim pramima, pogledima, prsima sličnim lijeru, vratom ljepšim nego u kufa - istakne kao dokaz ženskoga savršenstva. Dok je to zapisivala, za Marijom Gundulić stajala je duga povijest ponižavanja upravo ženskoga tijela koje je i bez uresa bilo pohotno, dakle grešno, a ako je namjerno uljepšavano, bio je to siguran dokaz bludne prirode, na koju se u III. stoljeću kartaški biskup Tascije Cecilije Ciprijan (oko 200/210 - 258),32 autora djela De habitu virginum (O vladanju djevica), vehementno okomio:

Isticanje odjeće i lukavštine uljepšavanja ne priliče nikom osim bludnicama i ženama bez kreposti. (...) Jer Bog nije napravio ovce ni skrletnim ni purpurnim, niti je naučio sokove bilja i školjaka da bojadišu vunu, niti se skrbio da bi vam ogrlice s kamenjem optočenim zlatom i biserjem raspoređenim u spletenim nizovima ili brojnim grozdovima skrivale vrat koji vam on stvori. Ono što Bog stvori u čovjeku smije se pokriti, ali ono što se nad tim pokaže izmislio je sam nečastivi povrh toga. Je li Bog htio da se prave rane u ušima, čime se još nevina i nesvjesna nejačad izlaže bolu, kako bi kasnije iz ožiljaka i rupa u ušima moglo visjeti skupocjeno biserje, teško ako ne već svojom težinom a ono svojom skupoćom - a sve su to stvari koje su grešni i pali anđeli proširili svojim lukavštinama kada su se bačeni na kužnu zemlju odrekli svoje nebeske moći. Oni ih također naučiše da boje svoje oči crnilom nacrtanim u krugu, da mrljaju obraze varljivim crvenilom, mijenjaju svoju kosu lažnim bojama i prognaju svaku iskrenost s lica i glave zahvaljujući napadu vlastite pokvarenosti.33

III.

Tko je Mariju Gundulićevu podržao u njezinu stajalištu, kako je onodobna dubrovačka sredina prihvaćala stavove jedne očito slobodne, učene i osviještene žene, danas se ne može znati,34 ali je posve sigurno da se jednom uspostavljen stereotip teško iskorijenjivao, o čemu, uostalom, svjedoče djela s mizoginom tematikom koja su, u različitim sredinama, nastajala još dugo poslije njezina vremena (Tomo Babić, Filip Grabovac, Vid Došen, anonimna Pisma mudroga Salamuna sačuvana u dva latinična rukopisa nastala sredinom XIX. stoljeća). I dok je Gundulić u Suzama sina razmetnoga opasnost od ženskoga bića uklopio u širu temu grijeha i oprosta, čovjekova posrnuća i Božje milosti te kroz priču preuzetu iz Evanđelja po Luki utjelovio poznatu mudrost iz starozavjetne Ezekijelove proročke knjige (»Odgovori im: Života mi moga - riječ je Jahve Gospoda - nije meni do smrti bezbožnika, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov!«, 33, 1135), Ivan Ivanišević je »cvit šesti« Kite cvitja razlikova posvetio samo ženama, indikativno ga naslovivši Od privare i zle naravi ženske. Što je potaklo tog tridesetčetverogodišnjega svećenika na nizanje jetkih i nimalo gospodstvenih primjedbi na račun žena (inače, Kita cvitja razlikova pretiskivana je i poslije autorova života - Mleci, 1685, 1703), postalo je donekle jasnije nakon istraživanja Josipa Mihojevića koji je pokazao da se Ivanišević »pjesmom Od privare i zle naravi ženske na neki način osvetio hvarskim ženama, njihovim klevetničkim jezicima.«36 Potaknut, dakle, privatnim razlozima - ženskim ogovaranjima - na pisanje »cvita šestoga«, okomljujući se na žene kroz poznate biblijske primjere, ne sklanjajući se pritom od uvredljivih mizoginih invektiva za koje mu nije nedostajalo tradicijskoga uporišta, vođen osobnim gnjevom, Ivan Ivanišević stvorio je pjesmu koja je - iako nadahnuta sasvim subjektivnim osjećajima - dobila ton općega napada na žene, premda on »nije htio vrijeđati općenito žene nego je ogorčenje izlio samo na one čiju su jezici na nj rigali zlo.«37

Ipak, kad se Kita cvitja razlikova pojavila, teško je bilo nadzirati njezinu sudbinu, još manje objašnjavati što se njome zapravo htjelo reći i kome je ona doista upućena. Za predpriču i motive njezina nastanka valjda nije znao ni Jakov Armolušić. Očito ga je knjiga silno uzrujala kad se prihvatio pisanja odgovora koji se pojavio samo godinu dana poslije Ivaniševićeve knjige. Slava ženska polemično je intoniran sastavak kojemu se već u naslovu ističe da je to »protivni odgovor Jakova Armolušića cvitu šestomu«. Nije, dakle, bilo zabune: Šibenčanin Armolušić usprotivio se Ivaniševiću. No, ustajući protiv objeda iznesenih u »cvitu šestomu« on nije pokušao samo zanijekati ono što je u njemu izneseno, nije samo htio obraniti »mušku čast« i pokazati da svi ipak ne razmišljaju po uvriježenim obrascima. Njemu je, naime, pripala čast da među prvima javno ustane u obranu ženskoga svijeta, onoga običnoga, neovjenčanoga aureolom svetosti i Kristovim stigmama. Sa Slavom ženskom dobila je hrvatska književnost ne samo jednu od prvih polemika (ne treba, dakako, zaboraviti da je polemički intonirano i pismo Nikole Modruškoga koji između 1461. i 1470. ustaje u obranu glagoljice, a polemika je i Držićeva pjesma Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić), nego i, čini se, prvi tekst u kojemu se o ženi govori kao o biću sasvim ravnopravnom muškarcu, bez ikakvih negativnih, a ponižavajućih konotacija koje po podrijetlu pripadaju dubokim slojevima povijesti, u kojemu se spolnost doživljava kao nešto prirodno, u kojemu čak naziremo razumijevanje i za »spolne prekršaje«; Armolušić razmišlja za svoje vrijeme izrazito demokratski, liberalno i, rekao bih, netipično, »progovarao je iz Armolušića čovjek koji je u svome dobu teško opstajao, ali koji je imao siguran oslonac u čvrstim, čistim moralnim normama«.38 Zbog svega toga zasluženo je ponio titulu istinskoga gospodina koji je - odgovarajući jednome čovjeku - odgovorio stoljetnoj tradiciji, iako je, na žalost, nije ni prekinuo ni promijenio.

Da je Armolušić volio žene, više nego očito svjedoči i njegov životopis: dvaput ženjen, sa sedmero djece (od toga četiri kćeri: Marija iz prvoga braka s Magdalenom Nogulović, Katarina i Magdalena rođene u izvanbračnoj vezi sa služavkom Jelenom, Antonija rođena u zakonskom braku s Jelenom), sposoban istodobno biti s dvije žene, a zacijelo se i iza stihova: »Jer ja jiman razlog žene obraniti, / mal kad bih u barlog, htiše m' othraniti« (str. 83) krije priča koja bi, kad bismo je poznavali, dodatno mogla objasniti Armolušićevu gorljivu obranu ženskoga bića. Vjerojatno velik dio njegova razumijevanja za izvanbračne aktivnosti (»Ako žena kad puteno / zgriši s kime u ljubavi, / sfi znademo to općeno / da ishodi od naravi«, str. 81), proistječe iz Armolušićeva osobnoga iskustva. No, ma otkuda njegovi stavovi vukli podrijetlo, nedvojbeno je da su u prvoj polovici XVII. stoljeća bili pravi izazov uvelike muškom, patrijarhalnom i klerikalnom društvu.

Kompozicijski, Slava ženska nije jedinstveno djelo: u toj se pohvalnici ne pripovijeda kakva konkretna priča, nema u njoj zapleta, intriga, neobičnih i uzbudljivih peripetija. Riječ je o sadržajno i verzifikacijski heterogenoj knjizi koja se sastoji od manjih cjelina koje povezuje jedinstvena tema - proslavljanje ženskoga svijeta. Sudeći po primjerima, Armolušić je bio naobražen čovjek, on dobro poznaje Bibliju, klasičnu literaturu, mitologiju i povijest te podjednako kompetentno govori o Muzama, Amazonkama i Sibilama, ali i o babilonskoj kraljici Nitokris, ilirskoj kraljici Teuti, engleskome kralju Henriku VIII, što nam opet govori da nije bio tek trgovac i orguljaš, nego da je morao imati klasično obrazovanje, iako o njegovu školovanju nema pouzdanih podataka. Otpočinjući Slavu žensku na uobičajen način, posvetom (»plemenitoj vladici šibenskoj, gospoji Jerki Tettini«), nakon koje slijedi četiri pjesme pisane talijanskim jezikom (prvu je napisao izdavač Giulio Crivellari, drugu Armolušić upućuje Crivellariju, treći Pietro Santi upućuje Armolušiću, dok u četvrtoj Santi govori o poštovanju žena), uslijedit će osmeračkim katrenima (abab) pisana pjesma Uzrok složenja ovih knjig u kojoj će autor, varirajući poznat motiv pjesnika kojemu se u snu ukazuje Vila, motivirati ono što će uslijediti. Ne spominjući ime pisca Kite cvitja razlikove, Armolušić će tek pri kraju pjesme neizravno, a opet dovoljno jasno reći o kome je riječ:

Cvitom šestim prozva knjige

u kom cvitu ni mirisa,

vele marži jest od rige,

nima vonji ni grimiza.

(str. 23)

Središnji dio knjige naslovljen je isto onako kao cijela knjiga. Čak i kad u samome tekstu Armolušić nigdje ne bi aludirao na Ivaniševića - a čini on to nekoliko puta: šesnaesta i tridesetšesta strofa u Uzroku, zatim potkraj Razlicih i čudnovatih nauka ženskih kad kaže: »Ako nigda ženom bi si se posvadil, / sa dvima al s jednom, što s' jine pogardil?«, str. 82 - iz predmetnotematskog materijala i strukture toga poglavlja nedvojbeno bi se dalo zaključiti na koji to predložak Armolušić referira. Jer, u »protivnom odgovoru« on slijedi Ivaniševićev »cvit šesti«, preuzimajući iz njega primjere »zlih žena«, pokušavajući objasniti uzroke njihovih postupaka (Eva, Putifarka, Džezabel, Dalila, Judita, Betšeba, Salomon, Vergilije, Aristotel, Saloma). Armolušić će doista ići od jednoga Ivaniševićeva primjera do drugoga i amnestirati svaku od žena, a pritom će njegove osmeračke seste rime pretvarati u katrene (abba), puneći ih, dakako, novim materijalom. Na primjer:

Ivan Ivanišević:

Otca Adama najparvoga

Iz vičnega ize mira,

Kad iz raja zemaljskoga

Dav mu slatko voće istira.

I učini sve narode

Da se u grihu zato rode.

(str. 27)

Jakov Armolušić

Ako Eva parva mati

ona u grih ond' upade

jer Adamu jabuk dade

za skupa s njim blagovati

na pamet joj grih ne biše,

čić ljubavi zva Adama

za ne jisti ona sama:

toliko joj on drag biše.

Zapovida Bog Adamu

i zapeli svu odluku

da jist nima on jabuku,

to zabrani njemu samu.

Da bi s' Evi zabranila

ta jabuka blagovati,

ne bi htila nju ticati,

Rič Božju bi sahranila.

Toliko bi kripka bila,

vele veće od Adama,

ne lagana kako slama,

stanovita, tvarda i cila.

(str. 24-25)

Armolušićev postupak »tekstom na tekst« usmjeren je, dakle, na osporavanje Ivaniševićevih navoda, no ne samo njegovih: egzemplarno nabrajanje poznatih biblijskih muškaraca koji su stradali zbog ženske prijetvornosti postalo je gotovo loci communes mizoginih sastavaka te onih koji su općenito govorili o bludnosti (a žena je uvijek bila tijesno vezana baš uz taj smrtni grijeh), pa su Armolušićeva tumačenja propasti poznatih parova - iz biblijske i antičke mitologije - neka vrsta »obračuna« s uobičajenim dogmatskim tumačenjem koje nije podlijegalo sumnji, a koje se čestim ponavljanjem pretvorilo u opću istinu. Zapravo, iz njegova se »protivnoga odgovora« može iščitati i teza o relativnosti pojma krivnje, odnosno stav o mogućnosti različitih interpretacija jednoga događaja. Tako se on, u neku ruku, usprotivio ne samo nazadnom stavu o ženi koja nikako ne može biti ravnopravna muškarcu (koji traje do danas, a najoštrijega protivnika nalazi u feminističkom pokretu), nego i mišljenju da pošto-poto treba prihvaćati kolektivne predodžbe, neovisno jesu li one blagoslovljene i Biblijom. Armolušić se, dakle, zalaže za individualno promišljanje svijeta, on je u pravom smislu riječi protivnik autoritativnog tipa mišljenja, čovjek spreman na uvažavanje razlika te je doista u pravu Dunja Fališevac kad konstatira - uz strofe o »putenom grihu« - da su »u tim stihovima izrečene, vjerojatno, najliberalnije misli, najdemokratskiji stavovi rane novovjekovne hrvatske kulture.«39

Slava ženska zbornik je pjesničkih pohvalnica u čast žena i sličnoga joj se primjera u dopreporodnoj hrvatskoj književnosti do Armolušićeva vremena ne može naći. Armolušić je u njoj htio nanizati što više primjera kojima bi uvjerljivo potkrijepio da je kroz povijest žena doista bila jednakovrijedna muškarcu, čak i vrednija od njega. Slava ženska apologija je krasnoga spola, ali istodobno i kritika muškoga uma. Zanimljivo je primijetiti da se pjesnik gotovo redovito obraća »ljudima«, rjeđe »muškim glavama«, što, zapravo, svjedoči o čvrsto ukorijenjenoj predožbi prema kojoj su muškarci »ljudi«, bića sa svim obilježjima ljudskosti u najhumanijem i najmoralnijem značenju te riječi, dakle nešto više, dok su žene tek žene. Kao da se upravo u toj oznaci sažimaju sve one negativnosti koje je potonjim vremenima namrijela srednjovjekovna literatura u kojoj je ženskost - ako već nije imala predznak svetosti - bila identificirana s lošim i pogubnim. No, iako Jakov Armolušić doista nije štedio pohvale ženama, negdje pri kraju knjige ipak će posvjedočiti i svoju »mušku solidarnost«:

Muška glava buduć da sam,

zato ne htih sfe otkriti,

zapisao ovdi nisan,

jer se nima govoriti

što začuo većkrat jesan.

Čim je ljude zlo koriti,

to na stranu ostavil san

za gnušoću njih pokriti.

(str. 81)

Pokazao je time Jakov Armolušić jednu posve jednostavnu činjenicu: nema čovjeka - bio on ženskoga ili muškoga spola - koji bi bio savršen, bezgrešan, apriorno bolji ili gori; postoji tek ljudsko biće s manama i vrilinama, osjećajima i potrebama, i treba ga kao takvoga prihvatiti i voljeti.

IV.

Slava ženska nije samo odgovor Ivaniševićevim mizoginijskim stihovima, nije to samo reakcija iskusna i mudra čovjeka koji se bližio sedamdesetoj godini, a kojega su dirnule objede hvarskoga svećenika (već po zvanju trebao se kloniti jetkih riječi). Zapravo, u trenutku kad je tiskana Slava ženska možda i jest bila samo vehementni istup temperamentnoga čovjeka prema kojemu život zacijelo nije bio milostiv, koji se bavio trgovinom, a za nju izgleda nije imao previše dara (»Ako mož', s gospodon nemoj targovati, / jer će ti bit škodon prodat, kupovati. / Valja dugovati s targovinom višće, / jer ćeš tugovati kak ja sfe godišće; / targovina nišće ljubavi ne gljeda, / nego samo jišće korisno da proda«, str. 84-85), o čemu je ostavio - kako je pokazala Zlata Bojović - autobiografskih svjedočenja baš u svome jedinom djelu.40

Međutim, promatrana u vremenskoj perspektivi Slava ženska dobiva i neka dodatna značenja. Jer, Armolušić raspravlja o ravnopravnost spolova i time se dotiče vrlo važnoga civilizacijskoga problema. Naime, stavovi utkani u knjigu prerastaju konkretnu temu potaknutu jednim ekscesom, pretvarajući Slavu žensku ne samo u zbornik pohvalnica koje pripovijedaju o ženama i njihovim kreposnim djelima, nego u knjigu koja može biti shvaćena i kao poučni priručnik u kojemu se iznose misli o toleranciji, pravu na razliku, otvorenost mišljenja. Jednom riječju: Slava ženska moderan je tekst koji je daleko nadilazio - po idejama koje su u njemu iznesene - vrijeme u kojemu je nastao. Upravo se u tome nalazi kulturološka vrijednost te knjige. Jer, ukoliko ju se promatra samo u književnom okruženju XVII. stoljeća, ako se odveć inzistira na činjenici da je Slava tiskana dvadesetak godina poslije Gundulićevih Suza sina razmetnoga, istodobno didaktičnoga, ali i paradigmatski stilski urešenoga po zakonima seičentističkih retoričkih uzusa - pri čemu, dakako, Slava ženska, lišena baroknih ukrasa, nužno mora biti vrednovana posve nisko - zaobići će se pravi dosezi Armolušićeva sastavka. Pisana u posve svjetovnom registru unutar kojega se ženu i murškarca motri kao prirodna, vitalistička, dakle i nagonska bića, koja zbog toga nimalo ne gube od svoje duhovnosti, Slava ženska nije samo panegirik ženi, ona je panegirik ravnopravnosti, različitosti, uopće pogledu na svijet koji karakterizira otvorenost i razumijevanje, svijetu očišćenom od natruha dogmatskog, nazadnog, rigidnog mišljenja. Ideje koje je u četvrtom desetljeću XVII. stoljeća iznio Armolušić duboko su humane pa ni danas nisu izgubile na aktualnosti, čak bi se moglo reći da po onome što je zastupao u svome vremenu on i danas zvuči gotovo avangardno i, na žalost, nedostižno. Na taj način sagledana, Slava ženska Jakova Armolušića zauzima posebno mjesto u povijesti hrvatske književnosti, ali i u povijesti razvoja kulturološke misli i civilizacijskoga napretka.

1

Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti 3 (Od Gundulićeva »poroda od tmine« do Kačićeva »Razgovora ugodnog naroda slovinskoga« iz 1756), Antibarbarus, Zagreb, 1999, str. 305.

2

Šime Ljubić, Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži, knjiga II, Riečki Emidija Mohovića, Tiskarski kamen. zavod, Rijeka, 1869, str. 404.

3

D. Krsto Stošić, Galerija uglednih Šibenčana, Tiskara »Kačić«, Šibenik, 1936, str. 6.

4

J(osip) T(orbarina), Vrančići, Divnići, Tihić, Nardih, Mrnavić, i Armolušić, Nova Evropa, XXV, 12, Zagreb, 1932, str. 655.

5

Slobodan Prosperov Novak, nav. dj, str. 297.

6

Vezu između dva pjesnika uočile su Zlata Bojović i Dunja Fališevac. Potonja je uvjerljivo pokazala da u Slavi ženskoj možemo odčitati nedvojbene veze s Jurjem Barakovićem na tematsko-motivskoj razini (veličanje slovinstva, pohvala žena), žanrovskoj (pohvalnica), pripovjednoj (ja-forma), metričkoj (kombiniranje stihova i strofa). Vidjeti o tome u njezinu radu Muško pismo Šibenčanina Jakova Armolušića, pogovor uz pretisak Slave ženske, priredili Dunja Fališevac i Stjepan Damjanović, Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić«, Šibenik, 1993, str. 113-114. Svi navodi u ovome radu donosit će se po tomu izdanju. Vidjeti također i rad Z. Bojović, Pesnik Jakov Armolušić, Rapski zbornik, JAZU, Skupština općine Rab, Zagreb, 1987, osobito str. 403-404.

7

Ivan Ivanišević, Kita cvitja razlikova, Fakultet primenjenih umetnosti, Beograd, RO »Zlatni rât«, Bol na Braču, 1981, str. 65.

8

Slobodan Prosperov Novak, nav. dj, str. 302.

9

M. S. Lalević, Prva raspra u našoj književnosti, Glasnik jugoslovenskog profesorskog društva, XIII, 2, Beograd, oktobar 1932, str. 144.

10

Ivan Kukuljević Sakcinski, Glasoviti Hrvati prošlih vjekova, Naklada »Matice hrvatske«, Zagreb, 1886, str. 213.

11

Nav. dj, str. 213.

12

Mihovil Kombol, Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Matica hrvatska, Zagreb, 21961, str. 268.

13

Marin Franičević - Franjo Švelec - Rafo Bogišić, Od renesanse do prosvjetiteljstva, Povijest hrvatske književnosti, knjiga 3, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1974, str. 234.

14

Opravdanje dobri žena, str. 34.

15

Zdenka Marković, Pjesnikinje starog Dubrovnika, JAZU, Zagreb, 1970, str. 43.

16

O Mariji Gundulić i renesansnom odnosu prema »ženskom pitanju« izvrsno je pisala Zdenka Janeković Römer u radu Marija Gondola Gozze: La querelle des femmes u renesansnom Dubrovniku, u: Žene u Hrvatskoj: ženska i kulturna povijest, uredila Andrea Feldman, Ženska infoteka, Zagreb, 2004, str. 110-125.

17

Nikola Vitov Gučetić, Dijalog o ljepoti / Dialogo della belleza, Dijalog o ljubavi / Dialogo d' amore, prijevod s talijanskoga Natka Badurina, Most / The Bridge, Zagreb, 1995, str. 41.

18

Nav. dj., str. 46.

19

Jacques Le Goff, Srednjovjekovni imaginarij, Antibarbarus, Zagreb, 1993, str. 146.

20

Nav. dj, str. 147.

21

Ernst Robert Curtius, Evropska književnost i latinsko srednjovjekovlje, preveo Stjepan Markuš, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str. 132.

22

Jacques Le Goff, nav. dj, str. 132.

23

Nikica Kolumbić, Jedna pjesma protiv žena iz XV stoljeća, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, godina 3, svezak 3, 1961-1962, str. 199-217.

24

Zahvaljujući Enniju Stipčeviću danas je hrvatski književnopovijesni studij bogatiji za jednu pjesničku zbirku, i to upravo Nade Bunić, koju je taj muzikolog pronašao u Biblioteci comunale u Sieni. Riječ je o knjizi tiskanoj 1569. godine - Difensa de le rime et prose de la Signora Speranza, et Vittoria di Bona, in difesa di suo honore, & contra quelli, che ricerco farli infamia con sue rime. Ad Instantia della Signora Speranza Vittoria di Bona (Obrana rima i proza gospođe Speranze Vittorije Bone, u obranu njezine časti, a protiv onih koji su je oklevetali svojim rimama. O trošku gospođe Speranze Vittorije Bone). Osobito je zanimljiva posveta Mihu Lukareviću, zapravo obrana časti kuće Bunića, a koja mnogo toga govori upravo o odnosu, kako reče sama Nada, »nezahvalne domovine« spram ženskoga svijeta: »Iz teksta upućena Mihi Lukareviću proizlazi da je kuća obitelji Bunić bila na lošem glasu u gradu te da je bolesni otac zamolio Nadu da na neki način obrani čast kuće. Očevo se ime ne spominje, ali saznajemo da je u domu Bunićevih stanovalo najmanje šestero poimence spomenutih sestara (Julija, Lukrecija, Izabela, Kasandra, Anđela Marija i Nada). Muškoga potomka nije bilo. Jedan od povoda ruganjima bila je činjenica da se u kući Bunićevih njegovalo pjesništvo. Moguće također da su sestre Bunić bile na zlu glasu i kao neudavače. (...) Nada vrlo strastveno brani čast kuće Bunić (koju na više mjesta nazivlje 'casa nostra'), obrušava se na sugrađane, pa tako čak kaže da su joj prijetili smrću. Nadina obrana sročena je s mnogo emocija, to je ženski samosvjesni glas uperen protiv običaja dubrovačkoga zatvorenoga, autoritativnoga, maskulinog društva.« Ennio Stipčević, Obrana rima i ugleda, Vijenac, XII, 270, Zagreb, 8. srpnja 2004, str. 6.

25

Kaže Slobodan P. Novak: »Svaki liječnik 16. stoljeća pouzdano je znao: Žensko se sastoji od hladnih i vlažnih tjelesnih sokova a muško je toplo i suho. Iz toga se dalje izvodilo da se hladnoća i vlažnost imaju povezati s promjenjivošću i varljivošću temperamenata. Žena, dakle, bila je prikazivana kao životinja dok je muškarac kao racionalno biće mogao i znao suzdržavati svoje spolne sokove. On je to mogao zbog toga jer je posjedovao razbor i volju. Žena tu kontrolu nije imala i ona bi, kako veli jedan dubrovački izvor, zbog toga postajala histerična. Amatus Lusitanus, dubrovački liječnik, Židov, koji je nekoliko godina dubrovačke prakse opisao i tiskao u knjizi 'Stotinu slučajeva iz dubrovačke prakse' (Centuriae Ragusine), opisuje u sredini 16. stoljeća jedan slučaj seksualne histerije opatice s otočića Lokruma, a također i situaciju kada je jedna nezasitna žena pripremila mužu afrodizijak koji ga je tako nadražio da su ovoga morali loviti po gradu i polijevati vodom.« Ideja žene u hrvatskoj renesansnoj književnosti, Dubrovnik, 1-2, Dubrovnik, 1990, str. 160-161.

26

Dunja Fališevac, Žena u hrvatskoj književnoj kulturi (od 16. do 18. stoljeća), Gordogan, god. 16-17, br. 41-42, Zagreb, 1995 - 1996, str. 128.

27

»Bio je, naime, krut, gotovo bih rekla spartanski neumoljiv, nepisan, doduše, ali gotovo obavezni zakon da se djevojka koja se nije mogla dolično svome staležu udati zbog nedostatka miraza, koji je i opet bio zakonom propisan, skloni, ili, kako se to govorilo, 'zakopa' u - manastir. (...) Da se danas pravo shvati to masovno, upravo kobno mladenačko odlaženje i zatvaranje u manastire, treba imati na umu da dubrovačke djevojke nisu imale lične slobode te su uzgajajući se u obitelji živjele, kako je već rečeno, sasvim povučeno, gotovo - haremski. Tako od one osebujne dubrovačke rešetke - 'balatura', iza koje su tek s visine i neviđene mogle i smjele promatrati zabave u roditeljskoj kući ne sudjelujući u njima, pa do one rešetke manastirske, iza koje je za njih prestajao svijet, nije bio tako velik korak kako bi se mislilo.« Zdenka Marković, nav. dj., str. 350, 353-354.

28

Stjepan Krasić, Šibenski humanist Ivan Polikarp Severitan i njegova politička misao, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, III, 5-6, Zagreb, 1977, str. 68-69.

29

Primjera radi, zbornik ženskih svetačkih hagiografija Bartola Kašića (1575-1650) Perivoj od djevstva ili životi od djevica (Venecija, 1628), sudeći po predgovoru, pisan je u atmosferi oslabljenoga interesa prema redovničkom životu, u vremenima kad se valjda i glasno govorilo da je odlazak u samostan kazna, a ne čast. U jednome će se trenutku, želeći što eksplicitnije istaknuti prednosti života koji provode dumne, Kašić pozvati na argument lošega braka.

30

Stjepan Kastropil, Jedna dubrovačka zbirka moralnih pouka i epigrama u stihu iz početka XVII. stoljeća, Pitanja književnosti i jezika, II, Sarajevo, 1955, str. 1-18. Evo jednoga upravo karakterističnoga primjera iz te zbirke: »U dlakam se od kožuha / Taji vazda i krije buha, / A u prokletoj hudoj ženi / Napast i duh taj pakleni. / Tijem se, čovječe, čuvaj veće / Nego nijedne zle nesreće«, str. 15.

31

Zrcalo duhovno, Mleci, 1614, str. 19-20.

32

Juraj Pavić - Tomislav Zdenko Tenšek, Patrologija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993, str. 131-134.

33

Fernando Henriques, Historija prostitucije, 2, Epoha, Zagreb, 1968, str. 6

34

Da su Marine riječi snažno odjeknule kazuje sljedeći podatak: »Da to i nije sasvim isključeno (da se pjesme Cvijete Zuzorić - po mnijenju Sara Crijevića - »kriju u nekom kutu«, nap. M. T.), navodim kao primjer slučaj što se desio, kako ćemo još pobliže čuti u epilogu ove biografije, s prvim izdanjem filozofskoga djela spomenutog već Nikole V. Gučetića Discorsi sopra la Metheora d' Aristotele iz godine 1584. Ono je, kako se čini, zbog svoje posvete, nepoćudne vlasti dubrovačkoj, bilo odmah pošto je štampano povučeno iz javnosti te je zabranjeno njegovo čitanje i širenje. I tako je ono ostalo skriveno i zaboravljeno sve do godine 1910. (slovima: tisuću devet stotina i desete!), a da se nije znalo da uopće postoji, te se drugo njegovo izdanje, koje je izašlo godinu dana poslije prvoga (1585), općenito smatralo prvim i jedinim.« Zdenka Marković, nav. dj., str. 60-61.

35

Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996, str. 852.

36

Josip Mihojević, Mizoginski slučaj Ivana Ivaniševića, Croatica, XX, 31-32, Zagreb, 1989, str. 72.

37

Nav. dj., str. 73.

38

Zlata Bojović, nav. dj., str. 403.

39

Muško pismo Šibenčanina Jakova Armolušića, str. 111.

40

Zlata Bojović, nav. dj., str. 398-399.