Macondo - rani Eden - (ne)moguće savršenstvo

Macondo - rani Eden - (ne)moguće savršenstvo

José Arcadio Buendía sońó esa noche que en aquel lugar se levantaba una ciudad ruidosa con casas de paredes de espejo. Preguntó qué ciudad era aquella, y le contestaron con un nombre que nunca había oído, que no tenía significado alguno, pero que tuvo en el sueńo una resonancia sobrenatural: Macondo. Al día siguiente convenció a sus hombres de que nunca encontrarían el mar. Les ordenó derribar los árboles para hacer un claro junto al río, en el lugar más fresco de la orilla, y allí fundaron la aldea.1

Čovjek ima pravo sanjati, zar ne? San pretvoren u riječi - Macondo. Grad kojeg nema, vrt pun užitaka, raj na zemlji, skrivena zemlja utopijske nevinosti...Márquezovo je pero stvorilo novog Adama i Evu, smješteni su u (ne)obećanu zemlju.

I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka kojeg je napravio.2

Macondo je osnovan gotovo slučajno. José Arcadio Buendía i njegova supruga Ursula Iguarán nakon vjenčanja prisiljeni su otići iz Riohache zbog smrti Prudencija Aguilara kojeg je brzo i nasilno ubio sam José Arcadio Buendía iz nekog macho ponosa i neobuzdane mladenačke strasti. U toj selidbi pridružila im se još nekolicina mladih ljudi željnih pustolovine. Njihova ekspedicija zaustavila se na jednom mjestu bez određenih razloga, bez osjećaja za povijest i bez nekog političkog razloga da stanu baš tamo. Nitko nema točnu predodžbu gdje se točno nalaze, osim da su oko njih brojne prirodne ograde (velike močvare između planina i obale).

Macondo era entonces una aldea de veinte casas de barro y cańabrava construidas a la orilla de un río de aguas diáfanas que se precipitaban por un lecho de piedras pulidas, blancas y enormes como huevos prehistóricos. El mundo era tan reciente, que muchas cosas carecían de nombre, y para mencionarlas había que seńalarlas con el dedo. Todos los ańos, por el mes de marzo, una familia de gitanos desarrapados plantaba su carpa cerca de la aldea, y con un grande alboroto de pitos y timbales daban a conocer los nuevos inventos.3

Macondo kao izraz imaginarne vizije José Arcadia Buendíje, utopijska želja za idealnim mjestom gdje će svi živjeti kako žele. Prostor je to koji je oslobođen ekonomskih, političkih i religioznih uvjerenja u svom prvobitnom stanju. Upravo je za tim iskonskim stanjem mnogo puta Ursula Buendía nostalgično žalila kroz stogodišnji životni vijek:

Bože moj - molila je - daj da budemo siromašni kao što bijasmo kad smo utemeljili ovo selo, da nam u drugom životu ne bi morao naplatiti ovo rasipanje.4

Osnivanje je Maconda utopijsko (ne)ostvarenje. Macondo postaje vanishing point (mjesto koje nestaje), grad koji je obrisan s lica zemlje. Roman Sto godina samoće u svojoj cijelosti i složenosti obuhvaća dva suprotna procesa, a to su: 1. građenje (osnivanje, postanak, geneza) i 2. rušenje (nestanak, apokalipsa). Kao i njegovi likovi, obilježeni nasljednom strašću građenja zbog rušenja (sjetimo se samo pukovnika Aureliana Buendíe i njegovih zlatnih ribica), tako i sam Márquez ponajprije stvara utopiju jednog društva i mjesta, nalik Prosperovu magičnom otoku iz Shakespeareove Oluje, da bi nas zatim razuvjerio u postojanje idealnog stanja na zemlji. I upravo nam tako želi poručiti da život nije san, ali da život Latinske Amerike nalikuje snu. Oscar Collazos, pišući o Marquezu i romanu Sto godina samoće, rekao je kako je to roman koji označava stvarnost, ali i san ljudi, upornost njihovih ciljeva i tamnu stranu njihovih tegoba. Saga o obitelji Buendía kroz šest generacija zapravo je samo metafora za stvarnost Latinske Amerike. Teorijski savršen život u Macondu (nazovimo ga Eden u malom) korak po korak narušavaju brojne promjene, dolazak stranaca i mnogobrojni izumi koji kao pošast vode Macondo u propast. Svjetska otkrića predstavljena u Macondu, koja su Cigani iz godine u godinu donosili iz raznih krajeva svijeta, te stalna težnja i napori José Arcadia Buendíje za znanjem i obogaćivanjem ljudskog duha tehnološkim otkrićima odvode u propast ponajprije čovjeka i njegov egzistencijalizam, a zatim i cijelu utopijsku zajednicu Macondo. Utopija, izraz kojeg nalazimo kod sir Thomasa Moorea u ranom 16. st. (djelo Utopia). Izveo ga je iz dviju grčkih riječi: eu-topia (u značenju good place - dobro mjesto) i ou-topia (no place - mjesto kojeg nema, nepostojeće mjesto). Macondo je upravo u tom doslovnom značenju dobro mjesto kojega nema. Macondo je, dakle, utopijska riječ koja je skliznula s korica osebujnog i bogatog romana, gdje je započela ljudska utrka za napretkom, a rezultirala potpunim uništenjem. Budući da svaka osoba ima svoju osobnu, jedinstvenu viziju utopije i sposobnost da živi u vlastitoj viziji raja, tako i likovi romana, vođeni svojim raznolikim snovima, shvaćaju da su osuđeni na samoću, ona je neizbježna, nasljedna, prihvaćena i za njih je kraj utopijskih iluzija. Tako da je njihov utopistički duh osuđen na neuspjeh, baš kao što je i Rusell Jacoby rekao: Utopistički duh - osjećanje da bi budućnost mogla nadići sadašnjost - nestao je. Rasprostranjeno je mišljenje da je netko tko vjeruje u utopije krenuo ili pronaći ručnik ili nekoga ubiti.5 Upravo je Márquezov stogodišnji pokušaj utopije osudio na smrt cijelu obitelj bez mogućnosti pomilovanja... Jer bijaše predviđeno da će grad ogledala (ili utvara) vjetar sravniti sa zemljom i odagnati ga iz ljudskog pamćenja onog časa kad Aureliano Babilonia dovrši odgonetavanje pergamena, i da je sve što je u njima zapisano neponovljivo oduvijek i zauvijek, jer pleme osuđeno na sto godina samoće nije po drugi put imalo izgleda na zemlji (str. 348).

Ako promotrimo obiteljsko stablo obitelji Buendía, doći ćemo do činjenice da se prošlost ponavlja i da je zapravo u samoj prošlosti najava budućnosti, a u budućnosti najava prošlosti, jer koliko je samo Ursula strahovala nad sudbinom svoje obitelji, uvijek upozoravajući da mogući incest u obitelji može dovesti do propasti loze Buendía. Incestuozna nit koja se provlači kroz labirint obitelji Buendía (Márquezova je prvotna zamisao i bila napisati knjigu o incestu), započela je kad se jedna Ursulina teta udala za strica José Arcadia Buendíje i tada se rodilo dijete s repom od hrskavice u obliku vadičepa i s dlakavom četkom na vrhu. Ta daleka prošlost svojevrsno je upozorenje na koje je Ursula pokušala paziti sve dok je bila živa, ali nakon njezine smrti nećak Aureliano i teta mu Amaranta Ursula u razvratnoj i incestuoznoj ljubavi začeli su dijete sa svinjskim repom (mitološku životinju) koja je udarila kraj plemenu Buendía. Na kraju se život djeteta sa svinjskim repom sveo na uzaludnu borbu čovjeka protiv prirode u kojoj priroda pobjeđuje:

I tada spazi dijete. Bila je to naduta i sasušena koža koju su svi mravi ovog svijeta zdušno potezali prema svojim rupama kamenom stazom u perivoju. Aureliano ni da se pomakne. Ne zbog toga što ga je ukočio užas, nego zato što mu se u tom čudesnom času otkriše konačni Melquíadesovi ključi, vidje natpis s pergamena savršeno smješten u vremenu i prostoru ljudskom: Prvi od plemena privezan je za stablo, a posljednjeg jedu mravi. (str. 346)

Krenuvši od patrijaha i osnivača Maconda José Arcadia Buendíje i njegova snažnog karaktera i velikih ambicija koje su se ugasile nakon bezuspješnog pokušaja posjedovanja svjetskog znanja, jer on nije znao razlikovati magiju od stvarnosti i svako njegovo pretjerano oduševljenje nije davalo rezultata (na primjer: magnet, otkriće leda, alkemija, pokušaj slikanja Boga, kako bi jednom zauvijek dokazao njegovo postojanje), da bi se njegove propale iluzije okončale razbijanjem laboratorija i prepuštanjem nostalgiji i uspomenama koje su ga počele proganjati i sramotno vezan za kesten u vrtu ostaje tamo do smrti zarobljen između stvranog svijeta i prošlosti. Već tu se može primijetiti crta osamljenosti u toj obitelji, kako bi ona poslije postala glavna i konačna karika pri zaustavljanju vremenskog kotača koji se vrtio u krug punih sto godina. Pukovnik Aureliano Buendía poput svoga oca (koji je razbio laboratorij u kojem se spremao za velika otkrića) uništava revoluciju i ostaje do starosti zatvoren u sobici izrađujući zlatne ribice, prepušten svojoj oholoj samoći. Zanimljiv je proces stvaranja zlatnih ribica koje on proizvodi ne radi trgovine već radi rada. Sav novac koji je dobio od njihove prodaje rastopio je i ponovno od njega izrađivao ribice. To uzaludno ponavljanje dovelo ga je do zaključka da je tajna ugodne starosti sporazum sa samoćom. Znači, samoća, odnosno njezin duh, istinska je tema knjige i njeno središte. Ona čvrsto povezuje sve sudbine. Samoća je izgon iz raja, ledena ironija koja natapa svaku stranicu knjige.6

Kako je Macondo (od slike nalik onoj rajskom Edenu) postao smetlište propasti vjetrom odneseno u nepovrat? Macondo - na bantu jeziku ta riječ označava bananu - mitsko je selo koje se nalazi u sjevernoj Kolumbiji. Bilo je to istinski sretno selo u kojem nije bilo osobe starije od trideset godina i u kojem nitko još nije umro. Takvo utopijsko igralište Márquez zatrpava brojnim strancima i došljacima, počevši od Cigana koji su u selo donosili razne predmete, župnika koji je uvjeravao ljude u uznesenje pomoću guste čokolade, liječnika koji je liječio kuglicama šećera, nadglednika don Apolinara Moscotea, koji je zapravo bio samo ukrasna vlast, skupine inženjera, agronoma, hidrologa, topografa, odvjetnika i mnogih drugih koji u selo, pokušavajući ga unaprijediti, nisu unijeli ništa drugo nego ludilo, korupciju, rat i smrt. Svaki događaj pridonosi nevjerojatnoj viziji života i smrti, jer dolazak stranaca ostavlja ožiljke na obitelj Buendía i unosi različita politička, religiozna i ekonomska uređenja. Kako bi dokazao postojanje besprijekornog mira i reda, José Arcadio Buendía objašnjava pridošlom nadgledniku don Apolinaru Moscoteu funkcioniranje njihove zajednice: U ovom selu se ne naređuje papirima. I da biste znali jednom za svagda, nije nam potreban nadglednik jer ovdje se nema što nadgledati (str. 53). Neogranično povjerenje u tehnologiju i znanost pokazalo se kao ključ za razbijanje utopijskog savršenstva Maconda. I u svim tim promjenama (na primjer, kad su obje stranke, i liberali i konzervativci, zahtjevale da se kuće bojaju u boju koja simbolizira njihovu stranku; na kraju su stanovnici imali kuće nedefiniranih boja koje signaliziraju njihovu propast i neuspjeh) ljudi ostaju samo nositelji prošlosti, tj. povijesti i ne uspijevaju se uklopiti u svijet kojem neprestano trče ususret nespremni. Stanovnici su Maconda, kao i obitelj Buendía, žrtve vlastitih iluzija u gradu ogledala i svi zapadaju u okrutnu i trajnu samoću, a grad nad tim nema kontrolu.

Roman Sto godina samoće reinterpretira mit o izgubljenom raju, a irealno, fantastično i magično, vrše jednu od osnovnih funkcija. Ali, sve što se pojavljuje u romanu Sto godina samoće - mitovi, čarolije, proročanstva, čitanje sudbine iz karata, fantastična i čudesna zbivanja, dio je stvarnosti Latinske Amerike, ukorijenjeno u nju kao i mašta, ludilo, halucinacije i ono neobično.7

Za opisivanje stvarnosti Márquez se koristio elementima fantastike, začudnosti, sna i materijala izvedenih iz mita i bajke, sve to možemo svesti pod zajednički nazivnik »magijski realizam«. Termin »magijski realizam« smislio je njemački kritičar umjetnosti Franz Roh (1925) kako bi opisao magičnu predodžbu stvarnosti, to je bio način da otkrije tajnovite elemente skrivene u svagdašnjosti. »Magijski realizam« rabi se za opisivanje proze J. L. Borgesa, G. G. Márqueza, Johna Fowlesa, Güntera Grassa... Čarolija građena na povijesnom, mitskom i političkom pridonosi stvaranju iznenadnih i intrigantnih situacija. Snažna ironija, miješanje tragičnog s komičnim, jednoličnost ljudskog življenja sa stalnim čudesima kod Márqueza olakšava očekivanje neočekivanog. Zemlja je okrugla kao naranča (str. 10) - zaključuje José Arcadio Buendía, i upravo ta rečenica može jasno okarakterizirati cijeli roman koji, pokriven odstranjivom korom fantastičnoga, otkriva grubu povijesnu stvarnost Latinske Amerike kroz sirovu borbu i put do neovisnosti. Latinska Amerika ne želi i ne mora biti lutka na ničijem koncu, i nije tlapnja kad kažem da njezine zamisli o neovisnosti i izvornosti mogu postati zapadnjačkom težnjom (str. 354). Povijesne činjenice u Márquezovoj svijesti postaju instrument utopijske melodije koja struji kroz neobuzdanu krv obitelji Buendía.

Svijet fantastičnog (na primjer, kiše koje bez prestanka padaju četiri godine, jedanaest mjeseci i dva dana, nesanica koja donosi zaborav, pokušaj slikanja Boga, tajanstvena smrt Joséa Arcadije, kiša žutoga cvijeća na dan Joséove smrti, dvorište prepuno kunića, smrt u obliku žene u plavom koja se prikazuje Amaranti, mazga koja jede svu raskoš sobe Petre Cotes, duhovi koji pomiču stvari u kući, žuti leptiri koji prate Mauricija, nevidljivost, Melquiadesovo uskrsnuće, a kao vrhunac svega uznesenje lijepe Remedios na bijelim plahtama) tkan je na platnu stvarnosti (borba konzervativaca i liberala, pokolj tri tisuće radnika na željezničkoj postaji...). Marquez unosi u roman i autobiografske elemente, osjeća se snažan utjecaj njegove bake Tranquiliane Iguarán Cotes koju uvelike predstavlja lik Ursule, zatim djeda pukovnika Nicolása Ricarda Márqueza (liberalnog veterana), koji se borio u građanskom ratu. A na posljednjim stranicama romana susrećemo i samog Gabriela Márqueza.

Zamrznuti u nemilosrdnom stroju vremena, likovi su unaprijed osuđeni na propast, a sve to doznajemo nakon što Aureliano Babilonia otkriva tajne Melquiadesove pergamene pisane na sanskrtu na kojima je opisana sudbina njegove obitelji sto godina unaprijed. Upravo pojava Melquiadesa, lutajućeg čarobnjaka, proroka i njegov prelazak iz jednog u drugi svijet kristalizira dva suprotstavljena vremena u romanu, povijesno i mitsko. Roman Sto godina samoće podsjeća na Bibliju po nacrtu i brzini, po genealoškim labirintima i stalnim čudesima...8

Samoća, kao stablo dobra i zla u ogledalu Maconda, u koju su se, jedan po jedan, zatvorili svi članovi obitelji Buendía, bila je presudna za njihovo nestajanje, izbacivanje iz rajskoga vrta. Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskog da obrađuje zemlju iz koje je uzet.9 Sto godina samoće otkriva svijet s obje strane zrcala, osjećaj koji ostaje nalik je na čovjeka ostavljenog pred vlastitim odrazom, zadubljenog u svoju unutrašnjost i sumnju u vlastito postojanje. To je proces koji se obnavlja svakim novim buđenjem i pitanje je hoće li on trajati i trajati poput priče o uškopljenom pijetlu koja nema kraja?

Provirivši kroz zamagljeno zrcalo izgubljenog grada Maconda, shvaćam kako je književnost bila i ostala moja vizija (ne)mogućeg savršenstva. Nikad mu dotad nije palo na pamet da je književnost najprikladnija igračka koja je izmišljena za sprdanje s ljudima... (str. 324). Izazvana stogodišnjom samoćom, kroz misli mi neprestano leti riječ puzzle koja predstavlja početak slaganja grada Maconda i stalnu potragu za pripadajućim dijelovima kako bi se dobila završena slagalica koja predstavlja savršenstvo koje postoji da bi se narušilo nesavršenstvom.

1

Gabriel García Márquez, Cien ańos de soledad, Buenos Aires, 1973, str. 26 (José Arcadio Buendía je sanjao one noći kako se na tom mjestu uzdiže bučan grad s kućama u kojima su zidovi obloženi ogledalima. Zapitkivao je koji je to grad i rekoše mu neko ime koje nikad nije čuo i koje nije značilo ništa, ali koje je u snu imalo neki nadnaravni odjek: Macondo. Sutradan je uvjerio ljude da nikad neće stići do mora. Naredio im je da obore stabla kako bi stvorili čistinu pored rijeke, na najugodnijem dijelu obale, i tu utemeljiše selo.)

2

Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1976, str. 2.

3

Gabriel García Márquez, nav. dj, str. 7 (Macondo tada bijaše selo s dvadeset kuća od blata i divlje trske, izgrađenih na obali rijeke kojoj se bistra voda obarala koritom punim stijenja, glatka, bijela i golema poput pretpovijesnih jaja. Svijet bijaše tako mlad te mnoge stvari bijahu bez imena i da bi ih se spomenulo, trebalo ih je pokazati prstom. Svake godine, u mjesecu ožujku, jedna obitelj dronjavih Cigana postavila bi svoj čador blizu sela te bi uz grdnu buku svirala i talambasa objavljivala nove izume.)

4

Gabriel García Márquez, Sto godina samoće, Školska knjiga, Zagreb, 1995, str. 166. Svi navodi bit će doneseni prema tom izdanju.

5

Rusell Jacoby, Kraj utopije, Beogradski krug, Beograd, 2001, str. 10

6

Željka Lovrenčić, Obrasci fantastike u hispanoameričkom romanu, Madrugada, Zagreb, 2001, str. 83.

7

Željka Lovrenčić, nav. dj., str. 78.

8

Željka Lovrenčić, nav. dj., str. 83

9

Biblija, str. 3.