Jezik romana Kurlani

Jezik romana Kurlani

Ruralni jezik Kurlana gornjih i donjih

Roman Kurlani autora Mirka Božića, objavljen prvi put 1952. godine u Zagrebu, izazvao je puno pozornosti među ostalim i svojim jezikom.

Jezik je u književnom djelu autonomna autorska tvorevina. Kada govorimo o autorskome jeziku u Kurlanima, razlikujemo tri razine, tri vrlo različita jezična ostvaraja: ruralni jezik seljaka Kurlana donjih i gornjih; urbani jezik sinjskih građana i pripovjedni diskurs. Svaki od ta tri jezična sloja ima svoju fizionomiju i nezamjenjiv je s obzirom na predmet na koji referira. Urbana i ruralna tematika toga romana generira adekvatan jezični izraz. Iako su i urbani sinjski govor i pripovjedni diskurs u romanu vrlo uspjeli, kritika je složna u tvrdnji da su dijelovi romana napisani ruralnim jezikom Kurlana gornjih i donjih ipak njegovi najuspjeliji dijelovi. Zbog toga smo se odlučili proučiti i prikazati obilježja toga jezika.

Ruralni je kurlanski jezik najuočljivije obilježen osobitostima jednoga konkretnoga organskoga govora Cetinske krajine koji je dio zapadnoga dijalekta (Čilaš 2002, str. 12), to jest dalmatinskih novoštokavskih ikavskih govora sa starohrvatskim elementima i pojavama čakavskih govora. (Do tog je utjecaja došlo prije svega zbog susjedstva Cetinske krajine s čakavskim područjem, ali i zbog čestih migracija stanovništva u prošlosti.) Međutim, pri tome ne želimo reći da ruralni kurlanski govor nosi sva, pa ni sva osnovna, nego samo pojedina obilježja organskoga govora koji mu je temelj. (Organski je govor Cetinske krajine samo jedan od izvora jezika Kurlana gornjih i donjih u Božićevu romanu.) Vidljiv je velik utjecaj književnoga jezika jer postojanje standarda uvijek utječe na supstanciju i strukturu organskih govora tako da on služi kao obrazac prema kojem se odvija razvoj organskih govora (Brozović 1970, str. 30-31). To se događa i u jeziku književnoga djela kojemu je organski govor temelj. Pisac je elemente organskoga govora, štokavizme (Silić 1998), uvodio selektivno, što znači da je ruralni govor svojih likova izgradio na odabranim jezičnim elementima organskoga govora Sinjske krajine, i da je te elemente uvijek upotrebljavao funkcionalno. Stvarajući osebujan svijet svojih likova, stvorio je i njihov vlastiti govor koji je funkcija toga romana i ne postoji nigdje izvan njega.

Jedna je od glavnih osobina zapadnoga dijalekta koja se dosljedno provodi u romanu Kurlani ikavski refleks glasa Đ, a vrlo su zastupljene i sljedeće osobine zapadnoga dijalekta ili konkretno grupe govora Cetinske krajine (Čilaš 2002, str. 27-34; 60-87): štakavizam, izjednačeni dativ, lokativ i instrumental množine imenica muškoga i ženskoga roda koji zadržavaju varijantu starohrvatskoga oblika i ovisno o rodu imenice imaju nastavke -im ili -am (spirinam, mačićim, ljudim i sl.), kao i stari oblik dativa, lokativa i instrumentala množine osobnih zamjenica (vami, nami), zamjena morfa -nu morfom -ni u glagola 2. vrste (dignit), čuvanje glasa l na kraju riječi (bil) i dr.

Činjenica da u kurlanskome jeziku nisu zastupljeni drugi vrlo važni elementi organskoga govora Cetinske krajine jedan je dokaz teze da je jezik kojim govore Kurlani gornji i donji artificijelan. Najvažniji elementi organskoga govora Cetinske krajine kojih u romanu Kurlani nema jesu: oblici iđen, iđeš, iđe, iđemo, iđete, iđu u prezentu glagola ići, te jiden, jideš, jide, jidemo, jidete, jidu u prezentu glagola jesti, pokazne zamjenice ovi i ti umjesto ovaj i taj, vokal e umjesto vokala a i o iza r (reste, rebac, greb, greblje), navezak n u prilozima (poslin), suglasnički skup gnj umjesto skupa gn (gnjoj, gnjizdo), specifična tvorba glagolskoga pridjeva radnog koji se u osnova koje završavaju na -i i -u tvori nastavkom -o (vokaliziranim -l), npr.: sio, izujo, a kada osnova završi na -a, pridjev se radni tvori nastavkom -ao stegnutim u -H, npr.: umrH (Čilaš 2002, str. 27-34; 80-87) i dr.

U govornika s područja Cetinske krajine teško se mogu susresti neki oblici, na primjer imperfekt. Činjenica što se taj oblik može naći u govoru seoskih likova u romanu Kurlani druga je potvrda teze o artificijelnosti kurlanskoga jezika (Bijaše malo pričuvat' svoju magarad. /str. 15/). Iz toga se može odčitati da organski govor Cetinske krajine nije jedini izvor govora Božićevih Kurlana gornjih i donjih.

Uvođenje organskoga govora svakako je u sprezi sa svijetom romana, a funkcionalne se i stilske osobine toga govora mogu pratiti i analizirati u svim jezičnim slojevima (fonološkome, morfološkome, tvorbenome, sintaktičkome i leksičkome).

U ruralnome kurlanskom govoru dominira ikavski refleks glasa Đ, što je obilježje kako govora Cetinske krajine tako i cijeloga zapadnog dijalekta. (Nesritni mi s tobom! /str. 11/; A za tebe, bi'li moj kume... amo reć'... to je više nego... srića... /str. 39/; Ko ne viruje, taj je bezvirac! /str. 174/; Oslipi ga, Gospe... Izgubit ćemo i parnicu, vidit ćete, ljudi, vidit ćete, kad vam Mrko kaže! /str. 261/) Ijekavska su i ekavska kolebanja rijetka, ali nezanemariva jer su tipična za mlađe ikavske štokavske govore. Više je »ekavskih« oblika. (Sazivlji Boga, ćeri, da ti na vrijeme pomogne, da te drugi puta živo posisa. /str. 87/; ...brk mu je korenit, plećate ljudine ćeš rađat'... /str. 87/; A ti dođi sutra u 'va doba ovde... /str. 102/)

Mnoge se promjene mogu uočiti kod suglasnika i suglasničkih skupova.

Suglasnik h doživio je promjene u početnoj, medijalnoj i finalnoj poziciji. U početnoj se poziciji glas h gubi. ('Tili bi oni, bolan, da krv padne... /str. 60/; Nije bog zna šta... 'vala bogu... /str. 63/; 'Oćemo li sad imat' sriće? /str. 66/) U medijalnoj poziciji u riječi h ispada, a hijat može biti uklonjen umetanjem glasa j ili v. (A mi ćemo provat', stavit ćemo na taj nji'ov kontar obe: našu i nji'ovu. /str. 102/; ...«snajetinu kujetinu« /str. 86/; A kršna si ti, nema ti zamirke, već što živiš u gluvini ovoj. /str. 87/) U finalnoj poziciji umjesto glasa h može doći glas v. (Je l' te stra'? /str. 87/; ...propuv kamešnički... /str. 36/)

Od drugih suglasnika zahvaćenih promjenama nalazimo: glas f koji se nalazi vrlo rijetko (Nije ovoga bilo za cara Franje. /str. 119/), a često se zamjenjuje glasom v (Drž' Vilipe... /str. 52/; Kažu da se za cara Vranje dvaput zasmijala. /str. 253/), glas b koji prelazi u glas v (Nek provaju. /str. 92/) i glas d koji se gubi kod glagola (Prni u bačvu, pa zavrni slavinu! /str. 188/). Glas l može može prijeći u glas o, koji stapanjem sa sljedećim o daje dugo o. (Lakše će bit njemu, bo'na, nego tebi, kad te ja osamaram! /str. 212/)

Brojne su tuđice preuzete s raznim promjenama, što je posljedica govorničke nekompetencije. (U subotu je iša' 'vokatu Zrniću, on i Jandrija... /str. 101/; A, što ja govorim, liker, a ne prošek, ka' najbolji lik u 'potekara! /str. 173/)

U posuđenicama nalazimo zamjenu glasa h glasom k. (Obaći parokiju u tren oka... /str. 225/) Riječ parokija bila je preuzeta iz govora u kojem se glas h u medijalnoj poziciji zamjenjuje glasom k.

Govor Cetinske krajine provode brojna pojednostavnjenja suglasničkih skupina (što je često obilježje organskih govora).

Suglasnički skup hv krati se u v (Trknider po ženu Filipe, svakako sutra, dok me nije opet u'vatilo. /str. 88/) ili se zamjenjuje glasom f (...ne falim se... /str. 31/).

Suglasnički skup kć krati se u ć (Bog ti dao zdravlje, ćerce, ali slabo te je mater sazdala. /str. 85/).

Suglasnički skup ps krati se u s (Svitli suče, 'suju nam mater! /str. 117/).

Suglasnički skup tk pojednostavnjuje se u k. Primjer je za to neodređena niječna zamjenica niko umjesto nitko (Ne triba mi niko. /str. 88/) i upitno-odnosna zamjenica u nominativu ko umjesto tko (A ko će ti dat' para? /str. 135/).

Suglasnički skup gd pojednostavnjuje u d, što se najbolje vidi u mjesnome prilogu di u značenju gdje. (Di je dite? /str. 256/)

Suglasnički skup kr pojednostavnjuje se u k (...pa ćeš ove zime sti'ne uvaljivat' u usta, a ne kumpire! /str. 12/).

Sustavno dolazi i do stezanja u brojevima, a hijat nije uklonjen (Mene Filip Kurlan na dvaest metara promašio... /str. 58/) Ima još primjera za neuklonjen hijat (Nu, primakni mi baul... nu, primakni! /str. 99/).

Uočava se i pojava protetskoga j koje dolazi ispred samoglasnika na početku riječi kada je ispred nje veznik i. (Evo, baš sam govorio Krđi i Jandriji, da vam sutra dadu ruke... /str. 16/; Nek mi se još Andrija i Krđo ožene, pa će se i moji zdrpiti kao i tvoji, Mrko Mrkane! /str. 45/)

Dolazi i do asimilacije po mjestu tvorbe u prelasku glasa s u glas š (postoje primjeri tzv. sandhi-pojave). (Neću ja š njima drugačije razgovarat' nego priko suda. /str. 61/)

Kada dva broja slijede jedan za drugim i imaju značenje neke nedefinirane količine, pišu se sa spojnicom i imaju status polusloženice. Iz toga proizlazi to što se konsonanti na kraju prvoga i na početku drugog broja ponašaju kao suglasnička skupina koja se pojednostavnjuje. Zbog toga dolazi do ispadanja konsonanta kojim završava prvi broj (...ka' na provu dat' pe'-šest litara vina iz svog vinograda... /str. 173/).

Središnji slog u 3. licu singulara glagola moći i negacije pomoćnoga glagola htjeti ispada. (Ne'š dabogda... me na dimu sušili. Uh! Mo'š dobit' osudu, ma ne'š lako. /str. 103/)

Pojave ispadanja vokala i konsonanata mogu se (s obzirom na položaj glasova koji su ispali) razvrstati u četiri grupe:

1. afereza, izostavljanje glasa ili sloga s početka riječi (U subotu je iša' 'vokatu Zrniću, on i Jandrija... /str. 101/; A ti dođi sutra u 'va doba ovde... /str. 102/; Svitli suče, 'suju nam mater! /str. 117/; A, što ja govorim, liker, a ne prošek, ka' najbolji lik u 'potekara! /str. 173/; Na Bikana i 'nakve! /str. 188/; ...jesi li ti ikad vidio 'koga da čupa travu u mom vinogradu? /str. 191/; ...on bi 'tio da se mi obe 'kanimo naše čudotvorne Gospe sinjske. /str. 244/);

2. sinkopa, ispadanje samoglasnika unutar riječi (- Gledaj mi, gospodaru, istrat' što prije ovu parbu, neće ti bit' s manjega! /str. 82/; Pivaj kol'ko oćeš! /str. 94/; Izvol'te slavni prisidniče. /str. 173/; ...a sad ću ti bit' osamn'est! /str. 235/);

3. apokopa, otpadanje glasova na kraju riječi, najčešće glasa h (Triput izreć', pljunut' triput' u zemlju jer se sotona ne smi' zvat' na način ka' što se boga pozivlje. /str. 134/; Dabogda i' paščetine grizle. /str. 58/; Je l' te stra'? /str. 87/; I ja sam i' izvalila jedanaestero, pet živi'. /str. 87/);

4. svarabaksa, umetanje tzv. lutajućih vokala unutar riječi (Tarazaj usitno, ne đipaj! /str. 251/).

Afereske i sinkopske promjene osobito su vidljive na uzviku koji pojačava značenje imperativa ajde, ajdemo, ajdete. (Ajd' i ti s nama! /str. 102. /; Aj, Blažu - poviče Mrko snažno - lati sikiru, pa nacipaj gospodaru drva... /str. 128/)

Upitno-odnosna zamjenica u kurlanskome idiomu (kao i općenito u organskome govoru Cetinske krajine) glasi šta. (Ne boj se... šta si se namrgodio, vid' ćeš! /str. 96/) Oblik što nalazimo samo iznimno. (A, što ja govorim, liker, a ne prošek, ka' najbolji lik u 'potekara! /str. 173/)

Dativ, lokativ i instrumental plurala imenica muškoga i ženskoga roda čuvaju starohrvatsku starinu pa su izjednačeni i imaju nastavke -im odnosno -am (za razliku od standardnojezičnih nastavaka -ima i -ama). (Spirinam' se davili, dabogda! /str. 53/; Crkni, nevoljo, s mačićim' /str. 87/; Što je kavga među ljudim'... /str. 100/; Bi li me Donji raznili... na nožim'. /str. 88/; Tužili nas, zametnuli tiranciju po sudovim'. /str. 102/)

Vokativ imenica ženskoga roda jednine ima nastavak -e, na mjestu standardnojezičnoga nastavka -o. (Oslipi ga, Gospe! /str. 261/) Vokativ imenice ćer ili ćera jest ćeri, a u deminutivnome obliku ćerce. (Bog ti dao zadravlje, ćerce, ali slabo te je mater sazdala. /str. 85/; Sazivlji Boga, ćeri, da ti na vrijeme pomogne, da te drugi puta živo posisa. /str. 87/) Osim toga dijalektalnoga oblika vokativa i vokativa koji se po obliku podudara s vokativom u standardnome jeziku, kao specifičnost se javlja vokativ po obliku podudaran s nominativom. Takav je samo kada ima hipokoristično značenje. (Drage volje, čovik lipi moj! /str. 192/)

Obilježja starohrvatskoga sustava vidljiva su u morfološkim osobinama dativa, lokativa i instrumentala množine ličnih zamjenica mi i vi. Ta su tri padeža tih zamjenica izjednačena i glase nami i vami (...pa da žandarmerija s nami ima posla. /str. 61/; Iščupat će i' oni nami, ćaća. /str. 102/; Bog s vami. /str. 173/).

U sklonidbi ličnih zamjenica ja i ti javlja se navezak -ka. (Pa kako zdravlje, Šaliveštre, kako intrada, nema tebe u meneka, ka' da ćeš snagu od Kamešničkog propuva steć' - poče Mrkoglava mljeti. /str. 36/)

Gubljenje glasa h na kraju riječi rezultira promjenama u nastavcima: u dugome i kratkome obliku genitiva i akuzativa lične zamjenice oni (Dabogda, i' paščetine grizle! /str. 58/; Evo i'! Penju se! /str. 59/; - Neću... i moji su nji' tukli... /str. 79/), u genitivu množine ženskoga roda posvojne zamjenice tvoj i moj (Sinko... s tvoji' odrpotina nema ti ufanja da ćeš je lako nać'... /str. 90/; Ispod moji' ruku nema mrtvi'. /str. 96/), u genitivu množine ženskog roda povratno-posvojne zamjenice svoj (Ka' da ti nemaš svoji' briga... /str. 213/), u genitivu množine ženskoga roda pokazne zamjenice oni (Eno iza oni' ograda, pa onda desno... /str. 90/), u genitivu množine opisnih pridjeva (I ja sam i' izvalila jedanaestero, pet živi'. /str. 87/; Od Voštana... podno gornji' greda, veliš? /str. 90/; ...ako te sad prazni' šaka pustim. /str. 99/), u nominativu muškoga roda imenica (Je l' te stra'? /str. 87/) i u genitivu množine posvojnih pridjeva (...od njegove »Cetine« do Silvestrovi' staja! /str. 222/). Mijenjaju se i uzvici (-U', ti bi, Krđo, naveliko. /str. 61/).

U glagolskome pridjevu radnome muškoga roda (bez obzira na to kako završava osnova, za razliku od pravoga mjesnoga govora Sinjske krajine) uvijek dolazi do slijevanja samoglasničkoga skupa ao u dugi samoglasnik a. (Amerikanicu mi je izgriza', vrag vas sape'! /str. 15/) Do iste pojave dolazi i na kraju imenica muškoga roda na -ao (Želiš ti da me đava' odnese, pa to ti je. /str. 89/), te akuzativu opisnih pridjeva muškoga roda (U za' čas po te! /str. 92/).

Dosljedno se provodi oblična supinizacija (to jest otpadanje krajnjega -i) u infinitiva glagola na -ti i na -ći (Ti ćeš meni platit', ti Mrko! /str. 15/; ...amo reć'... /str. 35/; Gledaj mi, gospodaru, istrat' što prije ovu parbu, neće ti bit' s manjega! /str. 82/).

Ako u futuru 1. pomoćni glagol stoji iza infinitiva u rečenicama bez subjekta (rjeđe u rečenicama sa subjektom), glas t iz infititivnoga nastavka otpada, infinitiv glagola i nenaglašeni prezent pomoćnoga glagola htjeti pišu se sastavljeno (kao prema izgovoru). (Otiću ja sutra po babicu. /str. 87/; Zatuće te... /str. 92/)

Negacija 3. lica prezenta pomoćnoga glagola biti nije preuzima ulogu negacije 3. lica glagola imati nema u bezličnoj ulozi (također s genitivom). (Gavrane, nije zla grdog, a moglo je bit'! /str. 191/)

Pojavljuju se tipične konjugacijske osobine dalmatinskih novoštokavskih ikavskih govora:

- prelazak glagola iz 1. razreda 5. vrste (glagoli kojima prezentski nastavci imaju morf H) u 4. razred 5. vrste (glagoli s infiksima -j(a) i -v(a) u infinitivnoj osnovi, odnosno s infinitivom na -jati i -vati čiji prezentski nastavci počinju s -j (-Nakusat ćeš se mesa, posli'! Šta te briga! - ruga se Filip i surovo mu ukrcaje zemlju u košaru na leđima. /str. 13/);

- prelazak glagola 4. vrste (s morfom nu u infinitivnoj i n u prezentskoj osnovi) među glagole 2. vrste (s infinitivnom osnovom koja ima morf i i infinitivom koji završava na -iti) (...i sklonu ga razumnom trošenju. /str. 145/);

- u glagola 2. vrste morf nu ustupio je mjesto morfu ni (Dignilo mi briktaš, ajme meni. /str. 259/).

Ostaci starohrvatskoga konjugacijskoga sustava vidljivi su u prezentu glagola gdje je umjesto nastavka -im za 1. lice jednine ostao nastavak -u kao što je to u suvremenome standardnom hrvatskom jeziku u konjugaciji glagola moći i htjeti. (Di će se, na priliku, zamećat' boj čovika s vinom; možeš se od njega opit', možeš se u njemu utopit', ali bižat' od njega ne, ne, ja ti velju, nije muški. /str. 36/)

Nenaglašeni oblik aorista pomoćnoga glagola biti (bih, bi, bi, bismo, biste, bi) koji služi za tvorbu kondicionala 1. morfološki je izjednačen u svim licima singulara i plurala te uvijek glasi bi. Kondicional se javlja kao sredstvo ironizacije. On je sredstvo formalnoga i kultiviranoga izražavanja. Netipičan za seosku sredinu i upravo svojim formalnim karakterom stvara ironično i rugalačko ozračje. (Obloguzii. Bi li krumpiraaa??? /str. 54/) Javlja se i kao sredstvo za izražavanje okolišanja (- Čujte, gospodaru, ne bi li moglo proć' bez izvida na terenu? /str. 178/)

Navesci -der i -de javljaju se u imperativu 2. lica jednine glagola. (- Trknider po ženu, Filipe, ... /str. 88/; Otvorider, bona! /str. 93/; Polako stan'de! /str. 251/)

U pripovijedanju i u dijalozima perfekt se često javlja bez kopule, što je u funkciji dinamiziranja i dramatiziranja pripovijedanja, ili/i šturosti i žustrine u izražavanju. (Ti znaš, oteli! /str. 81/; A tebi, vidiš, obećala, pa mi valja poć. /str. 97/) Za pripovijedanje je karakterističan i pripovjedački ili historijski imperativ (Podigne ovako ruku, a Turci bjež pa uz Prolog... /str. 276/). Česta je i uporaba aorista u dramatičnim dijelovima teksta (Bogdan 1977, str. 115), čime se postiže dinamičnost i neposredna doživljenost radnje (zbog toga što pripovijedanje u aoristu stvara dojam da se pripovijedani događaj dogodio u neposrednoj prošlosti). (A, eno, i pokojni Žulj, ubola ga krava na Malu Gospu... nije 'tio mećat' zečju mišinu, dura, dura... niko vrime... kad najedanput, isvragu! Ode! ka' s rukom! /str. 132/; Di ti spade meso, a di uteče zdravlje? /str. 221/)

Obilježja su razgovornoga jezika vrlo zastupljena. Dominantna su među njima: kraćenje čestice li (je l' u ovoj Mrkinoj parnici? /str. 173/), isključivo »kratki« oblici u deklinaciji posvojnih zamjenica (Eno moga Filipa. /str. 252/), brojne pokazne čestice evo, eno u emocionalno-ekspresivnoj ulozi (Eno moga Filipa. /str. 252/) i reducirani glagolski oblici: infinitiv bez završnoga -i (Neću te ovako pustit. /str. 99/), imperativ kojemu je otpalo krajnje -i u 2. licu jednine (Biž, Ćukane, biž! /str. 22/), kondicional nastao otpadanjem završnoga -h (...za taj tvoj iznos ne bi' ni iša' u Sinj! /str. 64/), glagolski prilog sadašnji nastao otpadanjem završnoga -i (Koliko sam ja ustanovio ugrizeno je 40 komada, računajuć' svaki struk po deset dinara, eto toliko sam ja računao... a... /str. 64/), futur 1. nastao ispadanjem zadnjih dvaju slogova (Ne boj se... šta si se namrgodio, vid' ćeš! /str. 94/), naglašeni prezent pomoćnoga glagola biti (A ti zovni i tuđu dicu, samo nek donesu jaje, jes' čula? /str. 190/).

Kurlani gornji i donji razgovaraju kratkim, jednostavnim, lapidarnim rečenicama. Ta je jezična razina dijalogična i dinamična. Čest je asidentizam i usklične rečenice.

Piščeve intervencije u promjenu glagolske rekcije stvaraju začudnost te skreću pozornost i pojačavaju značenje iskaza. (»Eto, kako su me nerad i potucanje skončali.« /str. 21/; - Zašto ne bi. Aj, Blažu - poviče Mrko snažno - lati sikiru, pa nacipaj gospodaru drva... /str. 128/; Na tebe je red. /str. 190/; ...svijeću će joj goriti. /str. 253/)

Budući da se radi o razgovornome jeziku, česte su eliptične rečenice (s neizrečenim predikatom) npr. Ja do tebe... zbog žene. /str. 92/), kao i rečenice s elidiranim (necjelovitim) predikatom. (U grad ću ja... /str. 88/) One su značenjski potpune jednako kao i rečenice s cjelovitim predikatom, a njihovo je značenje razvidno iz govornoga konteksta.

U pripovijedanju nalazimo jukstaponirane asidentske rečenice u kombinaciji s perfektom bez kopule. One naglašavaju dinamiku i usudnost događaja koji se pripovijeda. (Eno, Marko Požanac kopa', krčio, opotio se, sio na mokru zemlju, u'vatio puntu, lega', nije 'tio popit' bukaru dičije mokraće... /str. 132/)

Bezličnim se rečenicama (tj. rečenicama s obezličenom uporabom glagola) izražava radnja koje je vršitelj nepoznat ili nebitan, odnosno u kojoj je vršitelj nepoznata kobna sila. (Raznilo Jozu tvoga. /str. 190/; Dignilo mi briktaš, ajme meni. /str. 259/) Takav je impersonal trag slavenske starine. Subjekt nije izrečen, ali iz činjenice što je rečenica u perfektu vidimo da je on srednjega roda jednine. Agens je nepoznat (kao da se radi o prirodnim pojavama), ali se može pretpostaviti. Takav dolazi kad se radi o nekom tabuu koji je utemeljen na atavističkome strahu od nepoznatih sila. To je karakteristika ruralnih govora.

Ma se javlja kao suprotni veznik. (Aj, ti, bolje... za mnom ma nadalje. /str. 91/)

Budući da je leksik najprijemčiviji segment jezika (što znači da najlakše i najbrže prima različite utjecaje), na leksičkome se planu može osobito transparentno pratiti utjecaj stranih jezika s kojima je Cetinska krajina stjecajem povijesnih okolnosti došla u doticaj. (Druge su jezične razine /fonološka, morfološka, sintaktička i tvorbena/ bitno blaže zahvaćene utjecajem okolnih jezika.)

Na jezik (leksik) Cetinske krajine prije svega su utjecale turske provale koje počinju u 15. stoljeću, da bi 1524. (1536) godine Sinj definitivno pao pod osmanlijsku vlast i pod njom ostao do 1686. godine, kada ga osvajaju Mlečani. Zbog turskih osvajanja dolazi i do migracija pučanstva. Bježeći pred Turcima govornici se čakavskih govora povlače, a napuštene prostore počinju naseljavati govornici novoštokavskih govora. Time se može protumačiti novoštokavska ikavska osnovica cetinskih govora i rijetki čakavski elementi (iako supstratne čakavice nema). U govoru (napose ruralnome) puka Sinjske krajine vrlo je uočljiv velik broj turcizama. Turcizama je bitno manje u sinjskome gradskom govoru. Mlečani i Turci stalno su se borili za prevlast u Cetinskoj krajini, što je kulminiralo u Mletačko-turskome ratu (1714-1718), osobito u posljednjoj turskoj opsadi Sinja 1715. godine. Sinjska krajina ostaje u mletačkoj vlasti sve do pada Mletačke Republike 1797. godine. Utjecaj talijanskoga jezika (napose njegova venecijanskog dijalekta) vidljiv je također u mnoštvu talijanizama koji prevladavaju u govoru gradskoga pučanstva. Talijanski je jezik bio poprimio ulogu jezika kulture i civilizacije.

Napoleonska osvajanja i francuska uprava (od 1806. do 1813. godine, u sklopu koje je 1809. godine započeto formiranje Ilirskih provincija), iako kratkotrajna, donijela je u ovaj dio svijeta svoje vlastite birokratske termine (a i druge riječi) koji su prešli u vokabular stanovništva Sinjske krajine (podjednako gradskoga kao i seoskoga).

Nakon propasti Mletačke Republike (s iznimkom kratkotrajne francuske vladavine) Sinjska krajina dolazi pod austrijsku vlast, pod kojom se nalazi sve do sloma Austro-Ugarske Monarhije 1818. godine, kada kao i ostatak Hrvatske postaje dijelom Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca (1929. godine preimenovane u Kraljevinu Jugoslaviju).

Njemački je jezik, kao i francuski, utjecao prije svega na jezik uprave i administracije, a isto to vrijedi i za srpski jezik. Germanizmi su također zastupljeniji u govoru gradskoga stanovništva nego seoskoga stanovništva, dok se nešto srbizama može naći u govoru likova isključivo kada su u komunikaciji sa sudbenom vlašću i s gradskom upravom.

Prva je polovica 20. stoljeća, kao i druga polovica 19. stoljeća, obilježena borbom političkih frakcija. Vrijeme romana Kurlani zahvaća doba neposredno prije Drugoga svjetskog rata, kada su borbe između hrvatski orijentiranih Mačekovih pristaša i zagovornika beogradske kraljevske vlasti, te pojava i jačanje radničkoga pokreta došle do izražaja i u samome romanu. Odtuda u djelu nanosi političkoga i ideološkoga vokabulara (prisutni isključivo u govoru gradskoga pučanstva).

U ruralnome kurlanskom govoru od stranih riječi prevladavaju one turskoga podrijetla (džigerica, jok, jaran, belaj, zera, kavga, kantar, durat', ambar, jagmit' se, evala, degenek, vala, bardak, đuvegija, samarat', gungula, đotluk i sl.) u dijalozima Kurlana jednih s drugima, dok su one talijanskoga podrijetla (šjor, paron, libri, falit', priša, komodavat' se, baul, punta, bukara, durat', cekin, duzina, beštimat' i sl.) neznatno manje zastupljene i javljaju se ponajviše u razgovoru seljaka Kurlana s gradskom gospodom.

U službenom općenju kurlanskih likova s organima vlasti javljaju se leksemi podrijetlom iz mađarskoga jezika (varoš), francuskoga jezika (žandarmerija i đendari) i njemačkoga jezika (zurik, befelordnung i befel). Osim što je takvih tuđica količinski malo, njihova je poraba ograničena isključivo na administrativni i birokratski jezik.

U kritici je bilo podosta primjedaba da kurlanski likovi rabe brojne »vulgarne« izraze u izravnoj međusobnoj komunikaciji. (Neće propast' minđa ako se prošupljila... /str. 27/; Drž' se, posro, zida! /str. 36/) Govor slika likove smještajući ih unutar njihovih duhovnih koordinata. Zbog toga je govor kao likovi kojima pripada i kada bi bio drugačiji, ni likovi ne bi bili isti, a to bi promijenilo i sve ostale sastavnice romana. Zbog toga »vulgarno« kao ni ništa drugo u govoru likova ne bi smjelo biti predmetom kritike.

Prevladava dijalektalni, provincijalni, regionalni i lokalni leksik: ćirit', dolibit' se, čvokat', mučat', poklepušit', krknut', crcmeknut', veljanje, lušija, murija, oškopica, štrojit', klipast, promunđat', otrbatit', nesvrsebit, naždropat' se, crkavica, kulaz, angira, troskot, čavalduša, kukviž, pripašnjača, krtočić, pačat' se, pule, počokat, gućak i sl.

Stvaralački odnos pisca prema jeziku ogleda se u neobičnim rješenjima u tvorbi imenica (A kršna si ti, nema ti zamirke, već što živiš u gluvini ovoj. /str. 87/; ...da se čuje, za inat gladnišima. /str. 112/), pridjeva (Pozabavit ćeš se ti s njima još, zrno je njegovo plodno, stogodno je to stablo... /str. 87/; Oran si za veljanje, je li, mačku rastrbušani! /str. 94/; Ne bi ja ni vode pita' u one svete duše, opakljene, kamatnjačke... /str. 188/) i dr.

Za M. Božića je karakteristična tvorba polusloženica. (A njega dabogda spopala štucavica-žešćevica... /str. 214/) To obilježje njegova autorskog jezika dolazi do izražaja osobito u pripovjednim dijelovima romana.

Brojne su stilske osobitosti kurlanskoga govora.

Učestala je uporaba augmentativa u ironičnome, pejorativnome i deprecijativnome značenju. (-Ajd' još jedanput! U šta teliš? Nećeš se tako oblizat' krumpira! - muklo i pakosno zapovijeda Mrko, namršten zbog trenutačnog zastajkivanja i buljenja u Andrijine »gumene postoletine«. /str. 16/; Šta rigaš tu, momčetino biloglava? /str. 39/; Dabogda, i' paščetine grizle! /str. 58/; - Pa me ta Silvestrina, ža' mi je šta ga nema ovde, bi mu skresa u brk... /str. 173/)

Deminutiva je izrazito malo i koriste se samo pri moljenju i umiljavanju. (Ma, daj, Mrkoglava, litricu, ispod ruke, ne pitam ja već litricu, više u mene ne može, ti znaš... /str. 188/; Znaš ti, Ante moj, kako ti je danas vrime, ukralo bi zenicu iz očiju, a kamol' ne bi ovu potribicu. /str. 214/)

Hipokoristici su rijetki, javljaju se samo u rijetkim trenucima sažaljevanja. (Ajde, seko! /str. 256/)

Prisutno je korištenje leksika koji deantropomorfizira, odnosno poživotinjuje ljude. (U smrdežu žive od kad se okote dok ne krepaju. /str. 56/; - Šta me to štene gleda? -

Bog s tobom, sinko, ditetu je tri dana... /str. 57/; Ne njači! /str. 94/), kao i česte psovke i psovanja (Kurvo gorska, imam i ja šaku. od težine, po kome puke - moždane mu zgnjecka! /str. 56/; ...nu ti boga, ti bi me upropastio, za taj tvoj iznos ne bi' ni iša' u Sinj! /str. 64/; Un ti izbore! /str. 191/).

Usklik ili eksklamacija u funkciji je izražavanja emocija: tugovanja, žaljenja, grđenja, gađenja, ruganja, krivljenja, hrabrenja, hvaljenja, divljenja i dr. (Ej, ne boj se. /str. 91/; Nu, primakni mi baul... nu, primakni! /str. 99/; Na! Zlu ne trebalo, sestro! /str. 100/; Dvadeset i druga regimenta, na Pijavi smo i' tamanili, gospodaru... u'! /str. 119/; Evala mu! Odradit će čudo troška. Evala mu! /str. 136/; Di ti spade meso, a di uteče zdravlje? I, i, i!!! /str. 221/)

Često je korištenje semantički praznih riječi i sintagma, takozvanih poštapalica kao što su bolan i bona. (Ona ti je, amo reć' ko vino kad šibne iz bačve, i ako se ti, amo reć', zabekneš, isteče, kume, ono... /str. 35/) Poštapalice mogu biti sredstvo aluzivnoga, neizravnoga govora likova, prožetoga okolišanjem i oklijevanjem, te na taj način pripomažu stvaranju dramske napetosti u dijalozima.

Optativnost (proklinjanja, zaklinjanja, blagoslivljanja) je sveprisutna u kurlanskome jezičnom izražavanju. (Vrag ti ruke ispoteza'! /str. 25/; Ma bolan, Šaliveštre, bog ti da' mir... /str. 39/; Pod pekom se živ peka'! /str. 47/; Samo ti meni i mome Filipu i drugi put dođi, živa bila! /str. 100/; 'Oću, vire mi! /str. 106/; Smilujte se ljudi, kupit ću nogu, pomogla vas današnja Gospa sinjska... /str. 234/) Zaklinjanja su interpolirana u sve dijaloge, to je sredstvo među najdominantnijima u kurlanskome izražavanju.

Ruganje se javlja kao način komunikacije. (Pazi da te ne podoji, meee!!! /str. 91/) Brojne su stihovane rugalice, osmerački četverostisi. (Rodila je Perka pule! / U puleta uši duge! / Po ušima kraste pale! / Kurvetinu ucrvale! / Čuša čuš... čuš čušaaao rš...! /str. 216/) Podrugljivost se postiže ironizacijom kada je smisao iskaza oprečan izrečenomu. (- Pa - zacrveni se žena - ovdje mu ništa ne fali... - Je l' ti ovdje što fali, Berleša? - upita ona strogo. - Ne fanli... ne fanli! - Osim varoškog degeneka, je li, Blažu? - uzvri podrugljivo Filip. /str. 168/)

Tvorba pridjeva uz pomoć prefiksa pri- (koji odgovara standardnome pre-) koji pojačava značenje osnovnog pridjeva, i čija je izražajnost osobito jaka kada se oba pridjeva (onaj neutralnoga i onaj pojačanoga značenja) upotrijebe jedan pored drugoga (...sirotinja puka i pripuka... Ka' da ti nemaš svoji' briga i to oni' žestoki' i prižestoki. /str. 213/). Sličnu ulogu naglašavanja ima i ponavljanje riječi iste osnove ali različite vrste (paregmenon). (Garo garonjasta! Ćaća te zove, bona! /str. 22/; - Mulac muletiji - /str. 47/; Rš otale, nesrećo nesritna! /str. 94/; Neće nu taj đuvegija uteć' dabogda ja lazio ka' Lazar. /str. 204/; Lupež lupeški, ruke mu se ucrvale. /str. 261/)

Izražavanje je neizravno i metaforičko kada su u pitanju tabui i druge teme na koje je ruralna sredina osjetljiva. (Gri'ota je držat' takvu bačvu bez čepa... /str. 27/; E da li kod vas koja... vična ženskom zanatu? /str. 90/; Kušaj trampit' snagu, gladna je ona nje. /str. 90/)

Pučka je mudrost utkana u frazeme i sentencije. (...samo da mi Šaliveštar ne ustane na livu nogu... /str. 39/; Di je bilo i bit će, di je vrilo i vrit će! /str. 233/) Uobičajeno je korištenje svevremenskoga gnomskog prezenta. (I on je krvav pod kožom. /str. 51/; »tiha voda kamen valja!« /str. 82/)

Među osobinama govora seoskih likova česte su pauze (zaustavljanje iskaza) radi izražavanja emocija ili radi stvaranja osobita dojma (A za tebe, bi'li moj kume... amo reć'... to je više nego... srića... /str. 39/) i apostrofe, to jest upravljanje govora odsutnim osobama ili stvarima (A, neće to lako proć', jok neće! Stani, Mrko, stani! Dokazat ću ja tebi! U grob ću te turit' prije vrimena! /str. 56/).

Još je jedan izrazito stilogen segment: imena i prezimena (Krđo, Mrko, Gara, Katuša, Garin, Mrkoglava), koja (često deprecijativno) upućuju na tjelesne osobine likova ili aludiraju na njihov karakter. Imena su augmentativna, a nadimci pejorativni (Luca-lajavica, Povratuša, Bikan Biloglavac, Sisulja, Mrkoglavuša). Javljaju se kontrasti u značenjskoj vezi sa stilogenošću kurlanskih imena (A di ćeš, Mrko, nemrka te te srića pratila?! /str. 106/).

Naglašena je imperativnost u dijalozima. Ponekad se naredba izdaje (i tako postiže vrlo snažan dojam bespogovorne imperativnosti) eliptičnim rečenicama koje su nastale izostavljanjem imperativne riječi. (Stara, rakije! /str. 60/) Javlja se i zalihosno naglašavanje osobnih zamjenica u rečenicama s imperativom, što također pojačava njegovu naredbodavnu ulogu. (Spremaj se ti! /str. 98/; Muč' ti, sudac zna! /str. 117/)

Snažan je utjecaj pučkih usmenoknjiževnih vrsta (predaja o Gospi Sinjskoj, deseteračke i osmeračke epske pjesme). Pučko je književno stvaralaštvo prisutno kao izraz osjećaja (bijesa, tuge i sreće), ili je sredstvo ruganja, aluzivno, ponekad i s vulgarnim sadržajem. Najčešća su forma deseterački dvostisi s ojkanjem. (Koga moja nožina propara / ne triba mu ići u likara! Oj!, oj!, oj! /str. 56/; Un ti mater popu i žendaru / što ne dadu živiti bećaru. Oj!, oj!, oj! /str. 57/; Udovicu posolila slana / zapivala usrid bila dana: / »Sva je mana ostat' bez jarana! / Sva je mana ostat' bez jarana!« /str. 92/; Svaki popa svoga kapelana / sedam puta u nedilju dana. / Nije bena, a nije ni žena! / zna popina, diže mu se cina! /str. 93/)

Način izražavanja seljaka u komunikaciji s gradskom gospodom ponizan je i pun oklijevanja. To se odražava u odabiru riječi (gospodaru, parone) i u obliku Oni iz poštovanja napisanoga velikim početnim slovom. (-A... znamo... gospodaru... Tražili te mi jutros, pa, ...ka', evo, ka' pivčića smo ti donili, gospodarice, i malo jaja - /str. 73/; Pa, Oni su nas pozvali... - poče Mrko, misleći na gospodina suca. /str. 117/) U tim se situacijama kurlanski govor i frazeološki razlikuje od njihova običnoga govora zbog korištenja službenih formulacija koje pripadaju administrativnome jeziku. (Ništa ne dugujemo, svitli sude, već oni sprcali ka' jarci na nas, eto to ti je... /str. 119/)

Česti su nagovještaji neverbalnoga (izvanjezičnoga) načina komunikacije kao kompenzacije jezičnim sredstavima (Silić 1997, str. 488) kao što su pljuvanje, gestikulacija i sl. (- Pu! Uskvasala tebi, dabogda! - otpljune Filip i žurno se udalji. /str. 168/) i nagovještaji avulzivnih glasova (po tome što oponašaju zvukove iz prirode sličnih onomatopeji) kao obilježja nekultiviranoga (ruralnoga) govora. U govornome jeziku avulzivi imaju komunikacijsku funkciju: služe neposrednome izražavanju, ekonomični su, lapidarni i praktični, te su stoga brojni. (Rš otale, nesrećo nesritna! /str. 94/) Mimika i geste i kao nagovještaji neverbalnoga načina komunikacije povezane su s avulzivima i oni se međusobno dopunjuju. (- Pu! Uskvasala tebi, dabogda! - otpljune Filip i žurno se udalji. /str. 168/) Obilježje nekultiviranosti jest i izražavanje putem različitog naglašavanja i intoniranja pojedinih vokala. (I'! E! Iiii... Tebe! Bolan, ka' da si dite malo, ov'liko... e! Eeeeeee...??? /str. 30/)

Iz inventara usmene književnosti taj je ostvaraj jezika baštinio izražavanje uz pomoć: kontrastnosti (Reka' sam i ja to: sveta duša, đavlija mišina... /str. 188/), usporedaba (Već ajde ti u Bikana, tvoga gospodara, ima ga u njega ka' duše, crvenog, bistri mu se, kažu ka' rumen nebeska, dabogda uzletio k njoj prije mene! /str. 188/) i pleonastičnosti (Gavrane, nije zla grdog, a moglo je bit'. /str. 191/; ...punoj krcatoj kući... poželjnoj sreći... /str. 233/).

Zaključak

Glavna je osobitost govora Kurlana gornjih i donjih njegova dijalektalna provenijencija. (On nosi osobitosti zapadnoga dijaleta, to jest dalmatinskih novoštokavskih ikavskih govora s pojedinim starohrvatskim elementima i nekim obilježjima zajedničkim s čakavštinom.) Budući da se radi o artificijelnome jeziku koji nije organski govor, on ne sadrži sve (pa ni neke ključne) osobitosti dalmatinskih novoštokavskih ikavskih organskih govora, već i brojne elemente književnoga jezika. Elementi su organskoga govora, kao i svi drugi jezični elementi, unošeni selektivno. Osobine zapadnoga dijalekta najprisutnije u ruralnome segmentu jezika u Kurlanima su: ikavski refleks glasa jat, štakavizam, izjednačen dativ, lokativ i instrumental množine imenica muškoga i ženskoga roda s nastavcima -im i -am, stari oblik dativa, lokativa i instrumentala množine ličnih zamjenica (vami, nami), zamjena morfa -nu morfom -ni u glagola 2. vrste (dignit) i čuvanje glasa l na kraju riječi (bil). Prisutne su i promjene suglasnika (najviše suglasnika h, f i b), pojednostavnjenja suglasničkih skupova (hv, ps, kć, gd, kr i tk) te afereske, sinkopske, apokopske i svarabaktične promjene. Od konjugacijskih promjena vidljiv je prelazak glagola 1. razreda 5. vrste u 4. razred 5. vrste (on ukrcaje), kao i prelazak glagola 4. vrste među glagole 2. vrste (oni sklonu), a oblik velju za 1. lice prezenta ostatak je starohrvatskoga konjugacijskog sustava. Glagolima su pridodavani navesci -de i -der, a genitivu ličnih zamjenica ja i ti navezak -ka. Česti su reducirani glagolski oblici (infinitiv i glagolski prilog sadašnji bez nastavka -i, te prvo lice jednine kondicionala prvoga bez nastavka -h). Kod glagolskoga pridjeva radnog samoglasnički se skup ao slijeva u dugi samoglasnik a. Sintaksu na toj jezičnoj razini karakteriziraju kratke i lapidarne rečenice te eliptične, bezlične i rečenice s elidiranim predikatom, a njezina je glavna leksička karakteristika (pored dominantnog lokalnog i regionalnog vokabulara) mnoštvo tuđica podrijetlom iz turskoga jezika (koje imaju univerzalnu uporabu), nešto tuđica podrijetlom iz talijanskoga jezika (s uporabom ograničenom pretežito na kontakt seljaka s gradskom sredinom), te vrlo mali broj leksema podrijetlom iz njemačkoga, francuskoga i mađarskoga jezika (uporabe strogo ograničene na kontakt s građanima i to u formalnim situacijama). U pripovijedanju prevladava perfekt bez kopule. Učestali su augmentativi, a deminutivi su i hipokoristici rijetki, gotovo iznimni. Brojni usklici, psovke, zaklinjanja i ruganja interpolirani su gotovo u sve iskaze i glavna su izražajna sredstva. Tipična je i pučka sentencioznost te frazematičnost. Utjecaj je standardnoga jezika nezanemariv, jer je jasno vidljivo da se sustavno javljaju i standardnojezični elementi (nema karakterističnih prezentskih oblika iđen, iđeš, iđe, iđemo, iđete, iđu i jiden, jideš, jide, jidemo, jidete jidu, oblika pokaznih zamjenica ovi i ti, suglasničkoga skupa gnj umjesto gn, niti naveska n u prilozima koji su karakteristični za organski govor Cetinske krajine).

Kurlanski je jezik slabo raslojen i funkcionira samo na dvjema razinama. Zamjetna je razlika između jezika seljaka kojim razgovaraju međusobno i jezika kojim razgovaraju s građanima. U drugome je slučaju prisutna veća količina nadregionalnoga vokabulara, tuđica podrijetlom iz talijanskoga jezika, te nešto administrativnih izraza i standardiziranih formula u obraćanju.

Jezik je slika likova koji njime govore, on je slika lokaliteta u kojem se događa roman, u jeziku su sadržane i jezikom su izgrađene njegova tema i fabula, njime su artikulirani njegovi motivi i izgrađen njegov svijet. Upravo kakav jest (bogat, inventivno koncentriran, i u svojoj vehementnosti precizan i ekspresivan) jedino je moguće sredstvo kojim je pisac mogao artikulirati ovu konkretnu priču i univerzalnu istinu u njoj. Jezik je nerazlučiv od svijeta koji je konstruirao i osmislio (a taj je proces išao i u drugome smjeru - kao što je jezik konstruirao svijet, tako je i svijet osmislio i konstruirao jezik). Da je njegov jezik imalo drugačiji, roman Kurlani ne bi mogao biti to što jest i njegova bi uspjelost zahtijevala drugačiju valorizaciju.

Literatura

Bogdan, Z. (1977) Aorist u romanima Mirka Božića, Zagreb.

Božić, M. (1989) Kurlani, Zagreb.

Brozović, D. (1970) Standardni jezik, Zagreb.

Čilaš, A. (2002) Fonologija ikavskih štokavskih govora između rijeke Krke i Neretve, magistarski rad, Zagreb.

Opća enciklopedija Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda, 7. (1981) uredio J. Šentija, Zagreb.

Silić, J. (1997) Razgovorni stil hrvatskoga standardnog jezika, Kolo br. 4.

Silić, J. (1998) Hrvatski standardni jezik i hrvatska narječja, Kolo br. 4.