Il tormento delle figure

Il tormento delle figure

Dugo će Englez biti usred Rima,

u Španjolskoj krik: Aenobarbe, spasi!

A Mars skriven mnoge ubiti ima,

kosmata zvijezda kada se ugasi.

De Nostradamus, Treća Centuria, LIX

Bankar i udovica

Jedem psa moje prijateljice.

Jedem tornjaka Cezara moje bliske

Poznanice s kojom u druženju

Njegujem poštovanje, povjerenje

I ljubav.

Žvačem i gutam dugodlaka

Psa. Gnječim ga u svojim

Čeljustima, dok ona plače

Ne shvaćajući da je to moj san.

Zato i puni glinene lakrimarije

Solju svoga tijela,

lakrimarije iz

Pavlomirske ville rustice, one ispod

Svetih vinograda.

Gutam ga. Tog vezirskog psa.

Krvavog psa - istodobno pišući

Poemu Gvineji Bissao, iako,

Pisao je Bog, preživač sam i ja

Na jezicima životinja i pjesnika.

Uozbiljih se.

Kosti odložih

Na lotose i lopoče.

Ovdje ih je

Kao buha, kao gušterica i crnih udovica.

Ima ih kao mrtvih i živih, kao

Bezvrijednih trofeja

Pričvršćenih za polje žive trave.

»Od koje bi prošlosti volio živjeti?«,

Ridajući me pita uplakana drúga

Kojoj prožvakah ovčara koji

Čuva torove.

»Dat ću ti svaki

Njen dio. Reci koji?«

»Reći ću ti ujutro!«,

Odvratih nemarno

Znajući kako joj neću moći

Odgovoriti:

Sutra je dan mahnitosti, dan

Udovica i bankara, dan kada plešem

S Diamandom Galás.

Valcer plešemo

Bez obzira na dan grabljivaca. Oni će

Prevladati moje sjećanje na

Žalobnu igru:

Rasklopljenih prsa voljeh te

Grozne prizore. Kao da su moji.

Kao da su moji sveci od lipova drva

Što raste u temeljima mi kuće. Znao

Sam da se zmije legu u loncu s ružama.

Zrakoplovom poslanim iz tužnih

Krajeva u tekućem i vrućem olovu,

Kojim tažim

Žeđ nakon Svega Što Ikada Rekoh.

Valcer s Diamandom Galás

Kolosalna su bića izgubljena u pjesmi.

Krute su čeljadi u glasovima dalekim.

Razočarani anđeli dijele dan na pola,

Na pola. Po pola.

Napoličari pak sva njihova tijela

Pretvaraju u drvo, u panjeve koji riču,

Iako im larve posežu za godovima:

And I see Angels Angels: Devils!

Angels Angels: Devils!

Angels Angels: Devils!

Coming for to carry me home.

Swing Swing.

Prorok je u krvnikovoj izbi,

Krastav i moćan, s dahom labirinta i

Preparirana boga koji grglja lanjski

Glečer kao da je on, led, naftalinska

Kuglica umočena u vruću čokoladu.

»Pušete u rosu koja vas je dočekala

U zagrljaju s bijelim ženskim tijelom,

Koje se ůčas raspadne u vas.«

Je li poezija mogla nešto darovati

Tim prizorima?

Urne od mjedi i meda

Pucaju nad morskom pjenom.

Kao

Filozofski nemir:

»Lijepo je bilo

Na ovom otoku«,

»Je«,

Izađe iz nje kao šifra za usne

Na kamenu, koje o svemu ne znaju

Ništa.

»Je, umire trubač. Truo. Truo...«

Sono la prova.

Sono la salva.

Sono la carne macellata.

Jezero, kolač i leviti s Levanta

Ovdje nema zakona gravitacije.

Potvrđuje to i zidni sat na površini

I kolač na prozoru jezera. Jer je

On vječno cvijeće, kako rekoše

Dva levita s Levanta šećući po vodi,

Prije negoli me jedan od njih pozva

Na ručak,

Za žege,

U ljetno podne.

Jelo bijaše od cvrčaka i vulkanskog

Usova, kako i priliči hladnu

Klaustru u Bribiru.

Nismo nosili

Nikakve uspomene,

Pa nismo

Govorili o sebi,

Nego o općim

Stvarima: suncu, vodi, zraku...

O uobičajenim frazama koje nas

Uvedoše u raspre o jeziku,

Što je

Meni bilo teško.

»Pokaži mi Elsin tibetanski

Tepih.«,

Rekoh jednome nakon

Malo vina,

Budući da se ne bih

Usudio izgovoriti te tabu teme.

On hitro siđe u podrum noseći

Taj Elsin sag, te ga rasprostre

Na suncu.

»Je li sada uopće

Potrebno da i o čemu razgovaramo?«,

Upita obojicu, drugog levita i mene.

»Mislim da ne«,

Oglasi se taj

Drugi.

Vrapčići su kljucanjem malih

Kljunova čistili sag.

Tako je i završio

Ručak s tim levitima s Levanta

Otišao sam u susjednu kuću,

Učinio sve isto,

Svaki postupak

U tančine razrađen.

Razračio sam

Svoj tepih.

Umoran odoh spavati

U svijeću,

Pokrivši se voskom i

Stijenjem,

Što mi je škakljao

Tabane.

Čuo sam još jednoga

Od njih, ili oba.

Rečeno je

Najprije:

»Ovdje nedostaje

Jezero«,

A potom:

»I kolači su

Manjkali poslije ručka.«

»Jest ćemo ih u Starom Jeruzalemu«,

Čuh još pospane vrapce u njedrima.

Hologramska vizija počašćenih

Hinit ćemo za ovu zgodu sve

Važne dokumente o poeziji.

Ruže pokraj

Vrta kratko dišu u snu, po taktu

Zidnoga sata starog pjesnika

Koji je upravo dovršio sastavljanje

Antologije, u kojoj su i njegovi

Predci i njegovi kompanjoni.

Zajedno

U kolu, poput víla i gljiva.

Pokraj vrta ruže,

Grmovi ruža,

Pužu obŕviti mjesečinu.

Jer, nisu

Noći od pepela,

One su od prozračnosti

I sreće.

Velim vam,

One su tek

Mali strah pred spoznajom o

Velikoj bijedi stiha.

Koji je

Cvijeće u vazi našega vrtlara.

Žbun ruža pije vodu i, dignuvši se,

Izgara u zraku. Baš onako kako

Bi stari pjesnik htio sniti.

Snňvati.

Sanjati. Kao da žele biti ljudi od

Dima u staklenu trezoru.

Uz ruže

Su ruže, grmlje uz žbunje, a

Anđeli ih se plaše,

Jer dišu.

Dovršio je antologiju stari pjesnik,

Pa postaje sipak. Od velikog je

Broja čestica,

Lako se osipa i postaje

Rŕstresit. Rahao i porozan. Nalik

Űšoma koje to isto učiniše ružama.

Phak je stari pjesnik jer je od zemlje

I jezika.

Nešto govori ruci

Koja je

Trula,

Ali se hoće pretvarati da je

Jedu gušteri a da on pije svoju

Zadnju pjesmu.

»Nemojte ništa

Dirati u pejzažu«,

hoće, možda, reći.

»Časti su razdijeljene«,

Reče jedna

Od njih.

Ruža iz grma.

Himna mrtvog mandarina

Moj salon je čist.

Ni kaplja vina

Nije prolivena. Moje vino je dobro,

A i

Dikcija mi uza nj stoji.

Divljake koje

Pozivam učim galantnosti.

Moj ujak

Adolf znao je od sebe napraviti Boga

Kada je u meni stvarao štimung koji

Pretvaram u kurentni kapital.

Pročelja kada su i ledena, u mene

Gori kamin, u kojemu iščezava najobičnija

Ljudska sujeta.

Bolje vatra neg'li

Mjesečina.

Ona ništa ne guta doli sebe.

Najviše volim kada mi proroci sjede

Na koljenu a ja na njih bljujem pepeo.

Te tako poeziju savladavam njenim

Oružjem za svako doba čitanja.

Volim

I egzorcizme.

Oni čiste čak i dijakri-

Tičke znakove,

Oni znaju imati naum

O počelima i začelima.

U Heladi oni

Zbore nama.

Iz budućnosti vape

U prošlost preskačući sve ono što

Kvari moj mitski životopis.

Nakon

Svega volio bih da u meni prolupa

Ta čaša vina, ali se ona opire

Ustajaloj vrtnji oko mog sasušenog

Srca.

Koje se ne nadimlje jer sam

Klasik od malih nogu.

Kovač sam.

Sve će poći po zlu, pritajena nado.

Dok god se duše sele s grane

Na granu.

Zato i rekoh vrtlaru da

Se stabla ne smiju vidjeti iz

Južnog salonskog prozora.

Niti

Pušiti loše cigare, što govori više

Od ikojeg stiha napisanog ispod

Platana ili na kojem budućem

Highwayu u Hrvatskoj.

Mandarin se u Kitaju naziva još i

Kvan.

Pa bi to bilo sve.

Kolaboracija s pretendentima

Klaviristi i oružari najviše

Vježbaju.

Na različite načine

Čuvaju prste.

Ona mala srca

Koja nose u košaricama od pruća

Koprcaju se iznuđujući ganuća.

Te vježbe, ta srca vježbe

Dusi su

Za nastup pred pretendentima na

Vladarske stolice od žada.

Na njima,

U tijeku plesa srdaca, ždralovi

Kljucaju safire pokorenih stručnjaka

Za smrt.

Njihova radost

Ispunjava dvorske lože pune voća

Iz orijentalnih zemalja i rijetkih

Vina čuvanih i za veselije i za

Arhaičnije zgode.

Ti bi prizori bili preslika

Ceremonijalne rutine da salonsko

Zrcalo ne rađa malo krvavo dijete

Koje naglo raste u mjehurićima

Pjenušca, što ga je stari vladar

Čuvao za preživjele pretendente,

Koji se poklaše u štalama,

Noću

I danju. Zato i jest situacija

Ozbiljna.

Gňngovi, te obične okrugle metalne

Ploče o koje se udara batom, baš kao

Na špicama propale britanske filmske

Kompanije RANK -

Gňngovi, rekoh,

Najavljuju program u kojem je

Slučajnost prognana još od prvih

Vremena.

Glasovirači i puškari kolaboriraju

S preživjelima, kojih

Krvavo dijete

U bijeloj fotelji izaziva u pakleni san.

Zato i nisam htio buditi gredice

S ružama na glavnoj pozornici.

Ona gori sama u sebi.

Bio je to,

nažalost, posljednji uspjeh

J. Arthur Rank Organisation Ltd.

I ja tu ne mogu ništa.

Il tormento delle figure

Per Alda Marini con l'amore

Jedna svijeća leti oko leptira.

Umiva figure

Kao neisplaćena pjesma.

Glâsi ljubavi

Nekada su samo bijeli papiri i šumovi

Što napadaju krađu dobrih naslova.

Vidiš li Prijateljnice moja!,

Kneipp nam bućka

Na hladnoj i svilenoj rosi, točnije:

Rosi

Od praporaca, od pera pauna,

Od one tužne

Mistike koju pretvaraš u labirint ironije.

Koliko smijemo putovati tobom a da

Nikada nikamo ne stignemo. Nismo li

Usred filozofije egzistencije i palača

Što plaču za satrapovim suzama pred

Žrtvenicima ispod glavnih kupola.

S izravnim televizijskim prijenosom

I internetskim performansama. E!

Proklinjanja i molitve ne može

Odagnati ni Metaxa sa 7 zvjezdica.

Ni ona, iako ima dobre namjere i

Čisto srce.

Toliko čisto da ga jedemo,

Sirova i tek iščupana iz mliječnih grudi

Počasnih djevica.

»Kome u čast?«,

Pitamo na dekama prostrtim na travi

U vrijeme piknika i sličnih obreda

Zadanih državnim tajnama i propisima

Poreznika i carinika,

I onog malog

Cvijeta koji ti sa čela silazi među prsa.

»Čuj, odlučio sam biti kineska

princeza«,

Rekoh ti gušeći se u laticama.

I tako je bilo, moja draga Alda.

Budući da je ovo buduća pjesma

O svim istinama koje nas taje i

Podižu s groba kao ambijentalne svaštice

Naših potresnih trenutaka. E!

Mramorni cowboy

Kamenje je k'o kamenje, užareno

Kao što bje sadržaj žare prije nego što

Tijelo je spaljeno i stavljeno u taj

Mračni pehar, iako je od stakla.

Živi misle da će u pepelu, kroz

Žare staklo vidjeti žive. Ne, nipošto.

»Pakao je duša koja traži obitelj«,

Veli Bog oboružan ružama iz

Apokrifa, što ga sastavljasmo nagi

U pećinama pod morem, ili stazama

Uz strastvene svece na jantarnu putu.

Užareno je, dakle, kamenje, pa

Kamenovi plaču. Svejedno, iako je

Dan, bijel kao svila za vjenčanje,

Moja majka crnu vunu prede, te mi

Besjedi, kao da je na Gori:

»Najvažnije

I najsvetije stvari u životu su

Selidba i rastava«,

Našto joj ustima

Prinosim urnu da je po navici poljubi.

»Majku treba ubiti dok je mlada«, kažu

Andréovi sljedbenici kao poznatu

Izreku.

Izreku koja govori više

O svemu

Negoli o njima, budući da

Ne bijahu svjesni njene vječnosti.

Znojni su joj zubi, pa pas sam

Izlazi poljubiti ih.

A taj prah

Liže pete svome staklenom utočištu,

Jer je na gomili.

Na gomili je i u

Jednome komadu.

Komadu koji je

Mramoran kao cowboy čija ćela

Čeka da pepeo procvjeta ispod šešira.

Je li? Jedna japanska žaba miruje

Mi na ramenu. Tako je bilo i mome

Ocu kada je spavao u košari od pruća.

Bilo je divno pustiti ga da plovi

Niz rijeku na čijim će ga rtovima

Prihvatiti dobri ljudi. Bolji od nas.

Prašni i trošni, ludi i čedni

U peludu poput prepelica kada ih

Stvori bog na našu priliku koja je

Pala na sjaj vode u poljskom bunaru.

Iskopaše ga za naše vjenčanje, pepela

Mene i mne koja sam žara od stakla,

Jantarski put i ono malo morfija

Koji nam još otapa krv

Budući da

Je ona fatalni dio svake ophodnje

Mrtvih.

Miris Pompeja

Zubi su im popucali a mozgovi prokuhali

Pod pepelom vrućim i cijele Pompeje

Pretvorili u najveću urnu. Ne treba ljubiti

Prsten jer se topi u ustima kao grčki kolači.

»Kasnim sa životom«, promrmlja prah u

Rimskoj urni, druga doda: »Mrtva je, a

Još si opsjednut njome!« Što ćeš kad zabava

Završi? (Zlobne glasine mogle bi reći i

Drugačije.)

Ima više mogućnosti. Zlobne glasine

Mogle bi reći i drugačije. One su snalažljive

U semantičkim previranjima.

Leptirov prah sletio je pretorijancu na

Otvoreno oko, našto ga je ovaj sklopio

Među vjeđama stvarajući poeziju koja

Brani od lave, kako pravilno tumače

Oni koji su već sasvim mrtvi, a još ne dođoše

Do Načela Vječnosti.

Komarci na ružama

Poezija je naprava koja pije metak,

Što mrzi sve do Boga, jer je biće

Sastavljeno od laneta i leptira. Jedem

Njihovo dijete, koje to inscenira u

Mojim mislima i ostaje živo. Zbog

Poezije.

Tisuće kepeca spava na njenome trbuhu.

Hiljade klauna izlaze iz njezina pupka.

Pretvaraju se u krtice i srebrne kraljice

Od sjajna olova kupljena u Damasku.

Iako sve to izvode,

Oni duboko

Spavaju u antičkom hramu,

Umiru

U holografskim vizijama svemira.

Trava i miris hrastove kore.

Kada se

Crnci napiju pjevaju You Go To

Lonsome Valley.