Hrvatski školski pravopis

Stjepan Babić, Sanda Ham, Milan Moguš: Hrvatski školski pravopis, Školska knjiga, Zagreb 2005.

Hrvatska je javnost već upoznata da je iz tiska izišao Hrvatski školski pravopis troje autora: Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša. Već po imenima dvojice autora netom objelodanjenoga pravopisa, jasno je da je riječ o pravopisu što je nastao na temelju Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša. O Babić-Finka-Moguševu pravopisu već je gotovo sve rečeno i poznato jer je to knjiga vrlo zanimljive i uzbudljive sudbine, to je knjiga koja je nastala u nepovoljnim političkim prilikama, ali je opstala, održala se i pobijedila sve nedaće koje su je na putu pratile, osobito na početku »životnoga puta«, kada je čudom spašena. Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša nastao je 1971. godine, ali je odmah pošto je objelodanjen i uništen zbog tadašnjih političkih (ne)prilika. Nekoliko je primjeraka ipak ostalo na životu, preneseno je u London i tamo otisnuto. Stoga je Babić-Finka-Mogušev Hrvatski pravopis uz ime dugo imao i nadimak - Londonac. Zanimljivo je da su mnogi pismeni ljudi pisali prema pravilima Babić-Finka-Moguševa pravopisa i u vrijeme dok je on bio zabranjen i nedostupan jer pravila koja je taj pravopis propisivao bila su ukorijenjena u hrvatskoj pisanoj praksi, što znači poznata i prihvaćena. Godine 1990. izlazi pretisak Hrvatskoga pravopisa iz 1971. godine i tek tada, dvadeset godina nakon nastanka, hrvatski građani mogu doći do te normativne knjige i proučavati je. Do sada je izišlo osam izdanja toga pravopisa, dopunjenih i izmijenjenih, a ovo je »školsko« izdanje nastalo na temelju posljednjega izdanja Babić-Finka-Moguševa pravopisa.

Pravopisni je uzor, dakle, Babić-Ham-Moguševa pravopisa Babić-Finka-Mogušev Hrvatski pravopis, a novi pravopis troje autora ima još jedan atribut u naslovu uz hrvatski - školski. Dakle, temelji su pravopisne prakse već zacrtani u većem pravopisu trojice autora, a ovaj troje autora prilagođen je za škole. Stoga je on tanji i metodički prilagođen za osnovne i srednje škole.

Podijeljen je na tri velika poglavlja: Pravopisna pravila, Rječnik nazivlja i Pravopisni rječnik. Poglavlje Pravopisna pravila podijeljeno je na uobičajena poglavlja u pravopisu: Slovopis i pravopis, Glasovi i glasovni skupovi, Velika i mala početna slova, Tuđice, Sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, Pravopisni znakovi, Kratice. Razvidno je u ovoj podjeli na velika i manja poglavlja da autori rabe već u naslovima domaće nazivlje. To je pohvalno, posebno za školske priručnike. U vezi s nazivljem, valja upozoriti na poglavlje Rječnik nazivlja u kojem je abecednim redom poredano pravopisno nazivlje. To je poglavlje opravdano za školski pravopis jer pojedini pravopisni pojmovi imaju različito nazivlje u različitim hrvatskim priručnicima pa se ovim pravopisom ono nastoji usustaviti, ujednačiti, ali i upoznati školsku djecu s navedenim nazivljem. Dovoljno je pogledati već prvu stranicu (od triju) ovoga maloga rječnika, pa uočiti različitost nazivlja. U Hrvatskom se školskom pravopisu rabi naziv zapornik, ali u Rječniku nazivlja nalazimo afrikata ili slivenik - v. zapornik. Ili pod natuknicom interpunkcija zapisano je v. razgodak. Sličnih primjera ima više, a njihov je cilj: a) uputiti učenike na hrvatsko nazivlje koje se rabi u Školskom pravopisu i b) omogućiti učenicima snalaženje u tekstovima koji rabe drugo nazivlje. Ne treba posebno naglašavati jer je iz navedenih primjera razvidno da autori uvijek daju prednost domaćem nazivu što je za svaki normirani jezik sasvim prirodno, a za pravopis namijenjen školskoj djeci zbog pedagoških razloga i potrebno.

Da bismo oprimjerili ono što je rečeno, navest ćemo dva naziva s njihovim opisom.

»Pravopis - skup pravila o pisanju riječi i rečenica te porabi pravopisnih znakova. Međunarodni je naziv ortografija.

Slovo - pisani znak za glas. Hrvatski jezik ima 30 slova. Međunarodni naziv je grafem.«

Pogledajmo prvo veliko poglavlje pod naslovom Pravopisna pravila. To poglavlje započinje dijelom koji govori o pisanju glasova i glasovnih skupova. Dakako, u pravopisu su zapisana pravila o pisanju samo onih glasova i glasovnih skupova što predstavljaju pravopisni problem. Takvi su glasovi č i ć (mnogi ih hrvatski govornici ne razlikuju pa moraju učiti pravila kako bi ih mogli pravilno zapisati), dž i đ, j, ije/je/e/i. Svaki hrvatski pravopis daje pravila za pisanje navedenih glasova. Hrvatski je školski pravopis izazvao najviše pozornosti, zanimanja i rasprava zbog pisanja dvoglasnika, odnosno zbog pisanja ije/je/e/i. Poznato je svakom pismenom čovjeku da se piše mlijeko, ali mljekar, dogorjeti ali dogorijevati, liti ali lijevati itd. U hrvatskim se tekstovima koji govore o pravopisu često spominje pokriveno r. Čitateljima je uglavnom jasno da je pokriveno r povezano s pisanjem dvoglasnika (u prošlosti je na tom mjestu bio tzv. jat), ali manje je poznato što se krije pod tako »pokrivenim« nazivom. Pod naslovom Smjenjivanje ije/e, autori objašnjavaju da se u pokraćenom slogu iza zaporničke skupine u kojoj je drugi r takvo r naziva pokriveno r. Već je ranije bilo u hrvatskoj pravopisnoj praksi pisanje pogrješka, krjepost, oprječan, crjepovi, ali su se dopuštale u tim primjerima dvostrukosti (dakle i pogreška, krepost, oprečan, crepovi). Hrvatski je književni jezik jekavski. Ako je cvijet - cvjetić, zašto je sporno brijeg - brježuljak. Odnosno trijezan - trjezniji isto je kao bijedan - bjedniji i sl. Školski pravopis mora dati jasna pravila i u najvećoj mjeri izbjegavati dvostrukosti. Budući da se pravila imaju učiti, mnogo je lakše odmah od početka predložiti jedno rješenje kao pravilno. Dakle, ako učenik od početka nauči da je strjelica, grješnik, krjepost, ne će imati poteškoća kao stariji koji su naučili da takvi primjeri mogu biti i strelica, grešnik, krepost. Pravopisnu je naviku najbolje steći odmah od početka. Većina ljudi drži da bi pravopisna pravila trebala izbjegavati dvostrukosti zbog toga što dvostrukosti i višestrukosti često vode kaosu u pisanju, a kaos vodi u nepismenost. Između dvaju rješenja autori su se odlučili za ono koje je blisko hrvatskoj tradiciji i koje je sustavno, dakle rješenja s je (osim u nekoliko primjera što prepuštamo da ih čitatelj sam pronađe).

Dio pravopisa što daje pravila o gubljenju zapornika također je privukao pozornost onih što nastoje pravilno pisati. Pravilo glasi: »Ne bilježimo gubljenje d i t ispred c, č u oblicima imenica s nepostojanim »a« u završetku -dac, -dak, -tac, -tak, -tka ako je taj završetak ispred otvornika.« Pravopis, dakle, propisuje mladac - mladca, zadatak - zadatci, napitak - napitci. To također nije novost u našoj pravopisnoj praksi pa držimo da ne bi trebalo predstavljati neku poteškoću, osobito onima koji tek počinju učiti pravopisna pravila. Iznimka je od ovoga pravila zbog velike čestotnosti navedenih imenica i duge tradicije pisanja otac - oca, sudac - suca i svetac - sveca (a ne otca, sudca, svetca).

Upozorili smo samo na ona pravila koja su u neki ranijim pravopisima dopuštala dvostrukosti, a Hrvatski školski pravopis propisuje jedno rješenje na mjestu ranijih dvaju. Ostala pravila uglavnom nisu izazvala zanimanje javnosti.

Pravopisni je rječnik u svakom pravopisu, pa tako i u ovom, važan dio knjige. U pravopisni rječnik ulaze one riječi što zbog nekoga razloga predstavljaju pravopisnu poteškoću. Te poteškoće razrješavaju pravopisna pravila, ali čitatelj ne mora uvijek tražiti pod pravopisnim pravilima odgovor na pitanje koje ga muči. Primjerice, nismo sigurni kako se piše Kumova slama (pojam iz astronomije). Ne moramo tražiti pravila o velikom i malom početnom slovu (jer je to u ovom slučaju nedoumica). Možemo jednostavno naziv pronaći u Pravopisnom rječniku po određenom abecednom slijedu. Ne treba posebno objašnjavati da u Pravopisni rječnik ne će ući sve riječi hrvatskoga književnoga jezika jer je pravopisni rječnik posebna vrsta rječnika u koji ulaze samo one riječi koje izazivaju pravopisne dvojbe. Stoga u pravopisni rječnik ne će ući riječ (pridjev) plavo jer ne predstavlja pravopisnu nedoumicu, ali će ući riječ plavook jer predstavlja ili može nekome predstavljati pravopisni problem. Jasno je zašto u pravopisnom rječniku nalazimo četvrtak, a ne nalazimo petak, nalazimo kći, a ne nalazimo sin (ali ima sinčić), nalazimo svijeća, a ne nalazimo žarulja. Svaki je pravopisni rječnik opsegom ograničen pa u njega ne mogu ući baš sve riječi koje izazivaju pravopisne poteškoće. U pravopisni rječnik ne će ući uskostručnice poput poliakrilbenzol. Takve riječi ostavljaju se stručnim rječnicima. Kako je Hrvatski školski pravopis pisan za hrvatski književni (standardni) jezik, u njega ne će ući dijalektizmi, provincijalizmi, zastarjelice. U pravopisu nalazimo neka imena mjesta, administrativnih jedinica i sl., ali taj je popis ograničen jer pravopisni rječnik nije rječnik imena. Ako neku riječ što je tražimo u rječniku ne možemo naći, onda ipak valja pogledati poglavlje o pravopisnim pravilima. Želimo li, primjerice, pogledati kako se piše Krbavsko polje, a to ime ne nalazimo u Pravopisnom rječniku, pogledat ćemo u Pravopisna pravila, pod Velika i mala početna slova. Tamo ćemo naći da se zemljopisna imena pišu velikim početnim slovom ako su jednočlana, a ako su višečlana velikim se početnim slovom piše »prva riječ, a od ostalih riječi samo ona koja je vlastito ime i koja bi se i izvan imena pisala velikim početnim slovom, te imena kojima ih zamjenjujemo i u službi su vlastitoga imena.« Dakle: Krbavsko polje. (Imena kontinenata, država, gradova i sela pišu se također velikim početnim slovom, a ako su višečlana, sve se riječi pišu velikim početnim slovom osim veznika i prijedloga, npr. Sveti Martin pod Okićem.)

Svjetlo dana ugledao je pravopis koji je opsegom, rasporedom građe i jednostavnim pravilima prilagođen za osnovne i srednje škole. Nadamo se da će doći do onih kojima je namijenjen, ne samo kao još jedna knjiga koja će otežavati ionako pretešku dječju torbu, nego kao knjiga u koju svaki pismeni čovjek mora pogledati kada se nađe u kakvoj pravopisnoj nedoumici. U učenika je važno razvijati svijest da svaku nedoumicu u pisanju valja provjeriti u pravopisu jer tako čine svi pismeni ljudi. A ovaj je pravopis upravo tako sastavljen da pravopisna pravila nisu zamršena, jasna su i kratka, pregledna i ne opterećuju teoretskim razmišljanjima onoga tko želi ukloniti svoju dvojbu u pisanju. Pravila nisu pretrpana mnoštvom (nepotrebnih) podataka pa se čitatelju (učeniku) ne odvlači pozornost od problema zbog kojega je pravopis i otvorio. »Jednostavan za rukovanje«, kratak, pregledan - nadamo se da će ovaj pravopis naći svoje mjesto u školama. On je uklonio dvojnosti koje su se do sada javljale u našoj pravopisnoj praksi, a koje su također otežavale sigurno snalaženje u pravilima. Vjerujemo da će se učenici lako snalaziti u ovom školskom pravopisu te da će im on pomoći u razvijanju pismenosti. Hrvatski je književni jezik normiran, a jedna je od tih normi i pravopisna. Nju valja njegovati i razvijati od početka školovanja. Uvjereni smo da će Hrvatski školski pravopis bitno pridonijeti njegovanju i poznavanju te norme.

Ljiljana Kolenić