Gdje je nestala utopija?

Gdje je nestala utopija?

Nova hrvatska proza i vizija drukčijeg svijeta

Koncem prošle, 2003. godine, jedan od inovativnijih i zanimljivijih časopisa za kulturu u nas, Libra Libera, i biblioteka (i internet site) Što čitaš? raspisali su međunarodni književni natječaj pod naslovom »Ponovno otkrivanje utopije«. Naslov toga natječaja, ali i njegova intencija, više su nego indikativni za temu (i uopće temat) kojom se ovdje bavimo. Štoviše, kad sam se odazvala pozivu priređivača ovoga temata, relativno sam brzo smislila naslov i problematiku kojom sam željela, u ovome slučaju per negationem, pridonijeti problematiziranju vizije drukčijeg svijeta u hrvatskoj umjetnosti, jer mi je, kao relativno sustavnoj promatračici i interpretatorici novih tendencija hrvatske proze (globalno gledano, riječ je o uzorku koji pokriva zadnje desetljeće te dionice domaće književnosti), bilo kristalno jasno kako novi prozaici, mahom rođeni šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, utopiji više jednostavno - ne vjeruju! Dokaz je tome korpus proznih knjiga koje su nastajale unatrag desetak godina, čiji su autori (ili barem neki od njih) danas već etablirana književna imena za čiju je prozu teško pronaći zajednički nazivnik, model, poetiku, osim onoga kako je prevladavajući trend druge polovice devedesetih i nultih u prozi - mimetizam, neorealizam, odnosno stvarnosnost. I to ne drukčija, paralelna, snovita ili fantastična zbilja koja je tijekom duge povijesti hrvatske proze često bila utočištem, odmorištem ili mjestom bijega mnogih književnih generacija, nego ona prava, tvrda, neumoljiva zbilja koja je, na žalost, u stvarnosti i literaturi, dokazivala kako je »drukčiji svijet«, to »mjesto kojeg nema«, toliko daleko da se u njega više ne vjeruje ni u snovima i literarnim vizijama. Domaći su novi prozaici »zagrizli život« u pravom smislu riječi, bilježili i promišljali zbilju uglavnom u realističkom, pa i naturalističkom, proznom modelu, možda i zato što je ona, logikom izvanliterarnih činjenica, postala nepresušnim vrelom motiva i tema na koje je jednostavno bilo nužno literarno odgovoriti, a svaki bi bijeg u maštu i san, svaka bi vizija drukčijeg svijeta, od onoga koji se tako užurbano zbiva ispod vlastita prozora, bila proglašena eskapističkim poigravanjem koje, devedesetih, jednostavno nije bilo na cijeni.

Utopija je, rekli bismo, potisnuta prejakom zbiljom, koja je prožela svaku poru svakodnevnog, medijski posredovanog, pa i literarnog života, za nove prozaike postala jednostavno - utopijom, ne-mjestom u pravom smislu riječi, toliko dalekom i nestalom, ali i diskreditiranom, da za nju u njihovim proznim uracima jednostavno više nije bilo mjesta. Naslov spomenutog natječaja argument je više u prilog tezi o nestanku utopije, jer ako je nešto potrebno ponovno otkriti, logično je da je prije toga - nestalo. Od te teze polaze i organizatori natječaja, navodeći točnu i vrlo indikativnu tezu kako je utopija postojala od vremena prije pojave prvih civilizacija, dok je danas tek »zaboravljeni san«. Zanimljivo je kako je na rečenom natječaju - čiji bi rezultat trebala biti i uskoro objavljena knjiga - pobijedilo šesnaest autora s dvadeset priča (a organizatori obavještavaju kako je zanimanje bio prilično veliko), no među njima nema etabliranijih imena domaće proze; najpoznatiji su mlađi bosanski pripovjedač Muharem Bazdulj i domaći kazališno-književni alternativac i anarhist Mario Kovač. Utopija se tim projektom na neki način vraća iz »podruma«, prostora subkulturnih i alternativnih skupina, pa nije ni čudo da se najglasniji, neknjiževni povici o njezinu vitaliziranju čuju upravo iz anarhističkih skupina, skupina koje u svojoj biti same po sebi sadrže utopijske ideje.

U očekivanju provjere što o utopiji (i ovaj put kao ne-spontanoj nego naručenoj temi!) imaju za reći autori u formi kratke priče te jesu li je doista ponovno »pronašli«, ostati nam je na tezi o njezinoj izgubljenosti. Ma koliko je nepovjerenje u utopijski, drukčiji svijet globalna pojava, potkrijepljena brojnim novijim filozofskim promišljanjima koja se temelje na »teškim« i konačnim pojmovima kao što su »smrt utopije«, »kraj utopije« i sl., te detektiranju suvremenosti kao postutopijskog vremena, svijeta za koji ne postoji alternativa jer je toliko »širok« da je i alternativa u njemu sadržana, literarni bijeg od utopije ipak je i ponešto endemski, hrvatski slučaj. Mada u povijesti hrvatske književnosti i nema utopija u pravom smislu riječi, dakle onih tzv. »pozitivnih«, poput Campanelline ili Platonove, ili tzv. »negativnih«, distopija, poput Huxleyeve, Orwellove ili Zamjatinove, ona je premrežena čestim i stalnim odmacima u »vizije drukčijeg svijeta«, utopije u širem smislu riječi, pomake u fantastično, maštovito, snovito, nestvarno i neostvarivo. Model fantastike, čak i ako ovaj put zanemarimo česte odmake u pastoralno, arkadijsko i mitsko tijekom razdoblja tzv. starije hrvatske književnosti, i ostanemo na njezinoj »novijoj« dionici, funkcionira gotovo kao svojevrsna paralelna povijest hrvatske književnosti. Većina je prozaika XIX. i XX. stoljeća u nekom trenutku, makar i kao stilsku vježbu, učinila taj odmak u prostor mašte, o čemu svjedoče i relativno brojne antologije, izbori i studije koje se bave problemom fantastike u hrvatskoj prozi, a cijela se jedna generacija pisaca, koja se pojavila sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kao što je poznato, i određuje pojmom fantastičari. Često je odmak u prostor fantastike bio i bijeg u alegorijski govor kojim se, u vremenima nesklonim svim, pa i umjetničkim slobodama, na posredan način problematiziralo zbilju. Devedesete godine prošloga stoljeća u tom su smislu prijelomne. Pod utjecajem društvenih promjena književna je fantastika postala svojevrsnim anakronim žanrom u koji su se upuštali tek rijetki prozaici, pomireni s pozicijom margine, izglobljenosti iz trenda, pa i medijske nezanimljivosti. Model fantastike se pojavljuje u proznom rukopisu pisaca kao što su: Boris Perić, Željko Zorica, Denis Peričić, Sanja Lovrenčić, Milana Vuković Runjić i dr., no nitko od njih ne pripada glavnoj struji nove hrvatske proze, osim zadnjespomenute spisateljice koja je tu poziciju priskrbila nekim drugim, nefantastičnim uracima.

Perjanice nove hrvatske proze (treba li ih još uopće nabrajati: Miljenko Jergović, Zoran Ferić, Robert Perišić, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Edo Popović i dr.) čvrsto su zagrizli u zbilju i u njihovim proznim knjigama jednostavno nema vremena i mjesta za maštanje o drukčijem i boljem svijetu, jer je onaj koji ih okružuje postao tako agresivan i preko noći toliko drukčiji, u skladu s više puta rabljenom krilaticom o zbilji koja nam je postala fantastičnija od fantastike. Čak i ako se nisu hvatali u koštac sa suvremenošću, njihovi su odmaci u prošlost, osobito kod »ljepše polovice književnosti«, ponovno funkcionirali stvarnosno, kao autobiografsko i dokumentarističko bilježenje i krokiji vlastite prošlosti. Tematski zaokret prema stvarnosti očitovao se u tome da je dramatična hrvatska stvarnost devedesetih godina prošloga i prvih godina ovoga stoljeća kao tematska okosnica prodrla na stranice hrvatske novelistike i romaneskne produkcije u bilježenju i problematiziranju (po)ratnih trauma, frustrirajuća tranzicijska stvarnost, kaosa urbanog krajolika i dr. Nova generacija prozaika afirmirala se paralelno s tektonskim društvenim promjenama koje su snašle Hrvatsku, u vrijeme »jake« zbilje u kojoj se dogodila promjena društvenog uređenja, raspad zajedničke države, rat, tranzicija i sve njezine negativne nuspojave, kao i sveopća promjena moralnih vrijednosnih ljestvica, i jasno je kako je infekcija zbiljom u njihovoj prozi bila neizbježna. Na tu i takvu zbilju jednostavno nije bilo moralno ni svrsishodno literarno odgovarati postmodernističkim igrarijama ili pak eskapističkim maštanjima i snivanjima. Literatura je, u jednom trenutku i u jedne skupine domaćih proznih snaga, postala svojevrsnim društvenim angažmanom i tu zapravo dolazimo do određenog paradoksa. Utopija, naime, kao maštanje o drukčijem i boljem svijetu također podrazumijeva kritiku postojećih društvenih odnosa i u sebi sadrži zahtjev za njihovom korjenitom promjenom, a to je ono što se može iščitati i iz većeg dijela spomenutog proznog korpusa, no činjenica je kako hrvatsku prozu, za sada, doista nije pogodio val kritičkog utopizma, nego kritičkog mimetizma. Mada su se u nekoliko slučajeva, o kojima će poslije biti riječi, ta dva modela opasno približila jedan drugome.

Kada sam spomenula kako je bijeg od utopije i određeni domaći slučaj, imala sam na umu tip literature kao što je planetarno popularan roman Engleza Alexa Garlanda Žal (koji svoju popularnost svakako duguje i filmskoj verziji s doista planetarno popularnim Leonardom DiCapriom u naslovnoj ulozi), dostupan i u hrvatskome prijevodu, koji nije jedinstven i osamljen slučaj u globalnom kontekstu. Postavljen na utopijskim osnovama, Žal donosi svježu i iznenađujuću priču o dalekom otoku na kojem skupina ljudi živi u iluziji 'raja na zemlji'. Glavni lik, Richard, rođen u vrijeme vijetnamskoga rata, odlazi u Tajland gdje saznaje za otok sa žalom na kojem žive mladi ljudi u potpuno tajanstvenom okruženju, u izolaciji, radeći za 'zajedničko dobro' i žive u ksenofobičnoj svakodnevici u kojoj je uvijek najvažnije očuvati moral. No, moral zajednice polako prelazi u nemoral humaniteta, skupina doživljava koroziju i njihova se utopija ruši. Žal je napisao dvadesetpetogodišnjak, za vršnjake, studentsku populaciju koja mašta o slobodi, generacijskoj srodnosti i upravljanju društvom. Domaći su dvadesetogodišnjaci i tridesetogodišnjaci, slijedom promjena i pojava u zbilji koje su ih pogodile, bili jednako kritični i svjesni nužnosti promjena kao i njihov brit-lit kolega, no književna rješenja nisu pronalazili gradeći »The Island of Utopia«, već se njihova kritičnost manifestirala u detektiranju, bilježenju, pa i ismijavanju ili karikiranju, te u iznimnoj socijalnoj osjetljivosti koja se manifestira u njihovim proznim radovima. Utopijska književnost, rekla bih, bila bi nadgradnja, stepenica više nakon raščišćavanja terena, pa vrijeme pravog spajanja eskapističkog i kritičkog vjerojatno tek slijedi. Sigurno nije slučajno što se utopija »utopila« upravo kod generacije pisaca rođenih šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, jer je riječ o generaciji koja je odrasla i svoje formativne godine proživjela u vremenima tuđih utopija, koje su ih bombardirale u svakodnevnom i društvenom životu i na koje su nailazili u školovanju, a kad su im se te iste utopije, u čijem stvaranju nisu sudjelovali nego su ih naslijedili, obile o glavu, logično je da su im se zamjerile do te mjere da su od njih počeli bježati u širokom luku, čak i od njihovih književnih inačica.

No, lagali bismo kad bismo rekli kako su zameci utopijskoga baš posvemašnja nepoznanica domaće nove proze, iako su slučajevi koje ću spomenuti prilično indikativni za sve do sada rečeno. Roman Osmi povjerenik (2003) dugogodišnjeg novinara Renata Baretića koji je, za sada, nagrađen sa čak četiri književne nagrade, za polazište ima tipičnu utopijsku situaciju. Povjerenik Vlade, Siniša Mesnjak, po kazni je poslan na najudaljeniji izmišljeni-utopijski hrvatski otok Trećić sa zadatkom da tamo uspostavi lokalnu upravu - što nije uspjelo sedmorici njegovih prethodnika. Taj iznimno komunikativan i vještom pripovjedačkom rukom vođen prozni rukopis, s mnogo razgranatih pripovjednih rukavaca, pa i žanrovskih prepletanja, glavnoga junaka vodi na »Island of Utopia« koji doista ima i neke pripadajuće osobine - to je svijet za sebe, otok na kojem nema ne samo lokalne uprave, nego ni telefona, signala za mobitele, na njemu žive uglavnom starci, a život nekako funkcionira jedinom vezom sa svijetom - talijanskim švercerima koji brodovima donose naručene proizvode. Trećić, dakle, baš nikako ne komunicira s ostatkom svijeta i stanovnicima tako baš odgovara, ali zato ima svoj kult ličnosti u liku »sponzora« Bonina Smeraldića, iseljenika u Australiju kojega obožavaju do granica da posjeduju njegove fotografije. Na tom »malom otoku za duge priče«, što je osobina s kojom će se osmi povjerenik vrlo brzo sprijateljiti i sa sve više znatiželje otkrivati njihov jedan po jedan sloj, govori se posebnim jezikom, neobičnim dijalektom koji je spoj bodulske čakavice i iskrivljenog engleskoga (»frankenštajnovski skrpanog od dalmatinskih talijanizama i anglizama s australskim izgovorom, iskrivljenih pa zašivenih hrvatskom sintaksom«), jer je većina njegovih stanovnika radila ili radi u Australiji. Taj neobičan spoj lijepog i ružnog, arhaičnog i suvremenog, nevjerojatnih proturječnosti s kojima se Mesnjak susreće dolaskom na otok, pozadina je na kojoj će se odigrati mnoštvo događaja, a sam će otok doživjeti ne samo u Mesnjakovoj, već i čitateljskoj percepciji velik preokret od grotesknog i odbojnog do idilično-arkadijskog. Baretićev je otok svakako originalno mjesto koje je istodobno utopija i njezina uvrnuta satira. Jer, Osmi povjerenik počinje kao, i još se nekoliko puta preobražava, u političku satiru, što osobito dolazi do izražaja na kraju, kad se negdje u vodama oko Trećića pojavi i sam premijer u društvu nekadašnje Mesnjakove ljubavnice. Iako tu doista ima mnogo različitih aluzija na političke igre i prljavštine, do svojevrsne parodije kulta ličnosti sa spomenutim Smeraldićem, to je tek jedan od žanrovskih rukavaca koji ni u kojem slučaju nije primaran. No, ako Trećić i jest utopija, on je i metafora, jer to kako je Mesnjak prošao na neobičnom otoku, do trenutka kad se odlučio za prijateljstva s »morskim čovikom« (morskom medvjedicom) umjesto onog s homo politicusom, proizlazi iz vrlo znalački i čvrsto bačenoga sidra u - stvarnosti. Trećić, odnosno Baretićev roman u cjelini, bez obzira na sve svoje fabularne komponente, od kojih je jedna od najboljih priča o prijateljstvu, toliko mnogo govori o aktualnoj zbilji, njezinim političkim igrama i dr., pa i sva trećićanska neobičnost i utopičnost zapravo proizlazi iz odnosa upravo s njom, konkretnom zbiljom. Stoga je riječ o romanu kojem utopija, u ovom slučaju posve sigurno shvaćena u širem smislu riječi, služi kao iskrivljeno zrcalo koje kao da nam poručuje - sva ta trećićanska uvrnutost doista nije ništa prema onome što nas svakodnevno čeka u zbiljskome svijetu, a to je, uostalom, na vlastitoj koži osjetio i Siniša Mesnjak.

Jedini u cjelini fantastični roman koji se pojavio posljednjih godina jest onaj književnog povratnika Davora Slamniga, od kojeg se mnogo očekivalo osamdesetih, zaboravilo ga se devedesetih, da bi se 2002. vratio u velikom stilu. No, iako je riječ o viziji drukčijeg svijeta, teško da bismo ga mogli nazvati utopijskim, niti je to Slamnigova nakana. Tematski, Topli zrak vezan je uz onaj dio autorovih kratkih priča u kojima su fantastika i bajkovitost bile tretirane kao jednako logičan i »stvaran« nastavak stvarnosti. Dva umirovljenika, Stanko i Branko, nakon gumi-defekta na biciklu i upoznavanja s Harryjem Montgolfierom, opsesivnim letačem balonima, skupa sa cijelom pričom Toplog zraka prelaze u tzv. sekundarnu stvarnost u kojoj doživljavaju neviđenu avanturu. Slamnigov roman vrvi izmišljenim bićima i prostorima, strojevima i događajima, tajnim knjigama znanja, nestancima svjetova, kao i fantastičnom logikom povezivanja događaja. No, Slamnigova fantastika nije »klasična«, priča Toplog zraka i njezini začudni efekti više funkcioniraju po pravilima stripa, ili pak virtualne stvarnosti kompjutorskih igara, i na taj je način pripovjedač ostao vjeran svome prepoznatljivom intermedijalnom povezivanju. Nakon prelaska u sekundarnu zbilju, čitatelj, ali i junaci priče, suočeni su s prepoznatljivom stripovskom duhovitošću i načinima montaže pojedinih epizoda, istodobno i određenim stupnjem njezine ironizacije. Romanom koji obiluje otkačenim situacijama, tim fantastičnim svijetom gdje su ljudi pretvoreni u fenomate, životinje bufoni funkcioniraju kao baloni, a strojem se može ulaziti u ljudske snove, Slamnig je izgradio fantastiču situaciju s elementima bajkovitosti, koja je istodobno i vlastita parodija, ali i ispričao priču o ljudskoj opsesiji i avanturizmu, mitskoj želji za letenjem, odnosu spolova, prevratima vlasti i njezinim podčinjavanjima i zločinima, čije značenje možemo svesti samo na stripovsko, ali i ne moramo. Topli zrak je stoga eskapistička literatura, bitno nadograđena »pametnim« ludizmom koji u konačnici rezultira snažnim podtekstom ironije, pa i parodije koja je u tom romanu najsnažnija na jezičnoj razini. Iako se, dakako, mogu povlačiti određene paralele između svijeta zbilje i izmaštanog Slamnigova svijeta, prije bih rekla kako je riječ o autoru kojeg je baš briga za paradigme, koje se mijenjaju, trendove i zaokrete, baš kao i za dodirna/rubna područja zbilje i snova, i kako njegov roman svoju referencijalnu mrežu ima u popkulturnom naslijeđu koje je ionako sve bogatije, a inteligentna otkačenost nekako uvijek nađe svoje fanove. U tom je smislu Topli zrak svojevrstan roman-slučaj, bez konteksta u generacijskoj prozi.

Žanru negativne utopije svakako bi pripadao i roman pisca koji generacijski ne pripada zajedničkom nazivniku nove hrvatske proze, ali se zbog činjenice što je nakon bogatog dramskog opusa punom parom prionuo na prozu upravo posljednjeg desetljeća, kao i one da je skupa s mladim kolegama nastupao na Festivalu A književnosti, ne smije zaboraviti Ivu Brešana i njegovu Državu Božju 2053 (2003). Utopijski skok ovdje nije prostorni, nego vremenski. Godina je 2053. i na izborima pobjeđuje Hrvatska kršćansko-socijalna stranka. Nakon toga dolazi do ukidanja višestranačja, demokracije, Hrvatska prekida odnose s ostatkom Europe, a iza zatvorenih granica zemljom zavlada posvemašnji totalitarizam. Brešan svoj futuristički roman, dakako, puni brojnim fantastičnim motivima - svakako je najatraktivniji i najindikativniji onaj o osnivanju Zavoda za mentalnu higijenu u kojima se provodi genetski inženjering pomoću kojeg se buntovnike pretvara u klonove-poslušnike. Crkva dobiva vlast neviđenih razmjera i potpuno se upleće u privatne i javne živote stanovnika - za normalno građansko funkcioniranje potrebne su potvrde o nazočnosti misama, Crkveni ured za čistoću vjere pali nepoćudne knjige, Darwinovo učenje je izbačeno iz škola, zatvaraju se kazališta i zabranjuje rock'n'roll, uvodi se kodeks odijevanja, a nepoćudni i neposlušni jednostavno nestaju. Priča, dakako, ima i svoj »happy end«, po logici kako uvijek postoje pojedinci koji se ne predaju totalitarističkome pranju mozga. Taj fantastični roman, distopija s uporištem u budućnosti, što je, vjerujem, vidljivo i iz tematsko-motivske skice, također i te kako funkcionira u odnosu sa zbiljom i iz njega se može iščitati jak kritički angažman autora koji je neke nemušte ideje koje su se pojavljivale početkom devedesetih ovdje doveo do krajnjih granica, onih apsurda i fantastike. No, Država Božja 2053, po mome sudu inače ne previše uspješan roman književnog »časnog starine«, politički je roman kojim se mnogo toga reklo o konkretnom i stvarnom, kritika totalitarizama svih boja i predznaka, ali i nekih vrlo domaćih ideja i pokušaja tijekom nedavne i ne tako nedavne povijesti.

Mrvice utopijskoga, razbacane po zemljovidu inače vrlo neutopijske nove hrvatske proze, s iznimkom čistog eskapista Slamniga, dakle, u jednoj se, središnjoj točki potpuno poklapaju s onim čistim mimetičkim proznih uracima. U polazištu - konstataciji kako nam sa zbiljom posljednjih desetljeća i nije sve najbolje štimalo, kritičnosti i osjetljivosti na devijacije svih boja i predznaka. Čak i kad se posegne za utopijskim instrumentarijem, to se ne čini zato da bi se maštalo, sanjarilo, literarne junake poslalo na dug i lagodan izlet na otok gdje će ih dočekati drukčiji i bolji svijet, nego da bi se drugim sredstvima samo još jače ukazalo na to da je definitivno, kako god okreneš i gdje god pobjegneš, »nešto trulo u državi Danskoj«. Svi spomenuti utopijski pokušaji, naime, nisu bijeg u prostor slobode i olakšavajuće maštanje i sanjaranje, oni čak nisu ni vizija drukčijeg svijeta u pravom smislu riječi, u njima se pojavljuju ideje i ljudi »izvučeni« iz vrlo konkretne stvarnosti i iščitava potpuno ista intencija kao kod uradaka onih kolega koji su pribjegli mimetizmu.

S padom totalitarnih režima, što je proces koji je u nas, istina, trajao nešto dulje, doista su se na globalnoj razini poljuljali temelji utopijskog mišljenja, pa iako su vremena krize tijekom povijesti često bila raj za utopiju, logika da ne treba ponavljati stare pogreške, izvučena iz prostora društvenopolitičkog, prenijela se i u prostor književnosti, do te mjere da je u kontekstu recentne prozne produkcije maštanje o boljem i drukčijem svijetu postalo izlizano, čak i podsmijeha vrijedno. No, dopustim li si malo maštanja i »vizije drukčijeg svijeta« potpuno sam sigurna kako će vrlo skoro, a neke naznake za to već postoje, s dolaskom najsvježijih književnih snaga, onih koji zbog svoje godine rođenja jedva da i pamte vremena kad se živjelo utopiju, a rata i poraća sjećaju se kao dijela svoga najranijeg djetinjstva, doći do promjena proznih paradigmi u kojima će ponovno biti mnogo više mjesta za utopijsko mišljenje i poigravanje. Potpuno je sigurno kako će vrijeme posvemašnje digitalizacije i virtualnosti, kao i medijski posredovanog »drukčijeg života« u raznoraznim inačicama »Big Brothera«, rezultirati i književnim odgovorom kojem će granice mimetičke proze biti i te kako uske. Bit će zanimljivo promatrati koji će i kakav »The Island of Utopia«, kao viziju drukčijeg svijeta, izabrati one generacije čije večeri u doba odrastanja nije obilježio glas Siniše Glavaševića iz opkoljenog Vukovara, nego instant zvjezdice »Story Super Nove«. I hoće li se po tko zna koji put potvrditi teza o ne samo kružnom tijeku povijesti, nego i književnih paradigmi.

Istina je kako je nova hrvatska proza dinamično i ponekad vrlo agresivno objeručke prihvatila tezu slovenskog teoretičara Rastka Močnika koju iznosi u svome tekstu Utopija i samoobrana duha (u knjizi Koliko fašizma, prevedenoj i objavljenoj u zagrebačkoj biblioteci »Arkzin«, 1998/99), a koja glasi: »Utopija je diskreditirana. Pri samome spomenu te riječi disciplinirana korisnica i korisnik vladajuće ideologije moraju pomisliti na giljotinu i na Gulag«. U slučaju domaćih pripovjedača misao bi se mogla parafrazirati - na Vukovar i Sarajevo. I s time bi se lako moglo složiti. No, ako je utopija, kako navode organizatori spomenutog natječaja za kratku priču, danas »zaboravljeni san«, prirodno je očekivati njegov (i njezin) povratak iz zaborava i otvaranje prostora za nove i drukčije snove. Jer, ako nam se to ne dogodi, doista ima razloga zabrinuti se i za vlastitu zbilju i za vlastitu književnost.