Fragmenti o nepisanju

Fragmenti o nepisanju

I.

Nerado se hvatam pera, kao krvnik sjekire. U pisanju ima nečeg mazohističkog, što me odbija i užasava. Radije bih bila lovac na maštovite slučajnosti, sibarit/lenjivac, o(t)puštenik od svakog kuluka i dogme. Meki jastuci, dekadentni mirisi i lijepe slike. Fantaziranje. Momak u modrom mazi mandolinu. A ona uzvraća, dugo, mazno, razvučeno, itd. Ma, da. Tko bi umjesto toga griblao, cizelirao, nizao monomanijakalne bedastoće? Samo netko tko ne može savladati želju za pisanjem, kao bulimičar želju za povraćanjem poslije dobra obroka.

II.

Dugogodišnje razvijanje koncentracije stvara neku vrstu refleksa. Iz cjeline odmah izdvajam detalj, kombiniram, perpetuiram, i mimo svoje volje - literariziram. Uz prugu kojom juri brzovlak, prostrto polje nevena. Njihova me boja uvijek podsjeća na budističke halje. K tomu, bude u meni neku skrušenost, zabrinutost zbog moguće loše karme. Zahvalan je to cvijet, jednostavan do krajnosti: cvate od proljeća do ozbiljna mraza, na bilo kakvoj škrtoj podlozi. Kajkavska je riječ za njih jognjeci, vrlo lijepa jer znači plamičak, što bi Bachelard elegantno spojio sa svojom Poetikom vatre, izjednačujući cvijet i oganj. Tehnički, pak, volim tu riječ i stoga što je palindrom, kao rotor, sukus, kapak, kuluk, teret, topot, potop, i neke druge. U pjesmi Avatar, trava, vatra spominjem nevene u nekom zamršenom spiritualno-kriptoerotičkom kontekstu. Danas bih sve to pojednostavila, u skladu s izrečenom voljom za nepisanjem. Primjerice: Stoji nevjerna u polju nevena. Ako se već moram gnjaviti s pisanjem, molim, samo kratko i higijenično!

III.

Poslije punih dvanaest godina događa mi se ciklus pjesama u slobodnom stihu, što mene iznenađuje više nego druge. Odavno sam deklarirala LJUBAV ZA KLASIČNE FORME, od koje se ne odustaje. Ne razumijem pjesme koje nisu poetične. Onako, bez slika, metafora, sadržaja, poruke, a osobito ritma! Kad hodam, bicikliram, ribam dno zagorjele posude ili bilo što drugo, što činim identičnim ponavljanim pokretom, ritam me »uhvati« i zreli se sadržaj, deponiran u podsvijesti, jednostavno prelije u neku stihovnu formu. Meni je to prirodno, kao što drugi spontano sade lijehu po geometrijskom uzorku, ili poslaguju olovke po veličini u samo njima dostupnoj ladici. Volim red. Slobodan stih dopušta razuzlanost, pa misli lete u nekom barbarogenijskom neredu, i često odlutaju na sam rub prozne rečenice. Ode pjesma u epsko naklapanje, prije nego što si se snašao! Zato unutarnji metronom valja imati uključen, da se ne upropasti tečnost poetskoga teksta, njegova jedinstvena organičenost i organiziranost, različita od prozne razvedenosti. Poezija je kult i kultiviranost, pretvorba sirovog u suptilno, tričavog u iskričavo, trošnog u raskošno, itd. Zaključimo po Tuwimu: »Poezija je, molim vas gospodo, skok, / Skok barbarina koji je osjetio Boga.«

IV.

U davne dane, Kontesa J. na pitanje o stanju slovostaja (»Pišeš li štogod?«) škrto i lapidarno odgovara: »Beležila sam nešto«. To je u potpunosti ispravan stav. Oprez i zlovolja glede pisanja, da što bi totalno drugo. Ne razbacivati se velikim planovima i idejama, nego osluškivati, biti usredotočen na predmet svoga bavljenja, znati naći skriveno i daleko čemu vidljive stvari služe tek kao svojevrsni okidač, a meta je uvijek nesigurna. Oklijevajuće, lagano bilješkarenje bolje je od mahnitog kartičarenja, i svakako vraća dostojanstvo zanatu.

Pjevati »ushitnim ustima« (Golub) može se tek kad se dovedeš u ravnovjesje, kad oko sebe stvoriš prijatnu klimu za »dobre duhove«, i kad iznad naslaga u piramidu skrutnuta umora ipak zatitra ona struna u plavetnilu, apolonijska i čistoglasna, dakle, po definiciji ushitna. U današnjoj je poeziji mnogo zamornih izama: konstruktivizam, konkretizam, ludizam, sintetizam, semantizam i još takvih koještarija za seminarske bilješke, posve nevažnih za onoga koji u poeziji traži neuhvatljivo »nešto«. Što traže ti pasionantni malobrojnici? Utjehu, identifikaciju, zborno mjesto, intelektualni užitak, zračnu kupku u sferi onečišćena jezika... Ponekad, koje li bizarnosti, stih za tetovažu! Moja se mlada prijateljica odlučila za Sanjam da sam otok, odlikujući me tako rijetkom čitateljskom nagradom. Mladi danas pišu kao da ih muči amok, totalno bez strpljenja. Jurišaju na fantomske utvrde »književne slave«, huškani paklenskom medijskom halabukom. Ne znam hoće li im itko reći da je taj navodni veleposjed de facto eliotovska pusta zemlja, gdje preživljavaju samo najžilaviji asketski tipovi, ne vjerujući pritom ni u zalihu zrnja po džepovima ni u fabulativnu manu nebesku. Jednom riječju, ni u što osim u svoje turobno i sporadično pribivanje u beleškama, kao naša Kontesa.

V.

Govori naš Ujević: »Kaosu vremena darujmo nemir neuroza«. Upisujem se bez razmišljanja među kandidate. Po meni, pisanje i jest izraženiji oblik konverzivne neuroze, kad se skinu sve moguće oblatne mistifikacije. Među profesionalcima imam gomilu istomišljenika, i svi će oni potvrditi isto: od naslova do zadnje točke, pisanje je kuluk, glavobolja, zamašnjak nervoze zakovitlan na milijun okretaja, bolna kralježnica, loše disanje, gubitak samopoštovanja, očaj u svim oblicima. Tek završetak teksta donosi nešto nalik katarzi, neku vrstu odrješenja koju dodjeljuje autorov unutarnji sudac i tamničar u istoj osobi. Uvijek radije govorim da sam pjesmu napravila umjesto napisala. Gledam pritom da to bude solidno urađeno, u jednom komadu, jer mrzim prčkanje po materijalu (»fishing through the stuff«), baš kao i Saroyan, kod kojega sam pronašla tu neurotičku netrpeljivost. Nema zbora da je čistopis prava stvar, i dobro je u ponoć čitati nekom zgotovljenu pjesmu u slušalicu, no stvari nikad nisu tako plošne, kao što ih se vidi s druge strane pisaćeg stola. Virginia Woolf, velemajstorica neuroze, to je ponajbolje izrazila svojim pisanjem u stojećem stavu, leđima pritisnuta o zid, a laktom oslonjena na uski stalak, gdje su stajali papiri i tintarnica. Ne treba tražiti ni poštedu, ni olakšanje. Pisanje je sve prije negoli zabava, i razuman ga čovjek nastoji izbjeći ili odgoditi do posljednje moguće vremenske točke, nadajući se da su drugi to već uradili bolje ili ažurnije, pa on može u miru kiseliti artičoke ili se posvetiti nečemu homeopatskom i ugodnom, kao što je virtualni seks ili njega zapuštenih peripatetičkih stopala.

VI.

Hoće li računala definitivno označiti smrt klasične književnosti? To je svijet brzine, sirovosti, simplifikacije, površnosti i vulgarne »produkcije«, uz dodatak produciranja vlastite (ultimativne!) uspješnosti. Žalosno izmrcvaren jezik i gomile banalnosti. Glupavo uvjerenje da je svatko tko drnda po nekakvoj tastaturi tobožnji »profesionalac«. Dakle, metonimija po kojoj je pisac »čovjek od pera« može ravno u ropotarnicu?! Naraštaji mojih učenika ne znaju što je kotir-pero, a gusje i tintarnicu vidjeli su samo na slici i u muzeju. Također ih gotovo sto posto nikada nije čulo za bugačicu, upijač tinte, koju zamjenjuju za isto tako nejasnu/nepoznatu vrstu pjesme bugaršticu. Ja pišem prve verzije olovkom, ili češće finim flomasterom, u bilježnice bez crta, geometrijske, kako se nekad govorilo u školi. Potom kucam na staroj »Olympiji« iz 70-tih godina i pohranjujem u fascikle. Znam da to neće moći potrajati, kreatori budućnosti neće mi dopustiti da budem iznimka u svijetu kome se toliko žuri u propast da prezire svaku temeljitost i sporost. Na računalima pišu ljudi koji nemaju vremena, a i ne mare za strast dodira s alatom, za rukotvorje kao takvo, koje traži preciznost, urednost, sklad, simetriju - ne na papiru, već u jeziku, u konceptu od kojega sve počinje, da bi ruka oživotvorila i stvorila. Zažareno mi govore kako je računalo blagodat, jer »sve možeš popraviti, preurediti, ubaciti«. Nevolja je jedino u tome što ja to obavljam u glavi, gotovo pola stoljeća. Na papir stavljam gotove stihove i rečenice, sve memoriram, nikad ništa ne popravljam i ne vraćam se »prožvakanom«. Računala nisu povećala kvotu ideja u stvaralaštvu, niti su išta popravila kod onih koji nemaju stila. Živjeti u svijetu ideja, razvijati i raščešljavati stil, može se sasvim lagodno i bez računala. Što veli onaj jedan, pametniji od mene, no jednako staromodan: »Svaka dobro urađena stvar hoće vremena«. Sviđalo se to ili ne ambicioznim arivistima.

VII.

Još jedna od zasluga informatičke ere i nasilnog »pjesničarenja«: rapidno osiromašenje literarnog pojmovnika. U TV kvizu kandidati se muče s riječima kalambur i bravurozno. Teško je vjerovati da bi te pojmove i mogli usvojiti u prostoru recentne književnosti, gdje je vulgarnost postavljena u oštru opoziciju spram svake pristojnosti i obzirnosti, da i ne spominjemo liričnost, pojam iz paleolitika! U naslovima zbirki i antologija pojavljuju se mesari, noževi, kurve, pakao. To je moderno, snažno, trendovski, super, »nabrijano«. Delikatni je W. Stevens držao kako poeziju može prispodobiti »Fazanu koji iščezava u šikari«. Čini se da ovi danas progone nešto mnogo krupnije, u benignoj tek verziji svinju ili vepra, u opakijoj nešto treće, što će pred javnošću, nimalo bravurozno, iskasapiti, prodajući pritom perverziju, brutalnost, raskalašenost i netalentiranost pod vrckavo francusko kalamburenje, poigravanje riječima, iliti tobožnju »duhov/it/nu gimnastiku«. Merci, ne bih ja to ni s popustom ni pincetom.

VIII.

Moja kćer ustaje u obranu poezije. Kaže da već danima »živi« od jednog Severova stiha (riječ je, dakako o Svježa dama Damask trese). To je uistinu pravo i spasonosno, da ostanemo patetični. I Josip Sever i Vesna Parun imaju pravo na strastvenu privrženost esteta i ljepoduha. Utoliko prije što su tako očito »promašili kolosjek« u odnosu na kritičare i ostalo vlakopratno književno osoblje. Radi se o tome da su oboje (svaki na svoj način!) nešto poput prirodnih pojava, neuklopivih u kalupe književnih moda i generacijskih poetika. Tako ih je i trebalo promatrati: empatijski, suradnički, s maksimalnom otvorenošću za autentični doživljaj. U odnosu na imaginarni prosjek klempavog stihoklepanja, oni su uvijek na gubitku. Suhoća teorije ubija Paruničinu elementarnost i bujnost, dok su Severova polivalentna metaforika i skokovita asocijativnost neuhvatljivi za svaki standardan, u akademskom špiritusu prepariran mozak. Oni su kao par vračeva, koji iskrsnu na rubu busha, i govore starim, magijskim jezikom, a odgovara im divljačka buka dekadentne civilizacije s asfalta, ugušene u smeću. Sama V. Parun govorila je jednom o sljedbeništvu, kao nužnom postulatu pjesničkog opstanka. Da, ali za takvo što je potrebna barem virtualna sljedba, povezana idejom spasa, čiji su pristaše inicirani u krugu istolikosti, s osjećajem za hijerarhiju i darom proniknuća u skriveno. Sve to ovdje ne postoji ni u tragovima. Mi nemamo književni život ni Hram književnosti, već otužnu kombinaciju kafeterije i kafilerije, gdje duše proždiru poroci, a kožice se gule i trže na pazaru prema pogodbi, za sitnu crkavicu nedostojnu čovjeka, kamoli njegova talenta, truda ili neprepoznane genijalnosti (rijetke, no ipak postojeće!).

IX.

Želim naglasiti da nikad nisam pripadala nijednoj književnoj grupi, pokretu, generacijskom klanu ili formaciji. Pjesnici rođeni pedesetih godina našli su se u procjepu između afirmiranih »krugovaša« i »razlogovaca«, pa su onda u naletu došli »poletovci«, pa poslije »kvorumaši«, a cijela se jedna raznorodna grupa individualista formirala u nekoj vrsti polusjene, ne imajući časopisa, okupljališta, izdavača ni »pozadinskog pogona« od sklonih kritičara, antologičara, recenzenata i promotora. Štambuk je bio najbliži u definiranju naše pozicije, pozivajući se na otočnost (Insulae, antologija). Doista smo to i ostali: razbacani dijelovi matičnog literarnog kopna, svaki sa svojom vegetacijom, konfiguracijom, mikroklimom i sustavom obrane od nepoželjnika i nasrtljivaca svih fela. Pisali smo knjige i trpjeli nepogode, ne računajući na kišobran (ideološki ili estetski) pod koji bismo se sklonili, i nismo mislili na šekspirijansku zimu našeg nezadovoljstva, koja će doći kad drugi po inerciji požanju žetvu i oberu berbe, samo zahvaljujući biologiji, što su ostali dovoljno dugo živi, da sanktificiraju i preuzvise svoje osobne i dvosobne doprinose i opuse. Načelno govoreći, to više i nije važno. Kako veli Stanescu: »Moja su koljena uvijek u drugoj crkvi«, teško da bih se i znala moliti u istoj grupi, po izlizanim brevijarima neke dominantne poetike. Osamljenost je stvarni kapital, kad je shvatimo kao prednost, pa prestanemo uspoređivati sebe jučerašnjeg sa sobom današnjim, i shvatimo cjelokupnu književnost kao polje mogućega, gdje valja ucrtati svoj kolebljivi trag. Prevođenje je bilo moja škola poezije, a tridesetak izlazaka pred publiku u jednoj godini praktična provjera znanja. Večeri s L. Blagom, A. Rich, S. Plath, Frostom i Yeatsom bile su jamačno uzbudljivije od praznih naklapanja po špelunkama i klubovima ili otimačine za honorare po opskurnim redakcijama. Pisanje mi je dalo slojevitiji uvid u stvarnost, stereoskopsku perspektivu, osjećaj da se sve može produbiti, protančati, prebaciti u novi, izazovniji kod. Ali otočnost je bila vrednija: dala mi je distancu, za koju S. Veil tvrdi da je »duša lijepoga«. S te distance danas mogu probrati iz literarne ponude sočne, jestive, dobre stvari koje čiste duh, a na vlastito pisanje pogledati kao na »razvojnu fazu duševnosti«, koja može, akobogda, potrajati vrlo dugo, ali i imati svoj logičan početak i kraj. U svakom slučaju, čovjek bi, bez obzira na ishod, trebao biti vrijedan svoje sudbine.

X.

Ne zaboravimo da je književnost (bavljenje književnošću) jedan od legitimnih uzroka melankolije, kako će nas uvjeriti i vlč. Burton u svojoj čuvenoj Anatomiji. Strepnja oko sudbine teksta, ako je u startu bar djelomice udovoljio autorovim kriterijima, proteže se do sljedećeg subjekta, bitnog da bi se zatvorio smisleni krug - do čitatelja. Rečeno je »Pro captu lectoris habent sua fata libelli«, dakle, da sudbina knjige ovisi o mašti čitatelja. Nitko ne piše samo poradi osobnog ispunjenja; čak i najzakučastiji autori žele biti pročitani, i to do posljednjeg retka i zadnje primisli. Ali današnji svijet gubi smisao za metaforu: čak se i obrazovani ljudi, poput političara, profesora, doktora znanosti, javnih osoba, izražavaju sirovo, nespretno, bez elegancije, ne mareći za ispravnost sintakse, točne naglaske, opći jezični standard. K tomu, mašta se podgrijava i provocira lascivnošću, prostotom, lažima, golotinjom/pornografijom, nasiljem, kičem, lažnom sentimentalnošću (koja je smrt osjećaja!), te prizemnim malograđanskim pikanterijama. Cvate trač, razara se intima, stid nestaje kao ćudoredni pojam iz svih kategorija. To blokira i umrtvljuje maštu. Sve je otkriveno, sve na prodaju i bez cenzure (mašta se uvelike hrani cenzurom!), pa prvotna voajerska naslada rezultira sarkazmom i pakošću te čuvstvenom otupjelošću. Istodobno, autor očekuje da ga se kreditira zbog stila, kompozicije, duhovitosti, svježine, atmosfere, impresivnosti, profinjenosti, erudicije i sličnih potankosti. Za takvo što potreban je motiviran, kondicioniran čitatelj, doista vrijedan truda. Ali što ako se takav (izričemo to u duhu potpune profesionalne skepse i melankolije!) jedva može pronaći i među studentima književnosti, kamoli pak čitateljskim rekreativcima? U slučaju kad je komunikacija pisac-čitatelj na razini »Ja Tarzan, ti Jane«, ne nadaje li se cijeli spisateljski posao poput prostog junačenja, kao da se duhovno liliputanstvo doista dade nadvladati jednom samotničkom guliverskom intervencijom?

XI.

Je li dijalekt doista izgubljeni, spašeni ili pomoćni jezik, za kojim pisac poseže u danima kad se čini da su ga više ili manje napustili njegovi dobri duhovi? Rado se spekulira ovakvim idejama, osobito kad strah od »tuđega« i »bjelosvjetskoga« doraste do ruba čabra. Iz te starinske muzejske drvene posude (bačve) naviruju siroti kampanilisti, zavičajnici, zemljaci, pokrajinski stihoklepci, jezikoslovci/prelivode i dežurni »dijalektički kapelani« (Krleža), koji prate kako se razvija raspoloženje javnosti »glede jezika«, a što sporadično postaje i vruće, prvorazredno politikantsko pitanje. Prebacuju burlave ministarske i jezikoslovačke ručice taj vrući kesten iz šupljega u prazno, dok »kajnuti kajkavci« i »ćaknuti čakavci« (Mazur) verglaju po svome, pokušavajući u oficijelnim prigodama izmudrijati kakvu poluštokavsku, »učevnu« verziju. Sve je to krajnje otužno, ako se jezik ne nađe u uhu i duhu talentirana čovjeka. Taj će zacijelo znati kako ga koristiti, slobodno, bez kompleksa, kao krajnje podatljivu materiju, u službi zamišljena sadržaja. Upravo tu i nastaje differentia specifica, po kojoj se dijalektalno pjesništvo razlikuje od pjesništva na dijalektu. Izbor leksika, tematski raspon, autorske nakane i ciljana receptivna skupina, oštro razlikuju te dvije kategorije. Rasni se zavičajnik okreće pasatizmu, memorijskoj pričuvi, etnografiji, istanjenim epskim mustrama, nastojeći biti što bliži arhetipu, koji aktivira »kolektivnu empatiju«. Tako će se brižno pobrojiti toponimi, oruđa, navike, lokalne osebujnosti, anegdote, šale, nadimci, vjerovanja, lanjski i preklanjski snijezi, fabuliranja, biblijski i časoslovni pabirci, gruntaško filozofiranje, a sve to u kombinaciji s brzosklopivim rimama, što daje paradigmatičan, učinkovit dijalektalni uzorak. Ma kako jednokratna i prigodna, takva poezija ima uspjeha, često u zavidnoj mjeri »zagrijava« publiku. Ipak, domet joj je vidljivo ograničen. U samom jeziku dogodila se djelomična reanimacija, ne posve nezanimljiva, ali koja ne prelazi razinu vašarskog opsjenarenja. Tako pišu djeca po literarnim sekcijama, naročito ako imaju popustljiva i nekritična mentora. Istraživač jezika, iskreni korjenodubac (ne literarni snob!) spreman je učiti o dijalektu i od njega, kreativno ga mijenjajući i nadograđujući u svakom času. U duhovnom smislu on unosi »raznolikost objekata« (Burton) ne odbacujući intimu i ne prezajući od univerzalnih tema, jer ne postoji ništa »neizrazivo«. Gdje riječ nedostaje, jednostavno se izmisli, po načelu sličnosti s postojećim pojmom. Potičemo li tu crtu jezične invencioznosti i ekvilibristike, protegnutu od Habdelića do Krleže i Gorana Kovačića, na tragu smo spašenog i osvojenog literarnog jezika, čija je temeljna osobina visoki, standardu konkurentan, čak superioran artizam. I tu priča završava. Vlasnici rečenog jezika nemaju ništa sa »sionskim mudracima« spomenutim na početku, a koji se kao vrapci oko tuđega prosa neprestance navlače i spore oko dijalekata. To su mimikrirani čuvari rezervata, na čije se propise i propusnice malo tko više obazire. Jedan slobodan stvaralački duh permanentno poriče rezervatske granice, preskačući ih i ignorirajući lakoćom koja je bizarnim pernatim i dlakavim spodobama iz »beamterskih škuljah« (Krleža) jednostavno nezamisliva.

XII.

Nitko nikome nikad nije dao učinkovit »recept za pisanje«. U tom je poslu čovjek sam, kao plivač na pučini i rudar u rudniku, penjač na klinovima, bolesnik na znojnoj postelji ili meditant u najdubljoj meditaciji. Zapravo, pisac je sve to istodobno, i samo on zna kada se »mijenjaju kože«, kad prelazi u koju od uloga i s koliko ih rutine ili napora može nositi. Čak i ljudi koji po sveučilištima žive od »kreativnog pisanja«, znaju da je to jalov posao, jer je ruka«produženo oruđe uma«, a um je nemoguće »poškakljati« na pravom mjestu, ako ne postoji predispozicija i ako se stvari ne slože u pravi po nekom »alkemijskom« pravilu. Ipak, bivajući godinama u praksi, pisac zna kad ga hvale s razlogom i kude po inerciji, zbog površno pročitana sadržaja. On uvijek zna gdje je zatajio i falsificirao osobnu mjeru, popustivši demonu lakoće i površnosti. Zivlak to dobro poentira: »Duh celine ima svoju cenu«, što će svaki pravi posvećenik posla i potvrditi kao vlastito iskustvo. Općenito, dopušteno je biti zadovoljan, opustiti se nakon dovršena teksta, ali samozadovoljstvo kao trajno stanje pokazatelj je nekog ozbiljnog otklona u prosudbi. Američka nobelovka Toni Morisson, na pitanje: »Smatrate li da ste napisali djelo po kome će Vas pamtiti?«, lakonski odgovara: »Ne, ali hoću uskoro«. Pisac u stanju objektivne/trezvene budnosti trebao bi reagirati na taj način: ne vjerujući da je dosegnuta krajnja granica, rečena zadnja riječ. Čak ni Nobelova nagrada ne amnestira od stvaralačkog nemira, od osjećaja da nismo otkrili tajni pretinac u kome leži grumen alkemijskoga zlata, stvoren od naših razasutih, još neujedinjenih elemenata. Otprilike znam što bi se u meni imalo sliti uz takvu cjelinu. Pitanje je samo koliko je to uistinu »prevodivo« na razinu vokabulara, a koliko pak pripada ujevićevskom čudnom »prekoumlju« i »blasfemiji sna«. Vjerujem u dobre/svrsishodne stanke u pisanju, u ono pošteno »Hoc anno nihil« (Ove godine ništa) koje su neki visoko moralni ljudi od pera stavljali na svoje bilježnice i spise.

XIII.

Evo fraze iz otvorene knjige: »Promišljati svoj život«. To dobro zvuči, no nije nimalo jednostavno, dapače, često je puta razdražujuće, jer zbilja »sve je drugačije od onoga u što sam vjerovao«. Vježbam se u strpljenju, u čekanju na nešto presudno. Premda, bilo bi bolje: pripremiti se da se ništa veliko neće dogoditi, a da to ne shvatimo kao tragediju. Još uvijek ljudi bez talenta diktiraju talentiranima uvjete opstanka, način rada, radijus kretanja u kulturnom prostoru. Da parafraziramo Millera: »Štakori uče orlove kako se leti«. Velika pamet nije bezuvjetno raskošan dar, niti je talent jamstvo za odskok od prosječne sudbine. Osobno, ja nemam prostora, mira, koncentracije, vremena za opuštanje i inkubaciju koji prethode pisanju. Najbolji i najvatreniji sati prolaze mi u školi, u nervozi i dernjavi, u naporu da prevladam pasivnost učenika i provincijalnu učmalost prosječne zbornice u malom gradu. To traje, da preciziram, više od tri desetljeća, dakle od mladosti do mirovine. Za pisanje preostaje neprestano međuvrijeme, grč, nervoza i prazna glava. Čovjek je »razoružan do nokata« (Ujević) i grebe po zidu i po dnu, sve dok ne poteče krv. Ne trpim čak ni površan razgovor o pisanju, a činjenicu da se nisam dodatno osigurala, izvježbala neku sporednu djelatnost barem do razine svog spisateljskog umijeća, doživljavam kao poraz. Ili još bolje: skupo je to plaćena lakomislenost iz mladosti, kad čovjek naivno vjeruje da je ni više ni manje nego gospodar vremena, ne znajući da je, kao i u svemu drugome, zapravo Gospodar ničega, kako je lucidni Merien i nazvao jednu svoju pripovijetku.