Dekonstrukcija i melankolija

Dekonstrukcija i melankolija

nemoć izgovaranja - tema i moć poetskog iskaza

Stalno-nestalni Remov identitet idejno-ideološki je generator supkulturnoga tematskog registra svijeta koji autoru, prema količini i učestalosti istovrsnih indicija, predstavlja jedini svijet koji bi on želio živjeti

1. Izraziti dekonstrukcionist, praktičar Ne-identičnoga, Goran Rem je jedan od najplodnijih pjesnika, povjesničara i teoretičara sada već srednje generacije u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Racionalno-opće nakon rasapa metafizike, i u toku, gubilo je i izgubilo ontološko prvenstvo: nakon premještanja težišta, naime, i nakon decentralizacije promovira se čulno-individualno kao novi idejno-tematski generator za duhovnosituacijske potrebe novoga, netradicionalnoga, kako se voli reći - »slabog« intelektualca. Nova promocija usputnosti i lokalne atrakcije vrijedi, naravno, kao uopćena objekcija za dekonstrukcioniste uopće, premda promocija o kojoj govorimo nije, jednako tako, nimalo usputna i nimalo nevidljiva, tj. »neočigledna«... Ako je riječ o modernoj hrvatskoj poeziji, podrazumijeva se da će mnogobrojni autori, koji u širem smislu pripadaju općoj dekonstrukcijskoj duhovno-praksovnoj gesti, različito realizirati vlastitu (stihovnu) energiju bez obzira na zajednički inicijalni detonator razgradnje i demontaže stoljetne sprege tradicionalne teorije i instrumentalnog uma.

Tako Rem, na primjer, izravno upjesničuje određeni teorijski problem... Da bi zorno pokazao kako je u današnjim teorijskim i civilizacijskim okolnostima događanja svijeta besmisleno stajati iza izrečene tvrdnje ili definicije, Rem kljaštri, i kida, vlastitu stihovnu sintaksu i pritom, kako kaže, proizvodi »iskidane govorne balone«. Kao protuponuda ambicioznoj teleologiji Znanja iz prosvjetiteljskih svjetskih trezora nudi se područje permanentnoga klizanja na fonu supkulturnog izvora (infantilistička svemoć stripa; sveprisutno sjećanje »herojskog« doba i pripadna, izrazito honorirana melankolija prošlosti; s tim u vezi - bluzoidna, lako nekodificirajuća muzika grupe The Doors; fluktuabilna psihodelija grupe The Smiths...)

Navodnike, koji obično najavljuju preuzimanje tuđeg citata, Rem pak briše i u vlastitoj stihovnoj proizvodnji i u naslovu vlastite teorijske knjige o modernom pjesništvu u nas (Poetika brisanih navodnika, 1988)... Briše ih u smislu vlastitog potpisivanja umrlice bratovski preminulog Autora pa je stoga, iz takve deklinacije originala i kopije, svaki tekst nužno nekomu, i po nekomu, intertekstualan, tj. nečiji anonimni sin. Kriza očiglednosti, vidljivo, ubire danak među suvremenim (mladim/mlađim) hrvatskim piscima: Remu valja pribrojiti Ljubu Pauzina, Zoricu Radaković, Delimira Rešickoga...

Tematsko-motivske jezgre Removih su knjiga stoga:

- upjesničeni komentar teorijskih problema (poezije), s dodatkom stihovnoga komentara recentne poetsko-modelske prakse u suvremenom hrvatskom pjesništvu kao primjer ironizacijsko-melankolične dekonstrukcije;

- razvijanje potkulturne manifestacije kao izrazite alternative zauvijek uređenom svijetu (odraslih);

- nemogućnost načelnoga jasnog izricanja (unutar lažnih prerogativa doskorašnje logocentrističke prakse) te - usuprot tomu - autorova ponuda nagovještaja kao krucijalne zamjene za dojučerašnju neposumnjanu i olako izricanu tvrdnju.

Sada u već brojnim knjigama pjesama G. Rema riječ je o tendencioznoj i sustavnoj promociji slabosti komunikatora, time i komunikacije; ujedno je to, razumljivo, i uspjelo preokretanje nesreće u temu, nemoć izricanja u izričajnu moć (osim prve zbirke pjesama Ženitva iz 1979, zbirke koja poetskom strategijom ne pripada naznačenom poetičko-teorijskom okviru, tu su još Post ili past, Agregacija slova i Jesenji metak, sve iz 1985, plakat-pjesma Sonic Youth iz 1986. te Dobre oči tvoje iz 1996. godine).

2. U vlastitom pjesničkom komentaru Rem sam sebe izdvaja iz recentnih poetskih modela, težeći poetskoj egzistenciji izvan bilo kojeg svrstavanja kao kritičarski nužnog ali jednako tako imanentno ograničenog prostora poetske proizvodnje. Medijski potkulturni prostor služi mu pak kao permanentna asocijativna zavjesa, nestandardni i nestandardizirani fon drukčije kulture unutar koje pak smješta, po meni, najvažniji dokučeni problem unutar vlastite poetske strategije: problem imenovanja.

Naznačiti a pritom izbjeći propitnu sigurnost i samouvjerenu decediranost izdebakliranoga logocentrističkog sveznanja vrlo je jasna Remova namjera pa iz nje lako čitamo i autorovo teorijsko opredjeljenje. Budući da se tvrdnja kao takva naprosto ne može izreći, a moderni identitet ne postoji kao dojučer čvrsto građansko jedinstvo i njegovi izvodi bilo kojeg tipa, ne postoji može se reći dojučerašnji fantazam o čvrstoći građansko-prosvjetiteljske matrice, nego dapače - jedina je stalnost upravo sama nestalnost, autor nudi permanentni fluktuabilitet kao jedino adekvatan odgovor na stanje suvremene životne dinamike; ta autorova jedino stalna nestalnost dakako stiže iz postmoderne aure a manifestira se na autoru dragom supkulturnom fonu doživljaja svijeta u aktualnoj fazi.

Na fonu psihodelične postume (razlivenog i inficiranog obrasca svjetske popularne glazbe) Rem stoga nalazi najpogodniji bujon da bude namjerno nejasan jer izravnost je po njemu, i po mnogima, zauvijek izgubila vlastitu potvrdu u praksi svijeta potrošene semantike. Stalno-nestalni Remov identitet idejno-ideološki je generator supkulturnoga tematskog registra svijeta koji autoru, prema količini i učestalosti istovrsnih indicija, predstavlja jedini svijet koji bi on želio živjeti.

Otuda proizlazi - kao materijalizacija autorove namjere - i iskidana autorova sintaksa, naslutljivo a individualizirano glasovno asociranje - »iskidani govorni baloni«, kako je autor svojedobno nazvao vlastiti postupak lirsko-atmosferičnog doznačavanja i sugeriranja (afazijnost sintakse), a nipošto eventualno i »građanski homogene« tvrdnje u stihu.

I kao što sastavak »To pokazano« (iz zbirke Post ili past) izravno upozorava, Rem posprdno tematizira pokazano i glasa protiv prezentacije (i mišljenja prisutnosti) kao još jedne donedavno poštovane zablude ljudske duhovne gestualnosti. Usuprot tome, u određenom Removu tekstu, spominju se boje, skeniranje i »konteksti koji se druže«...

Rem hvata neuhvatljivo prezirući možda još uvijek zavodljivu re/prezentaciju pojavnog svijeta i primjerene joj teorije o jedinstvu glasa i riječi. Dekonstrukcionist Rem stoga u vlastiti tekst radije impostira kao glazbeno-tekstnu, atmosferično-neodredljivu zavjesu farfisne radove bluzoidne grupe Morrisson-Manzarek, pa na ionako fluktuabilnoj podlozi sadi vlastite fetusne poluinformacije, koje izazivlju u istovalnog čitatelja radosne ne/mogućnosti asociranja, da ne kažem - radosnog batrganja u literaturom oslobođenoj slobodi komuniciranja.

U jednom intervjuu Rem, govoreći o vlastitim knjigama, kao uspjelije kritičarske karakterizacije vlastitih stihova spominje reciklažu i intertekstualnost kao nadostavljenost teksta na osnovni Tekst... Reciklažu razumijem kao ono što smo nekad nazivali samozapitanost poezije, mogućnost da se pjesma hrani iz sebe same: iz apsolvirane prošlosti ili pak pristigle aktualne teorije. No nisam sklon intertekstualnost nužno proglašavati modernom ili postmodernom značajkom (nekog teksta, umjetnine). Nadostavljanje na neki Pra- tekst može se vrlo lako tehnički oponašati, ako za tako što uopće ima razloga. Naime, takvo nadostavljanje, kako sam shvatio francuskog teoretičara, jest naprosto nužno, bilo ono pritom i usput namjerno i osviješteno... No svakako mi više imponira Remova promocija slabosti (komunikacije) u osviješteno-negativnu temu moguće nove komunikacije: promociju nužnog fluktuabiliteta u jedinu stalnost i jedinu stvarnost... vrlo osviješteno i uspjelo preokretanje nesreće u temu, nemoći izricanja u izričajnu moć čudljive životinje literature.

Svakomu je da razmisli kako i kuda dalje nakon (uspjelog) proglašavanja nesreće - zastavom. Tipovi bijega u suvremenom hrvatskom pjesništvu zaista su brojni i impozantni. Bježimo precizno.

3. Živeći djetinjstvo, barem kako nam stihovno uspješno »laže« zbirka Jesenji metak (1985), kao vječno dokoličarsko popodne stripa, Rem je svoju biološku Mandrak-fazu realizirao jedinim mogućim putem: sjećanjem (na herojsko doba dravskog šljunka i inozemne vizualizirane stripovske epizode na domaćem lošem papiru).

Tko se sjeća u poeziji? Klasični modernist - ne. On živi Jeztzeit, radi na sebi kao na najdražem revolucionaru, promovira sebe putem široke lepeze hedonističkog trošenja i, na kraju, postiže poštovano i razumljivo - prilično u umjetnosti, a zanemarljivo u slici svijeta.

Kad se Rem prvi put okrenuo, počeo se »sjećati«. Postmodernizam je dakako onaj koji se okreće unazad, patetizira, prisjeća, potkrada samog sebe itd., ali, razumljivo, ne mora biti svako prisjećanje označeno tom u nas tako popularnom i olako usvojenom riječju. Mnogi tekstovi iz Jesenjeg metka, naime, sliče novosubjektivističkim tekstovima nekad mladih njemačkih pjesnika (J. Theobaldy, Delius, P. P. Zahl...).

Prodor malih tema subjektivizma, patetiziranoga vremenskom udaljenošću, priječi da se prva knjiga, uostalom kao i ostale, smjesti u neki recentniji model poetske organiziranosti u nas. Egzaltacija stripovskog djetinjstva i djetinjeg stripa (s tematskim rukavcima: posjet kinu, osječki korzo, boys and girls...) idejna je podloga, i to pomalo mitizirana i izmistificirana, autorove prve knjige stihova.

Samo neki tekstovi iz Jesenjeg metka upućuju na Agregaciju slova i Post ili past (sve tri zbirke tiskane 1985). Tekstovi »Strip-orao« i »Neki dan...« komentiraju način i mogućnost kombiniranja elemenata stihovne organizacije pa tako - kao pjesme - nastaju upravo autokomentiranjem recentnih prilika ili neprilika u kojima je pjesma (u nas) nastala ili nastaje.

Rem se deklarira protiv simboličke mašte (»jebeš alegoriju«) izrijekom naznačujući da su: »prolasci kroz vrata možda simbol«, a istodobno podvlači bartovsku izazivajuću semantiku pukotine i reza (tj. u autora: »prolaza, otvora, odlaza...«). Jednostavnije, Rem se ne služi klasično zasnovanim smisaonim komponentama i njihovim učinkom u pjesmi, nego se svakako pokušava izvući iz klasične logosoidne distribucije informacija. Rem je stoga kao pripadnik poetsko-proizvodne dekonstrukcije, uz neke druge i starije domaće autore, svakako jedan od uočljivijih autora unutar suvremene hrvatske poezije.

4. Izbor stihovne organizacije Goranu Remu je, pomalo i patronatski, podarilo vlastito obrazovanje. Opće zanimanje za filozofsko propitivanje statusa jezika već je podosta godina intelektualni topos svih (mladih) autora koji, kako bi se to »primitivno« reklo, drže imalo do sebe... Premda je donedavno (osobito 80-ih) bilo već pomalo skaredno slušati silne regimente pjesnika koji za sebe ponosno tvrde da se bave jezikom, nesumnjivo desetak autora, i to samo u hrvatskoj suvremenoj poeziji, objavljuju spomenutu »skarednost« na i te kako relevantan način. Rem, sudeći prema struci - možda ponajprije književni istraživač, ujedno - učen pjesnik, tj. poznavalac tipova ispisivanja stihova u našim književnim prostorima, odbija da se vlastitom poezijom brže-bolje mimikrira u nekim aktualnim poetsko- modelskim propitivanjima jezika, propitivanjima koja često, bez obzira na vlastitu iznimno poštovanu idejnu osnovu, gutaju kile i kile loših stihova vlastitih nedoraslih distributera.

Poznavajući implicitna ograničenja bilo kojega, pa i u nas aktualnoga, koncepta literature, bio on, na primjer, lako oponašljiv zvukovni asocijanizam, ili pak tehnološki mimezis (stihovno opjevavanje u teoriji odavno dokučenih problema jezika), Rem od vlastita odbijanja da se načelno uključi u model čini predmet brojnih vlastitih pjesama. Gotovo, reklo bi se, dobar dio književno-ideološke podloge vlastite poetike.

Što Rem odbija prihvatiti u ponudi stihovnog marketinga i kako to stihovno čini?

Rasuti po knjizi Agregacija slova, a potencirani u drugom i četvrtom ciklusu, poetski sastavci (»Tulavi bitak«; »To je materijal«; »Prikazivač«; »To je šuštanje snijega?« - npr.), blago ironizirani, strukturirani putem autorova vlastitog pronalaska: škrtog izmucavanja riječi, blago upozoravaju na određenu pretencioznost (hrvatskog) pjesničkog naslijeđa: na razlogaški katastrofički hajdegerijanizam, ili pak na tehnicističko orgijanje premetalačkog i narcisoidnog označitelja (u mladih/mlađih hrvatskih pjesnika 70/80-ih). Takvo dekonstruiranje »starih« ili pak novih poetičkih matrica u autorsku zamjenu nudi svojeglavo, gotovo narcističko inizistiranje na vlastitoj poziciji: svijet (bivšeg) supkulturnog fana kojim podjednakom žestinom huje i bijes i melankolija.

Implikacije, a nesumnjivo evidentne, u teško prohodnim naplavinama, prema Remu - zauvijek, potrgane pjesme, mnogo su značajnije nego što je to, recimo, prvostupanjska, najčešće - osjetilna, čitateljska recepcija. Mnoge teorijske dvojbe Rem potiče namjerno nabačenim, krnjim stihovima, koji, usput, kao da se boje vlastite razvijenije, jasnije forme; samo će u upućena čitatelja poštovana implikativnost odjeknuti vlastitom nesumnjivom upitnošću, a u prosječnom će čitatelju, nažalost i po svemu sudeći, izazvati uobičajenu nerazumljivost.

Nestalno, topljivo i prolazno kao signumi nedefiniranog (duhovno-faktičnog) stanja oznake su razlivene društvene i pojedinačne sudbine u kompliciranom, lošem i simboličko-premreženom komunikatu svijeta: nagovještenjem takve nekodifikatne, slobodne atmosfere, ili atmosfere slobode, Rem ostavlja - i u poststrukturalističkoj vizuri - trag koji želi biti tragom, ali nipošto ne želi vlastito, kodifikacijsko ime.

Krivo ispisane riječi, izmišljene riječi koje asociraju ali ne dociraju (»Vileni i holi«, možda: svileni i oholi?), počinjanje iste pjesme u nekoliko varijanata ili pak počinjanje poetskog sastavka bilo čime i bilo kako, podupirajući su elementi koji upućuju na već naznačenu idejnu autorovu dominantu: permanentno iskazivanje slatke neodređenosti u odnosu na nevoljenu, definiciju, kodifikaciju, model tj. gramatiku i logosno diktirane pjesme.

Remova poezija, u sastavcima u kojima se melankolično i, prije svega, pristojno ruga, kako autor kaže, premetaljkom (premetanjem standardiziranih egzistencijal-kategorija ili pak infantilnoga samoiscrpljujućeg označitelja), konstruira vlastiti predmet na negativnoj ocjeni bilo kojega mimezisa. No, kako se i očekuje, nisu autorovi stihovi idejno utemeljeni isključivo na blago-niječnoj tezi - tezi koja, doduše za moj jeftini ukus, ako se za nijekanje već opredijelila, pomalo prestidljivo preispituje određene i dojučer ekskluzivne ljubavi suvremenoga hrvatskog pjesništva.

5. Dobre oči tvoje (pjesme 1985-1990), zbirka iz 1996, zasad zadnja autorova knjiga stihova, mogla bi se prema jednom indikativnom poetskom sastavku zvati i »Potrošeni vinil mladosti«. I to ne samo zbog toga što je krhku ploču beskrupulozno smijenio kompaktni CD nego i stoga što je autorovu nesumnjivu fanovsku mladost stjecajem biološkog sata smijenilo srednje doba melankoličnog predavača. (Autor je, poznato je, sad profesor na osječkom fakultetu.)

Zbirku čine nekoliko nosivih poema žestoke rock-melankolije koja sustavno prati neizbježno odrastanje (bivšeg) fana te zaključno (?) pretvaranje iste te supkulturne građe (mladosti) u dragocjeno skladište bivših slika. Cijela je knjiga stihova zapravo golema poema o zbrajanju i odrastanju, iznimno honoriranom prisjećanju i aktualnoj mučnini koja poslije svega ipak neizbježivo preostaje i koja se, očekivano, voli i uzgaja, tetoši pa i obožava.

Gusta intermedijalna i intertekstualna podloga cjelokupne knjige sastoji se od brojnih tematskih ali i strukturnih signala koji mlađem supkulturnom čitatelju lako doznačuju određene supkulturne junake, specifičan spleen njihova glazbenog rada (koji je u biološkoj grow up fazi očito mnogima toliko značio) kao i popratnu domaću recepciju mlade, inozemne i buntovne Razlike naspram »roditeljske kulture« svijeta. U strukturno iskidanim melankoličnim stihovnim fragmentima izrijekom se, naime, spominju inozemni i domaći junaci ulice i glazbe (J. B. Štulić, Magie i EKV, Joy Division, Smiths, Galaxie, Sonic Youth, Sexa...), ili se pak citiraju izravno ili neznatno izmijenjeni stihovi svojedobno kultnih pjesama... A i inače fragmentariziranom i disociranom pjesniku, iskatirana glazbena melankolija dark rocka, ili pak žestoki noise rock, naprosto su strukturno »odgovarali« u zasnivanju vlastite pjesničke kompozicijske strukture. (Tu, treba reći, Rem za razliku od drugih pri »prenašanju« jedne kulture u drugu, supkulture u pjesništvo, poštuje ne samo tematske nego i bitne strukturne odrednice pa je pri »ugrađivanju« jednoga logičkoga koda - supkulturnoga, s naglaskom na strip i rock - u drugi, u književnost, zapravo pošteniji i uspješniji od onih koji se zadovoljavaju najčešće samo pukim spominjanjem imena nekog supkulturnog junaka... Dakako, tu ostavljamo na stranu dvojbu je li moguće uopće bez ostatka i uspješno pretočiti jedan kod u drugi.)

»Thats no cure«, ugrađuje autor signal poznate rock-pjesme u vlastitu poemu i, još više, u svoj (zadnjom zbirkom - neoegzistencijalistički) svjetonazor. »Ja sam samo ponekad« i »po odaslanim ponudama sjećanja«, ali je moje stanje »moja draga mučnina«... Ili pak: »ti si sav moj bol«, tj. »ti si sav moj Bog«...

Remov poetski dnevnik supkulturnog intelektualca - od rane Modesty Blaise do tamnog i noise rocka - zapravo je neoegzistencijalistička zbirka stihova u kojoj se zbraja i melankolizira Proteklo, nužno se odrasta i nevoljko odustaje, u kojoj se stara egzistencijalna muka otvoreno cijeni i apsurdno voli kao gotovo jedini ljudski kapital. Jer, samo se po patnji (muci) čovjek evidentira i jest ono što jest, rekao bi precizno zadrti egzistencijalist, stari profesionalac patnje.

Užarene priče mladosti i odgovarajući dekor prošli su ali ipak nisu. Reklo bi se, klasičan apsurd pojma egzistencijalne muke, tj. tragične dinamike prave i neprave egzistencije, i stoga Rem, kao i neki drugi osjetljiviji autori, voli i obožava svoju muku a konkretnog se sadržaja povremeno i slatko prisjeća. Povremeno, kažem, ali čitavog života...

Nemoć čvrstog izgovaranja (i zagovaranja) bilo čega o bilo čemu radikalno se stoga stihovno pretvara u vlastitu poetsku izmucanu samotematizaciju. Postmodernistički dekonstrukcionist koji je izgubio vlastito klasično uporište. A, dakako, prije toga (autorov) svijet. Stihovi su samo rezultat.