Apokalipsa svakodnevice

Apokalipsa svakodnevice

Gle, ovaj je vijenac tako težak.

I položit će ga na te,

teški vijenac taj.

Može li ga izdržati tvoj lijes

Ako se slomi

pod crnim teretom,

u nabore će tvoje haljine

puzati bršljan. /.../

Ne možeš li više hodati?

Ne možeš li više uza me u sobi stajati?

Bole te noge?

Pa ostani ondje gdje svi su združeni

i sutra će ti ga donijeti, dijete moje,

kroz bezlisni drvored.(Rainer Maria Rilke: Iz Requiema za Claru Westhoff)Ovostranost raja i pakla

Ovostrani svijet - svijet je čega? Dolina suza i boli kako u najdepresivnijim trenucima propovijeda kršćanstvo? Dolina ugode i užitka, sa svim mehanizmima samougađanja, koje omogućava hiperkonzumerističko društvo? Jedna od privremenih postaja u beskonačnom lancu pretvorbi? Priprema na vječni život? Jedina mogućnost života, sada i ovdje? Svijet ovostranosti uvijek se definirao u odnosu na onostranost, na ono što je u vremenskom smislu poslije smrti, a u prostornom drugdje od svijeta stvarnosti. Na drugoj strani rijeke, tamo gdje nas prevoze lađari preko mrtvih voda, rekle bi stare mitologije. U tim istim starim mitologijama bila je moguća komunikacija sa svijetom onostranosti, s mrtvima. Iako je tek rijetkima bilo moguće izaći iz svijeta mrtvih - o čemu, na različite načine, govore mitovi o Orfeju i Euridiki, te o Alkestidi i Admetu - s mrtvima se moglo razgovarati prinošenjem obrednih žrtava, u plamenu vatre, u ogledalu jezera, sa zračnim prikazama, u snovima, bdijenjima, priviđenjima, vizijama. Naši su mrtvi nama danas istodobno nadohvat ruke (u urni na polici dnevne sobe, tamo gdje to zakon dopušta), u posebno okvirenim prostorima gdje su smješteni da se ne dodiruju sa svijetom živih.

»Savršeno točno znamo gdje ćemo pronaći bolesne, luđake i mrtve. Sve ono što je izdvojeno od razumske slike čovjeka, sprema se u kutijice« - piše Suzana Marjanić povodom praizvedbe Mrtve svadbe Asje Srnec, početkom devedesetih. Bolesni u bolnice, ludi u ludnice, mrtvi - u grobnice, na groblja. Moderan, racionalan čovjek čisti se od graničnih slučajeva: normalno je ono što je zdravo, razumsko, ovostrano, spoznatljivo. Svijet živih, normalnih i zdravih zadovoljan je sam sa sobom i odbija komunikaciju s onim što je drugo i drukčije, pomaknuto, olabavljenih rubova, smekšanih granica, s prostorom u kojem se besknačno može putovati s jedne na drugu stranu, gdje između racionalnog i iracionalnog, ovostranog i onostranog, postoje neprestano otvoreni putevi. Moderno društvo gradi institucije i stvara instrumente za udaljavanje, odstranjivanje i »pospremanje« onoga što je drugo i drukčije. U prostoru suvremenoga grada kršćanske civilizacije, kad netko umre, treba nazvati specijalizirane službe da što prije otpreme mrtvaca iz svijeta živih. Mrtvačnice, hladnjaci, sale za obdukciju - sve ima mjesto u sustavu koji vodi do pogrebne ceremonije, posljednjeg kontakta s mrtvacem. Kontakt s tijelom u najboljem slučaju sužen je na kontakt očima, na pogled na tijelo mrtvaca, dok je dodir prešutno zabranjen. Preostaje jedino komunikacija riječima, jednostrano zazivanje onostranosti i upućivanje riječi koje ostaju bez odgovora. Ako dodirneš mrtvaca, smrt će preći na tebe, predrasuda je ukorijenjena u našoj civilizaciji koja stoljećima radi na stvaranju preciznog, dezinficiranog i anesteziranog sustava koji mrtve definitivno sklanja od dosega živih. Strah od dodira tijela, strah od komunikacije s rodbinom umrloga (izopćavanje udovica u nekim kulturama), strah od izgovaranja imena umrloga: sve to čini tabu smrti i mrtvih. Dezinficirajući i anestetički efekti koje proizvodi suvremeno društvo da bi se oslobodilo straha od mrtvaca (točnije, da bi ga potisnulo u fiksirane okvire, zazidalo nepropusnim kamenim blokovima) ne tiču se više samo tehničke strane, oni se upliću i u prostor duševnog: tugovanje također ima svoju proceduru, bol je ograničena i obrubljena, postoje tablete, psihoterapija, priručnici za samopomoć.

Suvremeni čovjek živi u paradoksalnim situacijama: ne priznaje kliničku smrt i traži dokaze za smrt, otvorena mu je mogućnost života na aparatima, jednako kao i izbor različitih lijesova, pokrivača, nadgrobnih spomenika, glazbenih brojeva. Visoki postotak nevjerice u postojanje drugoga svijeta, ili svijeta poslije smrti (oko šezdeset posto u Zapadnoj Europi) doveo je do poništavanja razlika između tisućama godina definiranih razlika između raja i pakla, kao ključnih opcija posthumnog života. I raj i pakao preselili su se u svijet ovostranosti: naš život, svakodnevni život, poima se i kao pakao i kao mogućnost užitka. Ispunjenje osobnih ciljeva i samozadovoljstva nadomjestili su vjerovanje u drugi svijet. Gotovo da bi se moglo reći da suvremeni čovjek vjeruje u besmrtni život, ali ne u obliku raja/pakla. Ideja immortal life utemeljena je na napretku medicine, utjelovljena u idealima vječne mladosti i dugoga zdravog života, dovedena do imperativa: vječni život, sada i ovdje, eliksir mladosti, vječna želja, vječna potencija. Odbijanje i omalovažavanje starosti u socijalnom smislu, idu ruku pod ruku s ideologijom mladosti i dvosmjernim zahtjevom za srećom. Društvo od pojedinca zahtijeva da bude sretan, pojedinac od društva traži bezuvjetno ostvarenje svojega prava da bude sretan. O tome besmislenom krugu i uzaludnom naporu dosizanja, najtočnija je zapažanja iznio Pascal Bruckner u esejima o frustracijama koje izaziva imperativ sreće u postmodernim zapadnim društvima. Vjerovanje u vječni život koji čeka našu dušu nakon tjelesne smrti preselilo se u ovostranost na način da je tema samoostvarenja pojedinca zauzela mjesto imaterijalne duhovnosti. Na određeni način, možemo doduše reći, područje duhovnosti također se transformiralo, ono se disperziralo, prihvatilo različite preoblike i zaposjelo prostore svakodnevice koji njime prije nisu bili obilježeni. U raznolikim oblicima vjerovanja i duhovnih učenja čovjek ne izgrađuje više samo svoje jastvo, ne, prema energetskim silnicama on razmješta namještaj, izabire kućne biljke i boju zidova ili posteljine. Umjesto javnih prostora koji su isključivo bili namijenjeni sakralnim funkcijama, sada privatni prostori postaju posvećeni i produhovljeni.

U svakom slučaju, perspektiva drugoga i drukčijega svijeta potisnuta je mogućnostima koje daje svijet ovdje i sada, prikazan kao trpeza različitih opcija koje su svakome nadohvat ruke i ovise o njegovoj volji. Možda iz toga općenitoga svjetonazora proizlazi i činjenica jasno vidljiva izostanka prikazivanja drugoga i drukčijega svijeta u literaturi, bilo u obliku utopije, bilo u obliku distopije.

Svijet koji obitavaju i živi i mrtvi

Ali, ako ne postoji svijet onostranosti, gdje onda obitavaju mrtvi? Ako nisu smještene u krugovima pakla ili visokim rajskim sferama, ako nisu ni u prostoru nebeske čekaonice - purgatorija, gdje se nalaze? Smješteni su u našim sjećanjima, napučuju naše pamćenje, naše prostore, naše kuće, stanuju s nama i u nama. Mrtva svadba Asje Srnec, njezin rani poetski dramski tekst, jedan je od mogućih odgovora na odnos svijeta živih i svijeta mrtvih u uvjetima postmodernoga duha. Drukčiju vrstu odgovora - onu koja svijet mrtvih i svijet živih odčitava u vertikali supostojanja paralelnih povijesnih svjetova - mogli bismo, primjerice, odčitati u Mlakićevu romani Živi i mrtvi, u zadnjoj sekvenci u kojoj se sjene mrtvih iz prošloga rata miješaju sa sjenama živih, polumrtvih, mrtvih našega vremena.

U dramskom tekstu Mrtva svadba Asje Srnec jedno lice, pokojna gospođa Majka, i dalje živi u obiteljskom okruženju, pospremljena u ormaru. Nema odra, nema lijesa, nema groba, nema groblja, nema križa. Umjesto toga: soba i stol, ormar. Naizgled elementarni postav bilo koje sobe u bilo kojem stanu: ali ovdje se radi o podrumskom stanu, o prostoru koji je smješten jednu razinu ispod svijeta stvarnih i živih, kao u primitivnim mitologijama: podzemni svijet, svijet mrtvih. Umjesto pogreba, svadba. Umjesto prave svadbe, s gostima i pjesmom, mrtva svadba. U podrumskom prostoru živo korijenje gornjega svijeta prodire odozgo, sa stropa koji više nije strop nego dno jednoga drukčijeg, dnevnoga i svijetloga života. Ovostranost je postala onostranost, a onostranost se udomaćila u okviru obiteljskoga četverokuta: Kći, Mladoženja, Otac, Majka. U podzemnom svijetu u kojemu se gubi razlika između ovostranosti i onostranosti, mrtvački pokrov iznad njihovih glava štiti od izravnoga dnevnog svjetla. Dan je zamijenjen noću. Noću se izlazi u šetnju, noću se komunicira s drugima.

Otkad sam umrla, sve je kući propalo, kaže Majka. Kakav nered, ponavlja ona ulazeći u ormar. Umrla majka sjedi u svojoj polovici ormara, na običnoj drvenoj stolici. Druga polovica ormara nije složena: u njoj su natrpani različiti predmeti, od porculanskog posuđa do stare kutije za violinu i raspadajućih cipela, starih kožnih ofucanih torbi. Domaći nered. Ormar - na drugom kraju lanca, tamo gdje se formira komično i smiješno, ormar je mjesto gdje se u vodvilju spremaju mrtvaci. U Mrtvoj svadbi nema vodviljskih funkcija, već je mjesto susreta, mjesto prijelaza između živih i mrtvih. Svakodnevni nered ormara obitelj će pospremiti tek pred sam kraj drame, kad u nje treba smjestiti novog mrtvaca - Kćer, utopljenicu. Mrtva svadba uči nas kako da postupamo s mrtvima, sa svojim dragim leševima, sa činjenicama bivših života koje se nikako ne mogu pretvoriti u predmetne, mrtve uspomene. Mrtva svadba govori nam kako je život i s ovu i s onu stranu, kako nema granica: naši mrtvi žive s nama, čak i onda kada to ne želimo, kada ih se bojimo. Ponekad su jači od nas, zovu nas k sebi: tamo je ipak s onu stranu. Na koji se način potire granica između ovoga ovdje i onoga ondje - na način da smrt zakoračuje u prostor života. Je li boli ta smrt?, pita Kći Majku. Boli li onoga koji je otišao ili onoga koje ostaje? U obitelji živih i mrtvih kakvu je konstruirala Asja Srnec Todorović Otac je onaj koji ostaje nakon što umiru i Majka i Kći, ostaje u vremenu koje potire razlike prošlog i sadašnjeg, u kojemu se izravnavaju sadašnje i bivše stvarnosti. Nije tu riječ o postojanju paralelnih svjetova, već o jedinstvenom svijetu u kojem su se živi i mrtvi pomiješali: oni razgovaraju, komuniciraju, osjećaju jedni za druge. A kakve uspomene imamo mi, okruženi svojima kao bobicama?, pita se Otac, i odgovara: Kakve? Nikakve! Uspomene ne postoje. I to je laž. Prevara sa ciljem što duljeg življenja. Mrtvi možda bolje pamte, imaju vremena.

/Intermezzo

U svojoj sobi nemam ormara. Nemam majke, ona je umrla. Čudno je to s ormarima. Makneš ih iz sobe i soba kao da više nama nikakvih tajni, nikakva u sebi zatvorena prostora, nikakve skrivene drusti, znaka tuđeg prisustva. Jer, ormar je prostor za Drugo, za Drugoga, vertikalno postavljena škrinja sa skrivenim blagom. Prije i poslije nas, generacijama, tvrdo i teško drvo. Dno ormara i njegovi kutovi, mjesto za požutjele fotografije, odbačene vješalice. Za leglo tek okoćenih mačića. Krzno naslijeđeno od neke tetke, haljina koju nikada neću odjenuti.

Moja je majka umrla, a u svojoj sobi nemam ormara. Nisam je imala gdje spremiti. U vrijeme kad je ona umrla i bio je neki ormar. Samo sam ja bila dijete i nisam znala kako se postupa s mrtvima. Pokopala sve, pospremila, maknula iz sebe. Nisam mogla živjeti s onim što je bilo teže od mene. Nisam znala da živjeti svoj život znači zadržati svoje mrtve - jer oni su, mrtvi, dio našega života. Naš je život naša vlastita smrt, kao i smrti drugih. Kao i životi drugih. Smrt nije tek ono što nas čeka: Quidquid retro est, mors tenet. (Seneka).

Mrtva svadba poravnava račune između živih i mrtvih, izjednačuje ih. Nema povlaštenih. Jednima i drugima pripadaju ljutnja, muka, tuga, zaplašenosti, nesigurnost. Vlaga i hladnoća, pahulje i led. I za jedne i za druge sreća i život postoje tek kao proplamsaji neke nade koja nije upućena u neku vremenitu budućnost, nego postoji kao trag nečega možda mogućeg, ali ipak nedosegljivog. Ni sutra, ni jučer, ni danas. Možda ipak jučer, trag daha u kojemu je bila zapamćena toplina. Da li ti nedostajem?, pita Majka Oca, i on ostaje bez odgovora, bez uporišta u zajedničkom sjećanju, u unutrašnoj projekciji nečega što se trebalo zvati zajednički život.

Majka izlazi iz ormara da bi dala Kćeri i njezinu mladoženji svadbeni blagoslov. Blagoslivlje Kćer za ljubav, blagoslivlje je za smrt. U glazbenom kontrapunktu odjekuju tonovi i stihovi Rekvijema: Dona ies requiem, dona eis requiem u trenutku svadbenoga združivanja. Obred koji posvećuje budućnost i život postaje tako obredom mrtvih, u kojemu hladnoća i odsutnost dodira dolaze na mjesto svadbenoga poljupca.

Otac: Poljubili ste je?

Mladoženja: Nisam... još.

Otac: Niste je poljubili na snijegu?

Mladoženja: Nismo dugo šetali. Bilo nam je hladno.

Otac: Ona nije htjela?

Mladoženja: Ne znam. Stajali smo u mraku i ona se odjednom odmaknula. To me obeshrabrilo.

Svadbeni vjenčić smrzava se odbačen na snijegu, svadbena haljina zablaćena je i postaje zelenosmeđa. Blato i kiša, rijeka, raskvašeni snijeg: nema jasnijih znakova koji bi upućivali na trluže i raspadanje mrtvoga tijela. »Svi imamo na pameti kako se romantični ljubavnici zaklinju na ljubav preko groba. Bit će da ima neke nepoznate istine u toj posmrtnoj zakletvi koja ljubavnike spaja i nakon života. U njoj kao da je sadržana važna uputa za život« - piše u redateljskim bilješkama uz praizvedbu drame. Mrtva svadba odgađa vjenčanje (zbog samoubojstva Kćeri-Mladenke) na proljeće, vjenčanje će se ipak održati ali će to biti vjenčanje između živoga Mladoženje i mrtve Kćeri. Mladoženja ostaje čekati pred zatvorenim ormarom svoju mrtvu zaručnicu, ženit će je na proljeće, nju svejednako mrtvu, jer u svijetu Asje Srnec Todorović to nije nikakva prepreka. Štoviše, to je mogućnost: ono što nije realizirano za života, otvara se kao posthumna opcija. Kao da čovjek potvrdu života pronalazi u smrti. I kada je Rilke u jednom od svojih pjesničkih rekvijema, u Requiemu za Claru Westhoff izrekao pitanje Život je samo dio... čega? / Život je samo ton... U čemu?, otvorio je tada prostor povezanosti života i smrti, poimanje u kojemu je život tek san jednog sna, onoga koji traje u beskonačnosti i ne poznaje granice između stvarnoga i nestvarnog.

Povijest: drukčije obitavalište mrtvih

Ako postoji mehanizam suprotan mehanizmu projekcije budućnosti, onda je to mehanizam sjećanja, taloženja prošlosti i njezina oblikovanja u našem pamćenju. Pamćenje se stvara od doživljenoga i proživljenoga: tako ono što se dogodilo počinje postojati u drugom mediju, u mediju memorije. Jedina vremenska opcija je opcija sadašnjosti: u njoj se možemo sjećati prošloga, u njoj možemo oblikovati budućnost. U kršćanskom je sustavu sve ono što se dogodilo istodobno bilo preneseno u svijet onostranosti, koja je imala i svoje drukčije vrijeme, vrijeme vječnosti. Svi koji su živjeli i umrli na ovome svijetu, dobivali su mogućnost vječnoga života na onome svijetu. U Mlakićevu romanu Živi i mrtvi, mrtvi dolaze iz vremena povijesti, i to kolektivne povijesti. Nasuprot Mrtvoj svadbi Asje Srnec koja oblikuje mrtve iz svijeta osobnoga pamćenja i privatnih uspomena, Živi i mrtvi prenose mrtve iz svijeta zajedničke povijesti, one koji nastanjuju pamćenje zajednice obilježene ratom i ratovima. Rat je uvijek kolektivna trauma i prenosi se kao imanentan dio kolektivnoga pamćenja. Ratna trauma je doživljena katastrofa, koja se, kao takva, projicira kao negativna slika nad svaku budućnost.

I u letimičnu pogledu na književnost posljednjih tridesetak godina, kako hrvatsku tako i svjetsku, postaje jasno kako književnost projekcija, utopijskih ili distopijskih svejedno, nije dominantan književni žanr. Možemo govoriti i o svojevrsnom getoiziranju utopističke književnosti u žanrovske okvire futurističke literature, uključujući i SF i fantasy-produkciju, koja raste u kvantitativom smislu, no utopijski/distopijski elementi ne obilježavaju vrhunce suvremene književne proizvodnje. Zamjetna prisutnost historijskih materijala u recentnoj literaturi govori o novopostavljenim odnosima prošlosti i sadašnjosti: književne strategije historiografske metafikcije idu dalje od namjere za rekonstrukcijom prošloga u tradicionalnom povijesnom roman. Susret povijesti i suvremenosti ima više za svrhu stvaranje interpretacijskog okvira za sadašnjost. Zbog toga mislim da je upućenost proze na suvremenost ključni razlog koji dovodi do toga da se u prostoru suvremenosti/sadašnjosti spajaju i prošlo i buduće, oboje jednako distopijsko. Distopijski karakter naše suvremenosti često se imenuje sintagmama »postapokaliptičke stvarnosti« ili »dana poslije«: riječ je o vremenu koje je već u sebi pounutrilo sudnji dan ili smak svijeta, koje je uračunalo vlastitu propast i osuđenost na sadašnjost, sadašnjost koja je apokalipsu (kao i vječni rajski život, uostalom) razmrvila na najsitnije komadiće i učinila ih sastavnim dijelom svakodnevice. Apokalipsa koju živimo uzmičući joj. Ideja sreće koju konzumiramo svakodnevno. Projekcija utopije, koja se pretvorila u distopiju.