Zovem se Crvena

Zovem se Crvena

(odlomci iz romana)

(2) Ime mi je Kara

U Istanbul, grad u kojem sam se rodio i odrastao, ušao sam nakon dvanaest godina kao mjesečar.* Za smrtnike se kaže da ih vuče zemlja k sebi, a mene je odvukla smrt. Kad sam tek ušao u grad, mislio sam da postoji samo smrt, a poslije sam susreo i ljubav. Ali je ljubav u to doba, kad sam tek došao u Istanbul, bila daleka i zaboravljena kao i moje uspomene u tom gradu. Prije dvanaest godina u Istanbulu sam se bio zaljubio u kćer moje tete, koja je još bila dijete.

Samo četiri godine nakon odlaska iz Istanbula, dok sam prelazio beskrajne perzijske stepe, snježna brda i tužne gradove noseći pisma i skupljajući porez, primijetio sam da polako zaboravljam lice tog djeteta u koje sam bio zaljubljen i koje je ostalo u Istanbulu. Obuzeo me nemir te sam se jako trudio sjetiti se tog lica, no shvatio sam da čovjek zaboravlja lice koje dugo ne vidi, kolikogod ga volio. U šestoj godini, koju sam proveo na Istoku radeći kao pisar, putujući i služeći pašama, već sam znao da lice koje oživljavam u mašti više nije lice moje ljubavi iz Istanbula. Znao sam: to lice, što sam ga u šestoj godini krivo zamišljao, poslije sam, u osmoj godini, još više bio zaboravio, pa mi je u sjećanje dolazilo posve izmijenjeno. Kad sam se nakon dvanaest godina, u tridesetšestoj, vratio u svoj grad, s bolom sam shvatio da sam lice svoje ljubljene odavno bio zaboravio.

Većina mojih prijatelja, rođaka i poznanika iz mahale1 umrlo je u tih dvanaest godina. Otišao sam na groblje koje gleda na Zlatni rog i pomolio se za majku i strica koji je umro dok me nije bilo tu. Miris vlažne zemlje miješao mi se s uspomenama; pokraj majčina groba netko je bio razbio testiju,2 i ja sam, gledajući te krhotine, iz nekog razloga počeo plakati. Ne znam jesam li plakao zbog pokojnika ili zbog toga što sam nakon toliko godina života još uvijek bio na početku, ili, posve suprotno, zato što sam osjećao kako se moj životni put primaknuo svome kraju. Počeo je prolijetati slab, jedva primjetan snijeg. Išao sam zagledan u rijetke pahulje koje je vjetar nosio tamo–amo; u nedoumicama svog života bio sam izgubio put, kad opazih kako me iz jednoga mračnoga kuta groblja gleda crni pas.

Suze mi stadoše. Obrisao sam nos. Izišao sam iz groblja zamijetivši kako mi crni pas prijateljski maše repom. Poslije sam se smjestio u mahali unajmivši jednu od kuća u kojima je prije stanovao neki moj rođak po ocu. Vlasnicu kuće podsjećao sam na njezina sina kojeg su u ratu ubili safavidski vojnici. Ona će mi spremati kuću i čistiti. Kao da nisam u Istanbulu, nego u prolazu, u nekom od arapskih gradova na drugome kraju svijeta, pa da me, kao, zanima kakvo je mjesto taj grad, izišao sam na ulicu te dugo, uživajući, šetao. Bijahu li se to ulice suzile, ili se meni tako činilo? Na nekim mjestima, u ulicama zbijenima među kuće što su se naginjale jedna drugoj, morao sam se kretati tik uz zidove i kapije, kako bih se maknuo s puta natovarenim konjima. Jesu li se i bogataši umnožili, ili se to meni tako činilo? Vidio sam jednu raskošnu kočiju kakve nema ni u Arabiji ni u Perziji: izgledala je poput tvrđave koju vuku gordi konji. Na Čemberlitašu vidio sam drske prosjake u dronjcima, stisnute jedne uz druge, u smradu koji je dolazio s Tržnice peradi. Jedan od njih bio je slijep, a smješkao se gledajući snijeg što je padao.

Kad bi mi rekli da je Istanbul prije bio siromašniji, manji i sretniji, možda ne bih povjerovao, ali mi je srce to govorilo. Jer kuća voljene koju sam napustio bila je na svome mjestu, skrivena stablima lipa i kestena, ali, kad sam zazvao s vrata, netko je drugi sad ondje stanovao. Majka moje drage, moja teta, bila je umrla, a tetak se s kćeri odselio i, prema riječima ljudi na vratima, koji nisu ni pomišljali na to u kojoj mjeri takvi događaji mogu nemilosrdno slomiti srca i snove, snašla ih je neka nesreća. Ne bih vam sad pričao o tome, nego bih vam kazao da su s grana lipe u starome vrtu visjele ledenice veličine mog malog prsta i da je taj vrt, čijih se toplih, posve zelenih i sunčanih dana još prisjećam, zbog tuge, snijega i zapuštenosti u čovjeku izazivao pomisao na smrt.

Zapravo sam znao dio onoga što se dogodilo tim mojim rođacima, iz pisma koje mi je tetak bio poslao u Tebriz. U tom pismu tetak me je pozvao u Istanbul i pisao kako priređuje jednu tajnu knjigu za našega Padišaha, pa želi da mu pomognem. Tetak je čuo kako sam neko vrijeme u Tebrizu priređivao knjige za osmanlijske paše i valije,3 i za naručitelje iz Istanbula. Ono što sam ja radio u Tebrizu, bilo je da uzmem predujam od naručitelja knjiga, nađem iluminatore i kaligrafe ogorčene ratovima i osmanlijskom vojskom koji još nisu bili napustili grad i otišli u Kazvin ili u neke druge perzijske gradove, pa da tim velikim majstorima, izmučenim besparicom i dosadom, dadem da pišu, urešavaju i uvezuju knjige koje bih, zatim, slao u Istanbul. Da mi tetak nije u mladosti usadio ljubav prema iluminacijama, ne bih se nikako mogao upustiti u te poslove.

Brijač na kraju ulice koja vodi k čaršiji i u kojoj je nekad stanovao moj tetak, bio je još u svojoj radnji, među istim ogledalima, britvama, ibricima4 i posudicama za sapun. Pogledi su nam se sreli, ali ne znam je li me prepoznao. Razveselio sam se kad sam vidio kako posuda u koju se lijeva vruća voda za pranje glave, na kraju lanca što je visio sa stropa, njišući se naprijed–nazad, još uvijek crta one iste lukove.

Neke mahale i ulice kojima sam u mladosti prolazio izgorjele su tijekom ovih dvanaest godina i nestale u pepelu i dimu: namjesto njih ostala su zgarišta na kojima su psi prolaznicima presijecali puteve, a djecu napadali poludjeli isposnici; na nekima su pak izgrađeni bogataški konaci5 koji su iznenađivali one koji, kao i ja, dođu izdaleka. Prozori nekih od njih bili su ostakljeni najskupljim venecijanskim staklom u boji. S doksata6 koji su se natkrivali nad visoke zidove vidio sam da je za moje odsutnosti u Istanbulu podignuto jako mnogo bogataških dvokatnica.

Jednako kao i u mnogim drugim gradovima, i u Istanbulu novac više nije imao baš nikakvu vrijednost. U pekarnama u kojima se, onih godina kad sam otišao na istok, dobivao golem kruh od četiristo drahmi, sada je za isti novac prodavan upola manji, čiji okus, k tomu, čovjeka uopće nije podsjećao na djetinjstvo. Da moja pokojna majka može vidjeti da je za dvanaest jaja potrebno izbrojiti tri akče,7 rekla bi da bježimo u neku drugu zemlju prije nego nam razmažene kokoši počnu srati na glavu; ali, ja sam znao da se taj bezvrijedni novac već bio proširio u sve krajeve. Pričalo se kako trgovački brodovi iz Holandije i Venecije dovoze na sanduke tog bezvrijednog novca. Dok se prije u kovnici od sto drahmi srebra kovalo petsto akči, sad su, zbog beskrajnih ratova sa Safavidima, počeli kovati osamsto akči; kad su janičarima8 akče koje su im isplatili pale u Zlatni rog, vidjeli su da pliva na vodi poput suhoga graha prosutog u more s vrtlarske skele, pa su bili podigli ustanak i opkolili saraj9 našeg Padišaha10 kao kakvu dušmansku tvrđavu.

I jedan vaiz11 po imenu Nusret, koji propovijeda u džamiji na Bejazitu i tvrdi da je potomak Muhamedova roda, bio se pročuo u vrijeme ovog nemorala, skupoće, zločina i razbojništva. Taj vaiz, kojeg zovu i Erzurumi, sve nevolje što u zadnjih deset godina snađoše Istanbul — požare u mahalama Bahčekapi i Kazandžilar; kugu koja, svaki put kad se proširi gradom, odnese na tisuće života; to što u ratu sa Safavidima padoše mnogi životi, a da od toga nije bilo nikakve koristi; ustanke kršćana na zapadu i njihovo zauzeće malih osmanlijskih utvrda — sve je to objašnjavao skretanjem s Muhamedova puta, udaljavanjem od kur'anskih zapovijedi, toleriranjem kršćanima i, napose, slobodnom prodajom vina i svirkom u tekijama.12

Turšudžija,13 koji mi je uzbuđeno pripovijedao o vaizu iz Erzuruma i kazao mi te novosti, rekao je da svi ti novci što su preplavili tržnicu — krivotvorene pare, novi dukati, lažni florini s likom lava, akče koje se kuju sa sve manje i manje srebra — guraju ljude poput Čerkeza, Abhaza, Megrelaca, Bošnjaka, Gruzijaca, Armena u definitivan nemoral, iz kojeg se teško izvući. Beskrupulozni ljudi i pobunjenici sastaju su se u kavanama i spletkare do zore. Golaći za koje se ne zna ni tko su ni što su, vjerski zanesenjaci ovisni o opijumu i propali kalenderije14 okupljaju se u tekijama i do jutra plešu uz svirku, zabijaju si šiljke po cijelome tijelu i, radeći svakojake nepodopštine, opće jedan s drugim i s golobradim mladićima, govoreći da je to Allahov put.

Ne znam jesam li čuo ugodnu svirku űda pa je krenuo slijediti, ili je zbrkanost moga uma, koju nazivam uspomenama i željama, više nije mogla podnijeti zajedljivog turšudžiju, pa mi dala naslutiti izlaz. Ono što znam jest da, ako volite neki grad i po njemu puno hodate, onda njegove ulice, čak i mnogo godina poslije, poznaje ne samo vaša duša nego, sâmo od sebe, i vaše tijelo, i to tako dobro da će vas u trenutku potištenosti, kad snijeg sipi tužno i sjetno, noge same ponijeti na neko vaše omiljeno brdo.

I tako sam napustio Potkovičarsku čaršiju i s bočne strane džamije Sulejmanije promatrao kako na Zlatni rog pada snijeg: na krovovima okrenutim prema sjeveru i rubovima kupola izloženima sjevercu počeo se već hvatati snijeg. Spuštena jedra broda koji je uplovio u grad pozdravljala su me lepršajući; jednako kao i Zlatni rog, bila su sive boje magle. Stabla čempresa i platana, slika krovova, tuga predvečerja, glasovi iz donje mahale, uzvici prodavača i vriska djece koja su se igrala u dvorištu džamije miješali su mi se u glavi i na jedan nimalo iznenađujući način davali mi do znanja da se odsad moj život neće moći nastaviti nigdje drugdje osim u ovome gradu. U jednom sam času pomislio da će mi se pred očima ukazati lice moje drage, koje već godinama ne pamtim.

Spustio sam se nizbrdicom. Zašao sam među svijet. Nakon večernjeg ezana15 utažio sam glad u radnji jednog džigerdžije.16 Pažljivo sam slušao što priča vlasnik prazne radnje, koji me nutkao samilosno, kao da hrani mačku, prateći svaki moj zalogaj. Nadahnut njegovom pričom i oboružan njegovim uputama, nakon što se dobro smračilo, zašao sam u jednu od uskih ulica negdje iza Tržnice robova i tu pronašao kavanu.

Unutra je bila gužva i vruće. Pripovjedač, sličan onima kakve sam često viđao u Tebrizu i drugim perzijskim gradovima, samo što ih ondje ne zovu meddah nego perdedar, bio se smjestio na jedno uzdignuto mjesto pokraj peći, razmotao i objesio na zid jedan jedini crtež: žurno, ali vješto urađen crtež psa na grubu papiru, pa, upirući svaki čas prstom na njega, kroz usta tog psa pričao njegovu priču.

(31) Zovem se Crvena

Kad je Firdusi, autor Šahname, došao u Gaznu — u kojoj su ga dvorski pjesnici Šaha Mahmuta dočekali s omalovažavanjem nazivajući ga provincijalcem — i tu kao iz rukava izbacio zadnji stih katrena čija su prva tri stiha završavala jako teškom rimom, a koji nitko drugi nije bio kadar dovršiti, i ja sam bila ondje, na Firdusijevu kaftanu.17 Kad se Rustem, legendarni junak Šahname, otisnuo u daleke zemlje u potrazi za izgubljenim konjem, bila sam na njegovu tobolcu; kad je prepolovio legendarnoga diva svojom čudesnom sabljom, bila sam u mlazovima krvi što je liptala; a kad je proveo ljubavnu noć s lijepom kćeri šaha koji mu je pružio gostoprimstvo, bila sam skrivena u naborima njihova pokrivača. Bila sam svagdje i svagdje sam. Nazočna sam bila i kad je Tur izdajnički odsijecao glavu svoga brata Ireča; i kad su se legendarne vojske, lijepe kao san, sudarale u stepi; i u svjetlucanju krvi što je, izazvana sunčanicom, postojano curila iz Aleksandrova lijepa nosa. Bila sam na odori ljepotice kojima se sasanidski šah Behram Gur posjetio u utorak i u čiju se sliku bio zaljubio; onaj Behram Gur koji je — svaki put pod kupolom druge boje — po jednu noć u tjednu provodio s nekom od ljepotica što su pristizale iz različitih krajeva svijeta, i slušao priče koje mu je svaka od njih pričala; bila sam — od krune pa do kaftana — i na svakom djeliću odore Husrevove, koji se zaljubio u Širin ugledavši je na slici. Bila sam na zastavama vojski koje opsjedaju utvrde, na stolnjacima trpeza, na baršunskim kaftanima poklisarâ koji ljube carske noge; i tamo gdje je risana sablja o kojoj djeca s ushićenjem slušaju priče. Nanešena tankim kistovima krasnookih šegrta na debele listove papira iz Indije i Buhare, a pod budnim okom majstora u iluminaciji, predočavala sam sagove iz Ušaka; zidne ornamente; košulje na lijepim, ali skrušenim ženama dok kroz odškrinute prozore vire na ulicu; krijeste pijetlova u borbi; mitsko voće i narove mitskih zemalja; šejtanova usta; tanku liniju u okvirima; isprepletene vezove na šatorima; golim okom vidljivo cvijeće koje iluminator slika samo za vlastiti užitak; oči od višanja na ptičjim figurama od šećera; čarape pastirâ; svanuća što izranjaju iz predajâ, te tijela i rane tisuća, desetaka tisuća ratnika, vladara i ljubavnika. Volim kad me nanose na prizore rata, na kojima se krv rascvjetava kao cvijeće; na kaftan najboljeg među pjesnicima koji s lijepim mladićima u prirodi piju vino i slušaju glazbu, na krila anđelâ, ženske usne, na rane i odsječene glave pogubljenih.

Čujem vas da pitate: Što znači biti neka boja?

Boja je dodir oka, glazba za gluhe, riječ u tami. Budući da desecima tisuća godina prisluškujem govor dušâ, koji se kao huka vjetra prenosi iz knjige u knjigu, iz mjesta u mjesto, kazat ću da moj dodir nalikuje dodiru anđelâ. Jedan se dio mene ovdje obraća vašim očima; on je moja teška strana. Jedan dio mene leti zrakom nošen vašim pogledima; to je moja lakša strana.

Kako sam tek sretna što sam crvena! Gorim; snažna sam; znam da me se zamjećuje; i da mi se ne možete suprotstaviti.

Ne tajim: za mene se suptilnost postiže samo odlučnošću i voljom, a ne slabošću i nemoći. Ističem se. Ne bojim se drugih boja, sjenâ, gužve ili pak samoće. I kako je divno kad plohu koja me iščekuje ispunim svojom pobjedničkom vatrom! Gdje se ja širim, tu svjetlucaju oči, bujaju strasti, dižu se obrve, srce ustrepti. Pogledajte me: kako je samo lijepo živjeti! Promatrajte me: kako je lijepo moći vidjeti! Živjeti znači vidjeti. Pojavljujem se na svakom mjestu. Život počinje sa mnom, sve se okreće meni, vjeruje mi.

Umirite se i poslušajte kako sam postala tako čudesna crvena boja. Jedan majstor koji se razumije u boje svojeručno je u havanu18 dobro izgnječio najprobranije osušene crvene uši, dobavljene iz najtoplijih krajeva Indije; potom izvagao pet drahmi tog praha, jednu drahmu sapunjače i jednu drahmu lotosova korijena. Nalio je tri oke vode u lonac i u njoj prokuhao sapunjaču. Potom je ubacio u vodu lotosov korijen i dobro promiješao. Pustio je to da kuha onoliko vremena za koliko se može popiti dobra kava. I dok je pio kavu, ja sam gorjela od nestrpljenja, kao dijete neposredno pred svoje rođenje. Kad mu je kava razbistrila um i širom otvorila oči, ubacio je u lonac crveni prah i dobro promiješao smjesu jednim od tankih i čistih štapova koje je koristio za tu svrhu. Tad bih morala postati prava crvena boja, ali je moja konzistentnost iznimno važna: vodu ne treba pustiti da previše vrije, ali, dakako, ni premalo. Vrh štapa zamočio je malo u smjesu i palcem je (drugi prsti nikako ne dolaze u obzir) nanio na drugi prst. Oh, kako je lijepo biti crvena boja! Obojila sam mu nokat u crveno a da se nisam, kao voda, razlila po rubovima. Konzistentnost mi je bila dobra, ali sam imala taloga. Spustio je lonac sa štednjaka i procijedio me kroz besprijekorno čistu krpu, te sam postala još čišća. Potom me je stavio na vatru, pustio me da još dvaput proključam i zapjenim se, dodao malo tučene stipse i ostavio da se hladim. Prošlo je nekoliko dana, a ja sam stajala ondje, u loncu, ne miješajući se ni sa čim. Srce mi se cijepalo jer samo tako stojim, premda sam izgarala od želje da budem nanesena na sve stranice, posvuda, na sve što postoji. U toj sam tišini razmišljala što znači biti crvenom bojom.

Nekoć sam u jednom perzijskom gradu slušala razgovor dvojice slijepih iluminatora dok me je šegrt kistom nanosio na šare prekrivača na sedlu konja što ga je jedan od te dvojice majstora bio nacrtao po sjećanju.

»Mi, koji cijeli svoj slikarski život provedemo radeći s ushićenjem i vjerom, te na koncu, naravno, i oslijepimo zbog toga, znamo i prisjećamo se kakva je crvena boja, kakav je to osjećaj«, kazao je onaj koji je nacrtao konja. »Ali, da smo slijepi od rođenja, kako bismo mogli pojmiti što je to crvena boja koju nanosi naš lijepi šegrt?«

»To je dobro pitanje«, rekao je drugi. »Ali, boje se ne mogu poimati, njih treba osjetiti.«

»Objasnite nekomu tko nikad nije iskusio osjećaj crvenog, objasnite mu kakva je to boja, uvaženi majstore.«

»Da je promiješamo vrhom prsta, osjetili bismo je kao nešto između željeza i bakra. Kapnemo li je na dlan, pekla bi nas. Da je liznemo, bila bi jaka kao zasoljeno meso. Kad bismo je stavili u usta, posve bi ih ispunila. Kad bismo je pomirisali, mirisala bi na konja. Da miriše kao cvijet, nalikovala bi kamilici, ne crvenoj ruži.«

U to vrijeme, prije sto deset godina, kad europsko slikarstvo nije bilo realna opasnost koja je očaravala šahove, legendarni su veliki majstori — budući da vjerovahu u svoj stil koliko i u samoga Allaha — smatrali jednom vrstom nepoštovanja i neiskustva to što se europski majstori koriste raznim nijansama crvene boje kakogod: za svaku ranu od mača ili pak za najobičniju čohu, te su se tome smijali. Samo jedan neiskusan, neodlučan i nesavjestan iluminator može se koristiti različitim nijansama crvene da bi oslikao jedan te isti crveni kaftan, govorili su. Ne može se takav izgovarati kako time želi dočarati sjene. Ima samo jedna crvena boja i samo se u nju ima vjerovati.

»Koje značenje ima ta crvena boja?« upita opet majstor koji je po sjećanju bio nacrtao konja.

»Značenje je bojâ da budu pred nama i da ih vidimo«, odgovori mu onaj drugi. »Onome koji ne vidi, nije moguće objasniti što je to crveno.«

»I bogohulnici, heretici i nevjernici, želeći zanijekati Allaha, kažu da se On ne ukazuje«, reče majstor koji je nacrtao konja.

»Premda se On ukazuje onomu koji gleda«, dodade drugi majstor. »Kur'an Časni veli da stoga nikad neće biti jednaki onaj koji vidi i onaj koji ne vidi.«

Lijepi me šegrt lagano nanosio na šare prekrivača na sedlu nacrtana konja. Nanošenje moje vlastite punoće, moje snage i kreposti na crno–bijelu podlogu jednoga lijepog crteža tako je divan osjećaj da od sreće predem dok me na papiru razmazuje kist od mačje dlake. I tako, dok bojim, kao da svijetu kažem: »Budi!«, i kao da svijet doista i biva od moje krvavocrvene boje. I premda to poriče onaj koji ne vidi, ja sam posvuda i na svakome mjestu.

Preveli prof. dr. E. Čaušević i M. Andrić