Živi srednji vijek

Proslov tematskom bloku

Priređujući prije desetak godina manju tematsku cjelinu naslovljenu Novi srednji vijek, s po jednim tekstom Arona aGureviča, Georgesa Dubyja i Paula Zumthora (Treći program Hrvatskog radija 37 Š1992š, str. 169–188), Andrea Zlatar je u uvodu navela Gurevičevu primjedbu kako je srednjovjekovlje donedavno bilo pastorče povijesti a sada je njezino najdraže dijete. Tako se to povijesno međudoba, što prema izvornoj zamisli dijeli antiku od renesanse — nadovezuje na to Zlatar — od neodređenog »srednjeg«, koje nije »ni ovo ni ono«, prometnulo u omiljeno »središnje« razdoblje kojem se već više desetljeća posvećuju najbolje povjesničarske snage. Ostvarila se vjerojatno zakonita sudbina da ono što se pri prvotnoj klasifikaciji previdjelo ili potisnulo na rub u određenom trenutku bude otkriveno kao zanimljivije od ičeg drugog.

Preokret o kojem je riječ nagovijestile su možda, svaka na svom području, već knjige Johana Huizinge, Henrija Pirennea, Henrija Focillona i nekih drugih, ali ga se s najboljim razlozima može vezivati uz prijelomno djelo medijevistike, »izvorište tolikih istraživanja koja iz njega vuku korijenje« (R. Fossier) — knjigu La société féodale Marca Blocha (prvo izd. u dva sveska 1939–1940). U desetljeću koje je slijedilo pojavljivanje te knjige o najužasnijem razdoblju europske povijesti, tijekom kojeg je ubijen i njezin autor, zametnuo se, izgleda, veliki procvat europske medievistike koji će obilježiti povijesnu znanost druge polovice XX. stoljeća. Bibliografska bilanca tog booma gotovo je nepregledna. Prisjetimo se ovdje tek nekih od njezinih vrhunaca i klasika (mahom još neprevedenih na hrvatski): The King's Two Bodies (1957) Ernsta Kantorowicza; Montaillou, village occitan (1975) Emmanuela le Roya Laduriea; Les trois ordres (1978) Georgesa Dubyja; La naissance du Purgatoire (1981) Jacquesa le Goffa... Prema kraju XX. stoljeća golemi pogon medijevalnih istraživanja ne posustaje, ali ipak više nemamo dojam da napreduje tako golemim skokovima, da osvaja nove prostore s prvotnim ushitom. Zlatno doba medijevistike, doba začudnog rasta i bujanja te discipline, smjenjuje tako uglavnom mirnije doba usustavljenja, provjere, revizije, popunjavanja lakuna što su ostale zapostavljene u velikim paradigmatskim studijama.

Izbor istraživačkih radova koji se predstavlja u ovom tematskom bloku i jest izvadak iz te prostrane i razuđene djelatnosti novijih studia mediaevalia. Posrijedi su vrsni, ali u isti mah više tipični negoli iznimni primjeri te djelatnosti, odreda (uz jednu iznimku) objavljeni tijekom posljednje četvrtine XX. stoljeća. Moglo bi se reći da dandanas u stručnim časopisima i zbornicima svake godine izlaze stotine sličnih i podjednako vrsnih priloga. Naš reprezentativni uzorak ipak smo donekle tematski suzili isključivši radove posvećene gospodarskoj ili političkoj povijesti u užem smislu, dajući prednost istraživanju kulturalnih aspekata povijesti — ideja, senzibiliteta, imaginarija i mentaliteta, kao i institucija i struktura utkanih u društveni život. No, nije riječ o teorijskim raspravama; iako nisu lišeni teorijskih implikacija, manje ili više razrađenih, svaki je od prevedenih radova posvećen konkretnom predmetu (osobi, događaju, ideji, motivu, aspektu društvenih odnosa), te je preko konkretnih predložaka i vrela uronjen u specifični univerzum europske srednjovjekovne civilizacije.

Tako Paul Rousset pokušava rekonstruirati, pomoću književnih i historiografskih tekstova, glavna obilježja i ulogu emocionalnosti u društvenom životu zapadnih Europljana do XII. stoljeća. Michel Pastoureau, u svojoj erudiciji iznimno širokog raspona, ocrtava glavne mijene u društvenim uporabama i simboličkim funkcijama bojâ od antike do renesanse. Anne Higgins temeljito raščlanjuje koncepcije vremena u srednjovjekovnih teologa i historiografa, udio cikličkih i linearnih arhetipskih obrazaca u tim koncepcijama, sustave periodizacije povijesnog vremena i transpovijesnu ulogu »figure« u njemu. R. I. Moore prikuplja i razmatra »fragmente intelektualne konstrukcije« pomoću koje su srednjovjekovni crkveni mislioci povezivali krivovjerje i zastrašujuće bolesti kao što je kuga i guba, kao slične i srodne oblike društvene patologije. Richard Kieckhefer, polemizirajući uglavnom s knjigom Valerie Flint o magiji u europskom ranom srednjem vijeku, kompetentno argumentira postojanje osobitog prostora koji magija zauzima unutar srednjovjekovne duhovne kulture, braneći njegov specifičan status od suvremenih antropologijskih pokušaja relativizacije granice između magije i religije. Henri Bresc okuplja razasuta učena i putopisna svjedočanstva o Aleksandriji, razdvajajući legendarne i realne komponente u egzotičnoj i iskrivljenoj slici koja je u zapadnoj Europi zastupala tu islamiziranu starokršćansku metropolu. George T. Beech pomno prebirući izvorne tekstove razotkriva začudnu ali zapravo logičnu situaciju u načinima na koje su suvremenici Vilima Akvitanskog, danas znamenitog začetnika udvorne lirike ili »prvog trubadura«, sačuvali njegovu uspomenu za naredne naraštaje. Walter Prevenier donosi potanku analizu sudskih konzekvencija silovanja jedne udovice u Parizu 1394. i, preko toga, složenih mikrostruktura društvene moći i nemoći u središnjim dijelovima onodobne Francuske. Naposljetku, Gábor Klaniczay vrlo obaviješteno raspravlja o razvojnoj nepravocrtnosti i konfliktnim točkama »procesa civilizacije« na prijelazu iz srednjeg u novi vijek u europskom sklopu, da bi se zatim usredotočio na zanimljive specifičnosti ugarskog dijela tog složenog procesa.

Ukratko, slijedi niz tematski konkretnih uvida i rasprava koje zajedno tvore jednu moguću skicu panorame srednjovjekovne civilizacije kakvu nam, do sve sitnijih potankosti njezine izvorne složenosti, razotkrivaju novija i tekuća medijevistička istraživanja.

Stanko Andrić