Vjetar je kazivao ljubav

Vjetar je kazivao ljubav

Ljubavi su bile zapisane u stihove; ljubavi su stoljećima bile zapisivane u stihove.*

Čitavih se proljeća krici galeba bijahu miješali s talasanjem valova nošenih jugom; lepet krilâ prelazio je u stihove u nedoglednom plavetnilu beskraja.

Galebovi skrivahu naše ljubavne tajne.

Je li to ostalo negdje veoma davno?...

Krenuh tražiti pjesmu: dug je put bio preda mnom, a stajališta bezimena.

Istanbulske noći bez ljubavi bile su noćna tama.

Ali, istanbulske su noći uvijek iščekivale ljubav.

Bila je to pjesma koja nikada nije napisana; kao da su sve ljubavi jedna pjesma, a sve pjesme ljubav.

U tami noći bijah sam, u mojoj je sobi bio beskrajan svemir sna.

Svemir sna obavijao mi je stol.

Počeh pisati pjesmu, dadoh se u nestajanje u rukopisu, u traganje za ljubavi.

Samo, gusta noćna tama koja mi je bila družicom nosila je tvoje ime, ti si bila u vjetru koji je ulazio kroz poluotvoren prozor.

I tako, dah vjetra prelazio je u stihove što su padali na moj stol; bili su to prvi stihovi nikada dosad napisane pjesme.

Nisam dotaknuo bijele listove; na listove čiste kao ljubav, čiste kao moja ljubav, stihovi su sami pisali tebe, pjesmu i ljubav. Počeo sam tražiti tvoje oči, gledajući kroz prozor u mračnu noć, te oči koje nikada nisu bile ljubljene.

Jesu li bile u noći?

Poslije sam pomislio na tvoje nago tijelo, tu nagost koju nisam poznavao; neki je pjesnik zaljubljen u ljubav zapisao kako ljubav počinje sa ženinim tijelom; morao sam potražiti tvoju nagost.

Nago tijelo žene toliko je osjećajno da muškarca natjera na plač; htio sam da to budu moje pjesničke i vječne riječi.

Nisam trebao otvarati prozor; moje bi riječi prhnule u svjetlucave istanbulske noći.

Stihovi su mi slijetali na stol.

Nisam znao jesu li stihovi pisali tebe ili si ti pisala stihove; ili si bila obmana koja se uvijek vraćala na spomen ljubavi — ni to nisam mogao znati.

Noć je bivala sve gušćom; ja sam sve više bivao sam.

Nejasno sam se prisjećao.

Samo sam te jednom držao za ruke; premda nisam siguran da se to ikada dogodilo, znam da sam ti jednom držao ruke.

Nebo je bilo tužne boje istanbulskog predvečerja, mora da je bilo tužne boje.

Premda ne znam je li se to ikada dogodilo, znam da je to bio proljetni dan, vrijeme dodira se završavalo.

Ponovno stihovi; sami su se počeli slagati, u središte moje samoće.

Je li zimski vjetar kazivao tebe, ili si ga ti nosila?

Je li tvoje ime bilo ljubav, ili je ljubav bila ti?

Bio sam toliko sâm da sam sve miješao, a noć je bila tako gusta da je sve mogla obmanuti.

Zima je prelazila u snijeg, u taj sat...

A ja sam tražio tvoje poglede, možda i one poglede koje sam pamtio.

Vjetar je donosio tvoje poglede; zimski je vjetar nosio snijeg, u taj sat...

Pahulje su prilazile tvojim vlažnim usnama.

I ja sam, u taj sat, u svome rukopisu, u svojoj pjesmi, možda i u rukopisu i pjesmi koji su mi se miješali, krenuo na putovanje do tebe.

S radošću koju u srcu skrivah stoljećima, možda i tisuću godina: radošću da bih mogao biti protjeran k ljubavi, k tebi.

Bilo je to putovanje u rukopisu i u pjesmi, pustolovina duga možda i tisuću godina; moje je ime bilo slično putovanju prema tebi.

Je li tvoje ime bilo ljubav?

Čak sam počeo osjećati i žeđ, poput putnika izgubljena u pustinji.

Jer, tvoja je odsutnost bila drugo ime pustinje.

Moju je žeđ mogla ugasiti vlažnost tvojih usana, jedino tvojih usana.

Odjednom rastvorih prozor: zima je donosila pahulje, u taj sat, padale su mi na usne; u gustu bijelu noćnu tamu viknuo sam tvoje ime. Jer, tvoje je ime bilo vladarica pustinje.

Novi su se stihovi, zajedno s pahuljama, kroz otvoren prozor spustili na moje zapise i moju sudbinu.

Jer oboje su — i zapis i sudbina — bili na stolu u koji se preobrazio moj život.

Znaš li da sam sve svoje lijepe ljubavi napisao na svome stolu?

Svi su se ljubavni stihovi spuštali na moj stol, najčešće praćeni noćnom gustom tamom.

Nikada nisam posumnjao u tvoje postojanje, ljubavi.

Ljubavi, stigli smo do kraja i noći, i zapisa, i pjesme.

I snijeg se pretvorio u zimu, suhu zimu.

Ova se pobuna dokopala zadnjih stihova.

Na kraju sam traženu pjesmu, onu nikada napisanu pjesmu, našao zapisanu na stolu, u svome rukopisu i svojoj sudbini.

Ime joj je bilo ljubav.

Jesam li prvo ja ispisao riječi, ili je prije pjesma napisala samu sebe, to ne mogu znati; jedino što znam je da ima već stoljeće, možda i tisućljeće, kako mi dolazi da pišem ljubav.

I sve svoje ljubavne pjesme poklanjam ženama, na početku nekoga novog tisućljeća.

Vjetar je kazivao tebe — a ime ti je ljubav — u gustoj tami noći...

Prevela Marta Andrić