Turska (ne)mogućnost modernizacije

Turska (ne)mogućnost modernizacije

Turska postmodernizacija

Moguće je na mnogo načina definirati pojam moderniteta i modernizacije, što je i učinjeno. No, po meni, modernizaciju prije svega treba definirati polazeći od toga da ona za političko područje zauzima glavnu i temeljnu poziciju te osnovu u procesu socijalizacije. Ako se to učini, vidjet će se da je modernizacija očitovanje u procesu jednog strukturiranja, širenje tog strukturiranja i, na kraju, njegovo dolaženje do dominantnog stanja; to strukturiranje teži napraviti sintezu shvaćanja i mijenjanja lokalnosti i parcijaliteta (koji sebe smatraju/osjećaju cjelinama) izvan/preko njih samih (a unutar svojega vlastitog programa), a možda teži i uništiti ih preobražavajući ih.

Modernizacija se na kraju sastoji od priče o borbi između lokalnoga i univerzalnoga koja se polarizira ili razlikuje već prema tome tko gubi a tko dobiva.

Međutim, ako se ne naglasi, temeljna točka koja bi diskurs što slijedi učinila klimavim jest da su lokalnost i univerzalnost realnosti koje definiraju oni što tvrde da su nastale u ovoj situaciji. Točnije, ne postoje transhistorijska definicija i vjerodostojnost lokalnoga i univerzalnoga, to su relativne situacije koje karakteriziraju jedna drugu. Budući da na taj način ne postoji posve lokalno i posve univerzalno stanje, možemo govoriti o univerzalnosti lokalnoga i lokalnosti univerzalnoga.

Zapravo je tako i bilo. Činjenica da su u jednome povijesnom trenutku lokalne situacije u jednome dijelu svijeta počele bivati svjetske dovela je tu povijest u položaj budućeg programa univerzalne povijesti. Dakle, točnije, tijek cjelokupne svjetske povijesti u dugom razdoblju sastavljen je od lokalnih i međusobno nepovezanih dijelova. Ulaskom jednog od tih dijelova u proces posvjetovljavanja i sebe iznutra i svijeta, počinje se razlikovati lokalno od svjetskoga, a sve preostalo u svijetu postaje lokalno. Nakon što se jednom zaokrene u taj zavoj, nestaje mogućnost povratka starim povijesnim dinamikama.

Unutar spoznaje o intelektualnim zaokretanjima i odstupanjima koje rađa prekomjerno lutanje u toj povijesno–filozofskoj dimenziji, ako se vratim na područje politike (formiranje socijalnosti), u kojoj doista možemo utvrditi činjenicu modernizacije, mogao bih utvrditi dva temeljna tipa modernizacijskog procesa. Prvi od njih je proces u kojem lokalnosti gube prvotna svojstva i izgrađuju cjelinu krećući se, na spontan način, u integracijskom i uniformizacijskom smjeru prema jednom determinirajućem faktoru, bivajući pod njegovim utjecajem/utječući na njega.

Drugi se pak tip očituje u opiranju integracije svim lokalnostima unutar jednog modela, unaprijed zacrtanoga s vrha. Drugi tip nailazi na mnogo više zapreka nego prvi. Dok je u prvom tipu modernizirajući (socijalizirajući) faktor ekonomija, u drugome je to bespolitična politika. Znači, borba za prevlast koju vode istaknuti u jednoj sredini, u kojoj se društvo nije formiralo i koja je ostala parcijalizirana, i svađa oko toga što se društvo ne uzima kao društvo, već kao amalgam proizišao iz zajednica. Ovdje je politika bespolitična jer nije pružila mogućnost da se oblikuje svijest koja stvara političko društvo.

No u oba modela država ima determinirajuću ulogu i zapravo se prva modernizacija pojavljuje u obliku modernizacije države.

Modernizaciju države možemo u neku ruku promatrati i kao osnivanje države. Mislim da je besmisleno stavljati u isti značenjski okvir politički entitet koji se po običaju naziva modernom državom i antičku ili ancien državu, zbog toga što zapravo ne postoji univerzalni oblik antičke ili ancien države i zato što se ta dva tipa u potpunosti razlikuju.

»Ancien« država je privatno vlasništvo i koprena prevučena preko lokalnosti, a ozbiljne kvalitativne razlike između vlasnika polja i vlasnika države nema. Međutim, ono što zovemo«modernom» državom, a po meni je taj atribut za nju nepotreban i netočan, bit će državni i modernizacijski aparat u onoj mjeri u kojoj je fuzionističku inicijativu preuzela skupina ljudi koja je na teritorijalnoj bazi ušla u proces nacionalizacije, iz tog razloga započela i stvarati nacionalno društvo, zbog toga i potaknula proces čišćenja od lokalnosti i zato uznapredovala na putevima politizacije te na kraju počela izgrađivati res publicau, političnu politiku i političko društvo.

Modernizacijsko je, dakle, socijalizacijsko. Izgrađuje li u tom slučaju država društvo i društvo državu, to već samo po sebi zaslužuje naziv modernizacije. I jedna vrlo važna točka koja se ovdje mora naglasiti pod cijenu zagrade: suprotno uvriježenom mišljenju većine i u većini slučajeva, modernizacija se nije dogodila ni spontano ni građanskim putem. Impuls modernizacije dolazi isključivo od države, a društvo se javlja na kraju tog procesa. Dakle besmislica je čekati da se prvo pojavi civilno društvo jer je civiliziranje nemoguće bez modernizacije. Ignoriranje modernizacijske uloge države razlog je zanemarivanju države i održavanju svih njezinih zastarjelih i podjarmljujućih sklopova, a sprečavajući formiranje civilnog društva, takvo je stanje razlog što pojave nastale s atributom civilne zapravo to nisu. U slučaju da se previdi ta osjetljiva točka, aktivnosti modernizacije države su obezvrijeđene kao državničke, a projekt stvaranja«moderne» države, kao najvažniji kanal tog procesa, ne može zaživjeti.

Ako taj prijedlog bude prihvaćen, morat će se prihvatiti unutar borbe za spašavanje države od ancien–nosti. Zapadna povijest tijekom epoha renesanse–reformacije–prosvjetiteljstva može se tumačiti kao prekretnica u kojoj se, zapravo gradeći državu, prolazilo kroz čišćenje od ancien régimea. Englesko kraljevstvo koje su stvorili Normani osobno je vlasništvo normandijskih vojvoda. Takvo stanje nije bilo drugačije ni kod Plantageneta ni kod Stuarta. Tek potkraj razdoblja 1648–1688. mogla se osnovati engleska država i započinje razdoblje od kojeg zemlja pripada Englezima. Prelazak Francuske kao vlasništva Capeta, Valoisa i Burbonaca u Francusku kao domovinu du peuple français nije, naravno, jedno prosječno razdoblje moći, već je obilježje političkog naroda, dakle nastajanja društva.

Da ih ponovno iskoristim, budući da sam ih već uzeo kao primjer, nakon što se jednom osnovala država (što je neki zovu modernom državom) bilo u Engleskoj bilo u Francuskoj, u jednome paralelnom procesu počela je izgrađivati i društvo. Dovoljno je da naglasim samo jednu točku. Ujednačavanje osnovnoškolskog obrazovanja proces je koji ne može težiti ni jednom drugom cilju nego obučavati sunarodnjaka odmah nakon što je stvoreno političko društvo, a samo država može proširiti osnovnoškolsko obrazovanje na cijelu zemlju i ujednačiti ga. To mukotrpno povezivanje dovodi državu u poziciju glavnog aktera modernizacije.

Što se tiče Turske... Naša zemlja i društvo ne moderniziraju se jer otežu s čišćenjem od ancien régimea. U Turskoj se država nije formirala tako da je prekinula s ancien régimeom, već je i dalje održavala i još uvijek održava većinu njegovih refleksa. Glavni razlog tomu (s obzirom na jednu zapadnu zemlju koja se formira na gospodarskim temeljima države) pojavio se unutar mehanizama koji tijekom procesa socijalizacije ljudske zajednice već spremne na to, izgrađuju i društvo i sebe. Dakle, na Zapadu je nastala država. Suprotno tomu, naša je država uvijek nastojala stvoriti društvo na način na koji je postojala te ga je uvela u proces postmodernizacije, a ne modernizacije. Dakle, nije se stvorilo društvo, već neka vrsta konfederacije zajednica od kojih je svaka htjela naglasiti svoju cjelovitost prema vlastitom nahođenju.

Kao što ga označuje i sama riječ nositelj pojma, postmodernizam je stanje koje se pojavilo nakon modernizma te možda kao bit izražava reakciju na modernizam. Samo što u društvu i zemlji koji se nisu uspjeli modernizirati sve ono što se vidi pod plaštom postmodernizma pokazuje na zapravo duboki arhaizam. Točnije, u Turskoj, (etničke i vjerske) reakcije zajednica sklone modernizmu nisu produkt modernih procesa već magmatske erupcije potreba za povoljnostima koje mora da su ostale među dubokim slojevima povijesti.

Koliko god bilo točno da je modernitet pokret sa središtem u državi, toliko je točno i da je materijal koji stvara tu državu nositelja moderniteta i dovodi je u funkcionalno stanje jedan moderni element. Odnosno da unutar epohe renesanse — prosvjetiteljstva nije nastao pojedinac–građanin i da taj pojedinac–građanin nije izgradio republiku s projektom o društvu, država bi bila ostala arhaična.

Drugo temeljno pitanje u Turskoj je kašnjenje pojave pojedinca–građanina. Zbog toga su zajednice samoodređujuće i država u njihovu pogledu ostaje zastarjela. Tada ne možemo govoriti ni o modernitetu ni o postmodernitetu.

Glavni problem u Turskoj pojavljuje se u trenutku kada treba nadići državne, ali prije toga i društvene arhaizme.

Iz Dogu Bati: Türk Toplumu ve Geliŕme Teorisi, s. 8, 1999.

Prevela Barbara Kerovec