Svjetla na rubu grada

Svjetla na rubu grada

Zahvaljujući činjenici da u Baranji početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća nije bilo rodilišta, ja sam, kako se to voli frazom kazati, svjetlo dana ugledao kao tobožnje gradsko dijete — u bolnici uz Dravu, u Osijeku. Kada bih htio biti malo zloban, zasigurno bih napisao kako me ta činjenica nikada nije baš pretjerano fascinirala. Ne, naravno, zbog toga što ne volim grad svojega rođenja, to nikako, nego zato što je, kako bi to rekla jedna stara grčka mudrost, svako mjesto podjednako prikladno ili neprikladno za dobiti taj strašni, bezuvjetni, uvijek tuđi poklon — život, s tim užasnim ljudskim znanjem o vlastitoj prolaznosti i smrtnosti. Biti ništa, ne biti rođen, prisjetimo se, rekao je mudri Silen jednom davno pretjerano znatiželjnomu antičkome kralju Midi, nad svako se izdiže dobro...

Bilo kako bilo, ja sam rođen sredinom jednoga snježnoga panonskog ožujka, negdje oko jedan sat poslije podne. Ne znam ima li ta činjenica ikakve veze sa satom mojega rođenja, ali oduvijek mi se, i danas kao i u djetinjstvu, u to doba dana upravo žudno i silno spava. U to vrijeme teškom mukom pridržavam glavu ponad radnoga stola, kao da mi na očne kapke u jednoj jedinoj sekundi slijeće stotinu dobrostivih, nevidljivih kukaca ili pak netko toplim pijeskom zatrpava iznenada umorne zjene, pokušavajući me valjda zakratko vratiti u doba i stanje kada sam bio ono što danas nikako ne mogu — to veliko, sanjivo ništa...

Osijeka se, zapravo, prvi put jasno sjećam iz dječačkoga doba, one također zimske noći kada sam prvi put u njemu prespavao sam, bez roditelja ili ikoga svojega u blizini. U onoj istoj bolnici, tek kojih pedesetak metara podalje od rodilišta, na zaraznome odjelu, gdje sam tada preležao neki blaži oblik meningitisa. Meningitis je, inače, u našoj obitelji bila riječ ozbiljenja najgorega straha i užasa. Jedna doista prekrasna sestrična moje majke umrla je od te bolesti početkom pedesetih. Još kao dijete, dok sam s roditeljima pohodio malo seosko groblje u Branjinu Vrhu, često smo, nakon pogreba i uvijek na Dan mrtvih, upravo kraj njezina groba znali u voštanoj svjetlosti sumraka ostajati bolnije, duže i tiše nego kod drugih minulih, gledajući u mirne i dobre oči te šesnaestogodišnje djevojčice od koje je ostala tek sličica u mramornome okviru na nadgrobnome spomeniku. Koju je smrt, posve iznenada, izabrala baš na pragu djevojaštva.

Sjedio sam te noći umotan u debele deke na stražnjem sjedalu susjedova FIATA, moja je majka neutješno jecala strahujući od najgorega, uzaludno pokušavajući sakriti strah iznenadnim valovima optimizma i vjere u socijalističko zdravstvo, dok ju je otac tješio pričom o antibioticima koji bi, da ih je na vrijeme dobila i njezina sestrična Ankica, zasigurno spasili i njezin mladi život.

I onda je, na kraju puta, odmah nakon što smo automobilom prešli dravski most, pred mojim očima za trenutak zasjalo to nešto pomalo nestvarno, ta žuta osječka gradska noćna neonska svjetlost velikoga raskrižja na Kleinovoj, prije koga smo Hutlerovom skrenuli u obližnju bolnicu. Ljepota te kratkotrajne svjetlosti prosuta po gradskome asfaltu te davne zimske noći sadržavala je u sebi, sjećam se toga kao danas, nešto tako čarobno, nešto tako, zapravo, utješno i gostoprimljivo, čak i za jednoga dječaka koji će prvi put zaspati, ne baš bezazleno bolestan, izvan roditeljske kuće u baranjskome selu. Očaran pitomom blagošću te svjetlosti ponašao sam se, te noći na rastanku, kao i svih mjesec i pol dana kasnijega liječenja, doista hrabro. Na oduševljenje svojega oca i majke koju je činjenica da bez suza ostajem u toj strašnoj bolnici, na tome strašnome odjelu, nekako smirila i ohrabrila u vjeri da se sa mnom, ipak, neće dogoditi isto što i s djevojčicom koju je tako silno voljela i s kojom je podijelila jedno teško i posve mukotrpno djetinjstvo...

Kada bih htio odavati svoje prave tajne, otkrio bih vam i to kako sam uvijek poslije, u tisuću i jednoj osječkoj neprospavanoj noći, trag te davne svjetlosti tražio često i svugdje — na gradskome asfaltu, po praznim noćnim ulicama Retfale i Juga II, u kolodvorskoj čekaonici, na dnu čaše iznad i ispod kafićkih šankova, pri kraju gotovo svake zadnje cigarete u jutra kada sve blijedi i gradu se vraća izgled jeftine stvarnosti i konačno u mnogim, mnogim očima.

Kada ga nisam našao, bio je to sasvim pouzdan znak kako mi je, zakratko ili zadugo, vrijeme nekamo otići... No nikada ne daleko, nego tek možda sjesti uz Dravu, na praznu klupu šetališta.

To da je život nešto poput rijeke, to da teče i prolazi, najotrcanija je fraza koliko spomenarske, a ponekad i puno ambicioznije literature. Ja sam tako snatreći uz Dravu sjedio tek nekoliko puta. I uvijek se čudio, ne tome što vrijeme, kao i rijeka, teče i prolazi, jer sam to shvatio još kao dijete, gledajući u oči Ankice, tako bolno pune nekoga nevjerojatnoga povjerenja u sve što je u životu zasigurno čeka, nego tome što nešto tako silno, veliko i moćno kao Drava kod Osijeka, prolazi kraj njega tako bešumno. Ipak, i danas ponešto od te svjetlosti ponekad vidim s desetoga kata jednog osječkoga nebodera, u prozorima stanova posve nepoznatih ljudi, s večeri, kada noć stiže sa svojom purpurnom legijom, kako bi to rekao jedan veliki, veliki pjesnik. Ili, u očima mojih prijatelja u kojima je te svjetlosti ostalo dostatno za cijeli jedan život. Pa makar on kraj mene i prošao i danas odveć često prolazi onako bezglasno kao što to kraj Osijeka protječe Drava.