Sve što nismo uspjeli europeizirati

Sve što nismo uspjeli europeizirati

Pokušaj da se kaže nešto o suvremenoj turskoj književnosti, koja je kod nas gotovo posve nepoznata, obeshrabrujuće je težak zadatak. Dodatna je zanimljiva, ali otežavajuća okolnost i to što nas — kada književnosti dodamo atribut turska — prve asocijacije nerijetko poput vremeplova povedu unatrag, oživljujući nam pred očima slikovite prizore čadorja i vojski, dašak atmosfere čeznutljivih sevdalinki i mnoge druge nezaboravljene odraze naše višestoljetne veze s Turcima Osmanlijama. Moglo bi se, dakle, reći da je naša percepcija toga pojma — uvjetovana povijesnim razvojem — uspjela očuvati okamenjeni oblik nastao prije nekoliko stoljeća, karakterističan i za mnoga druga područja života.

No, turska je književnost, kao i svaka druga, suočena s pitanjima kulturne i društvene realnosti ostvarila izraz kojim, ne izgubivši na literarnoj vrijednosti, odražava duh svojega vremena. Njezina je uloga kroz sva razdoblja njezina razvoja, pa tako i danas, usporediva s golemim zrcalom koje precizno odražava projekciju društva. Književne vrste poput romana, pripovijetke, poezije, memoara, eseja i drame ne mogu se zadržati samo u granicama teksta: s druge se strane snažno osjećaju izvori kojima su se pisci nadahnuli, kultura kojom se napajaju i povijesno zaleđe. Na taj se način književnost, po svojoj živoj i dinamičnoj strukturi, može predočiti i kao arheologija društva.

Prvi značajan sloj turske književnosti razdoblje je koje se odvijalo usporedo s osnutkom, vrhuncima i vremenom stagnacije Osmanskog Carstva, sve do 19. stoljeća. Književnost toga doba, tzv. divanska, razvijala se vezana uz sultanske i bogataške dvorove. Njezina je osobitost bio jezik, teško razumljiv amalgam turskog, arapskog i perzijskog jezika, triju jezika iz triju posve različitih jezičnih porodica. U razvoju oblika uzor joj je bila tradicija perzijskog pjesništva. Istodobno je izvan Dvora, u narodu, cvjetala bogata narodna književnost, spjevana na turskom jeziku, te sufijska književnost koju su njegovali mistični redovi.

Kada su se potkraj 18. st. javili prvi zapadnjački obrazovani intelektualci, europski utjecaj počeo je nezaustavljivo prodirati u sva područja. U 19. stoljeću, stoljeću reformi, divanska književnost nije više bila u stanju odgovarati zahtjevima vremena; s otvaranjem sveučilišta prihvaćaju se i novi pripovjedački oblici sa Zapada, javljaju se prvi prijevodi europske, posebice francuske, književnosti, a jezik se počinje pojednostavljivati i približavati govornomu.

U 20. stoljeću turska je književnost prošla nacionalističko i republikansko razdoblje, obrazujući se kao društveno angažirana, realistična književnost. Romani i kratke priče najčešće se oslanjaju na socijalne teme: promjenu društvene strukture i mjesto pojedinca unutar nje te, vrlo često, život nižih slojeva, i u urbanim i u ruralnim sredinama.

Osnovna problematika turske književnosti danas se okuplja oko pitanjâ još intenzivnijeg pozapadnjenja i modernizacije, pitanjâ kulture, identiteta i tradicije te problema jezika. Iako su te rasprave produktivne, često su prikliještene političkim perspektivama i ideološkim pogledima. O književnosti se nerijetko razmišlja kao o produktu politike. Jedno je od glavnih pitanja ono do koje je mjere pisac suvremen, a do koje je ostao odan tradiciji. Tijekom razdobljâ, koja su se odvijala paralelno s političkim tijekovima, neki su pisci bili zanimljivi, a neki zaboravljeni. Tako je moguće da se jedan pisac kao što je Ahmed Hamdi Tanpinar danas (nakon 40 godina!), otkriva na različite načine.

Jednako je tako i sa suvremenim piscima. Dok, primjerice, Orhana Pamuka, trenutno najpoznatijeg i najkontroverznijeg turskog pisca, mnogi smatraju smetnjom državnoj ideologiji, a njegovo promišljanje odnosa Istoka i Zapada doživljavaju kao profaniranje tradicije, drugi — osobito mlađi naraštaji — njegov neupadljiv oblik pobune drže veoma privlačnim. On sâm okruženje u kojem djeluje kao književnik opisuje sljedećim riječima: »Ono što imamo u posljednjih dvadeset godina u Turskoj je, zapravo, neka vrsta kondenziranog vremena od posljednjih dvije stotine godina — zemlja se pokušava dovesti u stanje duha Zapada putem vlada, odnosno armije. Narod nikad nije oduševljen time jer osjeća da se time narušava njegova kultura. U posljednjih dvadeset godina imamo velik problem demokratizacije. Armijski vrh nekako previše gura stvari s jedne strane, tako da se s druge javljaju religijski fundamentalisti. Treća stvar koja pritišće Tursku je, naravno, turski nacionalizam.«

Drugi aspekt problematičnoga vanjskog utjecaja na književnost nastavak je »pokroviteljske« kulture i u današnjoj književnosti. Reklamne kampanje, rekordne prodaje, dani za autograme, kiše raznoraznih nagrada, unakrsno komplimentiranje i oligarhijske vodeće skupine, umjesto živosti koju na prvi pogled daju književnom izrazu, nameću mu stanje depresivnog mrtvila.

Pitanje koje se danas neizbježivo postavlja u književnim krugovima jest i izgradnja sposobnosti da se osjete i dožive književni tragovi drugih razdoblja i mogućnosti da se, ostavivši po strani državna pitanja, porazgovara o kulturnim aspektima vlastitoga jezika.

Ovaj je prijevodni blok zamišljen kao prvi korak prema upoznavanju našega čitateljstva s jednom velikom književnošću koja to svakako zaslužuje. Pri izboru tekstova, njihovom smo raznolikošću htjeli postići da letimičan pogled na nju bude što obuhvatniji. Blok je uredila Marta Andrić.

Sigurno je da priča nije završila, no još se uvijek raspravlja gdje je i kada započela. Duga je to priča, mjestimično veličanstvena, u pojedinim trenucima puna humora, a katkad čak i priča koja miriše na krv. Govorim o našoj priči »Europeizaciji«.

Nema sumnje da nismo na mjestu na kojem smo započeli. Nema sumnje da smo prošli dugačak dio puta prema slavnom, mutnom cilju što se zove »Zapad«. Prošli smo kroz skučene politike, šetali rubovima provalija, borili se, mučili. Valjano smo se europeizirali. Postali smo prilično slični zapadnjaku kojega smo omalovažavali nazivajući ga »strancem nevjernikom«. Preuzeli smo »znanost« Zapada, uzeli smo njegovu filozofiju, koristili se njegovom tehnologijom. Obukli se poput njega, preuzeli njegove manire. U svijetu koji se globalizira i pretvara u maleno selo, počeli smo na Zapad gledati kao na susjeda što živi u susjednom stanu. Toliko smo se približili suvremenoj civilizacijskoj razini da samo što ju ne dotaknemo. Hodamo tim putem uporno i tvrdoglavo. Naš je ideal Europska unija: tjeraju nas s vrata, a mi se pokušavamo uvući kroz dimnjak.

Nemoguće je ne odati priznanje tom naporu, toj upornosti. To je priča koja zasljepljuje, pobuđuje divljenje. Prisjetimo se onih dana kada je Atatürk, koji je u jednom trenutku stvorio Republiku, mašući panamskim šeširom u ruci, rekao: »Gospodo, ovo zovu šeširom...«

Što je još ostalo što nismo uspjeli europeizirati? Zar ne živimo u laičkoj zemlji, s pravnim normama koje smo preuzeli sa Zapada, crpeći i djelujući po načelu »što postoji na Zapadu, postoji i kod nas«?

Ne prolazimo li kroz potpuno zapadnjačko obrazovanje usvajajući suvremene nazore? Postoje sitni detalji: točno je da ne pratimo i ne prisustvujemo dovoljno koncertima klasične zapadne glazbe, operama i baletima. Ali zato uopće ne zaostajemo u mnogo modernijim, mnogo zapadnjačkijim vrstama glazbe, rocku, heavy metalu i popu. Imamo poduzetnike i kapitaliste koji razmišljaju poput zapadnjaka. Imamo banke, ne, institucije, čak i burzu imamo. Tom smo krivnjom, tom zaslugom, na jednoj naprednijoj točki. Statistike o razvodu i razmjeru korištenja opojnih sredstava brzo se europeiziraju.

Slika kao da je besprijekorna, savršeno blizu. Ali postoje neke stvari koje tjeraju da kažemo »ne ide«, ulijevaju nemir. Za neke su to sitni detalji, za neke možda uopće ne postoje. Mene uznemiruju, narod to možda ne može objasniti, ali dijelimo isti nemir. Ono što nismo mogli europeizirati, što nam nikako nije pošlo za rukom, što nismo uspjeli jest:

Naša demokracija.

Ne možemo europeizirati naš politički sustav. Ne možemo ga uklopiti u zapadne norme i tradicije. Zašto?

Potražimo odgovor na to pitanje.

Turska modernizacija

Imamo jednu avanturu dostojnu imena »turska modernizacija«, koja objašnjava nama svojstven identitet i nama svojstvene društveno–političke procese.

Mislim da je to jedna zasljepljujuća, blistava avantura koja se kreće između Straha i Želje. Jedno društvo koje se ukorijenilo na mostu između Istoka i Zapada. Ni sasvim zapadno, ni sasvim istočno. Jedno društvo koje je provelo stoljeća u bliskim odnosima sa Zapadom, čak obuhvaćajući Zapad i Bizant, odnosno Istočno Rimsko Carstvo, i prateći izbliza Zapad za vrijeme i nakon njegove renesanse. Geografija koja je u razdobljima uspona u svome glavnome gradu zajedno sa svojom Perom i Levantincima pružala utočište Zapadu. Bilo je nemoguće da to društvo ostane izvan događaja koji su uništili svijet, kao što su ostala druga izvanzapadna društva. Kada je Zapad postajao Zapadom, ono je bilo upraviteljem jednog od nekoliko kolosalnih svjetskih carstava. Ne bi moglo pristati na sudbinu da se preda nadmoći Zapada i njegovoj hegemoniji. Moralo je preokrenuti smjer aktivnosti poduzimanih protiv njega, suprotstaviti se i povijesti ako je potrebno, ali zasigurno se moralo promijeniti. Jer, u rukama je imalo državu, a mogućnost da živi bez države nije postojala.

Promijenilo se svjesnim naporima. Preobrazilo je i svoju državu i sebe. Ako se osvrnemo na 19. stoljeće, na Republiku i na mjesto na kojem smo sada, moramo priznati da su ti napori bili uspješni.

Da bi se shvatila ta avantura, nikada se ne bi smjelo zaboraviti da se to iskustvo ostvarilo pod okriljem države i njezinim naporima. To je iskustvo doista jedno sjajno iskustvo. No istodobno je u tom iskustvu skriven i odgovor na pitanje »zašto se naša demokracija nije europeizirala«.

Odgovor na to pitanje potražimo pogledavši izbliza to paradoksalno lice modernizacijske avanture.

Društvom se upravlja

Osmanlije su, naprežući do krajnjih granica ograničene mogućnosti vremena, osnovali centraliziranu državu. Centar nije imao suparnika i vjerojatno je prema suparnicima bio nemilosrdan.

Centralizam je donio i jednu neizbježivost: Država je morala preuzeti kontrolu nad sveukupnošću društva, u svojoj strukturi držati sve društvene institucije i posjedovati instrumente kojima će voditi društvo i upravljati njime. Naš povjesničar ekonomije Mehmet Genç pokazuje nam te instrumente razvijene unutar jedne djelotvorne cjeline, na području ekonomije.2

Država je vodila brigu o strogo vođenim intervencijama u proizvodnji i potrošnji, o postojanosti društvene ravnoteže i povećanju prihoda u državnoj blagajni.

Vođenje brige oko tih načela i njihovo ostvarivanje ne samo da je bilo prijeko potrebno, već je i jačalo razlog postojanja države.

Kada se osvrnemo na društvenu hijerarhiju i kritične institucije koje su djelovale u funkciji društva, primjećuje se da su sve regulacije napravljene na način koji državi povećava mogućnost kontrole i intervencije. Nacionalni sustav koji odražava državno načelo da svaku vjersku grupu organizira u obliku zajednice, osigurava djelotvorna sredstva kontrole koja hijerarhijski završavaju u državi. Činjenicu da država u potpunosti obuhvaća vjeru, u društvenom je pogledu potrebno shvatiti kao preobrazbu strateških institucija u politički instrument.

Gubeći na bojnim poljima i osjećajući stvarnu nadmoć Zapada, osmanska je država shvatila da mora učiniti dvije stvari:

Da mora preobraziti kako državni aparat tako i društvo u potpunosti i prilagoditi ih standardima koji su uzdignuli Zapad. Država je bila cjelina koja je obuhvaćala i društvo. Potreba za promjenom u jednom polju morala je promijeniti cjelinu.

Centralna vojska, materijalne mogućnosti koje bi financirale tu vojsku, proizvođačka ekonomija koja bi osigurala te materijalne mogućnosti i društvo koje bi ostvarilo tu ekonomiju. Regulacije na pravnom, sudstvenom, birokratskom i obrazovnom području koje bi trebale iznova stvoriti centralizam po standardima koje je Zapad učinio univerzalnima.

Prisjetimo se misli o »pravosudnoj kancelariji«, koja, vežući dio za dio u jednoj smislenoj cjelini, montira centraliziranu državnu instituciju. »Pravda je potrebna za poboljšanje svijeta. Svijet je vrt čiji je zid država. Ono što uređuje državu jest šerijat.3 Zaštitnik šerijata može biti samo vladar. Vladara ne može maknuti nitko osim vojske. Vojsku skuplja imetak. Imetak skupljaju podanici. Onaj tko podanike čini robovima je vladar, a njemu pripada pravda. »Ta misao, kredo osmanskih državnika, praktična je i dosljedna. Vežući ustavnost i razlog postojanja države uz pravdu, ona unutar jedne cjeline smješta vojsku, pravo, ekonomiju i društvo kao područja koja postoje jedna zbog drugih.

Kada je započeo uspon nadmoći Zapada i njegove modernizacije, nije preostalo ništa drugo nego da se pomakne montaža tih dijelova. Taj nerazrađeni kolut iznova će se pustiti u pogon.

Perspektiva koju modernizacija nije promijenila je sljedeća:

Društvom se upravlja.

Zadaća je državnika upravljati društvom. Društvo je mnoštvo objekata. Ti objekti se dovode u red stvarajući jednu zdravu cjelinu. Država liječničkom preciznošću prati simptome i poduzima mjere.

Na taj će se način moderne institucije uvesti montažom koja bi trebala iznova stvoriti upravljanje društvom.

»Politička nauka«

Država je selektivna dok se modernizira. Izbor nije proizvoljan, već se obavlja u skladu s potrebama. Takve su i institucije koje je odabrao i pokazao Ebubekir Ratip Efendi koji je 1792. godine u službi veleposlanika otišao u Austriju. Takva je i »politička nauka« što ju je Ratip Efendi otkrio, proučavajući institucije i nazore koji su Austriju učinili moćnom. Ratip Efendi govori o sredstvima koja omogućuju upravljanje narodom.

Radeći na povećanju stanja u državnoj blagajni i na smanjenju troškova, Austrija se trudi promijeniti raspoloženje naroda potičući ga na izbjegavanje rasipništva i na proizvodnju. »Dakle, od prije nekog vremena u zemljama Europe bavili su se izradom i provedbom glasovite znanosti po imenu politika kako bi na jedan nov način koji rasvjetljuje, uzdižući proizvodne navike i zaokupljajući razum i duh rashodima i proizvodnjom, natjerali narod da se navikama odrekne položaja na koji je naviknuo i osobinâ koje su mu bile bliske.«4

Ratip Efendi govori kako je ta »znanost« bila jako dobro prihvaćena na svim razinama, od lidera do naroda, i da su o toj temi napisane brojne njige. I opisuje: »Opća definicija političke snanosti sastoji se od toga da svaki pojedinac dobije dozvolu koju traži da bi ostvario dobit, cijenu i vrijednost koju očekuje (radi ostvarivanja prava na količinu proizvodnje i radi sposobnosti), te podržavanje priklanjanja i razlučivanja na pravedan i nepristran način i u skladu s istinom i pravdom u svim radnjama i u svakoj situaciji i okolnostima, i promišljanje, planiranje i zalaganje.«5

Ono što je Ratip Efendi vidio, točnije, odabrao u mentalitetu javnog upravljanja austrijskoga kameralizma jest pravda. Prema društvu će se odnositi pravedno, a društvo će proizvoditi više. Samo, ima tu u velikoj mjeri još nečega: pustiti ljude da nesmetano ostvaruju svoje prihode. U upotrebu ulazi jedan »pravosudnoj kancelariji« stran element: Nezavisnost.

Prijedlozi koje je Ratip Efendi izvukao iz onoga što je vidio u Beču i iz svojih opažanja, stvorit će pozadinu plana programa koji je provodio Selim II. Formiranje klase Trgovaca blagostanja kako bi se osnažila ekonomija, odnosno stvaranje poduzetničke snage, primjer je odraza toga kameralističkog nazora.

Osnove koje postavlja Tanzimatski6 ferman7 projekt su društvene promjene započete tako da se crpila snaga iz te tradicije. Logika je ista. Narod će znati da je pravedno vođen, bit će siguran za svoj život, svoj imutak i svoje dostojanstvo, i proizvodit će i obogaćivati zemlju radeći, s povjerenjem u državu koja mu sve to osigurava. Država će jačati uz pomoć tog bogatstva.

Jedan oprečan dio unutar cjelovitosti fermana pokazuje nam taj pristup čisto i transparentno, u najvećoj mogućoj mjeri. U to se ubrajaju »osnovni elementi« »novih zakona« o kojima se govori odmah nakon »uvodnog dijela« fermana. To su temeljna ljudska prava za koja znamo. U spomenutom dijelu objašnjava se zbog čega se toliko brižno zaustavlja na tim osnovama: Čovjek koji osjeti da su mu ugroženi život, dostojanstvo i čast, čak ako po prirodi i nije loš, može se odvažiti na aktivnosti štetne za državu i domovinu. Međutim, ako su zajamčena ta prava, ne skreće s pravog puta i ne razmišlja ni o čemu osim da služi svojoj državi i svojoj naciji. Ako pak sigurnost imovine ne postoji, nitko se ne oduševljava svojom državom i nacijom niti se brine o »stvaranju dobara«. Ako je sigurnost imovine zajamčena, trudit će se oko svog posla i svog usavršavanja. Takvo stanje povećava »entuzijazam prema državi i naciji i ljubav prema domovini«. Iz tih razloga, vladar govori kako je šerijat dao kao neophodnu »potpunu sigurnost« svim zaštićenim podanicima osmanskih zemalja.

Logika je dosljedna i u skladu s tradicijom. Za više državne prihode, društvu se daju prava i sigurnost.

Društvo ne može upravljati

Na ovome svijetu nema ni najmanjeg mjestašca na kojem bi društvo moglo upravljati samim sobom. S druge strane, njegova država smišlja toliko korisnih stvari za društvo i toliko želi njegovu dobrobit da to uklanja potrebu društva da samo sobom upravlja. Društvom se upravlja, i to dobrano upravlja. Država je pravedna. Ako je tako, i ako se računa da bi upravljanje društva samim sobom unijelo neizbježiv kaos i nesigurnost, nužno je reći da »nema potrebe« da se o tome uopće i razmišlja.

To nam je naslijeđe ostavila tradicija koja sva područja drži pod kontrolom, koja je centralistička i koja nepristajanje na podjelu moći smatra cjelovitošću.

Društvo ne može biti suparnik državi. Ne može prijeći na mjesto države i početi upravljati. Demokracija ne može stasati rame uz rame s velikodušnom, neodoljivom, samilosnom i milostivom državom.

Linija prijeloma

Forme se mijenjaju, a bit ostaje ista. Parlament koji je poveo Oslobodilački rat i stvorio Republiku, sustavom parlamentarne vlasti prihvatio je načelo o jedinstvu snaga kao formu potrebnu za koncentraciju moći protiv suparničke istanbulske vlade. Suprotno tomu, priklanjanje Ustava 61. načelu razdvajanja snaga težilo je ograničavanju narodne hegemonije u državnu korist.

Forme i instrumenti se mijenjaju. Ali načelo upravljanja ostaje isto: narod ne može upravljati, njime se upravlja.

Ta tradicija traje i danas u svojoj punoj snazi. Naše načelo upravljanja se, unatoč tolikim našim europeizacijskim avanturama, nije uspjelo europeizirati.

Država nam je stopostotno statična i zastarjela. Ukratko, izvan je svojega vremena. Daleko je od suvremene civilizacijske razine.

Vladari i odgovorni naše države s vremenom su se izmjenjivali unutar te tradicije. Prije Tanzimata vojničko roblje,8 zajedno s Tanzimatom diplomati, od 1871. građanska klasa, nakon 1908. vojska.

Danas bogatija oligarhijska država nastavlja po načelu: »Čini se da posjeduje vlastito vlasništvo. Samo, društvo ne upravlja, njime se upravlja.«

Izgubivši prostor gdje je to načelo nastalo i u kojem je čuvalo svoju dosljednost, provodi zakonitost načela. Govorim o misiji pravde. Izgubivši atribut »pravedna«, država nastavlja svoju upravljačku funkciju. Raste broj područja njezine djelatnosti i raste broj problema koje pravosuđe mora riješiti. U svijetu koji smo europeizirali osjeća se potreba za mnogo više pravosuđa. Država pak sužava i ograničava pravosuđe kako bi provodila načelo »društvom se upravlja«. Udaljava se od pravde kako bi odbila zahtjev i pravo naroda na upravljanje.

Da bismo našu demokraciju koju nismo uspjeli europeizirati podignuli do zapadnjačkih standarda, i da bi naša država mogla dostići harmoniju, moramo je zaogrnuti demokracijom.

Inače će »suvremena civilizacijska razina« ostati neispunjena iluzija.

Iz Dogu Bati: Dogu ne Bati ne, s. 2, 1998.

Prevela Barbara Kerovec