Suvremeni pogledi na Vilima Trubadura, devetog vojvodu Akvitanije (1086–1126)

Suvremeni pogledi na Vilima Trubadura, devetog vojvodu Akvitanije (1086–1126)

Ugled Vilima Trubadura, devetog vojvode Akvitanije i sedmog grofa od Poitiersa (1086–1126), posljednjih je godina dosegnuo dojmljive razmjere, posebice među književnim povjesničarima. Golem i sveudilj rastući opseg proučavanja njegove poezije u posljednjih stotinu godina ojačao je uvjerenje tih znanstvenika da je Vilim, čijih su jedanaest pjesama na temu žena, ljubavi i seksa najstarije poznate takve pjesme nastale u Europi na pučkom jeziku, jedan od osnivača književnosti dvorske ljubavi i jedna od najvažnijih ličnosti u povijesti europske književnosti. Nadalje, smatraju ga nesvakidašnjim primjerom novog tipa Europljana onoga vremena, drskim, antiklerikalnim materijalistom, strastvenim pobornikom seksualnog oslobođenja, koji se s prezirom izrugivao konvencijama svoga vremena. U napasti smo da pretpostavimo da je Vilim uživao istovrsnu slavu i glas u svom vremenu, ali to, koliko ja znam, na temelju ondašnjih izvora nije vidljivo. 1903. godine povjesničar Alfred Richard, a 1940. godine književni povjesničar R. Bezzola prikupili su nekoliko ranih svjedočanstava o grofu, ali su obojica bili prije svega zainteresirani za njega kao osobu, a ne za mišljenja njegovih suvremenika o njemu.1 Štoviše, nijedan od njih nije se potrudio svestrano pročešljati te izvore: svaki od njih je odabrao samo one izjave koje su potkrepljivale njegove vlastite koncepte o Vilimovoj osobi i karakteru. Kao rezultat toga previdjeli su ili se nisu obazirali na velik broj važnih, relevantnih dokumenata. Također, niti jedan od njih nije uočio razliku između izvještaja koji datiraju iz njegova vremena i kasnijih izvještaja, ili pak između lokalnih promatrača i onih koji su živjeli u udaljenijim krajevima; odnosno, njihov cilj nije bio odrediti gdje su rani autori došli do svojih informacija ili ispitati njihovu točnost. Moj je cilj ovdje, rabio taj posljednji pristup, otkriti neke zanimljive činjenice i pretpostavke o Vilimovu ugledu u njegovom vremenu. Moje zanimanje za ovo pitanje dio je mog trenutačnog istraživačkog rada na biografiji Vilima IX, što je opet dio prozopografije vladajuće elite u sjevernoj Akvitaniji oko 1100. godine. Zbog goleme količine novijih istraživanja o Vilimu IX, u korisnost još jedne njegove biografije može se sumnjati, ali gotovo svi članci i knjige (posljednja je izdana u Sjedinjenim Državama 1982. godine) djela su književnih povjesničara koji su analizirali pjesme, i ono što iznenađuje jest činjenica da zapravo, za razliku od književne, nešto poput adekvatne povijesne biografije ne postoji.2 Richardovo poglavlje u knjizi iz 1903. o povijesti grofova od Poitoua jedina je biografija koja se pokušava baviti čitavim grofovim životom i karijerom.3 Tri su znanstvenika novijeg vremena, R. Bezzola (1940), Amerikanac James Cate (1943) i François Villard (1973) cijeloj slici dodali bitne elemente, ali svaki od njih zanimao se samo za neko razdoblje ili događaj u grofovom životu.4 Nepostojanje kvalitetnih znanstvenih izdanja originalnih izvora bili su razlog tome da je Richardovo istraživanje bilo necjelovito i često nekritičko. Nitko dosad još nije objavio čak ni popis poveljâ koje je Vilim izdao ili dokumenata koji ga spominju, o samim dokumentima da se i ne govori. Nitko dosad još nije izradio grofovo rodoslovlje ili sastavio itinerarij njegovih kretanja. Također, ne postoje ni popisi ljudi s kojima se družio ili koje je poznavao. Osim toga, nema čak nikakve cjelovite ocjene važnosti Vilima kao političke ličnosti svoga vremena. U posljednjih osamdeset godina književni i ostali povjesničari su jednostavno posudili koju god su informaciju htjeli o Vilimu od Richarda, kojeg su smatrali svojim autoritetom, a da pritom očito nisu bili svjesni toga koliko je njegov rad necjelovit i provizoran.

Povelje, narativni prikazi, pisma, samostanski nekrolozi, dokumenti koji gotovo svi potječu iz raznih samostana i od kojih neki nisu ni objavljeni niti poznati, autentični su izvori za ovo proučavanje. Budući da se ovaj rad bavi pitanjem što su drugi mislili o Vilimu, njegove pjesme nisu nam od velike koristi. Ali, uzgred, treba napomenuti da se i pripisivanje glasovitih pjesama Vilimu IX. temelji tek na neizravnim dokazima i ne može se uzeti zdravo za gotovo. Na deset sačuvanih rukopisa pjesama, koji datiraju s kraja XIII. i početka XIV. stoljeća, jednostavno je navedeno ime grofa od Poitiersa kao njihovog autora; niti na jednom od njih nije točno navedeno o kojem se grofu radi.5 Isto vrijedi i za drugi poznati izvor, Živote trubadura, s kraja XIII. stoljeća.6

Traganje za suvremenim pogledima na grofa Vilima usredotočuje se, naravno, prije svega na izvore koji potječu iz njegovog vlastitog grada i grofovije i iz vremena u kojem je živio. Pregledavanjem tih izvora otkriveno je mnoštvo zanimljivih podataka. Prije svega, njegovi suvremenici nisu imali mnogo toga za reći o njegovom životu i karijeri. Brojni samostanski pisari svoje su povelje datirali podacima o vladavini kralja, vojvode Akvitanije, lokalnog biskupa, itd., i pritom su često spominjali Vilima, ali gotovo nikada nisu o njemu zapisali ništa osim imena. Izuzetak se dogodio u opatiji Saint–Maixent, gdje se u spisima nekoliko puta upućivalo na njegovo sudjelovanje u lokalnim ratovima, ali ni oni nisu sadržavali nikakvu prosudbu o njegovoj ulozi u navedenim sukobima.7 Prema posljednjem znanstvenom izdanju iz 1979. godine, kroniku iz Saint–Maixenta napisao je poslije 1126. godine redovnik iz te opatije, koja se nalazi trideset milja od grofove prijestolnice Poitiersa, i sigurno je daleko najtemeljitiji narativni izvor iz tog vremena. U toj kronici također manjkaju pojedinosti o Vilimu IX.8 Njezine svakogodišnje ljetopisne zabilješke imaju veliku vrijednost za povijest pokrajine Poitou u to doba, donoseći podatke o mnogim aspektima lokalne povijesti koji nigdje drugdje nisu dokumentirani te pokazujući da je njihov nepoznati pisac bio dobro upućen promatrač ljudi i događaja iz Vilimova vremena. Velik broj povelja iz Saint–Maixenta također dokazuje da je Vilim nekoliko puta posjećivao tu opatiju i da su ga redovnici, a među njima zacijelo i sam kroničar, morali osobno poznavati. Zbog toga su zapisi o grofu u navedenoj kronici neobično zanimljivi. Kroničar vjerno navodi ključne događaje iz Vilimovog života i karijere, kao što su njegovo rođenje, vjenčanje, rođenje djece i njegova smrt. Najistaknutije su bilješke o Vilimovim sukobima s lokalnom aristokracijom pokrajine Poitou, koji su opisani do u najsitnije pojedinosti, što je za tu kroniku neobično.9

Ipak, ono što je još zanimljivije jesu upravo prešućivanja i izostavljanja u kronici. Nakon podugačkog i prilično detaljnog opisa jeruzalemskog ratnog pohoda 1099. (u kojem Vilim IX. nije sudjelovao), autor bilježi tek dva vrlo kratka i štura zapisa o Vilimovom uzimanju križa, organiziranju vojske i njegovom porazu od Turaka 1101. godine.10 Nema nikakvih daljnjih podataka o uništenju grofove vojske, njegovom poniženju, njegovom bijegu pješice, na koji je natjeran, njegovom spuštanju na razinu prosjaka prije konačnog uspješnog bijega — pričama koje, kao što ćemo uskoro vidjeti, donose ostali promatrači iz tog vremena. Nadalje, u izvještaju o burnom saboru u Poitiersu 1100. godine, tijekom kojeg su papinski izaslanici izopćili kralja Filipa I, kroničar iz Saint–Maixenta još jednom prešućuje Vilimovu kontroverznu ulogu na tom zasjedanju.11 Drugi autor iz toga vremena, koji je živio dosta daleko od samog mjesta događanja, Hugh od Flavignyja, bio je zgranut Vilimovim naprasnim napuštanjem sastanka i prijetnjama nasiljem onima koji su ostali.12 Još je zanimljiviji izvještaj kroničara iz Saint–Maixenta o Vilimovom sukobu s biskupom Poitiersa, Petrom II. Još jedan pisac iz tog vremena, o kojemu će poslije biti više riječi, navodi da je grof prijetio biskupu smrću kada je ovaj donio presudu o njegovom izopćenju zbog ustrajnosti u preljubu i zbog napuštanja žene. Navodi se da se Vilim u posljednjem trenutku suzdržao od fizičkog napada na biskupa, ali da je izrugivao i protjerao svog protivnika i kasnije pakosno likovao nad njegovom smrću.13 Kroničar iz Saint–Maixenta vrlo kratko i zagonetno opisuje glavne faze tog sukoba, ali ne spominje grofov preljub, njegove prijetnje i izrugivanja.14 Ali je autor ipak u svoju kroniku prepisao natpis s groba biskupa Petra koji veliča njegovu hrabrost u odbijanju da raskine ono što je spojeno (t. j. grofov brak; Vilim je navodno tražio poništenje braka) čak i kada mu se prijetilo lancima, zatočeništvom, izgonom i smrću — što sve dokazuje da je kroničar bio vrlo dobro upoznat s onim što se dogodilo.15

Sličan se dojam stječe pri pregledu sačuvanih materijala iz opatije Montierneuf u Poitiersu, s kojom je Vilim IX. imao bliske kontakte. Njegov otac, grof Guy–Geoffroi (1058 — 86), osnovao je opatiju Montierneuf, a to je i mjesto gdje su i on i Vilim IX. pokopani. Pisari iz Montierneufa u više su navrata pretjerano i velikodušno hvalili Vilimovog oca u poveljama izdanim za vrijeme njegova života i poslije njegove smrti te u kratkoj kronici koju je napisao lokalni redovnik Martin oko 1106. godine, u kojoj se opisuje osnivanje i rana povijest opatije. U oštrom kontrastu s tim stoji prigušeni ton istih autora kada pišu o njegovom sinu, Vilimu IX. Martin 1096. godine na najjednostavniji mogući način spominje da je Vilim IX. bio na velikoj ceremoniji svečanog otvorenja opatijske crkve zajedno s papom Urbanom II. i ostalim dostojanstvenicima.16 Poslije, nakon opisivanja Guy–Geoffroiove smrti i prepisivanja njegovog nadgrobnog natpisa punog hvale, on govori o Guy–Geoffroiovim darovima opatiji te zatim suho zaključuje da je zbog mladosti, pueritia, sina koji ga je naslijedio opatija izgubila neke od tih darova.17 Sin, čije ime se ne spominje, jest Vilim IX., tada u ranim tridesetima. Ta kratka fraza jasno otkriva kako su autor, i s njim najvjerojatnije cjelokupna samostanska zajednica, okrivljivali grofa i zamjerali mu zbog navedenih gubitaka. U potvrdnicama izdanim nakon njegove smrti, redovnici iz Montierneufa povremeno su se pozivali na Vilima IX, kao i drugdje na njegovog oca, ali je bitno naglasiti da ga svi spominju samo kao vojvodu Akvitanije ili sina osnivača opatije Guy–Geoffroia, bez riječi pohvale poput onih koje su dodavali uz ime njegova oca.18 Posmrtni dokument nepoznatog datuma iz Montierneufa otkriva da su redovnici kasnije obilježavali godišnjicu smrti Vilima IX., 10. veljače, ali je zanimljivo napomenuti da su upute za obilježavanje počinjale sljedećim riječima: »Desetog dana mjeseca veljače održava se memorijalna služba Božja za sina plemenitog vojvode žiteljâ Poitoua, našeg osnivača, čije je tijelo pokopano u kapitulskoj dvorani.«19 Obratite pozornost na to da ga u tim uputama ne nazivaju plemenitim sinom plemenitog osnivača opatije, već jednostavno sinom plemenitog osnivača. Očigledno, sin je u očima redovnika stajao mnogo niže od oca.

Nije potrebno da se ovo istraživanje nastavi pregledom svih kuća u pokrajini Poitou s kojima je Vilim IX. redovito dolazio u kontakt. Rezultati su svugdje jednaki. Grof se spominje više od stotinu puta, posebice u datacijama povelja, ali rijetko se o njemu spominje išta više od samog imena, bez ikakvih kvalitativnih pridjeva kojima bi se doznalo jesu li ga autori spomenutih dokumenata smatrali poznatim, uvaženim, ili su o njemu imali neko drugo mišljenje. Mali broj iznimaka svodi se na sljedeće: 1089. godine pisar u opatiji Saint–Jean d'Angély u Saintongeu nazvao ga je gloriosus comes; a 1095. godine autor povelje iz samostana Marmoutiers sastavljene za jedan od njezinih priorata u Vendéeji naziva ga magnus vir.20 U još jednom dokumentu iz Sant–Jeana iz 1104. nazvan je nobilissimus dux.21 Pisar povelje iz Saint–Maixenta iz 1111. spominje ga kao precellens potestate et virtute.22 Daljnje četiri bilješke datirane su godinama nakon njegove smrti: 1126, 1127, 1132, i 1139. U jednoj se Vilima naziva Dux venerabilis, a u drugoj dux precelsus, ali posljednja je bilješka Vilimovog nećaka, vikonta od Thouarsa, pa možemo pretpostaviti da su rodbinske veze i odanost utjecali na izbor njegovih riječi.23 Posljednje dvije su važnije. Na kraju povelje iz 1127, iz opatije Talmond u Vendéeji, pisar je napisao dugačku pohvalu u sjećanje na Vilima, koji je bio »veliki knez«, speculum probitatis, slika i prilika Filipa, Aleksandra i rimskog Pompeja, kao i utjelovljenje velikodušnosti i mnogih drugih vrlina.24 Ne treba ipak previdjeti da je u glavnom dijelu te povelje pisar upravo završio s opisom jednog događaja u kojem je Vilimov sin, Vilim X, nanio štetu posjedima njegove opatije, tako da se rađa sumnja nisu li tu kvalitete oca možda malo i preuveličane kako bi se bolje istaknule mane sina. Ipak, to je priznanje jedinstveno svojom dužinom i pojedinostima, i ne može se lako objasniti budući da su drugi slični komentari posve rijetki.

Ali upravo svjedočanstvo tog istog sina, Vilima X., ostavlja najjači dojam. U izvornoj povelji od 11. travnja 1126, dva mjeseca nakon očeve smrti, Vilim X. navodi kako se vratio u opatiju, prvi put nakon pogreba, kako bi vidio grobnicu svoga oca, te kako su ga redovnici primili: »Ali vidjevši grob tog slavnog i pobjedonosnog vojvode, bio sam shrvan dubokom boli, i sva je moja utroba bila uzburkana zbog mog oca. I nakon mnogih suza i žalošću ispunjenih uzdaha te utjehe koju su mi pružili moji baruni i oni koji su stajali oko mene, moj je duh iznova živnuo.«25

Taj dirljiv iskaz nosi pečat autentičnosti i bez sumnje ga je doslovno izdiktirao sam Vilim X. Ali opet, upravo zbog rodbinskih veza u iskušenju smo da na spomen slavnog i pobjedonosnog vojvode više gledamo kao na emocionalno stanje sina shrvanog boli nego na nepristranu ocjenu neovisna promatrača. Nadalje, Vilim X. je možda imao i više no običnih razloga za tugovanje tom prilikom jer, kao što ćemo vidjeti kasnije, u svojoj se mladosti dugih sedam godina kao pobunjenik suprotstavljao svom ocu. Možda je tuga zbog očeve smrti bila pomiješana sa samooptuživanjem zbog mogućeg lošeg odnosa prema njemu.

Daljnje mjerilo suvremenog mišljenja o važnoj osobi jest dojam koji je ostavila smrt te osobe. Dvojica kroničara iz pokrajine Poitou, onaj iz Saint–Florenta u Saumuru i onaj iz Saint–Maixenta, spominju Vilimovu smrt, a potonji je kratko dodao da se grof svojim ratničkim talentom izdvajao od svih drugih svjetskih knezova.26 Među poveljama iz Poitoua, koje datiraju iz godine nakon grofove smrti, pronašao sam samo jednu u kojoj je pisar komentirao tu smrt.27 Mali broj spomenâ daje naslutiti da su se Vilimova smrt i dolazak njegovog sina na vlast dogodili gotovo neprimjećeno. Sačuvalo se tek vrlo malo nekrologa iz samostanâ pokrajine Poitou pa je stoga nemoguće znati jesu li sve lokalne opatije obilježavale godišnjicu njegove smrti. Kao što je prije naglašeno, redovnici u Montierneufu su to doista činili, kao i kanonici kuće Saint–Hilaire de la Celle u Poitiersu.28 To su činile i redovnice iz Saintesa u Saintongeu, ali najvjerojatnije zbog nazočnosti jedne od Vilimovih kćeri, koja je nakon njegove smrti obnašala funkciju nadstojnice samostana.29 Na Vilimovoj grobnici morao se nalaziti neki nadgrobni natpis, i to bi doista bilo najzanimljivije vidjeti. Nažalost, ništa od grobnice nije se do današnjeg dana sačuvalo, nije čak poznata ni njezina točna lokacija. Redovnici iz Montierneufa su s velikom pozornošću prepisali nadgrobne natpise njegovog oca i njegovog sina u dokumente koji i danas postoje, ali je znakovito da nijedan suvremenik nije čak ni spomenuo natpis koji bi se odnosio na Vilima.

Ovaj kratak pregled suvremenih spomenâ podrijetlom iz Poitoua, koji se odnose na Vilima IX, otkriva da su pokrajinski samostanski pisci, spominjući ga često u poveljama i narativnim povijestima, zapravo dali vrlo malo podrobnijih podataka o njemu. Vrlo su rijetko davali o njemu svoja osobna mišljenja i iako ga nikada nisu otvoreno kritizirali (osim prikrivene aluzije iz Montierneufa da je on u svojoj mladosti bio odgovoran za gubitak nekih samostanskih imanja), hvale ga samo u pet ili šest navrata. Čini se da pokrajinske opatije nisu baš pridavale važnosti njegovoj smrti, a izgleda da je i sjećanje na njega brzo izblijedjelo, barem u glavama redovnika. Konačno, nijedan od izvora iz Poitoua ne spominje niti aludira na postojanje pjesama koje se pripisuju Vilimu ili pak na njegove karakterne osobine, po kojima je drugdje bio poznat kao čovjek s opscenim smislom za humor, ženskar i drzak svjetovni duh.

Letimičan pregled pisanih dokumenata iz susjednih grofovija na sjeveru (Bretanja, Anjou, Tourane), na istoku (Berry) i na jugu, u Vilimovom vlastitom vojvodstvu Akvitaniji (Limoges, Angouleme, Saintonge, Aunis, itd.), dala su još manje podataka o grofu. Gotovo da o njemu nema nikakvih podataka koji bi proizišli iz pera kroničara, a postoji tek desetak povelja koje je grof izdao, ili na kojima se spominje njegovo ime i koje potječu iz samostana s kojima je povremeno surađivao. Još jednom, ipak, niti jedna od njih ne pruža nam uvid u to kakvo su mišljenje njihovu autori imali o grofu. Kada ovo istraživanje proširimo i uzmemo u obzir cijelu Francusku, čini se da su od svih francuskih povjesničara iz tog vremena samo Orderic Vitalis u Normandiji i kroničar iz Vézelaya u Burgundiji zabilježili Vilimovu smrt.30 Priorat u Fontainesu, u biskupiji Meaux, u blizini Pariza, obilježavao je godišnjicu Vilimove smrti 10. veljače, možda zbog nekih nepoznatih veza između grofa i njegove matične kuće, opatije Fontevrault u Poitouu.31

Među istaknutim učenjacima toga vremena koji su ga poznavali ili se s njim susreli bilo ih je nekoliko koji su živjeli sjeverno od rijeke Loire, u blizini Vilimovih posjeda. Među njima su Geoffroi od Vendômea, Marbode od Rennesa, Baudri od Bourgueila, Hildebert od Lavardina i Ivo od Chartresa. Poznati biskupi ili opati vodili su opsežnu korespondenciju s najvažnijim onodobnim knezovima sjeverne Francuske, ali od njih se samo Geoffroi od Vendômea dopisivao s grofom, dok ga ostali nikada nisu spominjali u svojim spisima, iako popisi svjedoka na poveljama dokazuju da se Vilim osobno susreo i najvjerojatnije poznavao sve njih, a posebno Baudrija, čija je opatija bila smještena na krajnjem sjeveru Poitoua.32 Baudri je pisao pjesme i nadgrobne natpise za desetke ljudi iz Poitoua, Anjoua i susjednih područja u to vrijeme, od kojih su neki bili glasoviti, a neki toliko nevažni da su nama danas potpuno nepoznati.33 Ali on niti jednom ne spominje Vilima IX.34 Geoffroi od Vendôema izmijenio je velik broj pisama s grofom (sačuvana su samo Geoffroiova pisma), tako da na njih gledamo s velikim zanimanjem želeći doznati mišljenje njihovog autora o grofu.35 Nažalost, ta su pisma zapravo zamolbe u kojima opat traži od grofa razne usluge; to je razlog zbog kojeg u tim pismima prevladava laskav ton koji onemogućuje uvid u Geoffroiove istinske osjećaje. U svakom slučaju, ta pisma ničim ne upućuju na to da je Vilim bio pjesnik ili pak čovjek zemaljskog, svjetovnog ili šaljivog karaktera.

Iako nije poznata nikakva korespondencija između Hildeberta od Lavardina s Vilimom IX., on je za sobom ostavio nekoliko detaljnih suvremenih svjedočanstava o grofu iz kojih je jasno da ga je taj školovani, urbani humanist prezirao. Hildebert je četiri svoje pjesme posvetio biskupu Poitiersa, Petru II, kojeg je grof protjerao 1114. te je preminuo u progonstvu 1115. godine: dvije su pjesme zapravo nadgrobni natpisi, a jedna ima oblik jadikovke nad gradom lišenim svoga biskupa.36 Ni Richard niti Bezzola nisu uzeli u obzir te pjesme te su tako previdjeli jedno važno suvremeno mišljenje o grofu. Ne spomenuvši nijedanput njegovo ime, Hildebert s prezirom okrivljuje grofa da je zagadio cijeli grad napuštanjem svoje žene zbog ljubavnice, zatim da ne samo što nije poslušao savjet pobožnog biskupa, već ga je nakon toga i protjerao, te da je je na dvor doveo gomilu antiklerikalnih savjetnika.37 Gorčina kojom izražava svoju optužbu impresivna je: osobito ako je uzmemo kao reprezentativno mišljenje učenih ljudi općenito. Ali Hildebert, kao ni ostali promatrači koje smo spomenuli, ne naziva Vilima pjesnikom niti govori bilo što o njegovom duhovitom, šaljivom karakteru.

Neobično je i začudno to da svi suvremeni izvještaji koji opisuju grofovu osobnost, karakter i temperament dolaze iz sjeverne Francuske i južne Engleske, odnosno iz krajeva daleko od Poitiersa. Isprva se to čini iznenađujućim, ali nakon potpunijeg razmatranja dolazimo do objašnjenja. Uz samo jednu iznimku, svi ti prikazi nalaze se u povijestima križarskih ratova 1101. godine, i gotovo sve njih napisali su autori sa sjevera. Najraniji među njima je Guibert od Nogenta, koji u svojoj preradi anonimnog djela Gesta Francorum et aliorum Hierosolymitanorum, govori suhim tonom neodobravanja da je Vilim IX. sa sobom vodio gomile djevojaka, examina puellarum.38 Mnogo je važnija, zapravo najvažnija u pogledu duljine i potankosti, povijest Engleza Orderica Vitalisa, koju je on pisao u svojoj normanskoj opatiji St. Evroul između 1114. i 1141. godine. Rođen 1075, Orderic je bio redovnik u St. Evroulu od 1085. i najvjerojatnije je sakupljao materijale za svoju povijest vremena prvog križarskog rata. Njegov prikaz se stoga može smatrati suvremenim. Orderic piše:

»Tako je godine Gospodnje 1101. Vilim, vojvoda od Poitoua, skupio snažnu vojsku iz Akvitanije i Gaskonje i s radošću krenuo na sveto hodočašće. Bio je hrabar i čestit čovjek, i toliko veseo da je i najduhovitije zabavljače mogao nadmašiti svojim mnogim šalama.«39

Orderic svoje čitatelje također upoznaje sa činjenicama da je Vilim bio ponosan čovjek koji je s velikim oduševljenjem krenuo u križarski rat, te je bio užasnut kada su njegovu vojsku porazili i u potpunosti uništili Turci u Maloj Aziji. Jedan među šačicom preživjelih umaknuo je smrti za dlaku pobjegavši u šumu, gdje su ga tamošnji seljaci spasili od smrti od gladi. Doteturavši do Antiohije, tada već primoran prosjačiti, napokon se spasio i nakon izvršenja svog križarskog zavjeta u Jeruzalemu, vratio se ravno kući gdje je, kako Orderic opisuje njegov život, »našavši se ponovno u izobilju, kao veseo i bezbrižan čovjek, često u društvu kraljeva i kršćanske svjetine u rimovanim stihovima i s vještim modulacijama recitirao pjesme o kušnjama koje je prepatio tijekom zatočeništva.«40

Još jedna podrobna i informativna vinjeta o Vilimu IX. dolazi nam iz pera engleskog redovnika Vilima od Malmesburyja, koji je pisao u svojoj opatiji u jugozapadnoj Engleskoj 1135. godine, devet godina nakon grofove smrti. Dok ponešto u prikazu Vilima od Malmesburyja nalikuje onome što je napisao Orderic — pretpostavlja se, iako nije i dokazano, da su oni poznavali djela jedan drugoga — on ipak dodaje i neke nove podatke. Kazuje nam da je Vilim IX. bio pod dubokim dojmom preokreta vlastite sudbine, koja ga je s položaja moćnog vojskovođe goleme vojske strovalila u položaj osamljenog siromaha u nepoznatoj zemlji. Saznajemo da se nakon povratka kući odao poročnom i raskalašenom načinu života. Bio je neuravnotežen čovjek koji je govorio besmislice kako bi nasmijao svoje slušatelje. Predložio je da se neke od zgrada koje je podigao u blizini Niorta u Poitouu pretvore u samostan u kojem bi živjele redovnice koje bi se prostituirale, a onu najraskalašeniju od svih postavio bi za opaticu. I upravo Vilim od Malmesburyja prepričava tu ranije spomenutu epizodu, kada grof Vilim, suočen s izopćenjem, vrijeđa, izvrgava ruglu, obasipa prijetnjama i konačno protjeruje mjesnog biskupa.41

Prikazi Orderica i Vilima od Malmesburyja nisu samo najopsežniji i najdetaljniji sačuvani dokumenti, nego tvore i glavnu osnovu za zaključak modernih književnih povjesničara da je Vilim IX. doista grof od Poitoua kojem dva prije spomenuta izvora iz XIII. stoljeća pripisuju autorstvo glasovitih pjesama.

Ostale kronike koje potječu sa sjevera i napisane su za njegova života također sadrže informacije o Vilimovom sudjelovanju u križarskom pohodu 1101. godine, ali nijedna od njih ne može se u pogledu obilja pojedinosti usporediti s onima koje su napisali Orderic i Vilim, a ne govore nam ni o njegovoj poeziji niti njegovom svjetovnom, veselom duhu. Kao što se moglo očekivati, u desetljećima nakon grofove smrti broj zapisa o njemu se smanjuje. Ipak, kasniji autori nisu ponavljali priče koje su preuzimali od prijašnjih, već su dodavali nove, ili barem za nas nove, podatke. Svraćam pozornost na one najvažnije. Dok je oko 1149. godine pisao biografiju Bernarda od Tirona, slavnog osnivača svoje opatije, Geoffroi le Gros, redovnik iz opatije Tiron u Percheu, s gnušanjem piše o Vilimu IX. kao dušmaninu svake skromnosti i svetosti zbog njegovih postupaka na koncilu u Poitiersu 1100. godine.42 Najsadržajniji i najzanimljiviji od svih kasnijih izvještaja jest onaj Geoffroia de Vigeoisa, redovnika u Saint–Martialu u Limogesu, u vrijeme kad je pisao svoju kroniku između 1158–62. Geoffroi naziva Vilima velikim ženoljupcem i kazuje tri različite priče vezane za odnose grofa s plemstvom Limousina.43 Za nas su relevantne dvije, jer je njihova svrha bila prikazati Vilima kao osobu koja je uživala u dobrim šalama, bilo da ih je sam pričao ili slušao od drugih. Geoffroi ne naziva Vilima pjesnikom, ali u jednoj digresiji pripominje da je Ebles de Ventadorn — još jedan od ranih trubadura čije pjesme nisu sačuvane — stekao grofovu naklonost zbog šarma s kojim je pjevao svoje pjesme, što jasno implicira da je i sam Vilim također pjevao pjesme.44

Trojica engleskih povjesničara koji su pisali krajem XII. stoljeća uvrstili su priče o grofu u svoje pripovijesti. Ralph de Diceto, dekan katedrale sv. Pavla u Londonu (1180–1201), piše da su Vilima nazivali facetus (duhoviti) i također govori da je Vilim X., grofov sin, bio u zavadi sa svojim ocem sedam godina (od 1112. do 1119), zbog mržnje koju je osjećao prema njemu nakon što je njegovoj majci nanio poniženje ostavivši je zbog ljubavnice.45 Vilim od Newburgha, augustinski kanonik iz priorata Newburgh u Škotskoj, nazvao je Vilima rasipnikom.46 Gerald od Walesa u svojoj Liber de principis instructionibus prepričava neobičnu priču u kojoj se Vilim pojavljuje kao svjetovni skeptik koji odbija poslušati savjet svetog pustinjaka koji ga upozorava da ne oženi svoju ljubavnicu te mu prorokuje da će njihovo potomstvo biti prokleto.47

U XIII. stoljeću dva pisca pišu o grofu od Poitiersa, čije ime ne spominju, ali u kojem moderni povjesničari prepoznaju Vilima. Étienne de Bourbon, fratar poznat po svojim propovijedima diljem Francuske i Italije, u svoju nadaleko poznatu zbirku exempla, sastavljenu oko 1260. godine za potrebe propovjednika, pod naslovom Tractatus de septem donis spiritus sancti, uključio je i priču koja govori o grofu od Poitiersa.48 Ondje se grofa opisuje kao čovjeka kojeg je zanimalo koji bi položaj u društvu bio najpovoljniji te ih je stoga sve isprobao i konačno izjavio da je najbolje biti trgovac na dan sajma, jer trgovac lako može šmugnuti u obližnju gostionicu i tamo pronaći najbolje poslastice koje ga već čekaju pripremljene. Plaćanje troškova jedini je nedostatak. Nakon toga provansalski autor s kraja XIII. stoljeća, pišući o životima trubadura, počinje svoju zbirku kratkim osvrtom na neimenovanog grofa od Poitiersa:

»Grof od Poitiersa bio je jedan od najvećih svjetskih udvarača i jedan od najvećih varalica dama, te dobar vitez pod oružjem i velikodušan u svom udvaranju; dobro je znao skladati i pjevati. I putovao je dugo vremena diljem svijeta kako bi varao dame.«49

Konačno, preostali su rukopisi samih pjesama. Sačuvalo se deset rukopisa koji potječu iz razdoblja od kraja XIII. do polovice XIV. stoljeća, a svaki od njih sadrži od jedne do deset pjesama. Iz tih rukopisa dosad je sastavljen korpus od ukupno jedanaest pjesama. U svim slučajevima rukopisi pripisuju pjesme neimenovanom grofu od Poitiersa.50

Rezultati ovog istraživanja mogu se sažeti na sljedeći način. Svi postojeći izvori, osim samih pjesama i biografije, crkvenog su porijekla, odnosno uglavnom potječu iz samostana. Suvremeni lokalni i regionalni autori često spominju Vilima, ali samo rabeći konvencionalne izraze. U nekoliko navrata hvale njegove vojne uspjehe, ali nitko ne spominje pjesme i nitko mu ne pripisuje duhovit, razvratan, materijalistički mentalitet. Istodobno, jasno je da su barem neki dobro informirani lokalni pisci odlučili ne opisivati određene grofove kontroverzne aktivnosti koje bi mogle baciti sjenu na njegovu osobu, te da su ga neki oštro osuđivali. Određeni broj suvremenih autora, koji su potjecali sa sjevera, prije svega s normanskog i južnoengleskog područja, opisuju Vilima — u kontekstu povijesti križarskog rata 1101. godine — kao bezbrižnog, duhovitog materijalista koji je priče o svojim nedaćama tijekom križarskog pohoda iznosio u umješno složenim stihovima i koji je okrutno ismijavao pobožne crkvene osobe i prijetio im. Priče u kojima se naglašavaju kvalitete poput navedenih na grofovom se području pojavljuju samo jedanput, i to tek trideset godina nakon njegove smrti. Ali nove ilustracije tih karakternih osobina dolaze od nekoliko različitih engleskih autora oko sedamdeset godina nakon njegove smrti, te od dva autora iz južne Francuske više od stotinu godina kasnije. Konačno, u desetak rukopisa koji datiraju nekih 150–200 godina nakon njegova života, autorstvo jedanaest pjesama pripisuje se neimenovanom grofu od Poitiersa, za kojeg se misli da je Vilim IX.

Na površini, ti prikazi daju dvije različite slike tog čovjeka, što povjesničara tjera da, kao prvo, ispita njihovu točnost i zatim da potraži objašnjenje koje ili usklađuje ili uzima u obzir obje slike. Instinktivno, on je sklon sumnjati u autentičnost iskaza koji dolaze sa sjevera, budući da su napisani daleko od mjesta zbivanja. Odakle autorima sa sjevera, posebice Ordericu i Vilimu od Malmesburyja, podaci i koliko su oni pouzdani? Moderni engleski i francuski priređivači tiskanih izdanja tih povjesničara mahom nisu mogli pronaći pisane izvore za priče koje se tiču Vilima IX. Stoga smatram da je hipoteza Marjorie Chibnall, koja se odnosi na Ordericove izvore, najvjerojatnija: te su priče nastale na temelju usmenih iskaza, i to najvjerojatnije iz usta Vilimovih suboraca iz križarskih ratova.51 Orderic je možda čak i osobno upoznao Vilima. Detaljna priča Vilima od Malmesburyja o osornom Vilimovu odnosu prema biskupu Poitoua Petru II. 1114. godine, koja nije pronađena ni u jednog drugog autora, također vjerojatno potječe iz usmenih iskaza svjedoka biskupovog poniženja. U svom novijem izdanju manje važnih pjesama Hildeberta od Lavardina, Brian Scott pretpostavlja postojanje sada izgubljena pokojničkog svitka načinjenog za Petra II, u koji je Hildebert prepisao pjesmu u znak priznanja mrtvom biskupu.52 Hildebert je napisao i dvije pjesme u kojima slavi Petra II, koje Vilim od Malmesburyja anonimno navodi u svojoj verziji spora i koje William Stubbs ostavlja neidentificiranim u svojem izdanju iz 1877. godine.53 Potpuno je zamislivo da je Vilim saznao za svađu kada je donositelj pokojnikova svitka posjetio Malmesbury i da je nakon toga odlučio uvrstiti izvještaj o tom događaju u svoju kroniku i ilustrirati ga dvjema Hildebertovim pjesmama koje je pronašao u svitku. Što se tiče engleskih priča o Vilimu IX. s kraja XII. stoljeća, smatram vrlo vjerojatnim da one potječu od osoba podrijetlom iz Poitoua, koje su živjele uz kraljicu Eleanoru na engleskom kraljevskom dvoru nakon 1150–ih. Razložno je pretpostaviti da je Eleanora od Akvitanije, rođena oko 1122. godine, poznavala svog djeda, Vilima IX, dok je odrastala kao djevojčica u Poitiersu i da je svakako čula da njezini roditelji i ostali rođaci govore o njemu nakon njegove smrti. Ona bi mogla biti izvor priča koje prenose Vilim od Newburgha, Ralph de Diceto i Gerald od Walesa. Iako se to drukčije ne može potvrditi, engleski i normanski iskazi su dosljedni u davanju jedinstvene slike Vilima I, i suviše precizni i detaljni da bi bili naprosto izmišljeni. Gledano u cjelini, smatram ih točnima i pouzdanima.

Ali opet, zašto lokalni autori nisu prepričavali iste ili slične priče? Pada mi na pamet više mogućih objašnjenja i pri razmatranju tog pitanja pozabavit ću se odvojeno grofovim ugledom i autorstvom pjesama, a započet ću od prvonavedenog. Prva mogućnost, a to je da su lokalni autori šutjeli iz pukog neznanja, izgleda potpuno nevjerojatno. Zar preživjeli povratnici iz križarskih ratova ne bi prepričavali iste priče i u Poitouu? Mogućnost da su poitouvinski izvori to prešućivali zbog čistog nedostatka zanimanja umanjena je činjenicom da su slični pisci sa sjevera prepričavali iste priče s očitim zanimanjem. Ozbiljnija mogućnost je strah onih na lokalnoj sceni od grofova gnjeva i nezadovoljstva, što ih je nagnalo da preko navedenih epizoda iz njegova života prijeđu šutke. Ali to bi značilo da se i sam grof stidio takvih priča, što bi opet bilo oprečno Ordericovoj izjavi da je Vilim obožavao prepričavati priče kraljevima, velikašima i mnoštvu kršćana.54 Mislim da je najvjerojatnije to da su lokalni autori, koji su odreda bili crkvene osobe, šutjeli zbog mješavine straha, gađenja i nelagode. Hildebertove pjesme o biskupu Petru otkrivaju da je autor osjećao duboku odbojnost prema Vilimu kao čovjeku koji je bio oličenje svega što se biskupu Le Mansa nije sviđalo — progon Crkve, nemar za podanike, preziranje pravde, seksualni nemoral — i činjenica je da je Hildebert iz sigurnosti svoje biskupije sjeverno od Loire mogao izražavati svoje neodobravanje ne imenujući pritom grofa osobnim imenom. Vjerojatno bi onima koji su živjeli u Poitouu bilo opasnije izreći takvu kritiku.

Što se pjesama tiče, prihvaćam zaključak književnih povjesničara koji autorstvo pjesama praktično jednoglasno pripisuju Vilimu IX, iako dokazi nisu potpuno izravni i jasni. Potpuno je zamislivo da su pisci u samostanima znali za njih, ali i da su o njima šutjeli naprosto zato što su se sramili zbog eksplicitnih spominjanja seksa, koja su se mogla činiti opscenima. Pjesnici iz tog vremena, kao što su Baudri od Bourgueila i Hildebert od Lavardina, možda su ih ignorirali iz potpuno drukčijih pobuda. Nije li moguće da su ti ljudi, urbani i obrazovani pjesnici, koji su se ponosili svojim dotjeranim latinskim stilovima, s prezirom gledali na te pjesme ne samo zbog njihovog sadržaja, već i zbog činjenice što su bile napisane na pučkom jeziku? Još je vjerojatnije da je samo mala skupina ljudi, naime članovi Vilimova dvora, ikada uopće čula te pjesme i da većina svećenika i laika nije ni bila svjesna njihova postojanja. To gledište podupire novija književna studija u kojoj se utvrđuje da je Vilimova poezija imala samo ograničen utjecaj na ostale trubadure i pjesnike nakon njegove smrti u XII. stoljeću.55

Ali, ako ih je samo nekolicina poznavala i ako im učeni klerici, koji su praktično držali monopol nad arhivima i knjigama u ono vrijeme, nisu poklanjali nikakvu pozornost, kako su onda te pjesme uopće ostale sačuvane? Vjerojatno su se sačuvale u rukopisima koji su se prenosili među potomcima obitelji malog broja ljudi koji su činili njegov dvor, među istim onim potomcima koji su vjerojatno sačuvali i priče što su u XIII. stoljeću doprle do Geoffroia de Vigeoisa, Étiennea de Bourbona i do biografa trubadurâ.

Ukratko, što se tiče ugleda Vilima IX. u njegovom vremenu mogu se donijeti određeni provizorni zaključci, iako njima mora prethoditi i nekoliko riječi opreza. Kada ocjenjujemo prosudbe suvremenika koji su prenosili informacije ili izražavali svoja mišljenja o njemu, moramo imati na umu da su svi ti autori bili crkvene osobe čija su očekivanja glede poželjnih osobina, obveza i ciljeva vladara mogla utjecati na njihove stavove. U svakom slučaju, svećenici, iako su predstavljali obrazovanu i utjecajnu elitu onoga vremena, činili su tek manji dio populacije i bilo bi neopravdano pretpostaviti da su oni bili širok presjek javnog mnijenja. Također moramo uzeti u obzir da je u Vilimovom slučaju i sam njegov položaj bio dovoljna činjenica koja ga je postavljala na najviše mjesto među aristokracijom te su ga njegovi sunarodnjaci morali poštivati i pokoravati mu se bez obzira na njegove karakterne osobine, njegova dostignuća ili pak njegove dobre ili loše strane. Stoga se riječi hvale za kneza na njegovom položaju ne mogu automatski uzeti zdravo za gotovo, kao dokaz da je pisac doista imao visoko mišljenje o njemu. Koliko god ova razmatranja mogu zakomplicirati pitanje, čini se prilično jasnim da Vilim IX. nije bio vrlo poznat te da nije uživao međunarodni ugled u Europi svoga doba, osim u kratko vrijeme trajanja križarskog rata 1101. godine, kada su gotovo svi povjesničari tog pohoda spomenuli njegovu vodeću ulogu u njemu. Ipak, ne spominju ga kao velikog ratnog vođu, junaka i osvajača, već kao jednog od nekolicine sretnika koji su uspjeli spasiti goli život. Također, on je bio na glasu, osobito među anglonormanskim piscima, kao osoba s neobičnim temperamentom, kao lakomisleni materijalist s izraženim smislom za humor, koji je volio žene, priče i pjesme, ali i koji je posjedovao napadnu protucrkvenu crtu u svom karakteru, koja ga je mogla navesti na djela opake okrutnosti. Nakon križarskog pohoda 1101. godine, ali i prije njega, povjesničari i učenjaci diljem Europe nisu spominjali Vilima IX. pa ga se ne može uvrstiti među velike međunarodne ličnosti tog vremena. Čini se da ga ni njegovi podanici, čak i unutar njegove vlastite pokrajine, gdje je svakako bio dobro poznat, nisu smatrali velikim ili iznimnim čovjekom. Vrlo mali broj lokalnih autora naziva ga vrsnim ratnikom; nitko mu se nije divio kao dobročinitelju ili prijatelju crkve; i mnogi su ga klerici, bez sumnje, smatrali svojim neprijateljem. Jesu li ga i mase običnih ljudi izvan kleričkih krugova doživljavale na isti način, ne možemo znati. Ipak, nije potpuno isključeno da mu se tek vrlo mala, odabrana skupina aristokracije na njegovom dvoru divila upravo zbog onih kvaliteta koje je svećenstvo preziralo. Konačno, ima ironije u tome kad uvidimo da je u svom vlastitom vremenu bio praktično nepoznat po pjesmama kojima je zavrijedio tako veliku popularnost u XX. stoljeću. Sa svojim poznatim smislom za humor, Vilim bi sigurno uživao u tome da se svojim klevetnicima nasuprot posljednji smije.

(Izvornik: George T. Beech, »Contemporary views of William the Troubadour, IXth duke of Aquitaine, 1086–1126«, u: Medieval lives and the historian. Studies in medieval prosopography, ur. Neithard Bulst i Jean–Philippe Genet (Kalamazoo, 1986), 73–89)

Prevela Romana Čačija

Prijevod redigirao Stanko Andrić

1

A. Richard, Histoire des comtes de Poitou 778–1204 (Paris, 1903, 2 sv.); R. R. Bézzola, 'Guillaume IX et les origins de l'amour courtois,' Romania, lxvi (1940), str. 130–220.

2

Gerald A. Bond, The Poetry of William VII, Count of Poitiers, IX Duke of Aquitaine (New York, 1982).

3

Vidi bilješku 1.

4

J. L. Cate, 'A Gay Crusader,' Byzantion, xvi (1942–43), 503–26; Fr. Villard, 'Guillaume IX d'Aquitaine et le concile de Reims de 1119,' Cahiers de Civilisation Médiévale, xvi (1973), str. 295–302.

5

Bond, Poetry, str. 55–56.

6

Ibid., 136–39.

7

A. Richard, prir., Chartes et Documents pour servir ŕ l'histoire de l'Abbaye de Saint–Maixent (Archives Historiques du Poitou, xvi, Poitiers, 1886), i. 241–242: '...regnante Ludovico rege et Guillelmo comite debellante contra Ugonem et Simonem de Parteniaco...'. Vidi također 265–266, 271–272, 275–276.

8

Jean Verdon, prir., La Chronique de Saint–Maixent 751–1140 (Classiques de l'Histoire de France au Moyen Age, Paris, 1979), ix.

9

Ibid., 141, 146, 150, 170, 182, 188, 190, 196.

10

'Guillelmus, consul Pictavorum, accepit Lemovicas crucem, et cum eo multi alii suorum procerum,' ibid., 172; 'Willelmus dux et alii principes, itinerantes Jerusalem, pugnaverunt cum Solimanno et Turcis et devicti sunt,' ibid., 174.

11

Ibid., 172.

12

Chronicon Hugonis... Abbatis Flaviniacensis, prir. G. H. Pertz (Monumenta Germaniae Historica, Scriptores, viii, 1848) 493.

13

Willelmi Malmesbiriensis Monachi de Gestis Regum Anglorum, prir. W. Stubbs (Rolls Series, London, 1887), ii. 510–512.

14

La Chronique de Saint–Maixent, 184.

15

Ibid.

16

Fr. Villard, Recueil des documents relatifs ŕ l'Abbaye de Montierneuf de Poitiers (1076–1319) (Archives Historiques du Poitous, lix, Poitiers, 1973), 348.

17

'...De possessionibus vero, non ei licuit multas tribuere, morte subripiente: tantum tamen dedit que possent sufficere eciam centum monachis si ibi remansissent; sed puericia filii ejus qui remansit passa est inde aliqua aufferri...,' ibid., 434.

18

Ibid., 115, 120, 124, 136, 182.

19

'Decima die Februarii celebratus obitus pro filio nobilis comitis pictavorum fundatoris nostri, cuius corpus sepelitur in capitulo...' J. Besly, Histoire des comtes de Poictou et ducs de Guyenne (Paris, 1647), 452.

20

Cartulaire de Saint–Jean d'Angély, prir. G. Musset (Archives Historiques de la Saintonge et de l'Aunis, xxx, Saintes, 1901), 62–63; Cartulaires du Bas–Poitou, prir. P. Marchegay (Les Roches–Baritaud, 1877), 204.

21

Cartulaire de Saint–Jean d'Angély, i. 398.

22

Chartes de Saint–Maixent, i. 274–275.

23

Ibid., 321–22. Chartularium Sancti Jovini, prir. Ch. Grandmaison (Société de Statistique du Département des Deux–S#vres, xvii, Niort, 1854), 34.

24

'...ipso scilicent anno quo Willelmus consul, totius speculum probitatis, obierat, quem instar Alexandri, Philippi vel Pompei Romani, seu quoque juxta nomen magnorum qui sunt in terra virorum, ob magnam suam prerogativam virtutum universalis urbanitas vocari censeat magnum; cui munerum universa strenuitas, universa humana liberalitas eo tenus se minerceraverat ut nichil supra, nichil extra putaretur, presertim quia quantum hominis interest experientia, omnes actus, omnes mores noverat mortalium, cunctos motus et item omnimodos humanorum affectus comprehenderat animorum, ut nulli unquam injuste irasci, nulli unquam incompententer videretur misereri; quem si mundus aliorum mortibus redimere posset, ad omnium bonorum arbitrium, decimum quemquam quos substinet hominum haud injuria pro eo dare deberet.' Cartulaire de Talmond, prir. L. de la Bouteti#re (Mémoires de la Société des Antiquaires de L'Ouest, xxxvi, Poitiers, 1872), 227.

25

'...Videns vero sepulcrum tam clarissimi et victoriosissimi ducis, tactus dolore cordis, intrinsecus commota sunt omnia viscera mea super patre meo. Et post multas lacrimas et egra suspiria et consolacione procerum memorum et circumstancium relevatus, revixit spiritus meus...,' Recueil Montierneuf, 115–116.

26

La Chronique de Saint–Maixent, 194; Breve Chronicon Sancti Florentii Salmurensis, prir. P. Marchegay i E. Mabille, u Chroniques des Églises d'Anjou (Paris, 1869), 190.

27

Cartulaire de Talmond, 227.

28

Montierneuf, 'III Id. Februar. Depositio Domni Guillermi Ducis Aquitanorum qui jacet in capitulo'; Saint–Hilaire de la Celle, 'IIII Id. Februar. Obiit Guillelmus Comes et Dux Aquitanorum Amicus et Defensor Ecclesie nostre,' oba se navode u Besly, Histoire des Comtes de Poictou, 452.

29

Abbaye de Notre–Dame de Saintes, Kalendarius liber, u biblioteci Sveučilišta Yale, Marston Ms. 25, fol. 5v.

30

Chronicon Vizeliacensum (Recueil des historiens des Gaules et de la France, Paris, 1738–1904), xii, 344. The Ecclesiastical History of Orderic Vitalis, prir. M. Chibnall (Oxford, 1978), v. 366.

31

Recueil des Historiens de la France. Obituaires de la Province de Sens, svezak iv, Dioc#ses des Meaux et de Troyes (Paris, 1923), 189.

32

Marbode od Rennessa i Ivo od Chartresa boravili su u Poitiersu 30. ožujka 1096, Cartulaire de Cormery, prir. J. Bourasse (Mémoires de la Société Archéologique de Touraine, Tours, 1861), 88–90. Ivo je bio prisutan 24. studenoga 1100. na koncilu u Poitiersu, Chartes et Documents pour servir ŕl'histoire de l'abbaye de Charroux, prir. P. de Monsabert (Archives Historiques du Poitou, xxxix, Poitiers, 1910), 117–118. Baudri od Bourgueila sudjelovao je na sastanku s Vilimom IX. u Poitiersu 1105. godine, Chartes de Saint–Maixent, i. 240–244. Hildebert od Lavardina bio je 1106. godine na vijeću u Poitiersu, J. D. Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio (Venecija, 1759–98), xx, stupac 1208.

33

Ph. Abraham, Baudri de Bourgueil. Oeuvres Poétiques: Edition critique d'apr#s le manuscript du Vatican (Paris, 1926). Baldricus Burgulianus Carmina, prir. K. Hilbert (Editiones Heidelbergenses, xix, Heidelberg, 1979)

34

Hilbert, ibid., 65. i 70. identificira grofa od Poitiersa, koji se spominje u dvije Baudrijeve pjesme kao Vilima IX, ali Abrahams, Baudri, 95–96 i 101–102, je sigurno u pravu kada identificira tog grofa kao Vilimovog oca. Baudri govori o tom grofu Vilimu kao graditelju crkve u kojoj je sahranjen, a takav opis može se primijeniti samo na Guy–Geoffroi–Guillaumea koji je umro 1086. godine.

35

Goffridi abbatis Vindocinensis Epistolae, Patrologiae Latinae (Paris, 1854), clvii, stupci 200–204.

36

Te pjesme je uredio i analizirao J. Descroix, 'Poitiers et les letters latines dans l'Ouest au début du XIIe si#cle,' Bulletin de la Société des Antiquaires de l'Ouest, xiii (1942–45), 645–661.

37

Ibid., 650–651.

38

'...quid de Pictavensi comite loquar, qui, praeter militiae grandis, quem secum proposuit ductare, globum etiam examina contraxerat puellarum?...' Guibert od Nogenta, Gesta Dei per Francos (Recueil des Historiens des Croisades, Paris, 1879), iv. 243.

39

Orderic, prir. Chibnall, svezak 324.

40

Ibid., 328, 330, 336, 338, 340, 342.

41

'Erat tunc Willelmus comes Pictavorum fatuus et lubricus; qui, postquam de Jerosolima, ut superiori libro lectum est, rediit, ita omne vitiorum volutabrum premebat quasi crederet omnia fortuitu agi, non providentia regi. Nugas porro suas, falso quadam venustate condiens, ad facetias revocabat, audientium rictus cachinno distendens...,' Willelmi Malmesbiriensis... de Gestis Regum, prir. Stubbs, ii. 510–512.

42

'...Qua excommunicatione comperta, Guillelmus dux Aquitanorum, qui aderat totius pudicitiae ac sanctitatis inimicus, timens ne similem vindictam pro actis pateretur, nimio furore succensus, jussit omnes illos depraedari, flagellari, occidi...,' Gaufredus Grossus, Vita Bernardi primi abbatis Tironiensis, prir. Mansi, Sacrorum conciliorum, xx. stupac 1120.

43

'...Dux Aquitanorum Guillelmus cum multis aliis Hierosolymam perrexit: veruntamen nomini Christiano nihil contulit: erat nempe vehemens amator foeminarum; idcirco in operibus suis inconstans exstitit,' Geoffroi de Vigeois, Chronicum (Recuel des historiens des Gaules et de la France), xii. 430, također 443–445.

44

...'Ebolus, frater Petri de Petra–Bufferia ex Almode matre, erat valde gratiosus in cantilenis. Qua de re apud Guillelmum filium Guidonis est assecutus maximum favorem...,' ibid., 445.

45

'...Willelmus comes Pictavie, qui vocatus est facetus, multa sustinuit a filio suo Willelmo...,' Radulfi de Diceto decani Lundoniensis opera historica, prir. W. Stubbs (Rolls Series, London, 1876). i 240. Priča o pobuni njegovog sina, vidi isto, str. 366.

46

'...Comes Pictavensis, qui et dux Aquitanus, avus scilicet Alianoris... cum esset in expensis profusior...,' William od Newburgha, Historia Rerum Anglicarum, prir. Richard Howlett, Chronicles of the Reigns of Stephen, Henry II and Richard I (Rolls Series, London, 1884–89), str. 121.

47

Giraldi Cambrensis Opera. De Principis Instructione Liber, prir. G. F. Warner (Rolls Series, London, 1891) viii. 298–299.

48

Étienne de Bourbon, Tractatus de diversis materiis praedicabilibus, prir. A. Lecoy de La Marche, Anecdotes historiques, legends et apologues (Paris, 1877), str. 478.

49

J. Boutičre i A.–H. Schultz, Biographies des troubadours (Toulouse, 1950), str. 7.

50

Bond, Poetry, str. 55–56.

51

Chibnall, The Ecclesiastical History of Orderic Vitalis, v. xviii.

52

Hildebertus, Carmina Minora, prir. A. Brian Scott (Bibliotheca Teubneriana, Leipzig, 1969), xxxi.

53

Willelmi Malmesbiriensis... de Gestis Regum, prir. Stubbs, ii. str. 510–512.

54

Chibnall, The Ecclesiastical History of Orderic Vitalis, v. 342.

55

Bond, Poetry, lxxi–lxxvi. Može se zamisliti da su Vilimove pjesme privukle malo pozornosti, jer nisu bile u širokom optjecaju i nisu se puno čitale.