Stradanje i obnova tornja franjevačke crkve sv. Antuna Padovanskog u Našicama tijekom Domovinskog rata

Stradanje i obnova tornja franjevačke crkve sv. Antuna Padovanskog u Našicama tijekom Domovinskog rata

Povijesni kontekst Našica i franjevačkog reda

Našice

Povijest ovoga kraja počinje već u antici. Putopis cara Antonina spominje rimsko naselje Stravianu kraj Požege (Inicerum), na putu iz Siska (Siscia) preko Daruvara (Aquae Balissae), prema Osijeku (Mursa). Straviana se nalazi na području Našica, možda između Seone i Zoljana.1 Točnu lokaciju treba podrobnije istražiti.

U doba vladanja ugarskih kraljeva iz kuće Arpadovića Našice se nalaze u Slavoniji, i to u Cisdravsko–baranjskoj županiji. U crkvenom pogledu pripadaju požeškom arhiđakonatu Pečujske biskupije. Našice i rijeka Našica, po kojoj je grad vjerojatno dobio ime, spominju se 1229. godine, u povelji 283, 3. sveska Smičiklasova Codexa diplomaticusa. Prvi gospodar našičkog posjeda, od početka XIII. stoljeća do 1240. godine, bio je Đula Šikloški iz plemićkog roda Khan. On je bio u dobrim odnosima s kraljem Andrijom II. te je bio ban jedinstvene Hrvatske, od Dunava do mora 1213. i 1229, a od 1229. do 1234. ban cijele Slavonije.2 Kako je došao do našičkog posjeda i što mu je, u njegovu okviru, tada točno pripadalo, ne zna se. Nema dokaza da je ban Đula ovdje imao svoj dvor niti da je ovdje boravio.

Idući važan događaj zbio se u drugoj četvrtini XIII. stoljeća. Povelja kralja Karla Roberta iz 1310. i 1312. svjedoči o darovnici dijela našičkog posjeda križarima templarima.3 Oni su u kralju Andriji II. pronašli velikog prijatelja, »koji im je upravo rasipnom podatnošću dijelio imanja i posjede«.4 Tako su se templari već početkom XIII. stoljeća domogli velikog bogatstva i moći u Hrvatskoj. Ban Đula Šikloški, vjerojatno iz želje da se dodvori moćnom redu, sagradio im je crkvu (koja i danas postoji) i samostan svetog Martina u Našicama te im je poklonio trgovište Našice s dijelom posjeda. Templari su se u Našicama nastanili između 1221. i 1230, vjerojatno 1229. godine. Otac Paškal Cvekan pretpostavlja da su se prvotne Našice, kao i rimska Straviana, nalazile upravo na području crkve i samostana sv. Martina (danas selo Martin).

Sinovi kralja Andrije II, Bela i Koloman, nisu dijelili očev žar naspram davanja posjeda templarima i hospitalcima ivanovcima. Nakon Andrijine smrti 1235. Bela IV. postaje kralj, a Koloman herceg Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U želji da ojačaju kraljevsku vlast, nastupaju otvoreno protiv templara, ivanovaca pa i cistercita. Počinju silom oduzimati poklonjene im posjede te je dolazilo do buna i crkvenih izopćenja. Našički posjedi i trgovište Našice ipak ostaju templarima, no, sa scene je maknut Đula Šikloški, kao i svi ostali savjetnici i pouzdanici mrtvoga Andrije. Oni su se opirali i borili, »ali ih je Bela svladao i pohvatao. Neke je istjerao iz zemlje, druge je pozatvarao, a palatina Dionizija je oslijepio. Svi su izgubili posjede koji su Beli pripali«.5 Pobunio se i ban Đula. Zatvoren je i osuđen te je izgubio posjede. Mrtav je vjerojatno već 1240. Iz te godine datira Kolomanova darovnica nekadašnjeg Đulina posjeda peharniku Dimitriju od plemena Aba.6

U prošlosti se često smatralo da su franjevci, nakon što su ih dovele Abe, preuzeli stari samostan templara i ivanovaca 1373. godine. No, danas je prihvaćenija jedna druga teorija. Ona kaže kako je mir trajao više od pola stoljeća te je počeo razvoj Abinih Našica koje se nalaze na području današnjega grada. Abe su bili rođaci kraljevske kuće Arpadovića. Razvijali su obrt i trgovinu te poticali naseljavanje došljaka (hospites), kojima daju povlastice. Naselje raste i vjernici grade samostan i crkvu franjevcima. Njihov samostan s crkvom sv. Antuna Padovanskog u Našicama, pouzdano znamo, postoji već početkom XIV. stoljeća, ali kada je točno izgrađen i kada su franjevci ovamo stigli, ne možemo s takvom sigurnošću ustvrditi. Poznato je da su u Slavoniju franjevci stigli već krajem XIII. stoljeća iz Ugarske pa su vjerojatno tada počeli djelovati i na ovom području.7 U Našicama u to vrijeme postoji i druga, danas nepostojeća, crkva koja se spominje još godine 1620. i kasnije.8 To je prostrana srednjovjekovna crkva Sv. Trojstva. Ona je do 1789. služila kao župna, kada tu funkciju preuzima spomenuta samostanska crkva našičkih franjevaca. Bila je smještena na današnjem središnjem gradskom trgu, a oko nje se nalazilo župno groblje. Zapis iz godine 1783.9 govori da joj je lađa bila duga 14,32 m i pokrivena drvenim stropom — tabulatom, a svetište da joj je bilo dugo 7,58 m te nadsvođeno kupolastim svodom. Iznutra je bila obijeljena, popločena ciglama, imala je tri oltara, a nije imala sakristiju niti toranj. Lađa je imala po dva prozora sa sjeverne i južne strane, a svetište pet: dva na istoku iza velikog oltara, dva na jugu i jedan na sjeveru. Razlog zbog koje je postala ruševna jest taj što ju je u prvoj polovici XVIII. stoljeća barun Josip Pejačević uzeo u svoju zaštitu te zapustio, a nije dao ni da je franjevci s vjernicima popravljaju. Nestala je između godine 1789. i 1820. Postoji, također, pretpostavka da s franjevcima u Našice dolaze i klarise.10 Za tu tezu postoje i arheološki dokazi. Ostaci nekih građevina na brežuljku, zapadno od franjevačkog samostana, pučkog naziva Sv. Klara ili Fratarsko brdo slučajno su otkriveni 1953. godine. Zna se da je na spomenutoj lokaciji o. Klement Targovčević 1761. godine podigao kapelicu u čast sv. Klari, kako bi obilježio povijesno mjesto za koje se pretpostavljalo da je bilo zemljište samostana klarisa. Ona je porušena 1953.11 Arheolozi osječkog Muzeja Slavonije nastavili su istraživanja 1954. i 1956. godine i na dubini od 1,30 m pronašli debele zidove izrađene od kamena krečnjaka i lomljena kamena. Također su pronađeni i ostaci podrumskih prostorija i stubište. Na osnovi tih nalaza pretpostavili su da su se ovdje nalazile dvije zgrade, tzv. A i B, koje su zajedno činile arhitektonsku cjelinu. Funkcije su im bile različite, zgrada A kao sakralni, a zgrada B kao stambeni objekt. Dovoljno dokaza za potpunu rekonstrukciju i točne zaključke ipak nije bilo. No, postoje obrađene teze nekih stručnjaka o postojanju srednjovjekovnog kompleksa samostana klarisa s kraja XIV. stoljeća,12 uz već postojeći franjevački samostan, što ukazuje na važnost Našica kao duhovnog središta.

Prema o. Paškalu Cvekanu postoji pretpostavka da sve to vrijeme paralelno egzistiraju i prvotne templarske Našice koje nasuprot procvatu Abinog grada stagniraju. To posebice dolazi do izražaja početkom XIV. stoljeća, kada se templarskom redu sprema ukinuće, konačno provedeno 1312. Početkom toga stoljeća počinje i vladavina kraljevske kuće Anžuvinaca s Karlom Robertom na čelu.

Kralj Karlo Robert uzima posjed u Našicama templarima već 1310. godine, dvije godine prije nego je papa Klement V. službeno ukinuo red, i dodjeljuje ga Abama, s kojima je i rodbinski povezan, kao nagradu za vjernost i pomoć u borbi za prijestolje. Aleksandar Aba također dobiva dopuštenje da na darovanom posjedu Sv. Martin Našice smije u nemirnim vremenima podići tvrđavu (castrum). No, s ovom se darovnicom Karlo Robert ipak prenaglio. Papa, izložen raznim pritiscima, ukinuo je templarski red, ali nije puštao da kraljevi razgrabe templarsku imovinu. Zapovjedio je da se te imanja imaju dati viteškom redu ivanovaca.13 Oni na koncu dobivaju i templarski posjed u Našicama kojega su Abe morali vratiti crkvi.

Povelja kralja Karla Roberta iz 1312., kako je već spomenuto, dopušta Abama da sagrade tvrđavu. Ona je i podignuta u XIV. stoljeću te je u njihovu posjedu sve do kraja stoljeća kada Abe padaju u nemilost kralja Sigismunda i gube grad–tvrđavu. Od tada pa sve do turskih osvajanja u drugoj četvrtini XVI. stoljeća našički se gospodari brzo izmjenjuju: David Lacković de Szant, Gorjanski, Iločki. Tvrđava se vjerojatno nalazila na najvišem dijelu našičke Krndije, iznad sela Gradac, gdje se još i danas nalaze ostaci kule Bedemgrada, vjerojatno s početka XIV. stoljeća. Ona nosi sve oznake srednjovjekovnoga grada: toranj je četverokutan, na ulaznim vratima nalaze se gotički arhitektonski detalji, zidovi na uglovima pojačani su klesanicima (ugrađeni klesani kamen). Zanimljiva nam je stoga što njezinu arhitekturu možemo dovesti u vezu s arhitekturom franjevačke crkve u Našicama.14

Našice su pod turskom vlašću od 1532. do 1687. godine. Nakon protjerivanja Turaka sva zemlja je pripadala austrijskom caru. U Osijeku je uspostavljena carska komora koja je raspolagala i upravljala osvojenom Slavonijom. Počela je grabež austrijskih generala i drugih »zaslužnih« velikaša za slavonskim posjedima. Našice su ponovno u kratkom vremenu promijenile niz vlasnika da bi, na koncu, 3. kolovoza 1734. godine pripale Josipu i Ignjatu, barunima Pejačević.15 Od osnutka 1745. godine Našice s pripadajućim selima pripadaju Virovitičkoj županiji sa sjedištem u Osijeku.

Do raspada Habsburške Monarhije 1918. godine, Pejačevići su imali velik utjecaj na sva zbivanja u tom kraju. O njihovu podrijetlu susrela sam se s dvije teze. Jedna je legenda kako podrijetlo vuku od Porčije, sina bosanskog kralja Stjepana Dabiše. Drugu tvrdnju pronašla sam u knjizi o. Srećka Majstorovića16 koja govori da Pejačevići vuku korijene iz rudarske kolonije Ciprovac u Bugarskoj. Budući da su 1689. tijekom austrijsko–turskog rata digli bunu protiv Turaka, koja je potom bila ugušena, prebjegli su u Austriju. U Pečuhu ih nalazimo oko 1690, a potom u Osijeku. »Staro bugarsko« barunstvo potvrdio im je Karlo VI, a 1772. dodijeljeno je Marku Pejačeviću grofovstvo. Utemeljitelj našičke loze Pejačevića bio je Karlo Ferdinand.

Obitelj je postala jedna od najbogatijih među golemim vlastelinstvima u Banatu i Slavoniji te je kao takva odigrala važnu ulogu u javnom životu Hrvatske. Pejačevići su dali nekoliko istaknutih intelektualaca: Jakoba (1681–1739), Franju Ksavera (1731–1781), Doru (1885–1923) te dva hrvatska bana: Ladislava (1824–1901) i Teodora (1855–1928). Bili su na čelu svih humanih i socijalnih akcija u našičkom kraju. Zajedno s franjevcima 1778. otvaraju prvu osnovnu školu, podupiru ideju franjevaca i građanstva iz 1873. o osnivanju bolnice (realizirana 1912, u prvo vrijeme kao ubožnica, a zatim i kao bolnica), a početkom XX. stoljeća Našice se dalje moderniziraju uvođenjem vodovoda, asfaltiranjem i elektrifikacijom.17

Osim navedenoga, u naslijeđe su nam ostavili i dva dvorca s parkom te grobnu kapelu, djelo Hermana Bollea.18 Gradnja tzv. Starog dvorca počela je 1811. u mješavini baroknog i klasicističkog stila. Bočni tornjevi dozidani su mu 1865, a uoči Prvoga svjetskog rata krovište mu je pokriveno bakrenim pločama. U unutrašnjosti nalazimo reprezentativno dvokrako stubište, štukature, rokoko peći, drvorezbarije, ornamentirani parket i ukrašene stropove. Na padini ispod staroga, 1909. sagrađen je u klasicističkom slogu Novi dvor, prema uzoru na dvorac Sans Souci u Postdamu,19 a park oko oba dvorca bio je najbolje njegovani »engleski« park u Hrvatskoj.20 Treći spomenuti objekt je neogotička kapela–mauzolej u dvije razine, gornja, namijenjena obredu, i donja, grobnica grofovske obitelji. Dao ju je sagraditi ban Ladislav Pejačević u spomen na svoga prerano preminula sina. Radovi su dovršeni u studenom 1881. prema projektu Hermana Bollea.

Kraj Prvoga svjetskog rata 1918. donio je raspad Austro–Ugarske Monarhije i nametnuo pitanje agrarne reforme u novoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnijoj Kraljevini Jugoslaviji. Određuje se eksproprijacija velikih posjeda uz pravednu odštetu.21 Da bi spasio svoj golemi posjed, Teodor Pejačević osniva Dioničarsko društvo Krndija, u kojem ostaje većinski vlasnik, a bavi se šumarskim, ratarskim, stočarskim i drugim poslovima. Javni život u Našicama i okolici obilježen je osnivanjem i djelovanjem političkih stranaka. Povijest je dalje ispisala osnivanje Banovine Hrvatske, zatim izbijanje Drugog svjetskog rata 1941–1945, osnivanje avnojevske Jugoslavije nakon njegova završetka, izlazak komunizma na svjetsku i domaću pozornicu te, konačno, njegov rasap početkom 90–ih, popraćen raspadom Jugoslavije i ratom koji je uslijedio.

Franjevci

Početak XIII. stoljeća u Europi je obilježen velikim političkim previranjima i stvaranjem novih društvenih odnosa. Zreli je feudalizam istaknuo razlike između bogatih i siromašnih te stvorio pogodno tlo za anarhiju i razvoj raznih idolatrija i diskriminacija. U takvim se uvjetima rađaju prosjački redovi koji propovijedanjem skromnosti, askeze i pobožnosti staju na stranu potlačenih i obespravljenih, unoseći smisao u zabludjeli, kaotični život puka svoga vremena. Sv. Franjo (1181–1226) i sv. Dominik (1170–1221) neovisno su jedan o drugom u prvom desetljeću XIII. stoljeća počeli propovijedima (posebice po gradovima) i primjerom poučavati pučanstvo kako da se odupre sva većoj prijetnji krivovjerja. Papa Inocent III. priznao je neslužbeno 1209. godine franjevce (red male braće ili sive braće), a službeno su ustanovljeni 1223. Dominikanci (red propovjednika ili crne braće) priznati su 1216. »Članovi tih redova polagali su redovničke zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, ali su se razlikovali od drugih redovnika u dvije glavne stvari: njihovi su samostani bili postaje za propovjedničke ophodnje, a ne mjesta trajnog boravišta i tražili su školovanje na novoosnovanim sveučilištima.« U XIII. su stoljeću osnovani i augustinski i karmelićanski prosjački red.22

Sv. Franjo umire 1226, a dvije godine poslije je kanoniziran. Njegova je ideja od samog početka misionarska: mala su braća »pjevači« koji prolaze svijetom kako bi svojim životom slavili i propovijedali Boga.23 Oni se u svojim samostanima ne nastanjuju trajno, već im se postaje neprekidno izmjenjuju. Ustanovljeni su, dakle, kao prosjački red odan idealima siromaštva, jednostavnosti i poniznosti. Služba im je, bitno obilježena Evanđeljem Isusa Krista Spasitelja, kao savršenim ostvarenjem čovještva. Ikonografija njihovih crkvi, najljepše i najpotpunije ostvarena krajem XIII. st. na freskama S. Francesca u Assisiu, osobito ističe ciklus Kristove muke u odnosu na koji se povlače paralele sa životom sv. Franje. Nakon što je 1226. Legenda Maior sv. Bonaventure potvrđena kao službena biografija sv. Franje, novi naglasak dobiva svečeva ljubav prema Djevici Mariji, zemaljskoj majci i nebeskoj kraljici, anđelima, posebice sv. Mihovilu, junaku iz Otkrivenja koji vodi duhovnu bitku za čovječanstvo te odanost apostolima, osobito sv. Petru i sv. Pavlu, kao Božjim namjesnicima i propovjednicima na Zemlji. U ikonografiji crkvi poštuje se i odražava koncept Biblije.24 Red se raširio vrlo brzo po cijeloj Europi i ta je njegova golema ekspanzija otežala ostvarivanje spontanosti i strogih ideala i pravila koja je stvorila lutajuća skupina prvotnih misionara. Sada je bio potreban administrativni nadzor nad velikom europskom organizacijom kakvom je red postao. Pojavile su se dvije struje iz kojih su oformljeni spiritualci, koji su i dalje željeli poštivati stroga pravila života, i konventualci, koji su se zalagali za opušteniji pristup. Unatoč tom dualizmu, franjevci su, uz dominikance, predvodili najsnažnije duhovne snage kasnoga srednjeg vijeka.25

Već krajem drugog desetljeća XIII. st. franjevce nalazimo u našoj zemlji, odakle su se uskoro proširili po cijeloj Hrvatskoj i Bosni. Osobit procvat doživljavaju potkraj XIII. st. te ponovno u XV. stoljeću.26 Postoji legenda koja govori o boravku sv. Franje u Zagrebu na njegovu povratku iz Svete zemlje, kada mu je, navodno, na kaptolu prenoćište dala pobožna udovica Katarina Galović.27 Bliži bi istini, ipak, mogao biti zapis iz životopisa svečeva suvremenika fra Tome iz Celana iz otprilike 1260. koji govori o tome kako je Svetac neko vrijeme, oko 1212. godine, proboravio na našoj obali na putu za Svetu zemlju. On se ovamo morao skloniti nakratko zbog nevremena.28 Naglasila bih da Celanovi zapisi nisu priznati kao službena verzija svečeva života, već je ta čast pripala navedenoj Legendi Maior.29

Ukazala sam na to da točnu godinu osnivanja samostana u Našicama ne znamo. Postoji nekoliko teorija. Spominju se 1321, 1373. (prema natpisu na trijumfalnom luku) ili oko 1300.30 Otac Paškal Cvekan zagovornik je najranije datacije. On smatra da je samostan u Našicama nastao između 1275. i 1285, kao treći po redu u Zagrebačkoj kustodiji, odmah iza Zagreba i Virovitice, a kao dokaz za to navodi Vatikanski kodeks iz 1344. god. te činjenicu da se već 1321. godine, pouzdano znamo, u Našicama održavaju pokrajinski kapituli, što ukazuje na to da samostan već postoji i uhodano funkcionira. Katalog izložbe »Mir i dobro« navodi kako je Zagrebačka kustodija sa samostanima u Zagrebu, Virovitici, Našicama, Požegi, Grabovniku (Kloštar Podravski), Đurđevcu i Kostajnici bila zaokružena još u 13. st.31 Koja je godina ona koju tražimo ipak ne možemo sa sigurnošću tvrditi. Stoga ostavljam neprecizno određenje: samostan su podigli našički vjernici krajem XIII. st. ili početkom XIV. st. Od svoga utemeljenja posvećen je sv. Antunu Padovanskom, drugom po važnosti svecu reda. Kroz cijelo XIV. i XV. stoljeće franjevci postojano djeluju u Našicama. No, to razdoblje ne možemo potkrijepiti detaljnijim pregledom jer, vjerojatno zbog turskih osvajanja, nemamo pisanih dokumenata. Znamo, kako je već napomenuto, da su se 1321. i 1323. u našičkom samostanu održavali kapituli Ugarske provincije, koja se od 1417. do 1459. naziva Provincija konventualaca, od 1459. do 1523. Provincija obnovljenih konventualaca, a od 1523. Ugarska provincija svete Marije, u čijem se sastavu Našice spominju još 1587. Turci osvajaju Našice bez borbe godine 1532. Te iste godine, zbog straha pred osvajačima, franjevci napuštaju našički samostan. Možda su, kao i virovitički fratri, nastavili djelovati u šumama i nepristupačnim predjelima, ali za to nemamo dokaza. Turci nisu porušili crkvu i samostan nakon svog dolaska. Uprava provincije 1533. ovlastila je provincijala da sam imenuje gvardijana u Našicama, ako se uspije vratiti u samostan.32 Cijela Slavonija do 1552. potpala je pod tursku vlast. Time je ovdašnji puk snašlo veliko zlo. No, turskoj je okupaciji već prethodilo nesređeno stanje, pad morala i religioznosti, razvrat, međusobna ubojstva, pljačke i obračuni hrvatskog plemstva te njegova podijeljenost na Ferdinandove i Zapoljine pristaše.33 Velikim je dijelom stanovništvo prešlo na islam, a došlo je i kolonizacije iz istočne i srednje Bosne. Muslimani su se nastanili u Našicama, Podgoraču i Orahovici, a ostali kršćani ostali su u okolnim selima. Budući da su franjevci u Bosni imali koliku–toliku slobodu djelovanja (zbog želje turskih vlasti da spriječe masovan nagli odljev stanovništva), bosanski su fratri prešli Savu i odmah nakon osvajanja ušli u napuštene samostane te počeli s dušobrižničkim radom. Kako bi spriječili vlastito uništenje i ostali uz narod, bosanski su franjevci bili primorani prekinuti svaku vezu sa članovima vikarije na slobodnom kršćanskom području. Vikarija Bosna Srebrna osnovana je 1514. god. od samostana pod turskom vlašću, a 1517. god. proglašena je provincijom.34 Središte za tursku Slavoniju i Požeštinu postaje samostan u Velikoj, a krajem 16. st. franjevci se nalaze vjerojatno i u Našicama i Voćinu. Našički samostan preuzima Provincija Bosna Srebrena. Crkvu kupuje za velike novce od Turaka i obnavlja je fra Jerko Lučić između 1620. i 1632.35 Već 1635. počinje divljački progon katolika i franjevaca koji uspijevaju izbjeći smrti plaćanjem danka, što je u XVII. st., sve do odlaska Turaka, trebalo često činiti. Malo se zna o posljednjim godinama turske vladavine u ovom kraju. Izgleda da su borbe koje su se vodile od 1684. do 1687. opet zaobišle Našice. Nakon 155 godina, 1687, Turci su napustili grad, spalivši na odlasku samostan i crkvu. Na gotičkim je temeljima podignuta nova crkva u baroknom i rokoko slogu terezijanske ere. Taj sloj iz XVIII. st. ostao je, uz promjenu lukovice tornja s kraja XIX. st., očuvan sve do 1991. Važno je još napomenuti održavanje studija filozofije, moralke i teologije u XVIII. i XIX. st. u našičkom samostanu. Posljedica toga jest formiranje bogate samostanske knjižnice. Ta knjižnica postoji još i danas, a između ostalog posjeduje i deset inkunabula.36

Arhitektonska analiza crkve i samostana

Predtursko i tursko razdoblje: gotički sloj

Prva crkva sv. Antuna Padovanskog, dakle, podignuta je krajem XIII. st. ili početkom XIV. st. Negdje u to vrijeme gradi se i samostan. U svom prvom obliku on ima samo južno i istočno krilo, koje je, u odnosu na današnje, pomaknuto zapadnije. Crkva je izgrađena u gotičkom stilu. Otac Paškal Cvekan čak razmišlja o prijelaznoj romaničko–ranogotičkoj arhitekturi koju i inače nalazimo u Požeškoj kotlini, a Našicama, kao važnom gradilištu, daje važnost rasadišta stila.37 Osim do danas očuvanog svetišnog dijela, o prvotnom izgledu crkve svjedoči nam i zapis generalnog pohoditelja reda, o. Pavla Pelizzera iz Rovinja iz 1640.38 On piše kako je našička samostanska crkva mnogo veća od crkve sv. Franje u Zadru, te da ima vrlo duge prozore. Prema svemu sudeći, našička je gotička crkva bila jednobrodna građevina (bez kapela koje danas postoje sa sjeverne strane), s izduženim svetištem, malo užim u odnosu na širinu lađe, i s poligonalnom apsidom s kontraforima. Orijentirana je uobičajeno: ulaz na zapadu, svetište na istoku. Ne znam u kakvom je to u ono vrijeme odnosu bilo prema trgovištu, ali danas njezin glavni zapadni ulaz ne doživljavamo u njegovom punom značenju zbog postojećeg urbanističkog odnosa. Naime, glavni gradski trg, sa svim pripadajućim sadržajima, kao i dvorcem Pejačević, smješten je istočno od samostanskog sklopa. Glavni pogled i logičan prilaz crkvi tako je onaj prema svetištu (pokrajnjim vratima kroz toranj i samostanski krak). Osim toga, zapadno krilo samostana, dozidano 1712, izrazito je izvučeno prema van te tako snažno gura zapadnu fasadu u drugi plan, čak i onda kada joj prilazimo s »glavne« strane. Zapadni nam pogled zaklanjaju i stambene zgrade izgrađene na nacionaliziranom dijelu crkvenog zemljišta nakon II. svjetskog rata. Do danas nam je, kako sam već napomenula, ostao sačuvan, doduše barokiziran, istočni svetišni dio, s još uvijek istaknutim kontraforima i visokim soklom, te južni dio zida do današnjeg kora. To je bila i prvotna duljina crkve (zapadni je kor dozidan u XVIII. st.). Prilikom restauracije crkve 1963. otkriveni su na jednom zidu svetišta zazidani izduženi gotički prozori sa šiljatim lukom na vrhu. Iste takve prozore, ali s očuvanim fragmentima dekorativnog kamenog mrežišta, nalazimo i na spomenutom južnom zidu, pod krovištem. Otac Paškal Cvekan zaključuje da su nalik prozorima samostanskih franjevačkih crkava u Voćinu i Remetincu, no ta tvrdnja zahtijeva temeljitije istraživanje. Radi preciznije tipizacije crkve, kao i u prilog njezinoj dataciji na kraj XIII. st, on ističe studiju Horvat — Mirnika pod nazivom »Graditeljstvo srednjeg vijeka u Požeškoj kotlini«, koji o našičkoj crkvi tvrde da njezin tlocrt, nacrtan prema vidljivim dijelovima u potkrovlju crkve, govori o pravoj srednjovjekovnoj srednjoeuropskoj propovjedničkoj crkvi s nadsvođenim izduženim svetištem i dugom lađom, omjera 1:3, te ravnim stropom. Na ranogotički stil upućuju također preostali detalji prozora i polurebara.39

Nažalost, nepoznato mi je postoji li precizna dokumentacija o rješenju problema svođenja prvotne crkve. Sasvim sigurno, lađa je pokrivena jednostavnim stropom. To je česta i karakteristična osobina gotičkih franjevačkih crkvi u matičnoj im Italiji (Arnolfo di Cambio (?): S. Croce, Firenze, 1294/5; S. Francesco, Messina, 1254...), pa tako i njihovih sljedbenica u Hrvatskoj (npr. franjevačka crkva u Puli, kraj XIII. st.). Jednostavni drveni strop simbolično je vezan uz filozofiju prosjačkoga reda, a uzor mu je ranija cistercitska arhitektura. No, Italija i Dalmacija su područja na kojima se javlja mediteranski tip srednjovjekovne propovjedničke crkve. Našička crkva svojom arhitektonskom organizacijom pripada srednjoeuropskom krugu. Kod svetišnog dijela nameće se pitanje je li, s obzirom na polurebra i dataciju, pretpostavljam križnorebrasti svod stajao nad cijelim svetištem ili se spomenuta polurebra odnose samo na polukalotu apside. U prilog tome da se možda ipak radi o nadsvođenom cijelom svetištu govori činjenica da su nova prostorna i oblikovna načela gotike u Istri, Dalmaciji, sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji rasprostirali ponajprije samostanski redovi: cisterciti, franjevci (Zagreb, Kloštar Ivanić, Ilok, Voćin), benediktinci i pavlini. Njihove su tipične crkve bile jednobrodne s drvenim stropom i poligonalnim rebrasto nadsvođenim svetištem. Gotički svodovi u lađi bili su iznimka i uglavnom iz kasnijeg razdoblja. Poseban je slučaj, nažalost u ratu 1991. potpuno uništene, crkve u Voćinu koja u svetištu i brodu ima neobičan mrežasti svod s plisiranim rebrima vladislavske češke gotike. Uz kamen, u sjevernoj je Hrvatskoj i Slavoniji u gradnji uvelike zastupljena i opeka, osobito u kasnogotičkom razdoblju.40 Našička je crkva također zidana opekom, a detalji su joj kvalitetno isklesani iz kamena. I ona pripada propovjedničkom tipu crkava kojima su krajem XIII. st. propovjednički redovi donijeli u naše krajeve ranogotičke oblike. Zanimljiv je karakterističan detalj organizacije ovog tipa propovjedaonica na sredini bočnog južnog zida. Na taj se način funkcionalno, iako ne oblikom tlocrta, ostvaruje »dvoranski« karakter crkve. Taj je trenutak u povijesti crkvene gradnje specifičan. Kroz cijelu njezinu povijest, osim tada, propovjedaonica se smještala u svetište i tako vjernika usmjeravala k oltaru. Budući da se sada njegova pažnja usmjerava prema bočnom zidu, stvara se transverzalna os u odnosu na longitudinalu same crkve.41 Takvu propovjedaonicu nalazimo u Puli, a nalazimo je i u Našicama. Propovjedaonica koju danas imamo stilski pripada rokokou i postavljena je tu 1769/70. No, ona je zamijenila prijašnju propovjedaonicu koja je postojala u gotičkoj našičkoj crkvi do 1763, a nabavljena je 1726. To je sve što o. Paškal Cvekan piše o njezinim korijenima. Ne spominje prijašnje propovjedaonice, pa njezinu povijest i značenje, nažalost, ne mogu temeljitije izložiti. Ostavljam otvorenim i pitanje je li, kao i u Puli, postojao vanjski balkon propovjedaonice s istog podesta kojim se služilo kada bi se okupio veći broj vjernika nego što ga je crkva mogla primiti. Ta je mogućnost vrlo vjerojatna, jer je do 1712. godine samostan imao samo dva kraka (istočni i južni), te nije bilo zatvorenog klaustra. Prostor je bio otvoren s ulazne, zapadne strane, te tako pristupačan većim skupinama ljudi.42

Kada su Turci ušli u Našice 1532, crkvu, kako sam već navela, nisu oštetili. No, ona je bila napuštena do 1620. te stoga izložena propadanju. Tada je o. Jerko Lučić obnavlja i uređuje: podigao je glavni oltar i nabavio za njega 1633. sliku sv. Antuna Padovanskog te je sagradio jednostavan novi kor, vjerojatno iza oltara. Turci konačno napuštaju Našice 1687. i ostavljaju iza sebe spaljenu crkvu. Krovište je izgorjelo, ostali su samo goli zidovi.

Obnova crkve nakon odlaska Turaka: barokizacija

Nakon paleža, radovi na crkvi i samostanu odvijaju se u tri faze. Prva je početkom 18. st., negdje između 1703. i 1708.43 Južno i istočno krilo samostana obnovljeni su s velikim preinakama. Bitno su povećani, a 1712. dograđen je i novi zapadni trakt. To proširenje samostana stvorilo je mogućnosti za otvaranje gramatičke škole.44 Sama crkva obnovljena je u gotičkom slogu. Otac Marko Bulajić obnovio je krovište i nad svetištem i lađom dao napraviti drveni tabulat. Nad svetišnim je dijelom on obojen i oslikan. Zazidani su prozori na pročelju koje je tada bilo ondje gdje danas počinje kor. No, 1755. otac Ivan Pavlović dao ih je ponovno otvoriti.

Poligonalna kapela Bl. Djevice Marije dozidana je 1719. U tu je svrhu probijen sjeverni dio zida lađe, odmah do svetišta. Kapela je nadsvođena križnim svodom. Ovdje, sudeći prema trenutačno dostupnoj literaturi i dosadašnjim nepotpunim istraživanjima, počinje i povijest našičkoga tornja. Podignut je na južnoj strani, uz poligonalno svetište. Visok je, zidan i ima pet blagoslovljenih zvona. U crkvi se nalazi šest oltara, drvena propovjedaonica i krstionica na kamenom stupu, blizu velikih vrata, iznad kojih se diže zidani kor s orguljama. Osim glavnih, crkva ima i dvoja pokrajnja vrata.45

Sljedeća faza u kojoj se zbivaju veći zahvati događa se nakon potresa 1752. U njemu je samostan teško oštećen. Južni i istočni trakt iznova se podižu, a posljednji se povlači prema zapadu i poravnava s linijom zvonika. Na području provincije Bosne Srebrene s hrvatske je strane Save 1757. oformljena provincija Sv. Ivana Kapistrana s kojom će u Slavoniji, nakon razdoblja turske vladavine, ponovno ojačati priljev svježih ideja iz Europe. Važno je istaknuti da se nova provincija oblikovala u duhu posttridentske katoličke obnove,46 što znači da je obilježena pečatom protureformacije. S tim u vezi uspostavit će se, kako sam već spominjala, škola, studij i novicijat, koji će djelovati kroz cijelo XVIII. st. i XIX. st. Protureformacija donosi i veličanstven i sveobuhvatan procvat novog oblikovnog stila koji se stihijski širi Europom — riječ je o baroku. On je deklarativan i pobjedonosan odgovor katoličke crkve na izazov kojeg joj je postavila reformacija. Diljem kršćanskoga svijeta masovno se grade crkve u novom izričaju ili se već postojeće njemu prilagođavaju. Mnoge gotičke crkve su barokizirane. To je sudbina koja očekuje i našičku crkvu. Posljednja faza njezine obnove u XVIII. st. zbiva se između 1763. i 1777. Točnije, radovi na zgradi obavljaju se od 1763. do 1765, a na inventaru i fasadi oni traju do 1777. Transformacija se zbiva pod ravnanjem gvardijana o. Nikole Starčevića.47 Ti su podaci izričito i jasno zapisani i opisani.48

Odmah se počelo s transformacijom svetišta. Uz zidove s unutarnje strane prizidani su kompozitni pilastri spojeni lukovima koji drže dvije češke kape. Ispod cijeloga svetišta sazidana je kripta, također sa svodovima oblika češke kape, tako da je ono za jednu stubu podignuto iznad razine poda lađe. U cijeloj su crkvi gotički prozori (tamo gdje su još bili očuvani) zazidani, a novi otvori imaju ovalne (apsida) ili razvedenije rokoko obrise (korski dio, lađa). Na južnom je zidu podignut reprezentativan oratorij. Zapadno, uz već postojeću kapelu Bl. Djevice Marije, dozidana je 1763. kapela Sv. Križa. Te su dvije kapele spojene i povezane zajedničkim krovištem, iako svaka od njih ima izvana izgled samostalne kapele. Nova kapela, poput one ranije, ima poligonalan tlocrt. Srušena je stara crkvena fasada i cijela crkva produžena prema zapadu za 5,68 m. Unutar tog proširenja smjestit će se novi kor. On je prostran i stoji na dva para toskanskih stupova i udvojenim kompozitnim pilastrima. Između tih stupova izgrađeni su svodovi oblika češke kape. Ograda kora u donjem je dijelu zidana, a u gornjem je izrađena od lijepe drvene rešetke, u sredini prekinute ormarićem s prospektom dijela orgulja. Cijela je ograda, osim toga, iscrtana u krivuljama tipične barokne igre konveksama i konkavama, pri čemu je središnji dio najviše izvučen u prostor. Na taj se način stvaraju intenzivni i dinamični odnosi punog i praznog. Korska je rešetka, zajedno s bogato izrezbarenim klupama s reljefima i intarzijama izrađena između 1766. i 1769. Obojena je i uređena, zajedno s orguljama, 1777. Na koru nalazimo i dva prozora rokoko profilacije: na sjevernom i zapadnom (probija gornji središnji dio pročelja) zidu. Novo je pročelje raščlanjeno velikim redom dvaju pilastara. Između njih, u središnjoj osi fasade, iznad glavnog ulaza nalazi se spomenuti korski prozor, koji oblikom asocira na kartušu. Na timpanu s volutama i akroterijima, nalazi se niša s titularom. Za unutrašnjost je nabavljen novi rokoko inventar koji uključuje oltare s oltarnim palama i drvenim kipovima, propovjedaonicu, oratorij, orgulje, ispovjedaonice, sakristijski ormar i korske klupe.

Nakon što je crkva definirana 1765, izgrađen je samostanski hodnik na kat uz južni zid crkve. Njegov je krov napravljen kao nastavak crkvenoga krova. Zapadno je krilo spojeno sa crkvom te smo tako dobili definirani četverokut klaustra. U njegovoj se sredini nalazi zdenac, a između staza uređen je ružičnjak. Prizemlje prema klaustru svih četiriju krila razvedeno je arkadama iza kojih su hodnici s križnim svodom. Arkade se ponavljaju i na katu sjevernog trakta i omogućuju osvjetljenje crkve iz hodnika kroz dva polukružna prozora u njezinom južnom zidu, a na ostalim krilima kat je riješen jednostavnim četverokutnim prozorima. S vanjske strane samostanski zidovi probijeni su istim takvim jednostavnim prozorima i dvoma vratima (na istočnom i južnom traktu). Sredinom kata samostana prolazi uzak i dugačak hodnik, a s njegove obje strane ćelije su za redovnike. Iznimka je samo sjeverni trakt koji je hodnicima i stubištem povezan sa crkvom. U prizemlju su prostorije za zajedničku uporabu, s križnim i bačvastim svodovima sa susvodnicama. Na istoku je smještena sakristija povezana sa crkvenom sobom i stubište za kat. Na jugu su službene prostorije župe, vjeronaučne dvorane i stubište. U starim je samostanskim zgradama blagovaonica, najveća i najljepše uređena prostorija. U Našicama se ona nalazi u zapadnom krilu, između kuhinje na jugu i pivnice na sjeveru. Nadsvođena je češkim kapama. U njoj nalazimo barokne slike i drvorezbarije. Ispod tog niza prostorija uređen je bačvasto nadsvođen podrum. Zapadno krilo na mjestu spoja sa crkvom ulazi za širinu zida (gotovo 1 m) u fasadu i narušava joj cjelovitost. To se dogodilo, vjerojatno, zbog produživanja kora i gradnje samostanskog hodnika uz crkvu.

Povijest izgradnje, stradanja i obnove tornja

U literaturi se, kako je već rečeno, navodi da gotička crkva nije imala toranj te da joj je on dozidan uz južni bok svetišta između 1712. i 1714, u prvom valu radova nakon odlaska Turaka. Otac Paškal Cvekan navodi da je toranj kvadratnog tlocrta, dužine stranica 6 m dao podići o. Marko Bulajić.49 Zidani dio zvonika visok je 30 m, a lukovica 15 m. Konstrukcija je bila drvena, obložena limom. Ta je postavka diskutabilna i zahtijeva daljnje temeljito istraživanje (uključujući i arheološko), budući da smještanje tornja na istočni kraj crkve, pored apside, pripada srednjovjekovnoj koncepciji gradnje. Barok je zvonike smještao na zapadnom kraju, bočno ili neposredno iznad glavnoga ulaza. Reljef zvonika iz 1770. na jednoj ukladi korskih klupa svjedoči nam o izgledu tornja u XVIII. st..50 Isto, iako nepreciznije i donekle izmijenjeno, možemo vidjeti i na onodobnom crtežu. Taj se oblik zvonika zadržao sve do obnove 1895. god. Bolje ga možemo promotriti na fotografijama. U tom razdoblju zidano tijelo tornja nema profilacije u svom najgornjem dijelu, koje će mu obnovom s kraja XIX. st. biti dodane. Broj, raspored i veličina otvora s brojčanikom sata na vrhu ostat će nepromijenjen do današnjeg dana. Najveće razlike primjećujemo na samoj lukovici. Prije se lukovica sastojala od tri dijela. Na niskoj bazi najniže je smješteno najšire zadebljanje koje u svom izrazito suženom gornjem dijelu prelazi u prsten s lučnim profilacijama. One teku uokolo prstena te se možda radi o pravim otvorima, no to je na temelju samo postojećih fotografija vrlo teško sa sigurnošću tvrditi. Iznad prstena nalazi se sljedeći element. On ponavlja oblik najšireg donjeg dijela lukovice, ali mnogno manjih dimenzija. Sudeći po fotografiji izgleda da je u svom najširem dijelu širok koliko i prsten ispod njega. Na samome vrhu, na uskom podnožju gornje lukovice, širom bazom smjestila se lanterna. Na fotografijama se ne vidi što ona točno nosi, ali bi bilo logično pretpostaviti da se radi o križu. Ta je lukovica vjerojatno bila obložena nekvalitetnijom vrstom lima51 kada se 1895. god. prišlo njezinoj obnovi. Projekt je povjeren slavnom arhitektu Martinu Pilaru, koji gradi toranj u neobaroknom stilu. Na drvenu konstrukciju postavljen je bakreni lim dekoriran finom ornamentikom. Njezina je izrada bila ručna, a izradili su je majstori iz Budimpešte. Željezni je križ, težak 115 kg, iste godine postavljen na vrh lanterne, a u njegovu je pozlaćenu jabuku umetnuta spomen–povelja s podacima i imenima slavnih ličnosti toga doba. Toranjska je ura nabavljena u Osijeku 1848.52 U prizemlju su kroz sredinu tornja probijena polukružna vrata koja kroz toranj i sjeverni samostanski hodnik vode u crkvu. U osi tih vrata, prema gore, nastavlja se šest pravokutnih prozorčića. Sam vrh zidanog dijela bogatije je artikuliran trima vijencima i sa četiri pilastra na svakoj stranici tornja. Oni na sve četiri strane tvore male edikule s atikama. Njihovi trostrani zabatići prekidaju gornji vijenac u njegovom središnjem dijelu i ulaze u prostor lukovice. U svaku od četiri edikule smješten je jedan veći prozor, a u dijelu atike brojčanik sata. U tlocrtu osmerokut lukovice sjeda na kvadrat zidanog dijela tornja. Njezin je obris tipično barokni. Donji joj je dio najširi, prema gore se konkavnom krivuljom drastično sužava i završava lanternom s križem na vrhu. Raščlanjena je profiliranim vijencima, uokrug raspoređenim prozorčićima i limenim rozetama.

U kronici našičkog franjevačkog samostana naišla sam na podatak da je za vrijeme I. svjetskog rata samostanu oduzet i istopljen dio zvona iz našičke i nekih okolnih seoskih crkava radi proizvodnje oružja.53 U svibnju 1925. blagoslovljena su za našičku crkvu nova zvona.54 Veća je stradanja toranj doživio u II. svjetskom ratu. U kronici piše da je on, zbog ratnih razaranja, vrlo nastradao bombardiranjem i pucnjavom topova iz aviona te da je ratna godina 1944. i godina 1945. za njega bila porazna.55 Koncem travnja 1948. stigao je u Našice fra Leonid Lacković radi njegova popravka. Budući da franjevci nisu uspjeli nabaviti potreban materijal, on je popravio samo crkvene prozore koji su bili u vrlo jadnom stanju. Tek polovicom rujna nabavljen je materijal i počelo se s prvim popravcima. Radovi su potrajali nešto više od mjesec dana. Pokrivena su oštećena mjesta na lukovici, postavljen gromobran i očišćena oštećena jabuka križa, a povelja, koja se u njoj nalazila, pohranjena je u samostanski arhiv. Ozbiljnije su intervencije odgođene za ljeto 1949. Tada uprava provincije šalje ponovno fra Leonida koji neumorno bakrom popravlja toranj. Važniji radovi na obnovi zidanog dijela tornja oštećenog granatama i pročelja crkve izrešetanog mecima obavljeni su 1952.56 U zapisu iz 1956. saznajemo da je stanje samostana i crkve vrlo jadno, a polovicu samostana nastanjuju svjetovni stanari.57

Važniji radovi na obnovi fasade izvode se 1963, kada su i otkriveni zazidani gotički prozori na svetištu,58 a temeljita obnova crkve i samostana počet će 1984. pod ravnanjem gvardijana o. Ante Perkovića. Izmjenjuje se mramorno popločenje u hodnicima i crkvi, krovište i stolarija, obnavljaju se orgulje i fasada, a u svibnju 1985. Poljaci Jan i Jola Ivanyh restauriraju svodnu fresku iznad oltara koja je bila već gotovo sasvim uništena.59 Uređena samostanska knjižnica, smještena na katu zapadnog krila samostana, svečano je otvorena 1987.60 U valu obnoviteljskog rada toranj dolazi na red 1988. godine. Radovi počinju 20. travnja, a dovršeni su do Antunova 13. lipnja iste godine.61 Kao i cijeli vanjski perimetar, i toranj je jednostavno polikromiran žuto (svjetlijom nijansom od ostatka crkve i samostana), bez drugih većih izmjena. Obnova kompleksa bila je gotovo dovršena. Preostala je još jedino već započeta restauracija fresaka kojima je oslikana cijela crkva.

Došla je 1990. godina koja se pokazala prijelomnom. Tada je počelo rušenje komunističkih režima na svjetskoj razini. Društveni je sustav promijenjen i u Hrvatskoj i počeo je rat za njezino osamostaljenje. On je donio golema razaranja u cijeloj zemlji, a ciljane su žrtve jugoslavenskih snaga bile gotovo sve crkve i ostala zaštićena kulturna baština na područjima zahvaćenim ratom. Toranj crkve sv. Antuna Padovanskog pogođen je navođenom raketom 20. rujna 1991. oko 18,45 sati. U požaru koji je nastao ostao je bez cijele lukovice, a od njegova gornjeg zidanog dijela ostali su samo vanjski zidovi. Izgorio je i velik dio okolnog krovišta. Bakrena kupola s križem završila je u kvadratu samostana, a zvona su se u vatri potpuno rastopila. Osim požara, crkvu je ugrozila i vlaga od gašenja i sedmodnevne kiše koja je uslijedila. Obnovljena freska na svodu svetišta ponovno je gotovo sasvim uništena. S pet projektila pogođena je i zaštićena templarska crkva sv. Martina.62

Odmah se počelo s raščišćavanjem i planiranjem obnove. Kao i uvijek u prošlosti, franjevcima su pomogli vjernici našičkog kraja. Dužnost našičkog gvardijana u tom razdoblju (17. 7. 1990–18. 7. 1996) obnašao je o. Željko Železnjak. S postavljanjem monte počelo se 25. rujna nad spaljenim krovištem kako bi se učvrstili zidovi i zaštitili svodovi u crkvi i samostanu. Izvedba je otežana čestim uzbunama i preletima zrakoplova JNA.63 Unatoč dvama raketiranjima grada, u studenom se započelo postavljati drvene konstrukcije krovišta.64 Osim uporabe modernih materijala, promjene su uslijedile i pri odabiru konstrukcijske metode: na opožarenom dijelu umjesto negdašnje kose visulje, radilo se metodom stolice. Drvena je konstrukcija dovršena 3. prosinca te se počelo s postavljanjem crijepa. Vrh tornja privremeno je pokriven improviziranim plitkim četverovodnim krovom. U tom je razdoblju, iz sigurnosnih razloga, Restauratorski zavod Hrvatske privremeno preselio vrijedni inventar iz našičke crkve u franjevački samostan u Varaždinu.

Iako su vremena bila nesigurna, franjevci u studenom 1991. uređuju novu zimsku kapelu kao oratorij za molitvu braće. Ona je smještena u prizemlju zapadnog samostanskog kraka, odmah uz crkvu. Prethodno je taj prostor služio kao ulaz za stanare koji su još dvadesetak godina iza II. svjetskog rata živjeli u samostanu, a potom kao deponij. U kapelu se ulazi iz sjevernog samostanskog hodnika.65

Budući da je krov bio pokriven i kompleks tako zaštićen od vlage, radovi na obnovi obustavljeni su do proljeća. Iz Zagreba su nabavljeni stari nacrti tornja iz 1895. god.66 Nacrte je, kako je već rečeno, izradio istaknuti arhitekt Martin Pilar.67

Nakon što su u svibnju 1992. potpisani ugovori,68 15. lipnja krenulo se s radovima na kupoli tornja. Učvršćeni su zidovi i postavljena ploča na koju je sjela drvena konstrukcija lukovice.69 Na nju je montiran bakreni lim. Na mjesto starog željeznog križa na vrhu lukovice postavljen je novi bakreni.70 Toranjska ura nabavljena je u Beču,71 a nova su zvona izlivena u Innsbrucku i prvi su put zazvonila 25. listopada 1992.72 Radovi su konačno dovršeni 20. prosinca iste godine.73

U ugovoru o izvedbi građevinskih radova74 utvrđeno je da projektna dokumentacija75 treba biti izrađena prema spomenutoj skici iz 1895. koja se nalazila u državnom arhivu. No, utvrdilo se da bi bilo teško izvedivo vratiti stari vez drveta, jer više ne postoje stari obrtnici koji bi ga znali izvorno izvesti (problem s kojim ćemo se susresti i u izradi limarije).76 Iz Komentara prijedloga rješenja nove konstrukcije77 saznajemo da je u originalu kao jezgra primijenjena tzv. Mollerova konstrukcija. To je konstrukcija za osmerokutne zvonike kojima je vanjski lik osmerokutna visoka piramida. Autor predlaže da se ona zamijeni konstrukcijom na osam stožera s poduprtim kosnicama i sapetim kliještima. Osim navedeni nacrt iz 1895. god, pri izradi novoga nacrta koristili su se udžbenici Đure Peulića »Građevinske konstrukcije I i II«.78 Novi nacrt, koji je izrađen po uzoru na stare barokne oblike, donekle se razlikuje u silueti lukovice (vjerojatno iz upravo navedenih razloga). Danas je ona manje raskošna i lošijih proporcionalnih odnosa gornjeg i donjeg dijela. No, u njezinoj se plastičnoj artikulaciji ponavlja izvorna sintaksa, iako, zbog financijskih razloga i nedostatka stare obrtničke vještine, osiromašenih detalja: ukrasni vijenac ispod najšireg donjeg dijela lukovice ukrasni vijenci iznad i ispod lanterne na vrhu, osam ukrasnih ruža na vrhu lukovice, iznad kojih se nalazi osam ukrasnih prozora na lanterni. Na sam vrh postavljen je, kako je već spomenuto, novi bakreni križ umjesto staroga željeznog. Rješenje profilacija vijenaca dogovorno je improvizirano, pri čemu se vodilo računa da dojam bude što sličniji izvorniku. Unutrašnjost zvonika rekonstruirana je s negorivim podestima i željeznim pomičnim stubištem. Prikladnim ljestvama danas možemo doći do samog vrha lanterne. Iz zvonika u tavanske prostore vode dvoja vrata. Uočljiva su dva problema s kojima se ovdje susrećemo: trajan gubitak izvornog tradicionalnog građevnog materijala i njegova zamjena modernim; gubitak izvorne drvene konstrukcije opožarenog dijela krovišta i tornja, gdje su stare tradicionalne metode zamijenjene jednostavnijima, iako statički lošijima. To se dogodilo poglavito zbog toga što prvotna konstrukcija tornja i krovišta zahtijeva iznimno precizan tesarski rad i umijeće kakvo je danas gotovo nemoguće naći.79 Podignut je, dakle, novi toranj, po uzoru na stari, s određenim odstupanjima iz čisto praktičnih razloga. U nastavku teksta bavit ćemo se pitanjem kako se i zašto odlučilo za baš takvu obnovu, izlažući teorijsku podlogu cijelog pothvata. Prije svega bih voljela odrediti važnost i definirati pojmove povijesne strukture i povijesnosti, koja će se pokazati kao temeljna kategorija naše obnove, a čiju važnost i višeslojnost ističe i prof. Ivo Maroević u svojoj knjizi »Sadašnjost baštine«. Pri definiranju pojma povijesne strukture on piše kako ona kod pojedinačnog spomenika znači materijalnu strukturu od koje je građevina sazdana i odnose materijala i njegova oblikovanja koji sudjeluju u određivanju vrijednosti građevine, a ujedno je dokument i nositelj informacija o vremenu i o tehnologiji građenja, oblikovanja i organizacije prostora dotične građevine, kao i o promjenama koje su se zbivale na građevini u tijeku njezina života.80 Povijesnost je, nasuprot tome, osobina građevine koja je nastala u prošlosti koja je na svojoj strukturi zabilježila tragove taloženja vremena. Ona je živeći svoj život prihvaćala i sve intervencije koje su vrijeme i društvo na njoj ostavljali. Povijesnost je osobina izvornih dokumenata koji svjedoče o životu spomenika i društva; zahvaljujući toj osobini na spomeniku pratimo i uočavamo odraz razvoja društva i odnosa prema spomeniku. Povijesnost prati i registrira i promjenu namjene kao i sve oblikovne i druge promjene koje iz toga proizlaze. Povijesnost je dakle šira kategorija nego povijesna struktura, ali se manifestira jedino putem te strukture. Dva su pojma entiteti za sebe, ali smisao dobivaju samo jedan kroz drugog. Sada nam je jasna sva složenost zadatka koji stoji pred nama, kao i nemogućnost da se makar i najvrednijom rekonstrukcijom, a pogotovo onom u kojoj ima manjkavosti i nekvalitetnih odstupanja, vrati stara vrijednost potpuno uništene stoljetne tradicije našičkog zvonika. Uvijek će se raditi o svježem materijalu koji ne nosi u sebi staru poruku, a velika je mogućnost i primjene novih tehnologija (zbog nepoznavanja, nepraktičnosti i sličnog starih), izmjene konstrukcijske metode, modificiranja detalja i sl.

Danas u vrijeme aktivnog pristupa81 zaštiti graditeljskog naslijeđa, pristup je svakom pojedinom problemu individualan, elastičan i vrlo složen. U obzir treba uzeti niz kriterija i komponenata i sve to smisleno povezati u argumentiranu koncepciju. Ona će biti osnovna misao vodilja cijele obnove i diktirati odabir postupaka. Prvi je korak valorizacija spomenika. Ona mora obuhvaćati svijest o složenoj povijesti građevine i pravac njezina razvoja. Našička je crkva izražajna cjelina barokizirane gotike. U tome je njezina povijesna i povijesnoumjetnička vrijednost. Kao takvu definira je i crkveni toranj sa slojevima s početka XVIII. st. i kraja XIX. st. Oduzimanjem tornja, cjelini oduzimamo njezino dvostoljetno značenje. Iz toga proizlazi potreba za ograničavanjem kreativnosti u smislu interpolacije u odabiru metode obnove. Morali smo uzeti u obzir specifičan odnos spomenik–vrijeme,82 koji upućuje na svjedočenje o njegovoj dugoj tradiciji, kao i odnos društvo–spomenik, u kojem je on stekao svoje značenje kao sastavni dio prostora u kojem je nastajao. Željelo se očuvati povijesno najkarakterističniji sloj samostanskog kompleksa. On je svjedočio o dugoj prošlosti gradića s kojim je živio, a njegovim brisanjem bio bi obrisan i materijalni dokaz te prošlosti. Time nam je zadana bitna odrednica koju ću još jednom istaknuti, društveno–povijesna: na našičkoj se crkvi radilo o jednom povijesno vrijednom sloju kojim je građevina dosegla svoj optimalan izgled. Da bismo spomenik ispravno valorizirali, moramo ga i ispravno interpretirati. Objektivna pretpostavka83 za interpretaciju sam je spomenik. Analizom crkve i samostana koju sam dala u prethodnom poglavlju predočen je razvojni kontinuitet kompleksa. Osim za proučavanje, ova analiza nudi i rješenje za moguću prezentaciju spomenika, ističući njegov najkarakterističniji sloj definiran u glavnim crtama u XVIII. st. I sam je spomenik nametnuo izbor te svoje faze u prezentaciji, i to zbog duboke ukorijenjenosti u našičkoj povijesti, kao i u iscrpnosti dokumentacije za njegovu rekonstrukciju. Osim objektivnih, postoje i subjektivne pretpostavke u interpretaciji. Prva se odnosi na situaciju u kojoj je pitanje koliko nova namjena (ukoliko se radi o njezinoj promjeni) omogućuje isticanje povijesnosti spomenika. Budući da se nije namjeravalo mijenjati namjenu tornja i ta je pretpostavka omogućavala čuvanje njegove povijesnosti, a to se poklapalo i s htijenjem investitora koje oblikuje drugu subjektivnu pretpostavku.

Idući je korak određivanje kriterija84 za intervenciju u povijesnost spomenika. Njih je teško precizno definirati. Prof. Ivo Maroević stoga pokušava odrediti na čemu se oni temelje, što moraju osigurati i što oni nisu, tj. utvrditi metodom eliminacije što bi ti kriteriji trebali biti. U prvom redu oni će se temeljiti na valorizaciji spomenika, jer će nam vrijednost i poznavanje (kvalitetna interpretacija) spomenika odrediti najvažniju fazu ili faze te dati uvid i potrebnu informaciju za sve intervencije. Drugi je važan element poštivanje integriteta ili cjelovitosti spomenika. Dojam i povijesna, povijesnoumjetnička, društvena i ostale poruke moraju ostati cjelovite i u konačnici moraju biti prezentirane one vrijednosti do kojih smo došli objektivnom valorizacijom. U našem slučaju, dakle, definiranim najvrednijim slojem barokizirane gotike koju gradi i neobarokni toranj. Na odabir rekonstrukcije upućivao je i treći kriterij koji se odnosi na očuvanost pojedinog povijesnog sloja i spomenika u cjelini. Do rata 1991. navedeni je sloj bio iznimno dobro očuvan s tradicijom dugom oko dva i pol stoljeća. Stanje takve sačuvanosti diktiralo je određeni odnos prema toj posljednjoj fazi obimnije gradnje. Četvrti je kriterij funkcija spomenika. U našičkom se slučaju radilo o očuvanju autentične funkcije85 tornja kao zvonika crkve te stoga nisu bile potrebne nikakve prenamjene. I taj nas je kriterij upućivao na vjernu rekonstrukciju. Kriteriji ne mogu biti univerzalno i uniformno dani, već se razlikuju od spomenika do spomenika. Njih treba znati definirati te odrediti stupanj njihove fleksibilnosti. Prof. Maroević ističe da oni nisu naše znanje o spomeniku ili ljepota spomenika, njegovo stanje ili senzibilnost autora projektanta koji spomeniku pristupa,86 već da su oni na svemu tome zasnovani. Kriterijima moramo osigurati poštivanje estetske vrijednosti spomenika, ali i ispravno procijeniti pogodnost primjene izvornih materijala i, dodala bih, tehnika. Zbog autentičnosti dobro je kada se možemo koristiti prvotnim materijalima i tehnikama, ali kao što ih ne smijemo podcjenjivati, ne smijemo ih niti precijeniti. Ukoliko izvorne metode vode k bržem propadanju, potrebno ih je modificirati. Na našičkom će tornju, iz ovih ili nekih drugih razloga, biti riječi o promjeni konstrukcijske metode lukovice i o uporabi modernih materijala.

Istraživanjem građevine, koje je predočeno poglavljem arhitektonske analize, interpretirali smo kompleks i stvorili preduvjete za prvu fazu prezentiranja: valorizaciju. Nakon što se ocijeni sve što građevina nudi, selektivnošću se odabiru činjenice za prezentaciju i formira koncepcija ili htijenje.87 Prilikom njezina formiranja u obzir se trebaju uzeti četiri komponente: znanstvena, estetska, funkcionalna i ljudska.88 Znanstvena komponenta ističe vrijednost svih nalaza i povijesne slojevitosti spomenika. Ona želi smisleno prezentirati sve podatke koje on u sebi nosi. Ovdje neću raspravljati o mogućoj prezentaciji intervencije baroka u ruševinu gotičke crkve, što bi mogao biti predmet posebne studije. Naša je tema barokni toranj s neobaroknom lukovicom kojem bi trebalo istražiti određenu mogućnost postojanja gotičkog prethodnika. Kao takvom, jedino je njegova neobarokna forma relevantan svjedok te iznimno važne faze u povijesti cijeloga kompleksa. S estetskog se stajališta visoka vertikala baroknog zvonika izvanredno slagala s perimetrom barokizirane crkve. Jednostavna, gotovo asketska površina zida žute boje decentno je oživljena otvorima ovalnih (svetište), pravokutnih (samostan, toranj) ili razvedenijih rokoko obrisa (prozori kapela i lađe), a najviše živosti i puninu finog kontrasta s tom jednostavnošću činila je upravo raskošna neobarokna lukovica tornja. Funkcionalna komponenta brine o uspješnom konzerviranju spomenika. Njezin je cilj njegova sigurnost i što dulji opstanak. Stoga ona vodi računa o zahtjevima materijala, realnim mogućnostima intervencije s obzirom na stanje građevine ali o sredstvima kojima danas raspolažemo ili ne raspolažemo. Tako će se u obnovi našičkog tornja rabiti izvorni materijali: drvo i bakar, ali će, iz funkcionalnih razloga, doći do promjene konstrukcijske metode lukovice (koja je obrazložena u prethodnom dijelu teksta) i zamjene željeznog križa na vrhu lanterne bakrenim, kao i mjestimičnog uvođenja modernih materijala u unutrašnjost obnavljanog dijela. Ljudska je komponenta najsloženija od četiri navedene. Vrlo je promjenjiva (ono što nam se sviđa danas ne mora nam se činiti ispravnim sutra). Obuhvaća mogućnosti financiranja, propituje područje stručnosti i znanja te uključuje estetski sud, odnosno sudove. To je usuglašavanje oprečnih gledišta, ispravno vrednovanje u traženju rješenja i čvrsta realna komponenta uvjeta u kojima spomenik živi.89 Materijalna su sredstva prikupljena dobrovoljnim prilozima, a htijenje investitora poklapalo se sa zaključcima znanstvene i estetske komponente: vratiti crkvi prijašnji izgled. Uzevši u obzir navedeno, odlučeno je vrednovati najsačuvaniji, posljednji živi sloj barokizirane gotike te metodom rekonstrukcije neobarokne lukovice prezentirati posljednji živi sloj, posljednju cjelovitu fazu u životu zgrade i njezin najvredniji sačuvani sloj.90

Osvrnimo se podrobnije na problem odabira prezentacijske metode. Budući da je jedan dio građevine (lukovica i gornji dio unutrašnjosti tornja) potpuno nestao, nudile su se kao mogućnost dvije prezentacijske metode: interpolacija ili rekonstrukcija.91 Već sam napomenula da se o interpolaciji nije niti razmišljalo. Zadržimo se ipak još malo na tom pitanju. U estetskom smislu stilska je epoha nebitna. Dobra interpolacija jednako je vrijedna kao i dobro tradicionalno rješenje. Bitna je kvaliteta cjeline, odnos njezinih dijelova jednih prema drugima (neovisno kojim sve istovrsnim ili raznorodnim stilskim govorima pripadali), kao i odnos cijele arhitekture prema ambijentu u kojem se nalazi. Moderno rješenje kora i vjetrobrana prema projektu Stjepana Planića izvrsno funkcionira u suodnosu s barokiziranim interijerom romaničke crkve sv. Marije u Zadru.92 U našem je slučaju jedna druga stvar bila odlučujuća. Našice su željele sačuvati barem privid izvorne povijesnosti staroga zvonika, iako je ona autentična nepovratno nestala, te ponovno prezentirati samostanski kompleks u onom sloju u kojem je on dosegao svoj optimalni izgled — sloj baroka i barokizirane gotike. Bez mnogo razmišljanja pristupilo se rekonstrukciji u skladu s postojećom dokumentacijom. Srodan primjer nalazimo u rekonstrukciji povijesne jezgre Varšave nakon njezina potpunog uništenja u II. svjetskom ratu. Nudila su se različita rješenja problema, ali su se Poljaci odlučili na rekonstrukciju prema izvornim oblicima zbog povijesnih, umjetničkih, kulturnih, ali i osjetljivih društveno–političkih razloga.93 U takvim je situacijama obnova povijesnog sloja simbol neuništivosti jedne kulture, opiranja njezinom zatiranju i čuvanju svjedočanstava njezine tradicije i prava na teritorij svojih predaka.

Sredstva su, dakle, prikupljena dobrovoljno. Problem na koji sam ukazala bio je pronalaženje stručnih obrtnika i inženjera za izvedbu radova na stari način. Oni danas mogu dati približan proizvod, ali budući da novim tehnikama pokušavaju dati stare rezultate, odstupanja od originala u detaljima su neizbježna. Osim toga, neke su tajne starih zanata odavno mrtve i nepoznate. Iako su se nastojali vjerno pratiti rječnik i koncepcija izvorne neobarokne lukovice, vidjeli smo da je došlo do odstupanja u oblikovanju njezine siluete (izrazito je sužena cijelom visinom, osim na dijelu lanterne), što stvara nove proporcijske odnose i jedan potpuno drukčiji dojam. On je mnogo skromniji, bez raskoši starog obrisa. Isti nam grublji dojam odaju i plastični detalji limenih rozeta, prozorčića i vijenaca. Mnogi su od njih i potpuno zanemareni u izradi, tako da je izostala njihova prijašnja finija gradacija. Cjelini nedostaje nježnost, finoća i raskoš izvornika. Nova lukovica dugo je imala izraziti crveno–smeđi ton bakra, a tek je u posljednje vrijeme počela oksidirati. Stara je na svome mjestu stajala stotinu godina i njezin je bakar zbog starosti imao zelenkastu patinu. Protok vremena ostavio je traga na njezinoj površini i detaljima i davao joj »draž starine« te dojam autentičnosti, kojih na novoj lukovici još dugo neće biti. Kadgod se radi rekonstrukcija stare građevine s potpuno ili djelomično novim materijalima i tehnikama, rezultat je u većoj ili manjoj mjeri »hladniji« od originala. Najdrastičniji je primjer te pojave rekonstrukcija zvonika splitske katedrale koja je trajala od 1882. do 1908.94 S istim se problemom susreo i našički zvonik. Građa mu je potpuno nova.

Unatoč nemogućnosti idealne rekonstrukcije, nova lukovica prenosi svoju povijesnu poruku. Osnovna je koncepcija i glavni kriterij cijele obnove, uz htijenje da se očuva ljepota i integritet kompleksa crkve i samostana, bilo ponovno postizanje i očuvanje sklada njegove gotičko–barokno–neo-barokne definiranosti. Kao takav, franjevački kompleks već je stotinu godina (odnosno dva i pol stoljeća od prvotne barokizacije) jedan od najupečatljivijih simbola Našica i mijenjati mu pojavnost sada značilo bi mijenjati identitet cijeloga grada (sl. 55, 56).Nakon završetka rata i obnove tornja, nastavljeno je, pod ravnanjem gvardijana o. Franje Jurinca, s restauratorskim radovima koji su preostali iz 1980–ih. U siječnju 1994. akademski slikar Neven Kralj počeo je s obnovom, prvom od njihova nastanka krajem XIX. st. i početkom XX. st, svih zidnih i svodnih slika u secco tehnici i s restauracijom mramoriziranih ploha ornamentike i plastike. Uređeni su i oltari te vraćeni u prvobitno stanje čišćenjem od neizvornih dodataka. Radovi su potrajali godinu dana.95 Kroz 1998. i 1999. crkva je obična stakla na svojim prozorima zamijenila vitrajima koje je dizajnirao akademski slikar Branimir Dorotić.96

Zaključak

Ovaj je rad pokušao dati temeljitu analizu franjevačke samostanske crkve u Našicama i izložiti teorijsku raspravu na temu obnove njezina porušena tornja 1991/92, s naglaskom na povijesnoj vrijednosti njihove duge tradicije. Povijesnim pregledom i arhitektonskom analizom nastojala sam podrobno i ispravno interpretirati vremenski i prostorni kontekst u kojem je crkva nastala, živjela i mijenjala se, a potom i situaciju u kojoj se našla nakon napada JNA u rujnu 1991. godine. Njezin je toranj spaljen i uništen te se nametnuo složeni problem obnove. Budući da je sloj barokizirane gotike, kojeg je neizostavno gradio i porušeni toranj, iako s mlađom neobaroknom bakrenom lukovicom — radom Martina Pilara, bez mnogo razmišljanja ocijenjen kao njezin najvažniji, najkarakterističniji, a ujedno i posljednji cjeloviti živi sloj, željelo ga se ponovno, pa makar i kopijom staroga porušenog tornja, prikazati u cjelini građevine. Koncepcija je bila čuvanje barem privida povijesnosti imitacijom povijesnog oblika, iako je njegova povijesna struktura nepovratno nestala u požaru nakon granatiranja. Odabrana je prezentacijska metoda rekonstrukcije. Problemi na koje se naišlo ticali su se pronalaska prikladnih stručnjaka, izrade detalja ornamentike, od kojih su mnogi zanemareni, te pitanje primjene svježih materijala i tehnika. Unutrašnjost zvonika izvedena je modernim materijalima a, iz praktičnih razloga, promijenjena je i konstrukcijska metoda drvenog dijela lukovice. Kao posljedica toga, njezine su proporcije bitno drukčije nego u originalu, koji se odlikovao oobito lijepim omjerima. Danas je njezina silueta sužena u cijeloj visini, osim na dijelu lanterne gdje su uglavnom zadržane stare dimenzije. Stara krivulja njezina obrisa išla je elegantnije, a cjelokupni je dojam bio raskošniji. Izgubljena je i izvorna vrijednost starih materijala i tehnika gradnje okolnog krovišta, također stradalog u požaru nakon napada, koje bi zahtijevale danas više nepostojeću obrtničku vještinu. No, čak kad bi i teoretski rekonstrukcija, kako oblikom tako i materijalima i tehnikama, bila potpuno vjerna originalu, mi njome nikada ne bismo dobili taj isti original sa svim povijesnim porukama koje je on u sebi nosio. Ono što dobivamo kopija je koja te povijesne poruke samo prepričava. Kada, pak, dođe do većih ili manjih odstupanja od tog originala, kao što je to bio slučaj s našičkom lukovicom, onda dobivamo kopiju koja je originalu samo nalik i koja njegovu povijesnu poruku prepričava manje uspješno i donekle iskrivljuje (novi omjeri i dimenzije, materijali i tehnike, zanemareni detalji, drukčiji cjelokupni dojam) i biva neizbježno osiromašena. Idealnog rješenja nema. Istaknula bih, ipak, da je rekonstrukcijska metoda, u ovakvoj situaciji, bila dobar, logičan i najzdraviji izbor, s obzirom na estetske, znanstvene i druge kriterije, ali i s obzirom na povijesni trenutak. Ako je uništeno svjedočanstvo jedne tradicije, ona može preživjeti u svojoj parafrazi i tako se oduprijeti potiranju. Njezina je izvedba drugi dio priče. Ona može biti bolja ili lošija iz niz razloga: financijskih, razine stručnosti itd. Iako stara lukovica nikada ne bi našla dovoljno dostojnu kopiju, a postojeća je uz to, nažalost, izgubila izvornu eleganciju njezinih proporcija, temeljno je htijenje ovdje ispravno formulirano i, čak i u tako izmijenjenim okolnostima, funkcionira. Našičanima je vraćen najvažniji simbol njihova grada: franjevačka samostanska crkva kao skladna cjelina barokizirane gotike. Unatoč tome što nova lukovica svoju povijest samo prepričava, ona ju ipak, iako okrnjeno, prenosi starim i novim naraštajima grada.

Naposljetku, mogu samo reći kako se nadam da sam svojim radom skromno pridonijela istraživanju i bilježenju povijesnoumjetničkog blaga našičkog kraja. Posla je nesumnjivo još napretek, budući da veliku većinu građe s tog područja tek treba sustavno istražiti, a gradić i kraj iz kojeg su potekli Dora Pejačević, Isidor Kršnjavi, Hinko Juhn i mnogi drugi to sasvim sigurno i zaslužuje.

Pripadnost FSN franjevačkim provincijama

(povijesni pregled)

od osnutka do 1415. god.

Ugarska provincija (Provincia Regni Hungariae)

Kustodija zagrebačka

od 1415. do 1454. god.

Ugarska provincija franjevačka — konventualaca

(Provincia Hungarie Conventualim)

od 1454. do 1517. god.

Ugarska provincija reformiranih konventualaca

(Provincia Hungariae Conventualim Reformatorum)

od 1517. do 1523. god.

Ugarska provincija Manje braće, nekoć reformiranih, sada priklonjenih opservantima

(Provincia Hungariae Fratrum Ordinis Minorum olim Reformatorum, nunc autem regularis Observantiae)

od 1523. do 1581. ili 1591. god.

Ugarska provincija sv. Marije (Provincia Hungariae S. Mariae)

od 1581. (1591.) ili 1757. god. Provincija Bosne Srebrene

od 1757. do 1900. god.

Provincija sv. Ivana Kapistrana

od 1900. do danas

Hrvatska provincija sv. Ćirila i Metoda

sastavila prof. Lučevnjak, Silvija;

revidirao fra Hoško, Emanuel

Literatura

Badurina, Anđelko ur., Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1990., str. 231–232; 570.

Barraclough, Goeffrey ur., The Times, Atlas svjetske povijesti, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1989., str. 304–305., 344.

Cvekan, Paškal, Franjevci u Abinim Našicama, Našice, Cvekan Paškal, str. 13–163.

Erdeš, Vladimir ur., Knjižnica franjevačkog samostana Našice — zbornik, Našice, SIZ KTK Našice / FSN, 1987., str. 23–33; 37–39.

Hoško, Emanuel — Mirković, Marija, ur., Mir i dobro — umjetničko i kulturno naslijeđe Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda, Varaždin, Galerija Klovićevi dvori — Jezuitski trg 4 — Zagreb, 1999.; Belaj, Vitomir — Duda, Bonaventura — Hoško, Emanuel, Zatočenici gesla — mir i dobro, str. 13., 15.

Ivančević, Radovan, Umjetničko blago Hrvatske, Kranj, ITP Motovun — Zagreb, 1993., str. 86–107.

Majstorović, Srećko, Našice kroz 700 godina, 1229–1929, Slavonski Brod, Vicepostulatura — Zagreb, 1973., str. 3–110.

Marasović, Tomislav, Zaštita graditeljskog naslijeđa, Zagreb — Split, DKH, 1983., str. 51–61; 77–98.

Maroević, Ivo, Sadašnjost baštine, Zagreb, DPUH, 1986., str. 53–97.

Najcer, Jasminka, Franjevci u Našicama, diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest, srpanj 2000., str. 1–33.

White, John, Art and Arhitecture in Italy 1250 — 1400, Hong Kong, Yale University Press / Pelican history of Art, 1993., str. 186–190; 218–224.

Uporabljene kratice:

DKH = Društvo konzervatora Hrvatske

DPUH = Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske

FSN = franjevački samostan Našice

SIZ KTK = SIZ kulture i tehničke kulture

ur. = urednik

Izvori

ASFN — Kronika franjevačkog samostana u Našicama, svezak 1906–1956, SAN

ASFN — Kronika franjevačkog samostana u Našicama, svezak 1984–1905, SAN

nepotpisano, Rekonstrukcija kape zvonika 1992, Komentar prijedloga rješenja nove konstrukcije, 13. i 14. III. 1992, SAN–GO — nesređeno

Kovačićek, Slavko, Troškovnik za izradu lukovice tornja crkve Sv. Antuna Padovanskog u Našicama, Varaždin, 14. III. 1992, SAN–GO — nesređeno

Ugovor o izvođenju građevinskih radova između naručitelja p. Željka Železnjaka i izvođača radova Slavka Kovačićeka, Našice, 25. V. 1992, SAN–GO — nesređeno

Uporabljene kratice:

ASFN = Anali samostana franjevačkog Našice

GO = građevinski odjel

SAN = samostanski arhiv Našice