Sjećanje ostaje

Sjećanje ostaje

Bilo je ljeto.* (Uvijek i bez prestanka.) Ispijao je sok od crnog duda kod prodavača s Kemeraltrja. Zadrhtala mu je ruka kojom je držao čašu. (I ona je mene ugledala. Htjela je proći, ali nije mogla. Prišla je.) Ostavi sok napola ispijen. Okrenu se. Susreli su se. Jedno drugoga pogledali. (Pažljivo se motreći i ispitujući. Oboje, i ne znajući.)

»Jako si se promijenio«, reče.

Poslije je, bez ijedne riječi, koračao uz nju. (Jer je i ona hodala.) Stigoše do Konaka. Ispred velike banke prodavali su bademe u ledu. Kupi. Ponudi joj. Odmahnu glavom, »ne želim«, reče.

»Jako si ih voljela.« (Jako ih je voljela. Nije bio zaboravio.)

»Nekad davno«, reče.

Prošli su fotografski studio Alija Balima. Zatvor je bio srušen. Ispred Narodne bolnice bijaše gužva, mora da je bio dan za posjete.

Okrenuli su leđa betonskoj konstrukciji kazališne zgrade. Zastade. I ona zastade.

»Nedavno si došao?« upita ona.

»Da.«

»Čula sam da si u Ankari.« (To je bilo davno. Na neko vrijeme. Sada više ne. Majka mi je umrla. Otišao sam u Istanbul.)

»Došao sam zbog nekog posla. U srijedu se vraćam.« (Slagao je. Nije imao nikakvog posla. Došao je da je pronađe, vidi, potraži. Drugoga dana putevi su im se ukrstili i našli su se.)

»Što je danas?«

»Ponedjeljak«, reče. (Ponedjeljak... Ponedjeljak je za njih bio dan odmora u kazalištu. Ponedjeljkom nad gradom pada kiša. Počinje nedjeljom i lije danima. Jednolično, kako samo ona zna... Sjećaš se, zar ne? S Kadifekale1 se na kiši ocrtava Karŕryaka, a Çatalkaya2 je sva pod oblacima. Ako se zagledaš, vidjet ćeš dva planinska vrha kao da su sjedinjeni. Ušće zaljeva je iščezlo, a more izblijedjelo. Kiša ispire ulice, rosi prozorska stakla; puste su autobusne postaje, pristaništa i željezničke postaje. Jesen stiže, završava ljeto. Jesen stiže i otpočinju kiše; i mnogo prije nego nastupi proljeće, zazeleni se mahovina na crvenim marsiljanskim crepovima krovova, a po poljima cvate i buja stoklas, divlja rotkva, maslačak i crni sljez. I kiša lije po njima, bez prestanka. Bio si mladić. Bila je mlada i nježna djevojka. Puna draži. Ustrajna u tome da ne nosi podvezice... A u bogatim kazinima spremao se šiš ćevap, lovrata na žaru i posluživalo gostima. A tek u gostionici majstora Yasefa? Sjećaš se, zar ne? Čim skreneš iz ulice Havra, još nisi ni stigao do povrćarnice gospodina Sakipa, a ona se nalazila na samom početku prve ulice lijevo. Otišla si i nisi je mogla pronaći. To su bila vremena, zar ne? Spremali bi srdele i ljeti i zimi. Ispred vrata, na žaru roštilja, Ali bi pržio srdele.)

»Da, ponedjeljak...« reče. (...i pilaki,3 crvena ukiseljena cikla, pire od boba, jedinstvene punjene dagnje, jedinstvena sarma od vinove loze, jetrice na albanski način, komad bijeloga sira, salata od rikule, kuhano meso i vruće pržene srdele. Karafaška rakija. Dvije i pol lire je dosta, djeco! U pet sati uvečer, sve dok ne stigne ljeto i ne prestanu kiše... Svaki Božji dan, svaku večer u pet sati, sami od sebe bi dolazili Yasefu. Dolazili ste Yasefu. Izabirali stol i sjedali. Svatko od vas. Jedan po jedan a potom svi. Tko je prvi dolazio? Ti? Ne. Ali Rauf? Ne. Galip? Cengiz? On je zadnji dolazio, zar si zaboravio? Ziya, pa da, naravno. Tvoji još nisu stigli. Ma evo, samo što nisu. Svakog bi časa stizali. I ti. Gdje si se zadržao, opet si bio s njom. S njom. Vas dvoje. Nas dvoje. Ona, plavuša. Glatke kose i privlačna. Boja očiju mijenjala se već prema onome koga bi pogledala. S Topaltyja. I sedamnaest godina. Tada je imala sedamnaest godina. Godinu prije i ja sam ušao u osamnaestu. Jako lijepo! Što, zar ja? Ma ne, to što si ušla u osamnaestu. A, pa da, naravno! Znaš li što najviše želim? Žene... jeste li vi znale što želite? Želim biti poznata i slavna glumica. U kazalištu. Igrao je »Hamlet«. Oblijeće oko Ofelije, šuti i čeka. Ništa ne govori. Jer je i uloga bila bez riječi. Mora čekati. Stajat će dva koraka iza Ofelije i ništa neće govoriti. Režiser joj je dao riječ, neka prođe Nova godina, trebalo je da je uzmu u postavu. Obećano joj je. Dvorske gospođe i vojnici... Bila je jedna od dvorskih žena.

...Opet si bila zajedno s Necilom! Sjeti se... Jedne noći kad nije kišilo. Vrpca. More bez daška povjetarca. Ljeto je prošlo i bijaše zima. Jedno rano predvečerje. Prolazile su kočije. Tihi zvuk konjskih potkova. Nije to neka od onih koja bi nekomu bila privržena, ne brini se! Samo ne želim da se šetaš s takvim ženama. Zašto? pita ravnodušno. Ona je prijateljica gospodine Yahyae. Izabrao ju je za prijateljicu, opremio joj kuću na Alsancaku. Ali u »Hamletu« glumi Ofeliju. Ma baš mene briga za gospodina Yahyu. Može bit, al' briga me. Baš ga briga. Gospodin Yahya je velik čovjek. Čak i uz slabu svjetlost lampe mogao si mu vidjeti zjenice očiju. Još samo da si ljubomoran. Da, ljubomoran sam, odgovara. Bio je mlad i nije uspijevao lagati. Ali ona sama zna, on joj ne stvara nevolje. Ali bi mogao. Jer gospodin Yahya je neugodan čovjek. Ima mnogo novaca i dvije, tri večeri u mjesecu da zatvoriti sa suprugom i prijateljima bar Narin radi zabave.

...Ne spominje nekadašnji zajednički život Gönül i gospodina Yahye. Pitao je i saznao. E, gospodina Yahya, ti si moj neprijatelj i znam što si učinio. Ostavio si Gönül. Bespomoćnu. Tvoja Ofelija silazi s pozornice teškim i teturavim koracima, pruža ti ruku, ti je prihvaćaš i izašavši iz salona, ulazite u privatni auto s vozačem što je čekao ispred izlaza s pozornice. Ti i ona. Ofelija u haljini od muslina i on. Gönül si je, jednoga jutra u hotelskoj sobi, prerezala vene na rukama, zbog toga je pokušala samoubojstvo, jedva su je spasili. On to zna, novine su i slike objavile.

...Imate li sutra probu?

Pita je. Namjerno. Mogao bi od drugih saznati da hoće. Nije želio lagati. Imamo. U jedanaest sati. Kada završava? U tri, tako nekako... Da dođem po tebe? Iznenadi se i upita: Zar si slobodan? Zašto da ne? Dođi ako želiš. Želio je i namjeravao je doći. Možda bi otišli u kino. Hoćemo li? Ako zakasnimo kasnije? Nećemo.

Krenuše i gazeći zimsko raslinje izbiše na Varantyu. Zastadoše podno kule sa satom što se nalazila iza Matičnog ureda.

Zahladnjelo je. I ona reče da je zahladnilo. Svud uokolo osjećao se miris ugljena sa žara. Prisjećao se. Kad se pogleda s Eŕrefpaŕe svjetla Karŕryake iscrtavala su liniju.

Sutra ću doći po tebe u tri. Dođi, i ja ću pričekati.

Okrenu se i ode. Došao si i stajao na istome mjestu. Sada nakon toliko godina. Kao u onim starim danima. Stajao si i promatrao. Hodala je, ogrnuta zelenim mantilom. Podignute kragne i uska struka. Pojas je dobrano stegnula. Nosila je cipele tankih potpetica.

Došlo mu je da upita, ali nije. (Sljedećeg dana nije otišla s tobom u kino. Imam puno posla, neću moći doći. Nisi navaljivao. Prijatelji i ti. Navečer. Danas nam je dan za odmaranje, živio! A ona ima posla. Zauzeta sam, neću moći doći.

Ovaj dečko je loše! Ovaj je dečko zaljubljen! I oni su to sve znali. Ma nije mi ništa, ostavite me na miru. Lagao je. Prozrijet će te. Ne laži, izgorjet ćeš poslije od te vatre. Ostavi se te djevojke, jesi li razumio? Pa zar nisi ti ono bio pametan mladić? Ostavi, okani se te djevojke. Znam ja da je ovo kraj... Reći ćete da je on to bio rekao. Ta žena nije tamo neka Ofelija, ona je obična intrigantkinja. Poklonit će je gospodinu Yahyi.

Bili smo na putu za Kançeŕme. Odnekud je dopro pjev slavuja. Jeste li čuli? Što? Bio je to crni slavuj, zacvrkutao je. Zašutjeli su i osluškivali. Pjev je dopro do vas u dugom, prigušenom zvižduku, sjećaš li se? Gdje smo to, zar ovdje ima slavuja? To nije slavuj, ali mogao bi biti crni slavuj. Koračao si, motajući se desno lijevo. Nisi ga uspio pronaći. A niste li ga možda zamijenili? Možda je to bio češljugar što noću traži ženku.

Prvi tramvaj... Ispratili ste Ziyu. Vratio si se kući. Vratio sam se kući. Otvorio sam vrata ne zvecnuvši ključevima. »Ti si?« upita majka sjedeći za stolom. Zar tek sada dolaziš? Još si bila živa i bila si moja majka. Ne, odgovorio si izmijenivši glas. Otišao sam na zahod. Otišao si i zaspao. Ispraznim i dubokim snom.)

»Hoćemo li se sutra naći? Porazgovarali bismo.« (Zar bi razgovarali? O čemu? Da, što god su govorili, sve se je i ostvarilo. Sjeti se! Zar nije zadnjih dana stalno bježala od tebe? Čim te je ugledala, s Ofelijom ispod ruke ušla je u privatni automobil gospodina Yahye i otišla. Da, svi smo zajedno otišli na jednu zabavu. Upoznala sam se s gospodinom Nejatom. Jako sam mu se svidjela. Dopao joj se! Bogat je, zar ne? Da, i on ima privatni automobil. Jesi li otišla i njegovoj kući? Samo smo na brzinu svratili. Prisjećao se: nosila je kratki kožni ogrtač i cipele na visoke potpetice. Je li ti se svidio moj ogrtač? Da! Kupio ga je gospodin Nejat? Naručio ga je iz Istanbula. Sredit će ti i glavnu ulogu u kazalištu? Nisu o tome razgovarali, ali ako hoće, da, naravno, zašto da ne. Gospodin Nejat će reći gospodinu Yahyi, a on glavnome režiseru, i riješeno. Riješeno, da. Hoćemo li se i nakon toga opet viđati kao nekad? Nije znala. Gospodin Nejat joj je rekao da... Ako želi postati dobra glumica treba puno učiti, mora mnogo raditi. Trebala bih naučiti i neki strani jezik. Možda engleski? Engleski. Bi li ga mogla naučiti? Naravno, zašto ne? Zasukavši rukav kožnog ogrtača, pokaže mu novi sat. Namjerno, iz podlosti. Ah, idem, već sam dosta zakasnila. Danas je ponedjeljak, kazalište je zatvoreno, odmarate se. Obećano mi je. Otpratio si je do prodavača benzina. Razišli ste se. Ona je otišla.)

Kimnuo sam glavom.

»Da te pričekam na pristaništu«, reče.

»U koliko?«

»U koliko ti želiš...«

»U dva?«

»Može...«

Stisnula mi je ruku. Osjetio sam neku otuđenost. Otišla je.

Na pristaništu je htjela da uđemo u auto. Zaustavio sam jedan što je prolazio, pa smo se popeli. Reče adresu.

»Što je tamo?«

»Naša kuća«, reče.

Zastali smo na Alsancaku, ispred jednoga stana što je gledao na Ikinci Kordon.

»Dizalo je u kvaru«, reče. »Penjat ćemo se četiri kata, oprosti...«

Bijaše to jedan lijep, dobro opremljen stan.

»Udala si se«, izustih.

»A zar ti nisu rekli da sam se i rastala?

Ima već tri godine. Nismo se slagali pa smo se razišli.«

Raskopča prednji dio bluze. Bilo je ljeto i brisala je oznojeni pazuh vlažnim rupčićem s mirisom lavande.

»Imam kćer. Od četiri godine. U vrtiću je.«

Primijeti kod mene suzdržano malodušje. Stade ispred mene.

»Pa sjedi već jednom, zašto stojiš?«

Sjedoh blizu prozora.

Unutra je bilo svježe, ljeto je ostalo vani. Ljetni povjetarac, što je puhao s Gazikadrnlara kroz otvorene prozore, ispunjao je sobu.

»Jesi li za jedno piće, s ledom?«

»Ne pijem«, rekoh.

»Zašto? Pio si nekoć... Zar ne?«

»Doktor mi je zabranio.«

Pogleda me, kao u nevjerici, izazovno. Obzirno se osmjehnu.

»Mogu li ja popiti jedno?«

I ne čekajući da joj potvrdim, ode do ostakljenog bifea, izvadi čašu za viski i napuni je držeći je s tri prsta; ispi piće naiskap, bez ijedne riječi.

Sjedne kraj mene.

»Toliko dugo vremena...«, reče. »Uopće me nisi tražio, pitao za mene. Zašto?«

»Zar je i bilo potrebno?« rekoh.

»A zar nije? Od tebe sam to i očekivala.«

Promijenio sam temu razgovora.

»Napustila si kazalište. Jesi li naučila engleski?«

»A, dosta dobro razumijem. Mnogo mi koristi u poslu. Ovdje ima puno Amerikanaca. U NATO–u, mislim. Parajlije. Mijenjaju dolar na veliko. A jedan dolar je mnogo novaca...

Promatrao sam tepih na podu. Bilo je na njemu šara nalik pticama, a na samoj sredini rascvjetani crveni seldžučki cvijet.

»Znaš li zašto sam te nazvala?« (Dobro, a znaš li ti zašto sam te ja došao potražiti? Nekada je bila seldžučki cvijet; rascvala se, ali nije uvenula.)

»Ne znam«, odgovorio sam. (Ne znaš i pribojavaš se. Osušila su ti se usta. Bojiš se.)

»Voljeli smo se, a nismo nikada zajedno spavali.«

Ispod mojih nogu bijahu resice tepiha, čije sam neravnine ispravio vrškom cipele.

»Vjerojatno bi, reče, želio spavati sa mnom. Želiš li?«

Podigoh glavu. U njezinim sam očima tražio onu plavušu glatke kose, u starom, zelenom mantilu, tankih potpetica koja je upravo ušla u osamnaestu.

»Hajde, dođi!« reče, ustane držeći me za ruku, i odvede u svoju spavaću sobu koja se nalazila odmah do kupaonice. Zastori su bili navučeni, a soba u polutami.

»Skini se, bez stida! Nekada davno... Zar nisi to i očekivao od mene?«

Oslobodila je gornji dio tijela i ostala samo u grudnjaku. Okrenula je leđa.

»Možeš li otkopčati ovo?« upita prilazeći unatraške privijajući se.

Otvorio sam kopču.

Legla je leđima na krevet, ispružila ruku, uhvatila moju i privukla je. Izvukao sam se. Okrenuo sam leđa da je ne bih vidio u ogledalu kupaonice. (E, prošlosti, ne želim te vidjeti! Srce, i ti ušuti i pazi, ne stidi se!) Koljena su mi klecala dok sam se skidao.

Ispružih se kraj nje. Dodirnuh joj tijelo. Pridigavši se na laktove poljubi mi usne. Nije bila usiljena. (Ali naviknuta, zar ne?). Bila je meka i podatna.

Nisam mogao. (Srce moje, tebi govorim, šuti i ne srami se! Ej, prošlosti... Ja sam je uistinu volio. Cijeli Izmir tomu je svjedok. Izmir i moje već odavno izblijedjele fotografije... Ona i ja, na sajmu ispod borova. Zastali ste na pristaništu Saman, ti i ona, jedno kraj drugoga. Sjeti se njezinih pogleda! Sjeti se kako je gledala u objektiv! Moj Bože!)

Nisam bio u stanju ništa učiniti. (Da, tako mi srca!) Nisam mogao biti svoj. (Dugotrajna ljubavna prošlost... Zaboravlja se... A potom iznenada... Srce, šuti i bez stida!) Neko je vrijeme čekala. (Znala je biti strpljiva.) Sve je isprobala, ali ja opet nisam mogao ništa. (Srce, šuti, šuti, šuti! Da, sram me je naposljetku.) Znoj koji se širio iz korijena kose (stalno i uvijek) cijedio mi se niz sljepoočice. Zamračilo mi se pred očima. (Sjeti se: hodala je iza Ofelije. Samo je ona postojala na sceni.) Da sam mogao zaplakao bih. (Ona je zaplakala umjesto tebe. Sakrila je glavu pod jastuk da je ne bih vidio. Nestala je ispod velikog jastuka za dvije osobe.)

Obukoh se bez ijedne riječi.

Htio sam nešto izustiti, bilo što (što bilo da bilo, nešto), ali ništa iz mene nije izašlo. (Čak i da je otvorio usta kao u strašnim snovima, bio se prepao da ni glasa neće ispustiti.)

Ljetno poslijepodne sišao sam na Birinci Kordon. Galebovi su ispunili kanalizacijske odvode što su se slijevali u more ispod vedroga neba.

...I hodajući od Gazikadrnlara do Konaka odjednom je prešao put od sedam kilometara. (Bože, ne želim da me čuvaš!)

Prevela Azra Abadžić–Navaey