Rijeka

Rijeka

Njezinu su sestru pozvali izdaleka da bude kuharica.*

Bilo je proljeće; na jugu je čisti miris naranči bivao sve jači.

Gazdarica kuće bila je u Istanbulu.

Klima toga grada i neprestano štropotanje njegovih kočija nikako nisu odgovarali gospođi kratke kose i punih, jakih nogu. Bila je kći jednog od bivših valijâ,1 starija od svoga muža, ali se govorilo da njezine vatrenosti nema ni jedna petnaestogodišnjakinja. (Sve dok nije rekla da ne može podnijeti mjesta koja nisu uz more.) No, bili su dali napraviti i kupaonicu s mramornim umivaonikom. Poslije su kupili i ptice pjevice posebne vrste.

Je li gospođa bila djevica?

U tom kraju, skrovita povučenost djevice bila je najdragocjenija. Pogotovo u ta vremena. Njezinu se plemićkom podrijetlu nije imalo što prigovoriti. Otac joj nije bio običan čovjek. Bio je čovjek europskog stila. Govorio je dva strana jezika: perzijski i francuski. Svirao je lutnju. Bio je toliko rasipan da se, kad je bio bačen u taj grad na jugu, jedino što je imao u rukama bila njegova plaća. Očeva ostavština i godine obilja koje mu je žena omogućila ostale su iza njega.

I žena mu je bila ostarjela. Njezina beživotna blijeda put postala je masnija. Više nikamo nije izlazila: zadovoljavala se slušanjem kućnih tračeva koje bi joj donosili gosti. Međutim, valija je još uvijek bio pun mladenačkih strasti, premda su jedino što je ostalo od nekoć naočitog plavokosog Srtkrja bile njegove »sjenovite zelene oči«. Povrh toga, dragi moj, zar se u njegovo doba za žilave mladiće govorilo da su naočiti? Sin jedinac u palači s magnolijama u Mühürdaru običavao si je čak stavljati puder na lice. Poslije su ga zvali »napudrani Tevfik«. Bila je to zrela, duhovna muškaračka ljepota.

Djevojke u njegovu uredu sad su mu se činile poput hurija.

Nekoć mu se rijetko koja djevojka sviđala.

Mladost je bila prošla, i iz svakog se njegova postupka razlijevala depresija. Sanjario je čak i o kućnoj djevojci, posvojenici, u čijim se nogama od hladnoće nakupljala krv.

Devet je godina prošlo otkako su on i njegova žena počeli spavati u odvojenim sobama. Od francuskih opatica iz škole koju je bila pohađala njegova se žena naučila prati hladnom vodom, i izgledati kreposno i sramežljivo. Poslije su njezine oči poprimile pogled gotovo glupave naivnosti. Nije točno znao od kada je postala tako ledena. Svoje je koketiranje pažljivo skrivao od nje. Nikako je nije želio povrijediti.

S godinama je njegova ravnodušnost postajala tako očita da je u nekom gradu na zapadu Anadolije, u kome su zime okovane injem, svoju ženu što je ležala u krevetu i opet tiha, i opet zapuštena, pitao:

»Mislite li da vas ne volim?«

»Ne«, odgovorila je, »naravno da me volite. Ja sam vam žena.«

Kako je njegovoj ženi mogao koristiti francuski koji je znala? Nije ju ni jednom vidio kako ga čita. Tradicija njezine obitelji naređivala je da se neizostavno zna barem jedan strani jezik.

Kad su se vjenčali bila je lijepa stasa, krupnih crnih očiju, imućna; došla je sa svime što se zahtijeva od kćeri jedne dobrostojeće obitelji. Njihovi su poznanici govorili: »Supruga gospodina valije zna francuski jezik kao materinji.« Međutim, njezino poznavanje turskog nije bilo izvjesno. Ali ona kreposna šutljivost činila bi je nadmoćnom gdje god da se našla.

Da bi se shvatilo da ta šutljivost zapravo skriva tupost, bilo je potrebno ne biti čovjek iz te sredine. Prve zajedničke noći, jedva osjetna napetost njezinih nogu, i njezina šutnja, iznad svega ta šutnja, bile su tako uzbuđujuće... No, godine su prošle. Godine. Njegova je supruga bila uvjet i dokaz za njegovo mjesto visokoga upravitelja. Drugim riječima, nije više bila žena...

»Kako mi možete to učiniti, oče?... U tom provincijskom gradu, s ljudima s kojima čak ni razgovor čitavoga života neću moći prihvatiti. Možda ćete reći da ste jednako tako živjeli s mojom majkom. Ali, nije to isto. Njezina obitelj bila je istog razreda kao i vaša. Uzeli ste bogatu, lijepo odgojenu djevojku iz ugledne istanbulske obitelji. Zar je to isto kao kad kći jednog valije pođe za nekog agu?2

Njegova kći zaista nije nalikovala majci.

Nije imala ništa od neprobojne tišine njegove supruge.

Imala je dvadeset i osam godina. Živjela je s tetkom. U to je doba imati dvadeset osam godina za jednu djevojku bilo poprilično strašno i beznadno.

Kad je imala dvadeset i jednu godinu, zaručila se s prvim poručnikom mornarice. Mladić je bio miljenik mladih djevojaka u Modi.3 U snježnobijeloj uniformi nalikovao je na galeba. Bili su zaručeni dvije godine. Osjećaj srama pri ukrcavanju na brod na otoku Heybeli, s leđima punim borovih iglica i u pogužvanoj suknji. Laka osjećajnost prvoga tanga.

Pročitavši u pismu koje je stiglo od njegove sestre da su zaruke raskinute, njegova se žena srušila u naslonjač u salonu. »Zar vam je to starija sestra? Ona mi je, dakle, upropastila kćer. Pomislite samo što znači prekinuti zaruke nakon dvije godine; daj Bože da ničega nije bilo... Ah!... Ta mi djevojka uopće nije nalik.«

Tada je prvi put svoju kćer zamislio obnaženu. Uznemirila ga je ta golotinja koju nikada neće vidjeti.

Kao njezin otac, rekla mu je supruga, pozovite je ovamo.

Još im se tri godine kći nije vratila. Uporno je željela ostati s tetkom koja je bila vlasnica jedne stare palače, u kući s predsobljem, borovima i magnolijama. »Svi su muškarci jednaki«, govorila bi tetka. Večerima bi sjedile za skrovitim stolovima u Lebonu, pile čaj i jele minjone. Dok je u svilenim čarapama sjedila u odjeljku prve klase na parobrodu Kadrköy, sva je blistala. S jedne se strane žalila na crnu sreću, a s druge očekivala svoju sudbinu. Kad se ta sudbina pojavila u liku ostarjelog, bogatog, bivšeg diplomata, rekla je ne. Poslije je navršila dvadeset i osmu godinu. A u ta vremena imati dvadeset i osam godina... »Agino plemenito podrijetlo nije upitno«, govorio je njezin otac. U tom kraju zvali su ih TopakoNullar. To je značilo da su potomci plemenite obitelji Topak.

Kad joj se na leđima, između lopatica, počelo nakupljati prvo salo, njezino odbijanje da pođe u selo po imenu Topak, plodonosno u sva četiri godišnja doba, sa zemljištem koje se mjerilo nebrojenim dunumima, nije trajalo duže od tri mjeseca.

U općini Taksim priređeno je »raskošno« vjenčanje. O švedskom stolu pričalo se mjesecima. Neka francuska pjevačica — prezivala se Avril — pjevala je tugaljive ljubavne pjesme.

Prvi put je bila ganuta u isto vrijeme kad i njezina majka, ali, različitim stvarima. Žene rumene od pića sanjivim su pogledima same sebe odmjeravale u velikim zrcalima. Dok su se gosti razilazili, nije ni pogledala one koji su joj stiskali ruku.

»Valijina kći je postarija, ali je lijepa.«

»Je li djevica?«

»Ah, kad bi borovi s otoka Heybeli mogli govoriti...«

»A oni u Lebonu?«

»Zapravo, ništa drugo nije ni mogla napraviti. A opet, ovo je, na koncu, udaja za jednog seljaka.«

Valija je sada počeo slobodnije igrati u klubu. Ono što se šuškalo o njemu kao ženskaru bilo je diskretno. On je pravi gospodin. U trenucima najžešćeg pijanstva brbljao bi o nepatvorenoj ljubavi, što se počelo tumačiti kao ogorčenost zbog slomljena srca u prošlosti. Međutim, za čitava njegova života ničega takvog nije bilo.

Jedne je noći ušao u ženinu sobu. Pitala ga je:

»Gospodine Srtkr, zar se nešto dogodilo?«

Bila je vruća ljetna noć, posvuda se širio miris naranči.

Rijeka se dobrano povukla.

Soba je odisala kolonjskom vodicom od limuna. U njoj se nije vodila ljubav, bila je hladna, uredna. I dovoljna da vrućina nestane...

»Volite li me?« pitao je.

»Naravno«, odgovorila je supruga. »Ja sam vam supruga, majka vaše kćeri.«

Vraćajući se jednom davno s dopusta, starija sestra je i nju dovela ovamo.

»Dođi«, rekla je, »Stambolije su otišli. Gospođa i dvije sluškinje. One se više neće vratiti, a i Yusuf–aga ide u Istanbul.«

Kuhinja se nalazila na drugom katu.

Bila je vrlo prostrana.

To je bio red četverokatnica koje su nekoć pripadale Armencima, obojenih u tamno, s pogledom na rijeku. Strehe su im bile ukrašene lijepim rezbarijama. Na vrata su bila obješena zvona, ali su mjedene alke još uvijek stajale ondje. Kuhinjske pultove natkrivala je napa obijeljena vapnom. Glomazni kositreni lonci bili su prema veličini poslagani na polici sa strane. Štednjak čija su vratašca bila ukrašena prizorima ptica od žute mjedi, grijao je veliku kuhinju svom snagom. Bez prestanka je kuhala njezina sestra.

Pusti kosu, mala, rekla joj je sestra. Ne pleti je tako kruto. Ispleti dvije debele pletenice i pusti ih niz leđa. I ne stavljaj maramu na glavu. Ima li ikoga u kući osim tebe i mene? Ne obaziri se na slugana. Ti ćeš postaviti stol.

»A aga?« rekla je.

»Aga?«, odgovorila je sestra. »Što s njim? Imaš trinaest godina. Može ti biti djed.«

Sjetila se okusa preostalog bulgura,4 mirisa vlažnih drvâ, te svojih dviju bogatih tetki koje su se bavile oplakivanjem.

Tetke su joj bile čuvene po oplakivanju pokojnika i skladanju najboljih tužaljki. Bile su pozivane čak i u bogataške kuće, odane tradiciji. Odande bi se vraćale izmorene, očiju nabreklih od plača. Kako su mogle plakati za pokojnicima koje nisu ni poznavale? Pogledale bi je i rekle: »Eto, dobra je bila kuća u koju smo išle. Podušje je bilo obilno. Umotale smo i za tebe. Nismo gladne. Skoči, prostri nam krevete.«

Namještaj u njihovoj dvosobnoj kolibici činilo je nekoliko jastuka punjenih kudjeljom. Krevet, sofa, i to je bilo sve. I na zidu je bila slika Kâbe. Sveto mjesto prekriveno crnim plahtama.

Ukućani — njezina starija sestra, dvije tetke i ona sama — živjeli su krećući se nečujno preko razastrtih tepiha.

Jedina briga bila im je velika količina sitnog novca. Dale bi joj novac i rekle da ode do trgovine i razmijeni ga. Trgovina je bila mračna. Neka je slijepa mačka, s jednim iskopanim okom, obilazila okolo. Unutrašnjost je zaudarala po truloj travi. Stajala bi pokraj vage i šutjela, sa sitnim novcem u ruci.

»Ponovno«, rekao bi trgovac. »Tvoji su dobrano opljačkali one kod vrata palače.«

Mnogo je kasnije shvatila da je to »pljačkanje« zapravo značilo prošnju.

Starija tetka je govorila: »Što da radimo? Više nema toliko pokojnika kao prije. Što ih i ima, nitko ne zove narikače. Zar da umremo od gladi? Daju milostinju radi sebe samih. Da odagnaju nevolje...«

Kad je rekla: »Više neću ići kod trgovca mijenjati novce«, istukle su je.

»Zar se uzdaš u stariju sestru? Uvukla se na bogato mjesto, ali, kakve mi imamo koristi od toga?«

One noći kad je njezina sestra rekla: »Ovu sutra vodim sa sobom«, starija je tetka izvadila Kur'an i nekoliko ga sati učila naglas.

»Vi imate nešto skrivene ušteđevine«, rekla je njezina sestra. »Mi idemo: uzet ćemo koju njezinu haljinu, a što ostane, vaše je.«

»Ne vodi je...« »Što ako dođu Stambolije...«

»Neće.«

»Ako dođu, gospođa neće htjeti ovu djevojku.«

»Pa rekla sam da neće doći! Sve što ostane, nek bude vaše.«

»Slušaj je što govori... Sve što ostavlja su dvije vreće prnja, bezbožnica okrutna...«

»Imate vi zakopanog blaga.«

Bile su na putu prije izlaska sunca.

Kuće su izgledale kao da su izvirale iz blata. Bilo ju je strah. Sestra je tako rekla.

Išle su u palaču, veliku, kakvu nikad nije ni vidjela. (Ma što je palača u usporedbi s tim?) Ovdje zimi kiša ne prestaje. Sva je zemlja blato. Ondje su ulice popločane kamenjem. U kući u koju su išle, vrste jelâ ne mogu se pobrojiti.

»Ima li i datulja?«

»Kako ne bi bilo, moja glupa djevojko! Jest ćeš i piti, i malo se udebljati.«

Kuće su bile tako lijepe.

Više se začudila njihovoj ljepoti nego kad je vidjela most.

Ta što je most?

Svatko je prelazio preko njega.

Ali, te kuće. Ne jedna–dvije. Sve su bile goleme, i pripadale samo Yusuf–agi. I kad on zatvori vrata, gotovo!... Nitko nije mogao ući bez dopuštenja.

»Bila je lijepa. Bijela kao pamuk. Bila je gospođa. Znala je kako se žena treba ponašati. Ali, nikako se nije mogla složiti s ljudima ovdje.«

»Zar je Istanbul ljepši od ovoga?«

»Nema ljepšeg mjesta od ovoga. Ali, ako se žena ne složi s mužem, svako joj je mjesto zatvor. Muškarac je sve. Ta što je žena? Mučenica. Ona je bila i bogata, i gospođa. Prsti su joj bili puni dijamanata i brilijanata. Kosa joj je bila odrezana kratko. Kosa je ženin miraz.«

Sjela bi na skrovito mjesto pored kuhinjskog prozora s pogledom na rijeku, i cijeli dan promatrala kako rijeka teče.

Sestra joj nije dala da bilo što radi.

»Da pletem?« pitala je.

»Ne, ne, lice ti je žuto kao gnoj. Sva si kost i koža. Jedi i pij, sjedi, malo se udebljaj. Tko te vidi, misli da imaš deset godina. A već si djevojka za udaju.«

Onih dana kad se očekivao povratak Yusuf–age s posjeda, bilo je više posla u kuhinji.

Žurno su se pržila janjeća jetra. Razno povrće, nasjeckana paprika, kojekakva jela.

Neprestano je jela. Osjaćala je takvu glad za kakvu nije ni znala da postoji.

Ujutro bi joj sestra davala da pije pekmez.

»Pij, djevojko, to jača krv.«

Poslije ju je jedan dan odvukla u hamam, i oprala temeljito, od glave do pete. U kosu joj je utrljala miris ljubice. Voskom joj je skinula dlake s nogu.

»Tamnoputa si, imaš previše dlaka, ali skinut ćemo ih nakon ovoga. Žena treba biti sva glatka. K tome, kod muslimana je grijeh hodati dlakav.«

Jedne večeri.

»Idi gore«, rekla joj je. »Zagrij vodu, agi za noge.«

Tiho je uradila što joj je bilo rečeno.

Izlila je u lavor od kovanog bakra. Ručnik protkan srmom objesila je na ruku, i počela čekati. Znala je da će Yusuf–aga, kada uđe u sobu, sjesti na jedno, određeno mjesto. Mučnina koju je osjećala nije joj dopuštala da gleda prema tom mjestu.

»Hajde, dođi, moja djevojko.«

Lavor je stavila ispred njega. Svukla je tamne čarape s aginih nogu.

Njezine ruke činile su se sićušne prema njegovim velikim nogama. Zapjenila je vodu i počela prati. Agine noge.

»Porasla si otkako te nisam vidio.«

Jedna joj je pletenica visjela niz rame.

Noge su bile koščate, krupne, u lavoru. Nije bila pitala sestru koliko pranje traje. Aga je bez riječi promatrao pranje. Kad je rekao: »Dosta je!«, leđa joj je oblio lagan znoj.

Dok je izlazila van, rekao je: »Kaži sestri, večeras ću piti sam. Neka ohladi rakiju.«

Rakiju je htio? Znači da je dobro raspoložen... Pogledaj ti ovu kuću, ovu golemu kuću. Godinama je bila u rukama te gospođe iz Istanbula. Nije čak ni rodila. Zašto, pitaš? Nije voljela agu, navodno. Bila je kći valije. Očevo kockanje i ženskarenje dovelo ih je ovamo. Svake godine većina prihoda sa zemlje ide njima. Jalova žena nije žena. To trebaš znati. Prepone su joj se ohladile. Postale poput hladnih naranči. Potrošila je njegove najbolje godine. Kažu da se snaga muškarca vidi na njegovu zatiljku. A Yusuf–aga je s leđa, ispod kovrčave kose, tako snažno privlačio poglede. Ako žena ne zna biti žena, muškarac će naći onu koja zna.

Prišla je štednjaku i u sjajnu kositrenu tavu izlila gusto maslinovo ulje.

Na drugoj obali rijeke sijala su prigušena, blijeda svjetla. Jesu li njezine tetke opet prosile, pod gustom, mlakom kišom, u crnim haljinama? Kad god je pomislila na njih, iznova je slušala dugu melodiju koju je čula kad je jednoga dana prolazila pokraj vrata palače.

Kako je lijepo mjesto bila ta kuhinja... Mirisala je po maslacu, mirisala po kuminu, topla, puna svježeg povrća, struka i struka kobasica... Kako je bila lijepa svjetlost grozdova banana... A tek gnječeni orasi koje je jela sjedeći na balkonu prozora s pogledom na rijeku...

»Ti operi rotkvice«, rekla joj je sestra, »i lijepo ih poredaj kraj ostalog povrća. Nemoj rezati zeleno perje luka, dovoljno je da mu malo skratiš vrhove. Tanjur s nadjevenom, čerkeskom piletinom nemoj pretrpati. Trpeza će biti puna raznih jela, pomalo od svakog. To je ljepota trpeze na kojoj se služi piće. A zastore dobrano razgrni, otvori prozore: nek se čuje zvuk vode... Tako je radila gospođa iz Istanbula. I Yusuf–aga želi isto tako... Ruke operi kavom, da iziđe miris luka.

Težina Yusuf–agina mlohavog, obješenog trbuha kao da je klizila po cijelom njegovu tijelu. Ruke je čvrsto stisnula uza se.

Pomislila je kako su izgledale sobe kad ih je vidjela prvi put, posve prekrivene tepisima, i s pozlaćenim namještajem. Bila se začudila, potajno je spojila vrhove prstiju...

Gospođa je namjestila kuću, mala, rekla joj je sestra, pomisliš da je to dom nekoga kralja iz bajke...

Stropovi su bili oslikani grozdovima. Kako je bilo u ovoj sobi? Još je čvršće stisnula oči. Žuti grozdovi razasipali su se među modrima. Ali, zašto su im listove naslikali plave? Pritisak nad njom postupno je postajao sve lakši.

Zbog kiša je te godine rijeka dobrano nabujala. Nadute lešine životinja zadržavale su se u riječnim rukavcima. Bila je to stoka krupnoga zuba.

A tamo, jako daleko, prolazili su oblaci koji su hladnoću planinskih masiva nosili na sjever.

Prevela Ira Galić