Potraga za autentičnim jezikom

Romeo Mihaljević: Noćni jezik, Mozaik knjiga, Zagreb, 2003.

Našički pjesnik Romeo Mihaljević prvom se zbirkom pjesama Anđeoska konverzacija javio 1997, priključivši se nizu mlađih autora koji na književnu scenu stupaju 1990–ih, a pjesnički postupci kojih se odlikuju integriranjem iskustava svojega pjesničkoga naslijeđa — formalno–žanrovske miksture, intertekstualnost i intermedijalnost, ludističke orijentacije tekstova — no u drukčijem kontekstu. Riječ je o više puta u stručnoj kritici isticanoj novoj antropološkoj poziciji uvjetovanoj ratom i zabrinutošću za vlastiti prostor te, s druge strane, sviješću o globalnom tehnologijskom razvoju koji prijeti dehumanizacijom i dezekologizacijom. Takva situacija nužno proizvodi stanje egzistencijalne zabrinutosti lirskoga subjekta koji različito reagira na novonastalu situaciju: postaje ispovjedno–melankoličan i rezigniran, poseže za intermedijalnim i intertekstualnim iskustvima, polako počinje napuštati urbane i tehnološki razvijene prostore te se okreće zavičajnomu, prirodnom bitku, okreće se imaginarnim prostorima sna, reminiscencijama navlastito djetinjstvo, pokušavajući rekonstruirati vlastiti identitet.

Na tragu takvih iskustava nastala je i nova Romeova zbirka pjesama Noćni jezik (2002). Na kompozicijskoj razini zbirka je izgrađena od pet ciklusa pjesama: Slike, slike — nijeme, Dorothy, Glasovi, suglasja, Negativ sna i Kindergeschichte. Ciklus Negativ sna funkcionira gotovo kao knjiga u knjizi. Od ostatka zbirke odstupa i brojem pjesama (ima ih gotovo dvostruko više nego u ostatku zbirke) i formalnim ustrojem pjesama u prozi koje se, k tome, odlikuju svojom kratkoćom te su novina s obzirom na prethodnu Romeovu zbirku. Od ostatka pjesama u zbirci tekstovi u ciklusu Negativ sna odlikuju se i pravilnom uporabom pravopisnih znakova.

Također je uočljivo da je zbirka uokvirena dvjema pjesmama u kojima lirski subjekt oživljuje memorabilne figure — priziva vlastito djetinjstvo, povijest djeteta (bdjenje uz crno–bijeli televizor, miris rastopljene čokolade), no prostor sjećanja subjektu ne pruža utočište, nego završava evidentiranjem još jednog »usputnoga rituala okrutnosti« te tako postaje potvrdom neizbježnosti i zadanosti sadašnje situacije. Izdvojena pozicija tih pjesama, kojima se otvara i zatvara zbirka, upućuje i na stajališta i zaključke do kojih Romeov lirski subjekt dolazi kroz svoju tekstualnu potragu.

Subjekt se kreće između prostora stvarnosti i prostora imaginarnoga (sna). Posebice naglašava nemogućnost uspostavljanja komunikacije koja se ovdje manifestira i eksplicitnim iskazom o prirodi odnosa s Drugim (Pjesme (...) o izmičućoj prisutnosti Drugoga, o Prirodi. Krhotine dijaloga, simulacija razgovora. / Loviti slike što se roje u svijesti. Tlapnje o imaginarnom.«, Knjiga...), a odlikuje ga stalno zaobilaženje, nerazumijevanje (»i više ne znam izgovaraš li/ riječi ili brojeve«, u plastičnim naslonjačima sjede) ili odsutnost komunikacije.

Romeov subjekt često se obraća tekstu, poseže za intertekstualnim i intermedijalnim postupcima koji bi trebali kompenzirati njegov osjećaj nemoći, odnosno pružiti mogućnost vlastite afirmacije. Međutim, tragovi drugih medija i inomedijskih osobnosti ovdje funkcioniraju kao brzo smjenjujući fragmenti različitih identiteta koji lirskom subjektu opet ne omogućavaju prevladavanje neugodne stvarnosti i konstituiranje vlastite osobnosti.

U predmetno–tematski sloj pjesama prodiru i motivi iz aktualnoga društvenog života (lice vojnika izgorjelog u tenku / negdje u gorama Slovenije«, »ili na televiziji gledamo mađarsku / obitelj kako sjedi na kauču i plače«, u trenutku kad se nedjelja), no često je riječ o medijski posredovanoj stvarnosti spram koje lirski subjekt, iako je evidentira, zauzima prilično ravnodušan položaj. Iz toga destruiranog svijeta subjekt izdvaja vlastita sjećanja, iščitljiva kroz zbiljske i fiktivne slike, fotografije kao bilježenja tragova Drugoga s kojim pokušava ostvariti intimni kontakt. Međutim, ono što bi u vremenu trebalo ostati zabilježeno kao trajna vrijednost, ovdje se također relativizira. U komunikacijskoj situaciji subjekt — Drugi u Romeovoj se zbirci dovodi u pitanje i identitet Drugoga, čime se dodatno otežava uspostavljanje kontakta (»tvoje lice na tim fotografijama nije ono/ čije sam oblike istraživao usnama. / sada je to lik stranca. / ne, duha, čiji se ostaci talože/ na dnu kutije od cipela«, tvoje lice na tim fotografijama nije ono. Romeo u zbirci »odrađuje dug« i suvremenim komunikacijskim tehnologijama pa će pjesma Zalutala SMS–poruka upozoriti na dokidanje svake komunikacije pa i zabunu koju proizvode obavijesti upućene pogrešnom korisniku, što je cijena koju čovjek plaća tehnologijskoj revoluciji.

Kriza komunikacije najevidentnija je u nemogućnosti vođenja smislenoga razgovora (»Nemoć da se raspriča, primorski dojmovi rađaju šutnju ili sklonost ka jezgrovitosti.«, J–ino pismo...) pa zbog komunikacijske nemoći jezika tijelo postaje komunikacijskim kôdom: »trenutak u kojem moje tijelo/ postaje knjiga/ u koju ucrtavaš topografiju privremenosti« (šutnja sa svojih 1000 značenja), što Romeovo pjesništvo čini bliskim pjesničkim postupcima također mlađega naraštaja pjesnika poput Marijane Radmilović i Drage Glamuzine, koji su skloni tematizirati tijelo kao nositelja pamćenja i oblik uspostavljanja komunikacije s Drugim. Također valja reći kako ti stihovi korespondiraju sa Sloterdijkovom tezom o tetoviranju kao metafori književne proizvodnje, odnosno individuumu kao pergamentu u koji se »upisuje kronika naše egzistencije«. Svaki individuum formira svoj identitet kroz izvanjske utjecaje, »nove svjetske znakove«, no preobilje znakova također dovodi do potiskivanja i gubljenja vlastitoga identiteta pa se, prema Sloterdijku, javlja potreba za »razotkrivanjem autentičnih tetoviranja«. Ta se potraga za autentičnim jezikom javlja i kao provodna nit Romeove poezije.

Dubravka Brunčić