Posmrtni pepeo i ruža

Posmrtni pepeo i ruža

Slika srednjovjekovne Aleksandrije na latinskom Zapadu

U imaginariju latinskog Zapada, Aleksandrija ima tek skromnu i potisnutu ulogu: taj daleki grad ostavio je samo selektivnu uspomenu, stisnutu, osiromašenu sliku; legenda koja se razvija u islamskom srednjem vijeku ne kristalizira se u baroknu i znakovitu konstrukciju, u zapadnoj kulturi od nje ostaju samo mrvice: sama romansirana tema ostaje siromašna, strana folklornom pamćenju osnivača orijentalnog grada. To nas neće začuditi: od VII. stoljeća, Aleksandrija je napustila obzorje zanimanja talijanskog i franačkog svijeta; sve do X. stoljeća, na mrtvom Sredozemlju, bez prometa i lađa, rat i uzajamna blokada izolirali su egipatske i sirijske obale od bizantskih luka Italije. Na tom militariziranom i ugaslom moru, koje je utvrdio Mutavakil, Aleksandrija igra sporednu ulogu gusarskog posjeda koji su osnovali i njime upravljali Kordovljani od 815. Novac se kuje tek od 1076, samo jedna flota plovi arhipelagom, dok prometni pravci koji se ponovno uspostavljaju oko 950. zaobilaze Aleksandriju; kad fatimidska sigurnost i primirje s Bizantom dopuste Amalfijcima put u Egipat, njihovi brodovi malog gaza omogućuju im neposredno uplovljavanje u luku babilonsku, u fustâtski Maks.

Ta skromna stvarnost nije pogodovala optjecaju zamamne i preporođene slike, kao ni dodiru s književnim djelima i mitološkim kristalizacijama koje oživljavaju i preopterećuju islamsku književnost:1 nema ni divova niti čuda, nego isključivo klerikalno učeno pamćenje koje prepisuje, bez izmišljanja, sudove i događaje stvarne i svete povijesti, od Lagida do Antonija i do aleksandrijskih otaca sveopće Crkve. Pamćenje stvari, arheologija, sada je suviše daleko, iza ratobornog zaslona unutrašnjeg mora, da bi hranila imaginarij ili da bi štitila knjišku kulturu. Putnik se trsi da bi pronašao, istražio, utvrdio; nošen je jedino, kao i u Svetoj zemlji, pristranom znatiželjom vodiča koji usmjeravaju njegovo hodočašće. Svijest o minuloj veličini carskog grada sudarit će se sa stvarnošću propadanja i vjerske preobrazbe grada: ona daje svjedočenjima putnika okus pepela i nostalgije za svijetlom prošlošću.

Dalek, srednjovjekovni Egipat stvara i održava, u nedostatku povijesne mitologije, mitsku geografiju: sjeverno od Edena, natapan rijekom zemaljskog Raja, koja mu donosi čudesne plodove i začine, plemeniti Aleksandrov grad okuplja čari dugo nedostupnog i tajnovitog Istoka. Slika svijeta koju oblikuje latinski Zapad pridaje mu, na prijelazu u XII. stoljeće, središnji položaj koji grad isprva ne zaslužuje: rijetke i skupocjene proizvode, tamjan, tkanine, zlato, konje, staklo, a također i odraz širokih gibanja prijenosa biljnih i životinjskih vrsta — aleksandrijsku ružu.

Ponešto varljiva prozaičnost te slike, odsutnost čudesnog, koja međutim otkriva mračne strane, alkemiju i umijeće nekromantije, vode prema preuranjenoj i preciznoj turističkoj Aleksandriji: sitničava geografija svetog i profanog grada, na koju se cijepe neke kasne legende, ublaženi odrazi moćne islamske mitologije. Sa XIV. stoljećem, kad se završavaju križarski ratovi, na mračnom vrhuncu na kojem Petar Lusignanski spaljuje veliki grad, Aleksandrija je postala obvezna dionica na itineraru zapadnih hodočasnika: oni odatle donose sitne ulomke iz velike radionice pripovjedaka i etioloških priča koja je ujedinila učenu i pučku kulturu islamskog svijeta. Njihova zakašnjela integracija u kulturu latinskog svijeta uopće neće ostaviti traga: nekoliko krhkih i neorganiziranih tema, nasuprot, kao pri našem današnjem susretu, velike i dobro strukturirane mitologije koju je islam sagradio oko Aleksandrova groba.

Pamćenje smrti

Na cijelom barbarskom Zapadu kroničari i enciklopedisti prepisivali su, bez inicijative i mašte, ostatke povijesti koji su pokazivali ponos i moć grada i njegovih gospodara: od Pavla Orozija i Fredegara do Sicarda Kremonskog, Honorija Augustodunensisa i Ranulfa Higdena, nekoliko klasičnih tema hrani učeno poznavanje Aleksandrije — osnivanje grada, gradnja svjetionika Fara, ubojstvo Pompeja, razaranje knjižnice. Prijenos, povremen i rizičan, podataka sadržanih u djelima rimskih povjesničara pokazuje neuspjeli prodor povijesti Lagida u srednjovjekovnu kulturu »čestitog klerika«:2 sjećanje na antičku Aleksandriju osiromašilo je; velike ličnosti ili bitni događaji redovito se izostavljaju, Dinokrat, za kojeg zna samo Vilim Tirski, Antonije, zaboravljen nakon Kasiodora, Filon i judaizam iz četvrti?, koji još navodi Sicard Kremonski, sam Sostrat čije djelo Vilim Tirski pripisuje Cezaru i kojeg mnogi poznavatelji njegovih djela nisu identificirali (Arkulf, Jakov od Vitryja, Aubry de Trois–Fontaines). Židovske pobune, obnova vlasti koju je proveo Hadrijan, bizantsko ponovno osvajanje koje je vodio Anastazije, kroničari mahom zaboravljaju, kao i dugi niz sukoba između kršćana, židova i gnostika: selekcija informacija je sigurno napravljena prema njihovoj mogućnosti integracije od strane kulture koja se mršti nad čudesnim i oklijeva pred nezamislivim. Orozije je pripisao Knjižnici 400 000 djela; Honorije i Petar Žderač, racionalisti i nedarežljivi, ne priznaju joj više od 20 do 50 000 svezaka.

To odbijanje iznimnih razmjera antičkog grada i njegove civilizacije očigledno se objašnjava gubitkom neposredne veze s pamćenjem stvari i spomenika: kroničari i enciklopedisti zaboravili su Sęmu, koju će tek Adorno iznova otkriti u XV. stoljeću i poistovjetiti je s Pompejevim stupom; zaboravili su Muzej, Cezarej, čije će otkriće biti djelo putnika humanista. Samo autor Romana o Aleksandru priziva, ne bez kontaminacije židovskim i islamskim legendama, Grobnicu osnivača:

»Portés m'en Alixandre, el Temple Josüé.

Metés moi el sarcu que tant m'avés gardé.«

Samo su dva spomenika zadržala pozornost klerikalne kulture latinskog svijeta: Far i Serapej. Prvi nosi cijep jedine drevne i oduvijek dobro primljene priče, one o četiri divovska raka na kojima je navodno postavljena golema kula: Beda i Grgur od Toursa prenijeli su sjećanje na četiri simbolične morske životinje koje su postale četiri staklena raka u Petra Žderača, zatim četiri staklene kupole u Joosa van Ghistelea. Ali zapadni imaginarij odbija uključiti simboliku na kojoj počiva istočnjačka priča, u isti mah labirint, svjetsku os, svjetsko oko i talisman.3 Što se tiče Serapeja, očito je njegova propast, a ne njegova slava to što bilježi kronika počevši od Rufina Akvilejskog, kao i svjedočanstvo pobjede aleksandrijskog kršćanstva, postupno izbrisano u mjeri u kojoj se Istok udaljava od obzorja latinskog klera: posve nesklon tome da legendama obogati povijest te mijene, kroničarski racionalizam raskrinkava podmuklost i obmanu magije Serapisovih svećenika; božji kip je pomicao tek običan magnet.

Clara sane et antiquis titulis et modernis

Siromašno spomenicima, srednjovjekovno pamćenje izabire kršćansku Aleksandriju, negdašnji lupanar otkupljen krvlju mučenika i kajanjem svetih bludnica, čija uspomena ostaje živa, Marije Egipatske, Pelagije, Taide, a uz to i zalihu relikvija u koju su Talijani obilato posegnuli, bez poštovanja prema starosti titula. No, svijest o tom bogatstvu i o apostolicitetu patrijarške crkve je vrlo živa u klerika kao što je Vilim Tirski, koji podsjeća na mjesto propovijedanja sv. Marka, kao i na ono mučeništva sv. Katarine koje je jedna kasna legenda nakalemila na topografiju antičkog grada, naposljetku i na mjesto kamo je preneseno tijelo svetog Ivana Krstitelja, po svjedočenju Viktora od Tunnune i Bedinom. Jedina točka, uz sve to, koja je topografski čvrsto lokalizirana jest mjesto Atanazijeva pribježišta, iznimno popularno već od 700. nadalje, koje je razglasio Aldhelm, i na kojem je navodno sastavljeno samo pravovjerno vjerovanje. I druga se imena aleksandrijskih Otaca javljaju, manje ili više identificirana i smještena u tijek razrade crkvenog nauka, ali njih se priziva više zbog herojskih vrlina i zbog uzora koje sadrže njihova žića — Ćiril, Didim, Ivan Eleemon (Milostinjar). Duga tradicija teče od Bede do fratra Feliksa Fabrija koji ju je sažeo: »bezdan svetih ljudi, iznimnih po znanju i vrlinama«.

Latinsko kršćanstvo ima, međutim, u cijelosti, malo zajedničkog s velikim teološkim pitanjima koja su uzburkala Aleksandriju u IV. stoljeću: hereza se opisuje, od Rufina nadalje, s prostodušnom surovošću, kao najezda zlog duha; to je »pseće bjesnilo« naroda Aleksandrije nakon Kalcedona, što s odobravanjem ponavlja Sicard Kremonski, a Fabri čak pripisuje patrijarhu Dioskoru (445–454!) poziv upućen islamu i Muhamedovu navalu. »Izvor religije, ali također i izvor razaranja vjere«, patrijaršijski je grad ipso facto za neprijateljski nastrojene i ponešto neuke Latine deklasiran, diskvalificiran, što prešutno opravdava i krađu relikvija, onih sv. Marka 828. godine ili onih sv. Cira i Ivana odnesenih u Rim u IX. stoljeću.4 Selektivno pamćenje klera izbrisalo je gotovo svu proročku prošlost koja se veže uz Jeremijin grob, na koju podsjeća jedino Skolastička povijest, legendom o zaštiti od zmija i krokodila koju još uvijek priznaje gradu. Ista ravnodušnost, isti zaborav pogađaju Septante, Origena, Fijerija, Fausta, Epimahija, Antonina, strane prosječnoj kulturi latinskih klerika. Čak i jedan veliki zapadni kult, kao što je onaj sv. Mene, obilno potvrđen pronalaskom staklenih bočica i hodočašćem Antonina od Piacenze, jenjava za vrijeme odlučujućeg razdoblja pucanja veza između latinskog Zapada i islamiziranog Istoka.

Latinsko kršćanstvo usredotočuje pozornost na progon i mučeništvo: 1175. Burhard Strazburški vidi u Sv. Marku sedamnaest spomenika punih krvi i kostiju nepoznatih svetaca. Također, nekoliko uspomena na propovijedi i borbe protiv gnostika, ali navjestitelji blijede pred vrlinama i uzoritošću monaha: oni su prokleli grad (Vae tibi civitas meretrix) i opravdali njegovu propast, te on za zapadnu redovničku svijest, svjesnu svojih korijena i svog duga, ostaje vratima Nitrijske pustinje, otkupljen posredovanjem Otaca, čija su tijela u nj prenesena, Antuna, kojeg spominju Beda i njegovi nasljednici, ali također i Elizeja, kojem pripada uloga preteče i čiji je prijenos u samostan Pavla Gubavca opisao Landolf Sagax. Duga tradicija, dakle, ojačana tim proročkim uzorom, i koja je daleko od gubitka učinkovitosti: potkraj X. stoljeća, također, Bononije Bolonjski dolazi doživjeti pustinjačko iskustvo u egipatskoj pustinji, ondje osniva benediktinski samostan pod zaštitom Azîza, drugog fatimidskog kalifa Egipta, i njegove žene, Hakimove majke, prije nego što će ponovo otići da bi utemeljio San Gennario u Vercelliju.

Okus pepela

Svijest o veličini, poganskoj i kršćanskoj, negdašnje prijestolnice jest, dakle, tema koja se stalno javlja u latinskoj književnosti: riječi Hadrijana, njezina drugog osnivača, civitas opulenta dives, fecunda, pronalaze se iznova, naravno, pod perima dalekih opisivača; urbs fertilissima et copiosissima omnium rerum, u Aleksandrijskom ratu, »presjajan« grad, prema grčkoj frazi, kod Bernarda Monaha, egregia kod Burharda; tim ocjenama posjetitelji će suprotstaviti stvarnost grada na zalasku i premještanja njegovog središta. Brzo je uočena nepovratna promjena njegovog vjerskog stanja: već 870. Bernard Monah ustanovljava da je patrijarh Mihael u Fustâtu; unatoč dvojnosti odnosa između Rima i kršćana s područja Pojasa, koji su u zajednici s latinskom Crkvom od Lateranskog koncila 1215,5 latinsko neprijateljstvo, neiskorjenjivo i živo izraženo u većine hodočasnika i kroničara, nalazi u toj odsutnosti dodatno opravdanje za prijenos patrijaršije među Latine u Akvileju: to je presuda Boga koji je na osobit način poganima predao aleksandrijska sveta mjesta, prema strogoj formuli Honorija Augustodunensisa, koji u tome vidi kaznu zbog napuštanja božanskog zakona; istog nepopustljivog mišljenja bit će i Girald Kambrijski, Ranulf Higden, Feliks Fabri, stjecajem kompilacija i vlastitih umovanja. A među zaslugama putnika neće biti najneznatnija viđenje, nasuprot štivima, i unatoč odveć slavnim »mentalnim alatima« za koje se smatra da guše i beskrajno usporavaju opažanje i promjenu; oni opažaju vitalnost egipatske pravoslavne crkve, tako Ludolf od Sudheima, zatim i Adorno.

No, u cjelini mrtav je taj grad kojeg erudicija nudi latinskom Zapadu: humanizam XIV. stoljeća, manje zadubljen u kulturu anticizma, manje arhaizirajući od humanizma XV. stoljeća, ipak je sposoban ponuditi, kao i taj drugi, tek nekoliko fiksiranih uspomena, Aleksandrovo poprsje, Pompejevu urnu, svjetionik Far kod Petrarke, u Sirijskom putopisu priređenom za Giovannija di Mandella; Far, zidine i vrata, tebanski obelisk i Pompejev stup, jedini novi element, vidljiv i živući kod Cirijaka Ankonskog. Siromašna, nepomična, Aleksandrija nudi samo simboličnu panoramu tajnovite povijesti, čisto književnu, lišenu vjerskog nadahnuća koje joj je usmjeravalo sudbinu, ogoljena od svog stvarnog života pred stranim pogledom bez razumijevanja, koji će nas zacijelo podsjetiti na književnost i arheologiju kakve će u XIX. i na početku XX. stoljeća, u Aleksandriji ad Ćgyptum njegovati Talijani i Grci.

Slika dalekog svijeta

Udaljenost, koja je prorijedila kontakte, također je omogućila razvoj mitske geografije Egipta u kojoj se kristaliziraju biblijske uspomene i književne teme o moći Aleksandrije i koja pridaje luci, kao i gradu, centralitet političke i trgovačke prijestolnice koji će ona zavrijediti tek djelomično i kasnije. Na granici pustinje, herma, na vratima Egipta, Aleksandrija je smještena sjeverno od Edena, natapana, kao i sama egipatska zemlja, rijekom iz Raja, Geonom, ili Eufratom, ili čak Gangesom:

»Al port sous Alixandre, les le flun de Gangis

Vint li batiaus a rive de cedre planeďs

Que tant con il durast ne fust jamais pourist.«6

Identifikacija Nila s biblijskim Geonom, koju nisu poznavali ni realist Arkulf ni Beda, nameće se s Bernardom Monahom: nju zatim ponavljaju, po cijeni fantastičnih geografskih iskrivljavanja, enciklopedisti, pa čak i putnici, Nikola od Poggibonsija, Jakov Veronski, Feliks Fabri i, naravno, kompilator Ivan od Mandevillea, koji opet prenosi, autoritativno, klasičnu temu otkrića na obalama Nila, šume aloja i dragocjenog istočnog kamenja, koju preuzima od Boldenselea, vjerodostojnog putnika, osjetljivog na stari fond rajskih slika uključenih u egipatski legendarij za vrijeme mračnog razdoblja kad su neposredne veze bile prekinute. Ta »fiume ch'esce del Paradiso« povlači za sobom i druge svjedoke: rajske ptice koje se mogu vidjeti na njezinim obalama, rajske jabuke u znaku križa, tj. banane, koje se mogu brati u Egiptu.

Poznavanje, rano i konkretno, crvenomorske trgovine nije u neskladu s vjerovanjem u čudesno porijeklo »espices et autres machandises du paďs de prestre Jehan«; ono ga prije osnažuje jamčeći porijeklo tih čudesnih proizvoda, čiji je pravac kretanja međutim dobro poznat: iz dviju Indija, Sabe, Arabije, dviju Etiopija i Perzije, preko Crvenog mora do Aydhaba i odatle do Nila i Aleksandrije, prema svjedočanstvu Vilima Tirskog.

Taj središnji položaj trgovanja u Aleksandriji, koja sabire proizvode Egipta i Istoka te ih nudi talijanskim kupcima, snažno se odražava u književnosti junačkih pjesama i udvornih romana: jedini egipatski grad koji je dobro poznat i točno smješten na slici svijeta klerika prosječne kulture, Aleksandrija skriva ostala središta, ipak vrlo živa u XI. i XII. stoljeću, Damiettu, Tinnis, čak i sam kairski Maks. Za francuske su autore svi proizvodi koji dolaze iz Egipta, bilo da su ondje izrađeni ili samo onuda prevezeni, »aleksandrijski« su:7 tamjan, purpur (u Octavienu i Dolopathosu), zlato također (u Avinjonskom Ayeu, u Romanu o ruži, u Lijepom neznancu), čak i »un bon cheval qui d'Alixandre fu«, u La Mort Aimeri. Svakako su, ipak, tkanine ono što najbolje očituje svoje aleksandrijsko porijeklo: ogrtači u Beatrixu, baršun u Osvajanju Pamplone, »mire« u Hugu Capetu, svilena tkanina u Anseďsu od Kartage i, naposljetku, »paile alixandrin« u mnogobrojnim pjesmama i romanima, od Rolanda do Ereca. Sve skupocjene tkanine neusporedive ljepote, krcate združenim čarima islamskog i bizantskog svijeta koje Aleksandrija zajednički simbolizira. Točnije, i također pouzdanije, oko 1050. jedna atribucija Jotsaldusa od Clunyja podsjeća da je velika egipatska luka također, još od antike, zahvaljujući pepelu lišća slanice koje se skuplja oko Mariuta, središte prerade stakla: car opatu Odilonu daruje »vas preciosissimum vitreum alexandrinum«. Istina je da se možda radi o fatimidskom kristalu, što bi se odnosilo na tranzit, a ne na mjesto proizvodnje.

»Au port sor Alixandre leissi#rent lor dromont«

Krcata stvarnom ili mitskom robom primamljivog Istoka, aleksandrijska luka igra važnu ulogu u srednjovjekovnoj književnosti; u Pjesni o Rolandu tu se okuplja bezbožničko brodovlje:

»Suz Alixandre ad un port juste mer

Tot sun navilie i ad fait aprester.«

Tu pristaju dromoni u Avinjonskom Ayeu, i tu čudesnu luku ponovno nalazimo u opisima putnika i povjesničara: ona, kod Arkulfa, ima oblik tijela, ad formam humani corporis; okuplja lađe sa svih strana svijeta i sve prekrasne proizvode namijenjene ljudskom užitku, kako sa zanosom bilježi Jakov od Vitryja.

Grad Aleksandrija nije dakle samo lijep i plemenit, dobro napučen, dobro utvrđen, »bella cittŕ e murata« kod Nikole od Poggibonsija, »a fair city and a noble«, zaključuje Mandeville; on je također pun užitaka. Ivan od Salisburyja priziva, kod svog domaćina de Pouillesa, »constantinopolitanas, babilonicas, alexandrinas, palestinas, tripolitanas, Barbarorum, Siras Pheniciasque delicias«. Ona je također zdrava, prema Burhardu Strazburškom, koji svjedoči o čistoći tamošnjeg zraka: tamo je susreo mnoštvo stogodišnjaka i staraca. Ludolf de Sudheim je smatra i osobito čistom, »mundissima«, potpuno obijeljenom, što će reći okrečenom i zaštićenom od prljavštine dobrom upravom koja budno stražari protiv smeća. Sud o stvarnosti ili a priori povoljno mišljenje, odraz idealne slike? Primijetit ćemo da će, naprotiv, Simon Fitzsimon, Ludolfov suvremenik, posjetiti uličice pune prašine i nečistoće, »bareryas strictas, viles, angulosas, obscuras, pulveribus atque immundiciis plenas et in nullo pavimentatas«. Uskoro će se i Joos van Ghistele izraziti suzdržano glede zdravlja stanovnika kojem prijeti »loš zrak« jezera Mariut. Vidi se da su neposredno opažanje i difuzni osjećaj neprijateljstva prema islamiziranom gradu uspješno konkurirali mitu koji mu ide u prilog.

No, i dalje ostaje, čak i pošto je Petar Lusignanski 1365. opljačkao i spalio grad, to da je grad moćan, okružen visokim zidinama, »pulcherrima, ortissima, una de melioribus Soldani« kod Ludolfa, a kod Vilima de Machauta, koji opjevava kobni podvig Lusignanskog:

»Ville qui tient de tour plus de X milles.

Grant et plant et lée

De tours et de hauts murs fermée«.

»Plemeniti grad« još gomila slike dostojanstva i odanosti: dok klerikalna kultura, nasljednica poniznog i neukog latiniteta patrističkih stoljeća, čuva difuzno neprijateljstvo prema Aleksandrijcima, »nerazboritima« i krivovjernima prema Antoninu od Piacenze, »surovima, buntovnima, uvijek nemirnima« prema Agnellusu, na početku IX. stoljeća viteška kultura razvija sliku odana i čovječna naroda. U Cafarovim Analima pojavljuje se tema putovanja Gotfrida Bouillonskog u Aleksandriju i njegovog hodočašća u Jeruzalem, dok mu zaštitu pružaju milites Sarracenorum. Tom velikodušnom i gostoljubivom narodu pjesma pridaje ponosnog i plemenitog kralja, koji bi bio savršen vitez da je kršćanin, i koji se na sreću preobraćuje — Fierabrasa, velikodušnog Saracena, dobrog ratnika, časnog branitelja i privrženika svoje vjere. Upravo će te toliko savršene ljudske vrline biti okrunjene krštenjem.8 Spomen na stvarnost osnažuje dakle bez sumnje sliku Fierabrasa: 1187. Latini iz Aškelona i Gadresa prezimljavaju, nakon njihove predaje, pod zidinama Aleksandrije. Napuštenima od bogatih talijanskih trgovaca, pomogli su im muslimanski »preudomes« koji »faisoient granz dones as povres gens de pain et de deniers«. I upravo je sultanov »baillis« bio taj koji je primorao, prema svjedočenju Eraclesa, Pizance, Đenovljane i Mlečane da prihvate te nesretnike na svoje lađe, daju im kruha i vode, ne propustivši dobiti i jamstva, napokon, da ih ovi neće prodati u roblje.

Priroda naposljetku daje tom prekrasnom gradu naseljenom velikodušnim i dobrotvornim ljudima okvir ljepote i obilja: to su vrtovi »ad instar silvarum et frondosi nemoris, grata amoenitate et plena fertilitate, arboribus consita fructiferis et herbis referta salutaribus«, kako ih je opisao Vilim Tirski, i kojima se divio Burhard, Simon Fitzsimon, koji tamo primjećuje palme, cassa fistula i rajske jabuke, i zapaža da je egipatska zemlja u svakom godišnjem dobu u cvatu ružâ i da uvijek obiluje svježim voćem; za putnike XIV. i XV. stoljeća, Ludolfa, Frescobaldija, ponovno Fabrija, ljepota vrtova i profinjena vještina aleksandrijskih vrtlara bit će stalno pretresana tema. Piloti, Adorno, Trevisan ističu obilje i veličinu kapara, dok Arnold von Harff suprotstavlja rijetko voće kojima su voćnjaci Aleksandrije bogati: naranče, limune, datulje, smokve, banane, njihovu siromaštvu kruškama, jabukama i šljivama, što nikako ne može prežaliti. Jedno filološko svjedočanstvo će naposljetku potvrditi ulogu aleksandrijskih vrtlara u prijenosu biljnih vrsta na mediteranski Zapad: na Siciliji ime rosa lixandrina javlja se više puta u XIV. i XV. stoljeću kako bi se označile ruže visoka rasta koje ukrašavaju predvorje palače ili pak jednostavni cortile skupine kuća ili gostionice.9 Vjerojatno se radi o nazivu istoznačnom s »ružom iz Damaska« ili »iz Provinsa«, tj. ružom od sto latica, ali nije isključeno ni da je to ime označavalo boju dotične vrste, a to bi onda bila žuta.10 Aleksandrijska ruža priziva i sažima cijelu povijest prijenosa biljnih podvrsta s Istoka na Zapad, selekciju izvedenu u vrtovima predgrađa velikih metropola abasidskog i fatimidskog Istoka, Isfahâna, Damaska, Aleksandrije. U tihom i skromnom kontrapunktu, u XV. stoljeću, osim mogućeg prijenosa kukuruza u njegovoj insulindijskoj podvrsti, o čemu svjedoči Ibn Iyâs, Aleksandrija još šalje, po Benedettu di Domenicu Dei, »indijsku kokoš« (puru), koju su Mameluci namijenili veličanstvenom Petru Mediciju.11

Aleksandrija bez čudesa?

Ukratko, knjiška kultura, kao i viteška književnost, oblikovala je tek suhoparnu sliku, prozaičnu, ondje gdje se bi se očekivalo da se vidi kristaliziranje divote okićene bojama dalekog Istoka. Jedna mračna, tajnovita strana, morala je, međutim, svakako neprestano fascinirati latinski Zapad; njezina sumnjiva slava vijuga od pripovijesti o Atanaziju, koju je ispričao Rufin, do putovanja Monconysa 1646. i inicijacije za koju tvrdi da ju je ondje primio Josip Balsamo od Palerma, zvani Cagliostro: izgleda da su nekromantija i alkemija u Aleksandriji zadržale svoju prijestolnicu i pribježište kojem se ponekad utječu. Jedan neobičan spis to potvrđuje i točno datira ponovnu uspostavu dvosmjernih dodira: u knjizi koju je 1144. Robert od Chestera preveo s arapskog, Rimljanin Marienus iznosi da je u Rimu doznao za ugled Aleksandrijca Adfara; napustio je Italiju da bi pošao u potragu za njim, našao ga je i od njega primio uvid u znanja Hermesa Trismegista. Nakon Adfarove smrti, postao je pustinjak u Jeruzalemu, gdje ga je učeni omejidski vladar Khâlid b. al–Djazîd naveo na istraživanje ne bi li za nj napisao sintezu hermetičkih predanja, svoj Liber de compositione alchimiae. Sve to zacijelo nije lažno niti je Robert de Chester sve izmislio u toj priči koja se datira vrlo rano, poslije osvojenja Egipta od strane 'Amr b. al–'Asa:12 Khâlid je živio od 635. do 705. i napisao je jedan alkemijski spjev. Što se tiče Morienusa, njegovo postojanje, iako nepouzdano, nije više moralo izazivati sumnje oko 1100. kada ponovna uspostava trgovačkog prometa dovodi Talijane u doticaj s arapskom znanošću i kada Aleksandrija postupno ponovno zauzima svoje mjesto važne, ako ne i jedine, luke u kojoj pristaju lađe iz Amalfija, potom i iz Mletaka.

U cjelini, ipak, sitničava i hladna zapažanja trgovaca i putnika ubrzo otvaraju prostor sadržajnom i preciznom poznavanju grada: to je isprva carinarnica, koju je pohodio već Bernard Monah i koja simbolizira financijsku snagu orijentalne Države; u Floire et Blanchefleur, luka je »pod« Bauducom, tj. Bagdadom,

»Li porz estoit a l'amirail

Maint home i ot paine et travail

Ou soit a droit ou soit a tort

Tout li estuet donner au port

Et rendre au prevost lor avoir

Et puis jurer qu'il dient voir«,

ali bez muke se prepoznaje uređenje egipatske carine,13 smještene na četiri dana od Babilona, tj. Fustâta. Putnici ne griješe kada, poput Joosa van Ghistelea, prizivaju uspomenu na nesretnog Blanchefleura u trenutku iskrcavanja, netom što Arapska Kula najavi obalu Egipta. Godišnji prihod 50 000 denara bilježi 1175. Burchard, 8000 srebrenjaka, zarada je koja osigurava — prema Pilotiju i ostalim propagatorima političkog križarskog rata, istinskog egipatskog ratnog pohoda — vojnu snagu mamelučke vlasti.

Putnici promatraju i dive se trgovačkim šatorima i skladištima, visokim humcima šljunka koji nose promatračke kule i golublju poštu te tako komuniciraju s patrolnim brodovima koji dolaze da bi razoružali lađe i napravili popis robe; vodoopskrbi kroz khalidj koji dovodi vodu Nila u goleme podzemne cisterne na kolonadama — to je slaba točka grada koju je zapazio Piloti i koja bi omogućila da ga se iscrpi žeđu; naposljetku zidinama o kojima prosudba koleba: vrlo snažne, opskrbljene dobrim kulama i širokim jarcima, one zastrašuju hodočasnike, ali uhoda Burhard bilježi, naprotiv, njihovu slabost, dok Vilim od Machauta veliča njihovu snagu samo zato da bi bolje naglasio Lusignanov podvig. Sigurno je da posrijedi više nije jedan te isti grad koji promatraju svi putnici: dobro napučen, dobro branjen, zalijevan brojnim fontanama, prema Ludolfu koji je vidio »in unoquoque platearum angulo... aqueductus per fistulam currentes« (očito održavanim službom brojnih saqqa'ina, na leđima deva i ljudi), izgubio je za kuge 1347. dušu svoje obrane; to je golema poluprazna školjka koju će opljačkati kralj Cipra i njegov očigledan zaton, napuštene kuće i ruševine, Fabri pripisuje rušiteljskom učinku križarskog rata, koji pogrešno datira (1230!), ali čiji domašaj shvaća i razumije.

Itinerar Latinâ

Podrobna geografija koju uspostavljaju putnici stvara začudnu sintezu između njihovih učenih zapisa i obvezne rute koju im nameću njihovi koptski vodiči: prvo crkve, ona Sv. Sabe, koju Fabri poistovjećuje sa Serapejem, u kojoj je kip Djevice koji je obojao sv. Luka, i u čijoj su blizini, nadalje, dva stupa koji obilježavaju mjesto mučeništva sv. Porfirija te ostaci kuće sv. Katarine; ona Sv. Marka i jakobitska Sv. Mihaela, gdje Fabri pribiva pokopu grofa od Solma; ona Sv. Katarine na razvalinama palače mitskog kralja Costusa; naposljetku ona Sv. Jurja s vanjske strane Rozetskih vrata, mjesto mučeništva sv. Marka i, na pola milje od grada, Atanazijevo pustinjačko obitavalište, gdje je navodno sastavljen Quicumque vult. Tome se pridružuje, blizu crkve sv. Mihaela, mjesto mukâ Ivana Eleemona, sumnjivo Fabriju koji zna da je patrijarh, uzor siromaštva i evanđeoskog milosrđa, umro u Pafosu, u progonstvu. U tom itineraru čitamo zanimljivosti o aleksandrijskim Koptima, obogaćivanje legendi te odabir svetih mjesta koji ističe apostolicitet Aleksandrije i iritira posjetitelje.

Stvarni grad blijedi iza te hagiografske geografije: opaža se Ravna ulica, od Rozetskih vrata do patrijaršije sv. Marka, gdje Nicola de Poggibonsi posjećuje grčku crkvu, zatrpanu oprostima od grijeha (sedam godina i sedamdeset dana) i koja podsjeća na Markov glavosijek. To je zapravo ulica gdje je sv. Marko bio vučen, platea major et longior. Također se uočava Palača u kojoj stoluje »l'amiraglio«, za koju Frescobaldi kaže da je palača kralja Lamelecha,14 a Fabri, točnije, da je prefektova, zatim Stari dvorac, svjetionici Far i Mali Far, sve dok novi Qâit–begov dvorac ne bude izgrađen na ruševinama potonjeg. Putnici naposljetku opisuju razorenu četvrt, »Skarabej«, divne bijele džamije, khan gdje su Franci bili zatvoreni za vrijeme molitve u khutbi »ponedjeljkom« (kaže Frescobaldi, ozlojeđen kalendarskim proračunom) kako bi se izbjeglo da se domognu vrata grada i tako predaju grad pomagačima. Ali za njih, kao i za gradske Kopte, prekid s prošlošću Aleksandrije, čak i kršćanskom, dublji je nego što se čini: nijedan neće posjetiti, prije Pigafette 1576, džamiju Tisuću stupova, koja je nekadašnje sjedište patrijaršije, »Teoninu crkvu«, kao ni onu Atanazijevu, koja je postala džamija u Sűq al–'Attârînu.

Kasno presađivanje egipatskih legendi

Zacijelo je ustrajnost koptskih vodiča ono čemu se duguje među putnicima kasno usvajanje nekih hagiografskih tema koje obogaćuju opisivanje, premda pritom doista ne tvore corpus koji bi bio sposoban napraviti od Aleksandrije mitsko mjesto: u crkvi sv. Ivana Krstitelja, prema Nicoli od Poggibonsija, nalazi se kamen glavosijeka dopremljen iz Sebaste, na koji nijedan musliman ne može sjesti a da ga ne prekriju furucule koje izlaze iz kamena; temu će ponovno preuzeti putnici iz XVI. stoljeća, bez njezina istinskog produbljivanja i razrade. Dalje odatle, u delti, jedna druga legenda veže se, prema Ludolfu od Sudheima, za sv. Ivana Krstitelja: u jednoj špilji u Metharonti, gdje se smatra da je izvršen glavosijek, muslimanski obrtnici koji izrađuju ogrtače od svile, zvane »maccas«, neprekidno osvjetljavaju sveto mjesto; kad bi mu prestali iskazivati čast, puhovi bi izašli iz zemlje da unište opus maccarum. U Nitrijskoj pustinji, naposljetku, u crkvi sv. Makarija, koja se diči time da je sačuvala svoja zvona pod muslimanskom prevlašću, Gabriel Capodilista izvještava da se svake godine dogodi po jedno zapanjujuće čudo: u predvečerje Uzašašća duše mrtvih kršćana pojavljuju se u pustinji i golema navala vjernika, 40 000 ljudi, pritječe na sveto mjesto da bi odala počast Božjem znaku. Svjedoči to o privrženosti kršćanskog naroda Egipta mjestima gdje se nalaze samostani, još naseljeni ili napušteni, i podsjeća na inače bogat folklor koji u pustinju Gizu, nedaleko od Kaira, smješta česta ukazanja mrtvih, u sklopu ustaljena rituala.15

Pobožne legende pravoslavnih monaha nisu jedine koje naposljetku prodiru u opise putovanja: Pompejev stup, glasoviti spomenik, kristalizira priče i omogućava preuzimanje nekih obrada iz muslimanskog legendarija. Joos van Ghistele, prvi koliko je meni poznato, izvještava da su mu ispričali kako je stup nosio jednog idola kojeg je molitva sv. Katarine skršila; on, međutim, isto tako zna da je to mjesto gdje je jedan Pompejev konjanik položio glavu i pepeo rimskog vojskovođe, te loše izmiruje dvije spoznaja, obje posve legendarne. S Lavom Afričkim, europska će publika doći u neposredan doticaj s već starinskom temom koja povezuje taj stup sa čeličnim zrcalom koje je omogućavalo paljenje lađa iz daleka i koje su navodno uništili muslimanski osvajači: Lav na taj način objašnjava arapsko ime, koje navodi u prilično netočnom prijepisu, kao »stup jarbolâ«. Upravo se s Lavom širi priča o obnovi napuštenog grada: lukavstvo jednog »muhamedanskog prvosvećenika«, koji je osigurao da Muhamed dâ oprost, »silne oproste od grijeha«, stanovnicima Aleksandrije, što je bilo dovoljno da se grad ponovno napuči, sa snažnim bedemima i učenjačkim školama. Nema u tome ničeg čudesnog: Lav se zadovoljava jednom racionalnom legendom koja objašnjava određena znanja: ona o gotovo potpunom napuštanju grada u omejidskoj epohi i o njegovoj obnovi koji su proveli Tulunidi. Ostale priče još su fantastičnije, ne dosežući, ipak, razinu mita: ona o rajskom voću koje je sultanu omogućilo dugovječnost od šest stoljeća i koje je bilo skupljeno na obali Nila, o čemu izvještava Fabri; također ona o vodi iz Mariuta, koja petkom pocrveni, koju prenosi Ivan Palerne krajem XVI. stoljeća i koja se nadovezuje na ostale legende koje egipatski srednji vijek smješta u okolicu Kaira. Trebat će naposljetku pričekati XVII. stoljeće da se pojavi i pripovijest o požaru Aleksandrijske knjižnice, 'Amrovo djelo: u mjeri u kojoj intelektualna prednost islama nestaje i uzmiče, sud putnika navodi te okrutne legende koje će se ponavljati u kolonijalnom XIX. stoljeću.16

Lav Afrički omogućuje zapadnom svijetu da upozna muslimansku mitsku Aleksandriju; on predstavlja most između neobičnog bogatstva islamskog mita o Aleksandru i Aleksandriji te nepovjerljive i suzdržane latinske kulture. On je također prvi koji je poistovjetio Aleksandrovu grobnicu sa džamijom Nebi Daniel, otvarajući tako put europskom legendariju o Aleksandriji cijelom nizu nadahnutih istraživača i varalica, o kojima svjedoči još i Lawrence Durrell i o kojima sam i ja slušao kako se priča, u aleksandrijskim salonima u skladu s modom šezdesetih godina, o zadnjim razočaranjima, o potrazi za zlatnim sarkofagom. Ali kada Lav Arapin prvi obilazi Aleksandriju gledajući je očima istočnjaka, već je prekasno da bi se taj cijep uhvatio: Fabri, mrzak, pakostan, enciklopedičan, konačno usmjerava pozornost zapadnih čitatelja prema najsuhoparnijoj i najdosadnijoj arheološkoj erudiciji. Identificirati, pronaći ipak izgubljenu geografiju kršćanske, ali prije svega grčke Aleksandrije, također znači zanemariti i žrtvovati muslimansku prošlost i njezinu legendarnu kulturu koja je usvojila i slavila proroštvo Osnivača: Aleksandar, sveden na razmjere grčkog heroja, brzo će biti suprotstavljen svom gradu; to više nije Dhu' l–Qurnayn nego sunarodnjak tih brojnih otočkih i ciparskih Grka koji se dolaze nastaniti u grad, pod Osmanskim carstvom, obnavljajući prisutnost patrijaršije, koja od melkitske opet postaje grčka i nacionalna.

Izvori

Da bi se rasteretio sadržaj bilježaka ovog članka, skupno navodim izvore koje sam proradio, brojne, ali najčešće dobro poznate i banalne. Navodim stranice na kojima se mogu naći pojedine informacije o Aleksandriji kako su je vidjeli ljudi latinskog srednjeg vijeka.

Jean Adorno, Itinéraire d'Anselme Adorno en Terre Sainte (1470–1471), prir. i prev. J. Heers i G. de Groer, Pariz, 1978, str. 158–174.

Agnellus (800–846), Liber pontificalis Ecclesiae Ravennatis, u MGH SRLangobard., str. 330–331.

Aldhelmus (760–780), De virginitate, u MGH AA, 15, str. 272–274.

Antonin iz Piacenze, (c. 570), u Itinerarium, Paul Geyer, Itinera Hierosolymitana saeculi IV–VIII, Prag–Beč–Leipzig, 1898, str. 189.

Arculf (688), Relatio de locis sanctis ab Adamnano scripta, u Titus Tobler, Auguste Molinier i Charles Kohler, Itinera Hierosolymitana et descriptiones Terrae Sanctae, Ženeva, 1879, str. 187–190.

Aubry de Trois–Fontaines (c. 1220), Chronica, u MGH SS, 23, str. 909.

Beda (c. 720), Chronica, u MGH AA 13, str. 275, 283, 290, 294, 297, 307.

Bernard Monah (c. 870), Itinerarium, u T. Tobler, A. Molinier i Ch. Kohler, Itinera Hierosolymitana, Ženeva, 1879, str. 311–314.

Vita Sancti Bononii abbatis Locediensis (1041–1044), u MGH SS, 30, str. 1026–1030.

Brunetto Latini (pr. 1266), Li Livres dou Tresor, prir. P. Chabaille, Pariz, 1863, str. 152, 161.

Burhard od Strasbourga (1175), Itinerarium, ap. Arnold, Chronica Slavorum, u MGH SS, 21, str. 235–241.

Cafaro, De Liberatione civitatum Orientis, u MGH SS, 18, str. 40.

Cirijak od Ankone (1441), Itinerarium, prir. L. Mehus, Firenca, 1742. (reizd. kao faksimil, Bologna, 1969), str. 49.

Eracles (1229), u Recueil des historiens des Croisades. Historiens occidentaux, II, Pariz, 1859, str. 101–103.

Félix Fabri (1483), Voyage en Égypte, prev. R. P. Jacques Masson, 3 sv., Kairo, 1975, str. 641, 655, 674, 685–690, 704, 716–722, 724–725, 743, 748, 752, 755–756, 765.

Pseudo–Fredegar (6. st.), Cronica, u MGH SRMerov., II, str. 53, 58–62, 162.

Lionardo di Nicolň Frescobaldi (1384), Viaggio in Egitto e in Terra Santa, Rim, 1818, str. 75–84.

Joos van Ghistele (1482–1483), Voyage en Égypte, prev. Renée Bauwens–Préaux, Kairo, 1976, str. 111–134.

Gilles le Bouvier (1444), Le Livre de la description du monde, prir. Hamy, Pariz, 1908, str. 74.

Girald Kambrijski (c. 1200), Speculum Ecclesiae, u Opera, IV, London, 1873, str. 273, i De principis instructione, u Opera, VIII, London, 1891, str. 107.

Grgur od Toursa (6. st.), De cursu stellarum, u MGH SRMerov., I, str. 859.

Arnold von Harff (1496), The Pilgrimage of —, Knight von Cologne, prev. Malcom Letts, London, 1946, str. 93–96.

Haymon od Halberstadta (pr. 853), Historiae Sacrae Epitome, u PL, 118.

Honorius Augustodunensis (pr. 1137), De imagine mundi, u PL, 172, str. 123, 127, 172, 176.

Iotsaldus (c. 1059), Vita Odilonis, u MGH SS, 15, 2, str. 816.

Ivan od Salisburyja (pr. 1185), Polycraticus, u MGH SS, 27, str. 49.

Ivan od Mandevillea (1360), Travels, prir. i prev. Malcom Letts, London, 1953, str. 41.

Reinhold Roehricht, Le p#lerinage du moine augustin Jacques de Vérone (1335), u Revue de l'Orient latin, III, 1895, str. 155–302, str. 87, 91.

Jakov od Vitryja (1214), Historia orientalis, ap. Bongars, Gesta Dei per Francos, Hannover, 1611, str. 1127–1129.

Landolfus Sagax, c. 813, Historia romana, u MGH AA, 2, str. 294, 300, 363.

Jean Léon l'Africain (1526), Description de l'Afrique, prir. Charles Schefer, Pariz, 1898, III, str. 334–340.

Ludolf od Sudheima (1341), De itinere Terrae Sanctae, prir. Ferdinand Deycks, Stuttgart, 1851, str. 35.

Balthasar de Monconys (1646–1647), Voyage en Égypte, Kairo, 1973, str. 147.

Nicola da Poggibonsi (1345), Libro d'Oltramare, prir. Bacchi della Lega, Bologna, 1881, str. 46–53.

Jean Palerne (1581), Voyage en Égypte, Kairo, 1971, str. 25–32.

Petrarca (c. 1340), Itinerarium Syriacum, ap. G. Lumbroso, Descrittori italiani dell'Egitto e di Alessandria, u Atti della R. Accademia dei Lincei, a. 276, 1878–1879, s. 3Ş, Memorie della classe di scienze morali, storiche, filologiche, 3, str. 429–565, str. 434.

Pavao Orozije (415–416), Historiae, u PL, 31, c. 1051, 1057.

Petar Žderač (pr. 1178), Historia scholastica, u PL, 198. c. 1496–1501.

Emmanuel Piloti, Traité sur le passage en Terre Sainte (1420), prir. Pierre Hermann Dopp, Pariz–Louvain, 1958, str. 59–65, 91–94.

Rufin Akvilejski, Historia ecclesiastica, u PL, 21.

Ranulph Higden (c. 1350), Polychronicon, London, 1865–1886, IV, str. 14, 34, 110, 196, 376; V, str. 48–50, 140, 184, 198, 412.

Georges Sandys (1611), Voyage en Égypte, u Voyages en Égypte des années 1611. et 1612, prev. Oleg V. Volkoff, Kairo, 1973, str. 89.

Sicard od Cremone (pr. 1255), Cronica, u MGH SS, 30, str. 81–154.

Simone Sigoli (1384), Viaggio al Monte Sinai, Firenca, 1829.

Simon Fitzsimon (1322), Itineraria Symonis Simeonis, prir. J. Nasmith, Cambridge, 1878, str. 19–34. Jean Thénaud (1511), Le Voyage d'Outremer, Pariz, 1884, str. 23, prir. Charles Schefer.

Vita Tigris virginis Mauriennensis (9. st.), u MGH SRMerov., 3, str. 533.

Domenico Trevisan, Voyage du magnifique et tr#s illustre chevalier, u Le Voyage d'Outremer de Jean Thénaud, prir. Ch. Schefer, Pariz, 1884, str. 169–175.

Viktor de Tunnuna (c. 563), Chronica, u MGH AA, 11, str. 194, 204–205.

Vilim od Machauta (c. 1370), La Prise d'Alexandrie, prir. M. L. de Mas–Latrie, Ženeva, 1877.

Vilim Tirski (1174), Historia rerum transmarinarum, u PL 201, str. 774–775.

Vincent od Beauvaisa (1254), Speculum historiale, Douai, 1624. (reizd. kao faksimil Graz, 1965).

Vitae Patrum, u PL, 73 i 74.

(Izvornik: Henri Bresc, »Les cendres et la rose: l'image de l'Alexandrie médiévale dans l'Occident latin«, Mélanges de l'Ecole française de Rome — Moyen Age 96 (1984), 441–458)

Preveo Daniel Letica

Prijevod redigirao Stanko Andrić