Pokora

Pokora

Umjetnička se praksa, napose lijepa priča, već je tomu prilično davno otrgnula kriteriju zbilje, ništa što se dogodilo, stoga, kako god neobično, dramatično ili uzvišeno bilo, nema više potencijala prave motivacije. Kada sam stoga negdje predvečer prošloga proljeća bježeći pred kišom niz usku ulicu koja pored župne crkve u dubrovačkim Pilama vodi ravno na zgradu lokalne radiostanice, nehotice završio u uredu njezina jedinstvenoga glavnoga urednika, nekako smo kroz razgovor o bolnici na kraju grada, koju sam tih dana, stjecajem okolnosti prvi put vidio, došli na neobične priče dubrovačkoga liječnika Božidara Vrbice, o kojima je Mojaš govorio skrupulozno, pa opet na svoj redateljski način u pola riječi uvjerljivo, ali sam još bio jako daleko od očekivanja da bi se tu, osim ambijenta i govora moglo naći tvrdih, neposrednih poticaja, s kojima dubrovački kulturni i socijalni sklop i inače još malo duže od modernističkih granica ima dijagnosticiranih, sistemskih teškoća. Ni mala knjižica obična naslova Sudbine s priručničkom podnaslovnom impostacijom Više od ordinacije koju sam potom dobio, opremljena rekvizitarijem predgovora, citatnih i posvetnih gredica, nije još dala naslutiti da bi se u Vrbičinu rukopisu moglo nalaziti nešto od starih dvojbi zapuštenosti Dubrovnika u novijim našim fabulama nego i općenite naravi njihove (ne)uvjerljivosti. Posve je sigurno, da se razumijemo, kako za dugih godina ginekološke prakse u malome gradu uvjerenome u sebe kao svjetsku pozornicu, doktor Vrbica nije podlegao ni podsvjesnom iščekivanju trenutka da o sebi i životu svoje sredine skicira ili sroči nešto iz vlastitoga razmjera, njegovi su zapisi točni i moćni jer retrospektivnom tehnologijom govore o slabom subjektu iz postpozicije, njihova je historičnost nevina u svojoj nepretencioznoj naivnosti, u pretapanju kišne atmosfere juga s melankolijom vremena zatočenog u bolničkom odjelu koji nije imao objektivne pretpostavke za ljepotu, ali se ta ljepota ipak dogodila. Zasićene strukom i bez prave spisateljske rutine te su žanrovske skice prilično daleko od uobličene i sigurne književne dikcije, stoga su i u Kolu, koje donosi njihov nastavak, ostavljene bez znatnije redakture. Taj bi im mali zahvat dao medijsko ubrzanje i one će ga možda i doživjeti, no to nije razlog zbog kojih na ovaj način skrećemo pozornost na njih. Čitatelj Kola lako će u proteklih ne tako kratkih osam godina ove redakcije lako provjeriti da se glavni urednik iznimno rijetko javlja u ulozi arbitra, u neočekivanim zapisima dubrovačkoga liječnika on je dakle prepoznao neke od bitnih razloga zbog kojih se uopće bavi književnošću, prije svih sretnu mjeru svijeta malih i velikih pitanja, nepovredivost govorne strukture naše neizgrađene fraze i priču koja nije asocijacija, nego život sam.

Sjećanja

Kako rano i brzo pada mrak. Već gore ulične svjetiljke i od njihova odsjaja blješti zamrznuta cesta. Početak je veljače. Umotan u kratku bundu ubrzano koračam lijepo uređenom lijevom obalom Neretve. Klizavo je, napetih mišića pazim da se ne poskliznem. Ugođaj zimske idile narušava sumorni osjećaj rata. Već skoro šest mjeseci nastojimo održati ginekološku ambulantu zdravstvene stanice u Metkoviću. Ove sam sedmice tu s mladim kolegom, sutra nam dolazi smjena. No bude li ovakva poledica, smjena neće ni krenuti iz Dubrovnika. Osjećamo se zarobljeno. Pusto je. Ni pješaka, ni vozila na putu. Izašao sam da malo udahnem svježeg, reskog zraka i razbistrim glavu. To sam radio svih ovih dana. Uz mirni tok neumorne Neretve i sâm bih postajao mirniji, opušteniji. Uz obalu, kroz šaš i trsku nakupile su se skrame leda, bljeskaju na uličnoj rasvjeti. Tišina. Ni daška vjetra. Prije nepunih pola sata završio sam, u uobičajenim prilikama rutinsku intervenciju. Ljuštenje posteljice. U maloj ambulanti, ograničen prostorom i osnovnim medicinskim uvjetima, bez odgovarajuće anestezije, ljuštio sam posteljicu rodilji krupne tjelesne građe, od preko stotinu kilograma, koja me, pri neugodnoj i bolnoj intervenciji, unatoč pomoći babica, nekontrolirano stezala, tako da sam se više oznojio odupirući se toj sili nego zbog same intervencije. Nisam imao vremena misliti na moguće komplikacije ni mogućnost traženja pomoći. A ja sam joj tu bio ultimum refugium.

Prepušten uspomenama sjetio sam se svoje »prve lize«...

* * *

...Bilo je to na početku moga specijalističkog staža. Već sam, uz instrukcije starijih kolega uradio nekoliko ljuštenja posteljice. Lijepa, sunčana nedjelja i neminovno, neodgodivo dežurstvo koje nas u našim strukama prati kao zla kob. Nešto što ne možete izbjeći, promijeniti niti ga se na bilo koji način otresti. Kao krpelj, prilijepljeno za vrijeme.

Priprema mi je bio Šef. Zvao sam ga jer posteljicu nisam mogao istisnuti, niti je pokazivala znakove odljuštenja. Došao je i stao iznad mene dok sam već sjedio na krevetu rodilje u položaju bočnog, ženskog načina jahanja konja. Već sam imao sterilnu gumenu rukavicu na ruci. Babica je davala, uz poznate probleme i neugodnosti tada uobičajenu narkozu. Bio sam puno smireniji, nego poslije, kao iskusan ginekolog, jer sam nad glavom imao pokriće, osjećaj sigurnosti i konkretnu praktičnu pomoć. Ušao sam cijelom šakom u maternicu i pomažući se vanjskom rukom pokušavao je odljuštiti. Nije mi baš išlo. Svako malo sam pogledivao prema Šefu, vjerojatno molećivo, jer je u jednom času rekao »kolega, bit ću u kancelariji pa me zovnite ako ustreba«. Vrag stari. Napušta me kad je najgore. Kako nemilosrdno. Žena nije krvarila. Uspio sam odstraniti posteljicu i dok sam vršio reviziju maternice, on je u susjednoj prostoriji, predrađaonici, koja je samo poluzidom bez vrata bila odvojena od rađaonice, već gledao je li posteljica čitava. Bio je zapravo cijelo vrijeme tu, iza mojih leđa, ali je mene natjerao da se oslonim na svoje mogućnosti, da se »uzdam u se i u svoje kljuse«. Već onda me, iskusni lisac i dobar pedagog, uvodio u samostalan rad i punu osobnu predanost...

* * *

...Počeo je vjetar niz Neretvu. Kroz kratku toplu bundu osjećao sam njegovo prodiranje. Ušne školjke su bridile i činilo se kao da su nešto tvrđe. Vraćao sam se polako prema domu zdravlja i razmišljao kako sam valjda, po zakonu vjerojatnosti a i po statističkim pokazateljima, ispunio svoj stručni dug u ovoj smjeni. Jer kolega koji je godinama vodio tu službu godinama nije imao ni jedan veći zahvat. U ono vrijeme on je sve nejasno, problematično i hitno slao u obližnji Mostar a neke »hladne« slučajeve u Dubrovnik ili Split. A mi sada, pod ovim uvjetima, nemamo gdje koga poslati.

U sobi dežurnog našao sam kolegu kako čita. »Sve je mirno«, kazao je. »Lysa« je dobro i ne krvari. Nakon jedanaest sati pošli smo na spavanje. Ja sam ostao u sobi dežurnoga jer je noć po rasporedu bila moje dežurstvo.

Činilo mi se da sam tek zaspao, kad je zakucala babica.

— Doktore, trećerotka, curi voda i ima slabe trudove.

Pa što. Zašto me sad zbog toga zove? Ona može roditi i bez liječničke pomoći. Ali vrag je crn. Ne zove me iskusna, stara babica tek tako. Valjda nije što ljuta pa mi se podmuklo sveti. Sve smo mjesece bili u dobrim odnosima. Znali smo uvečer sjediti uz TV, grickajući đakonije koje bi donijela od kuće.

Pregledao sam ženu i samo zavrtio glavom. Ne da je vrag crn, nego je prokleto crn, prljav i zao. Dvojci! Curi bistra plodova voda, ušće prohodno za prst uz tvrd rub a prvi dvojak — »Situs transversus«, poprečni položaj koji u ovom stanju ne može proći bez carskog reza.

Pozvao sam kolegu i objasnio mu o čemu se radi. — Kako? Gdje? Ovdje postoji samo nekakva, više pro–forma operacijska sala koja nikad nije stavljena u pogon. Sve što tu ima su stol i reflektor. Ni uređaja za anesteziju, ni instrumenata, uz pitanje je li ih ikada i imala, ni ostalog pomoćnog stručnog kadra. A vani led. I naša kola hitne pomoći su ostala na nekoj uzbrdici na poledici. Što činiti?

Babice su nam objasnile da je u podrumu stare robne kuće »Metkovčanka« formirana »ratna kirurška sala«. Vodili su je kirurzi iz Splita.

— Pođite, babice, zovite i organizirajte sve što se može da ovaj porođaj dovršimo bez komplikacija.

— Božo, jel' misliš da će sve to normalno funkcionirati, da se možemo na to osloniti, a da nećemo doživjeti neugodno iznenađenje?

— Hic Rhodus, hic salta, moj Ciko.

Ubrzo su nam javile da će nas anesteziolog — penzionirani povratnik iz Njemačke star više od sedamdeset godina i instrumentarka tamo čekati.

Čime prevesti pacijenticu? Nemamo svojih bolničkih kola!

— Muž je doveo svojim kolima pa nas on može i odvesti tih stotinjak metara do robne kuće, kaže babica.

Pojavio se kršni brkonja u maskirnoj uniformi, naoružan do zuba. Nešto hladno mi je prostrujalo niz leđa. Rodilju i nas dvojicu ukrcao je u veliki mercedes njemačkih registarskih tablica.

Otvorenim teretnim liftom, koji je škripao kao stara trabakula, spustili smo se u utrobu zemlje. Ogroman skladišni prostor. Svjetlost nad operacijskim stolom i još dviju običnih žarulja, nije mogla probiti mrak do zidova »špilje«. U polumraku su se nazirale nabacane kartonske kutije i druga razna ambalaža robne kuće. Žena je ležala na stolu sablasno osvijetljena uskim snopom reflektora i izgledala je kao da je teleportirana iz nekog drugog svijeta. Dok smo se pripremali za zahvat, upitao sam mladu instrumentarku je li kad radila na ginekologiji.

— Ne! Samo u vrijeme obaveznog sestrinskog stažiranja.

— Spremite instrumente kao za kiruršku laparatomiju a mi ćemo vam pokazivati što i kako dalje. Imate li, za svaki slučaj nešto krvi?

— Imamo neke plastične vrećice iz donacije, ali su nam naši kirurzi rekli da se, bez krajne nužde, u njih ne možemo pouzdati.

— Sve ljepše od ljepšeg, promrmljao sam kroz zube kolegi. Ne smijem ni kolegu anesteziologa puno zagledati. Što je tu je. A nemam gdje pogledati i tražiti pomoć sa strane. Jedino u nebo. A i ono odavde, iz ove rupe, izgleda još dalje, više. Nema mi ni moga Šefa. I dok sam prao ruke, naviru sjećanja na moj prvi »poprečni«...

* * *

...Već sam blizu godinu dana na specijalističkom stažu. Bio sam dežurni. I bila je nedjelja. Opet nedjelja i s procesijom sv. Vlahu. Onda se održavala prve nedjelje iza svečeva blagdana. Zvao sam pripremu, mladog specijalistu.

Što bih dao da sam jutros na procesiji. Lijep, svjež dan, rascvali bajami i raspjevana mladost. Mogao bih se sa suprugom i starijim sinom, još bebom, popeti i sa zidina prema Minčeti, ili još bolje prema moru, malo gledati šarenilo i gužvu Straduna, malo bljesak pučine i mirnu liniju horizonta. Ili biti u toj gužvi i čekati barjake okolnih župa i među njima tražiti onaj kalamotski koji je, puno godina kasnije, uglavnom nosio naš prijatelj Stjepo, »direktor kalamotskih pošta«, kako smo ga u šali zvali. Taj barjak mi je bio posebno drag jer ga je oslikao moj punac, akademski slikar Ferdo Drabek, Koločepski slikar–realista, kako mu je pisalo na vizitkarti. U svojem dugom i životnom i umjetničkom vijeku ostao je dosljedan svome prvobitnom stilu. Uporno je tvrdio, možda malo tvrdoglavo i nepravedno, da je sve drugo osim realizma — pomodarstvo. »Ja svoje slike ne moram tumačiti, objašnjavati. Ne radim ih za kritičare, već za narod, mase koje ne moraju biti ni obrazovane a ni umjetnički educirane. I Picasso je za sebe govorio kako bi shvatio što je naslikao tek kad bi pročitao kritiku. Pa kad su ti kritičari tako bogomdani, što se oni ne prihvate pera, palete ili instrumenta i ne naprave djela svjetske klase? A ne! Najlakše je zaprdivati«, izletjela bi u bijesu i poneka gruba riječ tog bečkog i pariškog đaka. Imao je razloga da tako misli jer mu je život često davao za pravo.

Jednom je kod nas došao Jozo, ribar iz Gornjeg čela i donio hobotnicu tešku više od kila »noćas ulovljenu ostima na dokesu«. Još je plazila svojim kracima po maloj košari od pruća.

— Nisam je natuka jer znam da vi to znate, ali ne zaboravite staviti plutani čep u ključalu vodu kad je kuhate. Bit će mekša.

— Hvala Bogu Jozo! Posebno taj čep će napraviti čudo! Nije primijetio moj podsmijeh.

Kad sam mu donosio piće, našao sam ga kako stoji i s ni pola metra udaljenosti gleda u jednu sliku na zidu.

— Sigurno je opet promaja pomjerila. Tu je nekako na udaru!

— Ma ne nego, takomiboga, ova slika ima bužu! Pravu, pravcatu bužu! S nevjericom je ponavljao i pokušavao to i prstima provjeriti.

Bilo je to ulje na platnu s motivom razbijene amfore ponovno sastavljene i učvršćene tankim konopom. Falio joj je jedan nepravilan komad gdje je »zjapila buža«. Kad je odlazio, preko moga ramena je sumnjičavo gledao sliku, podigao obrve, klimnuo nesigurno glavom i otišao.

A slikar Drabek je volio svoju Kalamotu. Još prije Drugog svjetskog rata tu je sa svojom suprugom ljetovao pod šatorom. Odmah nakon rata, s dvoje male djece provodili su duge ljetne mjesece u Donđivanu, u magazinu obitelji Lujak s dva mala šatora iza plaže čija su dna bila prekrivena mirišljavim iglicama bora.

Početak posljednjega rata zatekao ga je samog u njegovoj vali na Kalamoti. Kad ga je jednom susjeda, profesorica, upitala je li pametno da bude tu sam, da mu se može nešto desiti, uz osmijeh joj je odgovorio: »Zar može biti nešto ljepše u mojim godinama nego umrijeti tu, u mojoj vali, pod raskošnim srebrom starih maslina uz miris mora, žuke i kapinike! Zar se to i može usporediti sa sterilnom bjelinom kreveta »Intenzivne njege«?!

Nije umro na svojoj Kalamoti. On je prvi probio blokadu Grada i s jednim ribarom barkom došao u Gruž.

»Ajmo svi na Koločep. Tamo bar ima vode i drva. Ovdje ću umrijet od zime a ne od granata« govorio je stari slikar povremeno zaboravivši svoju uglađenost i psujući bezumnost i prljavost rata. Taj poliglot široke kulture nije mogao shvatiti da se zločinom moraju rješavati odnosi među ljudima, narodima. Kad sam mu jednom rekao kako se eto i »njegova« Čehoslovačka raspada, povišenim glasom mi je odgovorio: »Jest, možda, ali sigurno neće ovako. Tamo može samo pući neka pivska boca o nečijoj pijanoj glavi i ništa više«. Kako je bio u pravu.

Morao je sa svojih osamdeset šest godina napustiti Dubrovnik. Dvije godine kasnije vratio se na svoju Kalamotu u urni sa šakom pepela i sahranjen u obiteljskoj grobnici pred starom crkvicom sv. Nikole, gdje su već ležali njegov otac i plemenita supruga...

...Burđo, što ćemo? Hoćemo li dovršiti porod carskim rezom?

— Rađa treći put. Vodenjak stoji a ušće je otvoreno za mali dlan. Dijete je malo i sad stoji više koso sa zatkom nad ulazom zdjelice. Jesi li pokušao vanjski okret?

— Jesam, ali se učvrstilo kao da je zabetonirano.

— Pričekajmo, ako izdrži vodenjak, da se još otvori pa ćemo ga prokinuti i dovršiti porođaj u položaju zatkom, što nam neće biti prvi put! Kad samo i pomislim na lumbalnu anesteziju, smuči mi se.

— A što ako je kakva malformacija kao ona zadnji put. Sjećaš li se? Šef je onda uradio »embryotomiju«, grubu, neugodnu intervenciju. — E tu ne možemo ništa. Onda će sve ovo biti manja trauma i rizik za majku od carskog reza, utješno je komentirao.

A u to vrijeme alfa i omega naše dijagnostike bila su — naša dva prsta i drveni stetoskop. To su bili naši »trodimenzionalni kolor–dopleri«, naše »laparaskopske sonde«, »kardiotokografi«, naša »MG«, »CT« i sva druga čuda moderne elektronike. O laboratorijskim pretragama da i ne govorimo. Bili smo i perinatolozi i opstetričari i neonatolozi... »Doktore, onaj zadak nešto stenje i čini se malo napeta fontanela«, javila bi babica. Istog časa lumbalnom punkcijom novorođenčeta imali smo orijentacionu dijagnozu ima li krvarenja u moždanoj tekućini ili je samo povišen tlak. Laboratorij bi nam to razjasnio. Jesmo li zbog toga češće i griješili? Ne znam! Nisam siguran! Greške su uvijek moguće, naročito onda kad je nejasna klinička slika i atipična simptomatologija. Kad su ograničene druge dijagnostičke mogućnosti. Kad samo znanje, iskustvo i pamet nisu dovoljni! Može se biti i vrhunski stručnjak, ali samo s deset prstiju ne može se, u većini slučajeva, puno učiniti. Bez samopouzdanja i sigurnosti u sebe nema bavljenja medicinom. Bez hrabrosti, ali objektivne i realne hrabrosti, a ne proizvoda samodopadljivosti i pozerstva, nema rezultata. Jer i »greška« nije greška ako se da i zna ispraviti, ako ne ostavi posljedice. Ne priznavanjem pogreške — priznaje se neznanje i nemarnost, nestručnost, nesposobnost i površnost! Neodgovornost i lakomislenost! Nezrelost i taština! A pretjerana taština u medicini može biti samo opasna.

U tom razdoblju medicine primorani smo bili biti u direktnoj, simbiotičnoj vezi s pacijentom. Danas se od drveća ne vidi šuma. Od hrpe papira i uređaja ne vidi se pacijent. Za bojati se leći na tu pokretnu traku jer nikad se ne zna kako ćete i kakav ćete s nje sići...

...Dočekali smo da se skoro potpuno otvori, prokinuli vodenjak i prišli zahvatu. S djetetom je izašao dio pupkovine uz trbuh, napet, istanjen, skoro bez cirkulacije. Negdje je zapela! Kratka je! Ili relativno kratka, omotana oko vrata!?

— Brzo pean, sestro!

Nismo imali puno vremena! Klemovao sam pupkovinu uz trbuh djeteta a drugi kraj podvezao svilom. Morao sam što prije izvući dijete.

— Izvuci ga po Smellie — Veit–u, ne možeš drugačije, vikao je Burđo.

— Kakav Smelli–Veit, kakav Braht, Braxton–Hicks ili Mauriceau–Levret? Izvući ću ga svojom modifikacijom samo da ga dobijem živog i zdravog! Neću dopustiti da sve uzvišeno, plemenito, stvarano u božanstvenom duhu ja sada pokvarim.

Ali kad krene loše, onda sve ide... Nakon što sam oslobodio ručice zapela je glavica. Zarobilo je napeto ušće. S dva peana sam ga uhvatio, između njih urezao i izvukao već pomodrjelo dijete. Oko vrata su bili vidljivi tragovi impresije pupkovinom. Brzo smo ga reanimirali tako da je glasno zaplakalo. Rukom sam odstranio posteljicu na kojoj je visjela duga pupkovina s ligaturom na kraju. Sve sam uredno sašio.

Bili smo sretni. Radovali smo se kao mala djeca ili školarac dobroj ocjeni. Zaboravili smo i na Feštu, na gužvu i provod, na bezbrižnost i razonodu.

— Đuro, donesi nam svima po burek i bocu piva da proslavimo.

Dugo smo ostali skupa slaveći i radujući se uspjehu.

Ima li negdje toga više? I ima li nešto ljepše od trijumfa postignutog samoprijegorom, ljubavlju prema pozivu i entuzijazmom?

* * *

Vratio sam se u stvarnost u podrumu robne kuće.

Nismo opterećeni rutinskim operativnim zahvatom, već svim drugim zbivanjima i okolnostima koji su ovdje izvan svake medicinske logike. Radimo smireno, koncentrirano. Čim smo počeli s operacijom zaboravili smo na sve drugo oko nas, ispunjeni do zadnjega gangliona brigom za ishod, usredotočeni samo na usko operacijsko polje i ova tri života koja su sada u našim rukama. I samo u našim. Ni maskirne uniforme ni ideologije. U rukama naše spretnosti, savjesnosti i bezgranične odanosti pacijentu. Ljubavi prema Čovjeku.

Zahvat je, na sreću, prošao bez problema. Dvije slatke curice. Dvije već imaju kod kuće. Brkonja neće baš biti sretan. Nismo ga više, od kad nas je doveo do »bolnice«, ni vidjeli ni čuli. Ni sutradan.

Svitao je vedar dan dok smo se, sada pješice nas dvojica vraćala u dom zdravlja. Umorni, ali veseli.

Već oko podne led je okopnio. Nakon objeda je stigla smjena a mi smo se mokrim putom vraćali u Dubrovnik. Modro more i puklo vedro plavo nebo. Zelenilo svuda oko nas. Povremeno nam zastane pogled na krošnji rascvalog bajama. Izgleda mi kao san. Kao da smo sad nas dvojica teleportirana iz nekog drugog svijeta.

— Ciko, hoćeš da svratimo na burek i pivo. Ja častim.

— Što ti je. Pa tek što smo ručali.

— Ma ništa. Šalio sam se...

Nesporazum

— Doktore, posteljica ne ide a rodilja je počela jače krvariti — užurbano je doviknula babica nagnuvši se kroz poluotvorena vrata liječničke sobe.

Sjedio sam za pisaćim stolom i u veliku knjigu porođaja već upisivao porođaj te iste rodilje, prvorotke, koja je prije nešto manje od pola sata uredno rodila krupnog muškarčića.

Eto, ne treba žuriti, upisati nešto što se do kraja nije završilo i time doslutiti i navući komplikacije. Otišao sam u rađaonicu i pokušao istisnuti posteljicu. Dobro stegnuta maternica umirila me da neće biti jačeg krvarenja a i dala naslutiti da je možda stisnutim ušćem samo zarobila posteljicu. Inkarcerirala je.

Na bijeloj plahti širila se crvena fleka.

— Spremite Aether i masku pa ćemo je izvaditi.

Oštar miris narkotika brzo je ispunio malu rađaonicu. Neugodan osjećaj gušenja dok se kapalo na gazu Shimelbuschove maske, tjerao je pacijenticu na obranu, pri čemu je trzala glavom lijevo–desno pokušavajući osloboditi lice od maske.

— Udahnite par puta duboko, pa će vam nakon toga biti lakše. Brzo ćemo sve to obaviti — naglašeno sam govorio bolesnici.

Ubrzo je zaspala, što je bilo uočljivo po dubokom disanju i potpunoj klonulosti. Babica je unazad zabacila glavu bolesnice kako jezik ne bi zapao u ždrijelo. Ponovno sam pokušao istisnuti posteljicu. Bez uspjeha! Nije inkarcerirana, prirasla je! Navučenom sterilnom rukavicom ušao sam cijelom šakom u maternicu i pritiskom druge ruke izvana odljuštio posteljicu koja je skliznula u već ranije podmetnutu eteršalu. Sve je bilo gotovo za nepune dvije minute. Bolesnica se brzo probudila.

U knjigu sam dopisao zahvat i tek tada uočio da je u trudničkoj knjižici, kao anamnestički podatak, njezin liječnik upisao da je imala jedan namjerni pobačaj. Možda tu i leži razlog ovoj komplikaciji?

Kako je sve prošlo bez posljedica, ubrzo sam na sve to i zaboravio. Negdje treći dan od porođaja vratar je došao i obavijestio me da dolje čeka jedan mornarički oficir i želi sa mnom razgovarati.

— Dovedi ga gore u kancelariju da zbog toga ne moram sada silaziti i prekidati pisanje. Opet sam nešto ratovao s papirologijom.

Ušao je mlađi čovjek u uniformi ratne mornarice čije oznake nikad nisam mogao razlikovati i protumačiti. Odslužio sam vojni rok, ali svi ti zlatni širiti, uske i široke trake na rukavima i naramenicama, ta masa zvjezdica, ostali su mi vječita tajna.

Interesirao se za pacijenticu od prije tri dana, s problemom posteljice. Objasnio sam mu da to i nije neka ozbiljna komplikacija, da je sve prošlo uredno i kako će, po svemu, za koji dan doma.

— Uostalom, dan ranije će joj se reći pa vas na vrijeme može obavijestiti da dođete po nju.

No, nije ostao na tome. Nije bio zadovoljan mojim odgovorom, već je uporno htio znati zašto se to baš njegovoj supruzi dogodilo.

— Događa se i drugima, ali onda to i ne uočavate jer vas ne boli. Istina, nije baš česta komplikacija, ali eto, mora se nekome i dogoditi. Čista statistika.

— Doktore, a šta su uzroci tome? Je li se to moglo predvidjeti i spriječiti — bio je već pomalo i dosadan u svojim insistiranjima.

— Morao bih vam sad održati i predavanje iz jednog dijela medicine, što bi nas daleko odvelo, ali eto, jedan od mogućih uzroka je i to što je imala pobačaj.

Poskočio je sa stolice tako da mu je šapka s koljena pala na pod. Nije je ni pokušao podignuti, već je gotovo histerično uzviknuo:

— Kakav pobačaj, doktore? Poznajemo se skoro dvije godine i među nama nije bilo tajni. Sve znam o njoj. To je jedna poštena djevojka iz čestite porodice.

Vidio sam da je vrag odnio šalu i koliko je sati. Obrambenim refleksom koji daje iskustvo, brzo sam se snašao i priupitao:

— Oprostite, možda je neka zabuna. Kako se prezivate?

— Novaković!

Listao sam po rađaonskom protokolu i tražio neko iskupljenje. Ne znam na kojoj stranici sam našao pacijenticu s prezimenom Novković. Kakva igra slučaja. Ta rodilja je već davno napustila bolnicu i već uveliko vozi kolica sa svojim djetetom. Ali u toj debeloj knjižurini to on nije mogao zapaziti.

— Nesporazum! Oprostite, molim vas. Jedno slovo pa da napravi toliko zabune. Kod vaše supruge to nije moglo biti razlogom. Ne, s njom je sve u redu, a izvjestan broj ovakvih komplikacija ni medicina ne može objasniti. Nekad to zavisi i od građe maternice, njezinog kavuma s možda blagim bikornuitetom, od snage cervikalnog sfinktera, od jačine estrogenih funkcija pa do prostaglandinske osjetljivosti glatke muskulature.

Gledao me je zbunjeno ne pokušavajući više analitički prodrijeti u vrijednost mojih objašnjenja. Tek sada je podigao šapku koju je dobrano nogom nagnječio, nesigurno se pozdravio i uz zahvalnost što je sve u redu natraške izašao iz kancelarije.

Nekako mi ga nije bilo žao. Ne samo zato što je bio dosadno znatiželjan već možda i zbog uniforme. Jer mrzio sam svaku uniformu. Prosto, bio alergičan na njih. Nije mi jasno kako pri služenju vojnog roka nisam skončao od anafilaktičkog šoka. Mislim, kad bih se ponovno rodio, reinkarnirao kao kučak, što i ne bih puno zažalio, da bih i ja grizao uniformirane poštare ma koliko jadni i bili nedužni. Dok sam bio u vojci stalno sam imao neke konflikte. A prvo moje pismo iz vojske bili su stihovi, tmurni, beznadni, deprimirajući. I sad ih se dobro sjećam:

»Ko izgubljeni snovi gasi se svjetlost dana.

Hladnu vojničku sobu još jedna noć već guta.

Moja sadašnjost je mrtva!

Praznina zjapi u glavi!

Samo prljavim zidom sjena mi treperi sama,

dok kroz suze gledam more nježnih ciklama

što smo ih sretni brali u vlažnoj, visokoj travi.«

* * *

Završio sam Školu rezervnih oficira. U prvom dijelu obuke, u kasarni u Ljubljani, sukobio sam se s majorom, Slovencem, koji je na predavanju uporno tvrdio da je crveni križ na bijeloj podlozi i švicarska zastava. A taj čovjek je zbilja izgledao neobično. Proporcija fetusa 1:3. Jedna trećina — glava i vrat a druge dvije trećine — ostali dio tijela. Sve zbog vrata. Neobično dug, vretenast, mišićav, djelovalo je kao da tu malenu glavu na svom kraju može zakovrnuti za tristašezdeset stupnjeva. I još sa šapkom na glavi! Nestvarno!

Iznerviran ispraznom polemikom, na kraju sam pred punom dvoranom rekao kako bi bilo najbolje da na prvom kiosku kupi mali kalendar–notes u kojem se nalaze zastave zemalja. Od tada je pokušavao zagorčati dane moga služenja. Nije u tome uspijevao jer sam bio iz nekog razloga simpatičan mome kapetanu. Ili možda kapetan nije volio majora.

Poslije, kao vodnik, nakon završene obuke, zamolio sam pukovnika, načelnika škole, da me pusti doma na par dana jer mi je majka bila bolesna. Grubo, osorno i oholo mi je odgovorio da će me pustiti kad mi majka umre. Bez pozdrava sam se okrenuo i izašao. Navečer, kod poznanika sam se presvukao u civilno odijelo, ukrcao se u »Obodov« kamion i otišao doma. Majka nije bila baš teško bolesna, astmatična kriza se brzo smirila, pa sam se ubrzo našao na Kalamoti. Otac mi je javio da me tražila vojna policija iz Titograda. Nakon devet dana, u ponedjeljak ujutro, uredno sam stajao u stroju na jutarnjoj smotri jedinice. Pukovnik me pozvao na raport. Vikao je, pjenio, ustajao sa stolice, šetao po kancelariji, prijetio zatvorom. Ja sam samo šutio. Nakon što je istrošio svu municiju, mirno sam ga zapitao je li gotov i mogu li izaći, a da na vojnom sudu i ja imam što reći, za što imam svjedoke. Udarila mu je krv u glavu i ne čekajući njegovo odobrenje napustio sam bojište. Nije me uhapsio.

Godine su prošle. Jednoga dana, kad sam izlazio iz ginekološke klinike gdje sam završavao specijalizaciju, podno stepeništa sam ugledao poznato lice u civilu. Nisam obraćao pažnju dok me nije oslovio i začudo, nakon toliko vremena i zapamtio moje prezime: »Vrbica, odakle ti tu, šta radiš?« Na specijalizaciji sam pa sad idem doma nakon dežurstva«, hladno sam odgovorio. »Ma kćer mi je gore, rađa. Prvi put. U brizi sam! Možeš li vidjeti kako je i je li sve u redu«? Na vrh jezika mi je bilo da mu uzvratim približno onako kako je on meni rekao prije puno godina. Pregrizao sam to, vratio se u rađaonicu i porodio mu kćer. Pri izlasku, u prolazu, rekao sam mu da je sve u redu i izašao van. Je li shvatio? Teško, jer neki ljudi su takvi i ostaju takvi. Ili možda položaj, fotelja i uniforma određuju i njihov izgled i njihov karakter. Ljudi koji su u miru uglavnom anonimusi u ratu postaju medijske ličnosti. Preko krvi do zvijezda. No, nisu ni oni baš svi takvi. Znaju biti i dobri i plemeniti, i humani i trezveni. Znali su se i oni suprotstaviti nečasnim rabotama žrtvujući sebe.

Jer, nevjerovatno, iza te napirlitanosti kao rezultatu kreativnosti vojnih modnih dizajnera, privlačnosti boja i šara, nakićenosti raznim bedževima, uzicama, vezicama, medaljama, širitima i koznačime; nalaštenim čizmama, zategnutim remenima i opasačima, šapkama raznih formi i boja, rukavicama od nježne, mekane kože; sve je podređeno privlačnosti i sve preferirano da sakrije osobnost i karakter onoga koji je nosi. I moderne maskirne uniforme plijene svojom jednostavnošću. I moji sinovi u njima su mi bili nekako drugačiji, muževniji ali i hladno strani! S koliko mašte i suptilnosti, duha i spretnosti ta uniforma dominira nad svim što je ljudska kreativnost ikada postigla u modi običnih civila. Jeste li ikada vidjeli oficira u civilu? Blijeda, neupadljiva osoba svedena na svakodnevno tržišno sivilo, lišena pompe, prepotentnosti, »muškosti« i svih onih atributa koje dominiraju u uniformi! Zamislite ga u pilotskoj kabini, na kupoli tenka sa šeširom na glavi, u sedlu razigranog dorata, u jurišu na bajunete. Pa nitko ga ozbiljno ne bi ni shvatio, kamoli ga se uplašio. Ne, sve je do u detalje smišljeno da se postigne što učinkovitiji efekat a s jednim jedinim ciljem — ubiti. Pogledajte reklamne spotove vojnih škola, na bilo čijoj televiziji i pod bilo kojom zastavom. Sve razigrano, nasmijano, puno mladenačkog optimizma i zanesenosti, ljubavi i poleta; domoljublja, ljudskog morala i topline, sretnih roditelja i do suza ganutih djevojaka. Nigdje lica i naličja prave istine. Nigdje sumraka mladosti i smrada baruta. Nigdje blatnih rovova, tenkova u plamenu, avionskih buktinja i razbacanih tijela. Nema uplakanih generala, ranjenih pukovnika i admirala koji tonu sa svojim brodom. Oni umiru u krevetima! Morala u ratu nema, ma kakav on bio i ma koliko se za to tražilo i nalazilo opravdanje. Sve je laž! Istina je da ostaju samo majke. Bog Mars nije na njihovoj strani. Njemu se ne mogu moliti. On je, uz pomoć svojih zemaljskih namjesnika, učinio svoje. A drugi Bogovi šute!!!

* * *

Nakon večernje vizite pozvao sam pacijenticu u kancelariju. Ispričao sam joj što se sve dogodilo. Iako još blijeda od porođaja, obrazi su joj se oblili blagim rumenilom. Gledala je u pisaći stol, tiho izustila:

— Moj me je ginekolog pitao i ja sam mu iskreno sve kazala. Što sam mogla drugo? To mi se dogodilo kad sam bila jako mlada i ostao mi je veliki ožiljak. Doktore, sve više uviđam kako ne vrijedi biti ni previše pošten niti previše iskren. Kad–tad će vam se vratiti i razbiti o glavu.

— Ne, nije uvijek tako. Vrline imaju neupitnu vrijednost, ali u životu treba biti oprezan. Sve je dobro prošlo, a kad dođete doma ne pokazujte ničim da vas je ovaj »nesporazum« povrijedio. Okrenite sve na šalu.

— Pokušat ću, premda teško. Nisam takva osoba.

— E, sad me dobro slušajte. Ovdje sam i ja direktno umiješan i mogu pojesti neku stvar ako budete tvrdoglavo i nepromišljeno čuvali svoju iskrenost i poštenje. To ste trebali uraditi onda kad ste se upoznali i kad ta veza još nije postala ozbiljna. Suprug vam je osjetljiv i naglašeno posesivan. Pitanje je hoće li moći sada prijeći preko vašeg priznanja. A što onda s djetetom? Što će biti s vama u toj maloj sredini gdje ćete vući za sobom rep nemorala. A niste takvi, to se po vama vidi. Svakoj neiskusnoj djevojci se to može dogoditi. Neopreznost i baksuz. Zanesenost jednog trenutka u pogrešno vrijeme, u vrijeme ovulacije. Sve se složilo da nanese bol. Ali zato sada budite trezveni i pametni. Sad se pogreške ne praštaju i teško ih je popraviti.

Tiho je plakala.

— Napisat ću vam novu trudničku knjižicu. I tako nitko nije uočio rukopis pa neće ni znati da je drugačija. Izostavit ćemo onu provokativnu oznaku za Ab. Sve će biti u redu. Daj, smirite se i pođite dolje sinčiću. Možda plače i traži mamu. Dobra ste vi supruga i sigurno ćete biti i dobra majka.

Brišući oči nadlanicom ruke, nježno se osmjehnula. Laganim, umornim korakom uputila se prema hodniku. Da li od poroda ili od bremena briga koje su joj sada, osamljenoj u nepoznatoj sredini, izgledale tako teške i koje je htjela s nekim podijeliti? Pokušao sam joj taj teret bar malo olakšati.

Bit ću radostan ako ih vidim sve troje zajedno kad dođe na kontrolu, što je obećala, nasmijane i sretne, spremne da zajedno brode kroz oluju života koji je pred njima.

I kao memento! Nikad, ama baš nikad nisam u trudničku knjižicu, u taj neugledni mali kartončić koji onda nije bio veći od presavijene kutije cigareta, unosio ništa provokativno a da prethodno nisam dobro naglasio i upozorio pacijenticu. Nisam mogao dopustiti da može bilo tko, kome ona dođe u ruke, kopati po nečijoj sudbini, možda se i naslađivati ili to čak i zloupotrijebiti. Taj mi se besprizorni dokument uvijek kosio s osnovnim načelima liječničke tajne.

Pokora

Lagano kucanje na vrata sobe dežurnog liječnika nije me uznemirilo. I tako nisam mogao zaspati. Ne tako davno preselili smo se u novu bolnicu na Medarevu i još se nisam naviknuo na zvukove, zviždanje vjetrova uz lomljavu i buku otpada građevnog materijala. U dežurstvu je san lagan, površan i napet. A noćas je šilok vodio svoju igru. Zavijao je, nemilosrdno navaljivao na velike staklene plohe zgrade tresući ih i zvoneći njihovim okovima pokušavajući provaliti u sobu. Zviždao je i u sajlama radioantena na Gorici Svetoga Vlaha pa mi se činilo da se nalazim na velikoj jedrilici u centru uzburkanog, izbezumljenog oceana. U samom rađaoničkom bloku, gdje je smještena soba dežurnog liječnika, bila je tišina. Nisu se čuli prepoznatljivi glasovi rodilja ni tihi hod babica, niti ravnomjerni signali kardiotokografa sa srčanim otkucajima čeda, koji bi me uvijek uznemirio i štrecnuo i pri najmanjem narušavanju ritma.

Rađaonica je bila prazna.

— Doktore, doveli su jednu rodilju, vetustu. Curi plodova voda a trudovi su slabi i rijetki!

Bilo je prošlo dva sata.

— Stavite je na stol, odmah ću doći.

Prvorodilja, trideset sedam godina stara. Pregledom sam našao da je ušće maternice jedva nešto prohodno, rigidno i s održanim grlićem. A što je najgore, dijete je u položaju zatkom! Svi pokazatelji upućuju da se porođaj mora dovršiti carskim rezom. Sve drugo je rizik i po majku i po dijete.

Na Medarevo su se preselile samo tri službe; naša — ginekološko–porođajni odjel, odjel pedijatrije i služba za kožne bolesti. Svi drugi prostori su zjapili sablasno prazni i daleko od dovršenja.

— Zovite anesteziju i pripremu pa spremite sve za operaciju.

Kardiotokograf je uredno bilježio svoje nalaze.

Rutinski zahvat protekao je uredno. Jedro, ružičasto žensko novorođenče odmah je zaplakalo. Appgar 10. Bilo je negdje blizu četiri sata ujutro kad sam zatvorio trbuh bolesnice, ostavio mladog kolegu da pokrije i previje ranu, dok se anesteziolog spremao da ekstubira pacijenticu. Morao sam hitno sići na donji kat gdje je bila prijamna ambulanta. Sablasno su odzvanjali moji koraci po pustim, širokim hodnicima velikog zdanja u blagoj svjetlosti reduciranog neona. Na klupi pred ambulantom sjedile su dvije mlađe ženske osobe, dok je brkati policajac nervozno šetao hodnikom ispred njih.

— Treba nam vaš pregled i mišljenje. Prijava je da se radi o silovanju — službeno i ozbiljno me je dočekao.

— Čudno vrijeme za silovanje i to još po ovakvom nevremenu — bio je moj jedini komentar.

Izvršio sam pregled i napisao nalaz, prethodno uzevši briseve za citološku i bakteriološku analizu.

Peo sam se uza skale prema operacijskoj sali i negdje na pola puta sreo anesteziologa.

— Sve je u redu. Budna je, ali nešto teže diše. Puls i tlak su zadovoljavajući.

Rekao sam kolegi da je još malo ostave u sali a onda je prebace na odjel. Ja se moram vratiti u staru bolnicu.

Mirno i spokojno sam se peo uz ostatak stepeništa.

— Bolesnica nije dobro — dočekao me mladi kolega. — Sve teže diše, žali se na bol u prsima, a mislim da je malo i cijanotična oko usnica.

Uletio sam u salu. Puls ubrzan, slabo punjen. Disanje površno, isprekidano, a pogled uplašen. Pri svijesti je. Tlak jedva mjerljiv. Jak sistolni šum na srcu!

— Probada me u prsima. Žiga i boli. Ne mogu doći do daha — isprekidanim glasom je prošaptala.

— Brzo kisik! Zovite natrag anesteziologa i zovite dežurnog internista! Možda je plućna embolija–povišenim glasom, više da bih sebe umirio nego postigao zapovjedni efekt, povikao sam osoblju. Što bi moglo biti drugo? Infarkt miokarda?! Možda akutna srčana insuficijencija?! Tko će ga znati u ovako naglom i brzom razvoju teške patološke simptomatologije a bez obavljenih dodatnih pretraga i dobivenih nalaza? Vidljivog krvarenja nije bilo a nije se moglo uočiti ni krvarenje u trbušnu šupljinu. Nije bilo ni pravih znakova hemoragičnog šoka. Bolesnica je i dalje svjesna i komunikativna.

Unatoč danoj terapiji pomoći nije bilo. Nisu uspjeli stići ni anesteziolog ni dežurni internist iz Stare bolnice. Gasila nam se pred očima a da ništa nismo mogli učiniti. Gledao sam u sav taj košmar izgubljeno i napušten od svih. U sali muk. Čuli su se samo tihi jecaji jedne od babica i povremeni nježni dječji plač negdje iz obližnje rađaonice, najvjerojatnije njezine djevojčice. Sala mi je izgledala ogromna, kao velika, prostrana hladna špilja, a ja u njoj sićušan, bespomoćan i jadan.

Vratilo me to mnogo godina unazad.

* * *

— Mama, nema nikoga na prozoru, zatvoren je! — Stajao sam s majkom i svojih petnaest godina pored visokog, starog bora u gradskome parku. Više od mjesec dana dolazili smo tu svaki dan prije sumraka i skriveni iza stabla gledali u krovni prozor prizemne oronule kuće pored nogometnog igrališta, izgrađenog za vrijeme talijanske okupacije. Pokrivena pločama eternita naslaganih tako da su na kiši izgledale kao krljušti na mokrom tijelu neke uginule tmurno–sive ribe. Danas je prozor bio zatvoren i nakon dugog čekanja na njemu se nije pojavila uobičajena slika — lice drage mi najstarije sestre, koja je tu zatvorena. Crv sumnje uvukao se u nas. Majka je tiho zaplakala lomeći svoje koščate prste. Ja sam nijem i blijed gledao u taj prozor kao u trag svjetlosti, iskru nade da će se svakog trena na njemu pojaviti dragi lik. Beznadno! Bile su to teške godine »Rezolucije Informbiroa«.

Sestra mi je radila, kao nezavršeni pravnik ometen ratom, u Republičkom ministarstvu pravosuđa. Uhapšena je s nepunih dvadeset osam godina samo zato što svoj društveni i građanski moral nije htjela podrediti »partijskom moralu«. Nije htjela biti denuncijant svojih školskih kolega. Skupo je to platila. Deportirali su je na Goli otok. Tako je i počela kalvarija naše familije! Odjednom smo svi postali neprijatelji Partije i Tita.

I drugu sestru su mi uhapsili i dugo držali u lokalnom zatvoru na ispitivanju. Otac je ostao bez posla. Prijevremena penzija. Majka nije radila. Brat je završio s »provjerom podobnosti« na granici Grčke, u vrijeme Markosove pobune. Treća sestra, najmlađa od tri, već je bila u Zagrebu na studijima. Ostao sam sam s ocem i majkom, traumatiziran događajima, u školi maltretiran i proganjan od »drugova«, budućih studenata »Više škole za unutrašnje poslove«. Obespravljeni i osiromašeni, kućni budžet sam popravljao kopajući gradsku kanalizaciju na dubini od tri metra, zajedno sa zarobljenim vojnicima okupatorske vojske. U kući muk i tuga. Otac se još više zgurio i smežurao. Sjedio bi pored prozora besciljno buljeći u tko zna što, monotono dobujući prstima po prozorskoj dasci. Bez ikakve perspektive i bespomoćni. Bez nade na neko bolje sutra i bez nade u neki drugačiji život. »I ovo će se lani zvati«, bile su jedine njegove utješne riječi.

»Sjećam se kad si isto tako govorio da ćemo, kad rat završi, svi jesti zlatnom ožicom. Nama su zatvorske rešetke te zlatne ožice. Samo nisu zlatne. A i da sve jesu, što bi to nama značilo? Ti i Ljubo ste bili u partizanima, sestre — »pozadinske radnice« koje su slale radio–vijesti preko »posta di blocco« i lijepile propagandne parole po stupovima i zidovima, a kako nam se to vratilo?

»Ima Boga«, tješio se pomisli koje bi se sjetili samo kad bi sve drugo zakazalo.

S Golog otoka vijesti nisu stizale. Ponekad bi samo volšebno procurilo da je Dragica živa. Nježna, visoka i krhka intelektualka teško može dugo izdržati sve to što se o Otoku govorilo. Iako je bila tabu tema, nekako se znalo da su tamo uvjeti rada i življenja gori nego u nacističkim logorima.

— Pretjeruju, mama. Znaš kakav je narod? Zloban! Žele ti još više pozlijediti rane — pokušavao sam utješiti majku koja je iz dana u dan kopnila ne sušeći lice od suza.

S crnom maramom na glavi sve je više oličavala vrijeme u kojem se nalazimo i tragediju koja nas je zatekla. A dani su tekli! Godina, dvije, uz povremenu nadu i neprovjerene vijesti kako će Dragicu ubrzo pustiti... da je osuđena na dvije godine... da ima primjereno vladanje... Zavaravanja i nade! Prazne nade. Rođaci, koji su bili u vrhu vlasti, udbaške glavešine koji su sve to i skuhali, a od kojih je jednog moj otac i školovao jer je rano ostao siroče i priredio mu svadbu kad se ženio, prolazili su sada pored naše kuće kao pored kuće gubavaca.

Maturirao sam i spremao se za studij medicine a sestru mi još nisu pustili iz zatvora.

— Ne, ti nećeš nigdje iz kuće! Kako ćeš nas ostaviti same i nemoćne i otići? Zar ne vidiš što je ostalo od pune kuće? Zar nas imaš srca ostaviti da nas nema ko ni pokopati — plakala je majka danima, lomeći i svoje i moje i očevo srce.

— Pusti ga. Pred njim je život i što će ti tu uz tvoju kotulu? Neka se makne iz ove sredine. Mi ćemo se nekako snalaziti — ponavljao je otac dok su mu se pri tome niz usahlo lice kotrljale suze.

— Majko, radit ću na studijima i slat ću koliko uzmognem — pokušavao sam je tješiti.

— Ma sine moj, vrag odnio i pare. Nijesmo krepali od gladi ni sve vrijeme rata. Velike li štete, bar bi počinuli. Ali i kad te gledam, čini mi se da si mi daleko, a negoli kad budeš tamo preko svijeta u velikome gradu — govorila bi mati.

— Mama, ne idem na studije. Komitet mi je zabranio daljnje školovanje zbog mog »neangažiranja u radu omladinske organizacije«. Eto, ispunila ti se želja — donio sam joj tu vijest jednoga jutra kad sam se vratio iz zgrade gimnazije.

— E sad ćeš ići za inat njima, pa kud puklo da puklo — tvrdoglavo i revoltirano je uzviknuo otac.

— A kako će bez stipendije, bez odobrenja? Da se potuca i gladuje! Mi mu nemamo od čega slati. Pa meni će ovdje svaki zalogaj zastati u grlu — jadikovala je majka.

— Ići će pa makar ja prodao i kuću i imanje. Bit će sa sestrom u Zagrebu pa će se lakše snalaziti. Bit će skupa — tješio se otac.

I krenuo sam za Zagreb. Vlakom s male primorske željezničke postaje, više od dvadeset četiri sata, kroz gudure Bosne, s malim zavežljajem — »tobolcem« pod pazuhom, s nešto para i starim kartonskim koferom u kojem je bilo i moje prvo odijelo s pantalonama dugih nogavica, sašiveno još u šestom razredu gimnazije od štofa »od trave« kupljenim na točkice. Na zagrebačkom kolodvoru dočekala me sestra. Radosna i tužna, uplakana i nasmijana. Otišli smo u Martićevu ulicu u kojoj je dijelila sobicu s jednom kolegicom. Okupao sam se skidajući sa sebe gar parne lokomotive i njezin kiselkasti, oštri, otužni vonj. Legao sam i onako umoran zaspao kao top. Probudio sam se tek navečer. Napisao sam pismo roditeljima i pošao ga baciti u sandučić.

— Ne možeš zalutati, — objašnjavala mi je sestra. — Malo prije Trga Republike je pošta. Tu je, pored glavnih ulaznih vrata, poštanski sandučić.

Nije bilo problema, pa sretan i očaran »svjetlošću velegrada«, zviždučući sam se vratio doma. Nakon večere izašli smo sve troje u šetnju. Sestra, njezina kolegica i ja. Prilazeći Trgu, pokazao sam na sandučić u koji sam ubacio pismo.

— Pa to je sandučić banke. Pošta je malo dalje, brljivko jedan — ukorila me sestra.

Pocrvenio sam i rastužio se od pomisli što će sve biti dalje, što me još sve čeka. Kakve sve zamke, nejasne i nepredvidive situacije koje mogu i skuplje koštati, a koje će morati plaćati neiskustvo mladog, nezrelog provincijalca. Moram paziti. Bio sam i jako umoran, pravdao sam sam sebe.

Roditelji su dobili pismo. Dobri neki ljudi u banci!

Upisao sam veterinu. Jedino je tamo bilo slobodnih mjesta i nije trebao »republički ključ«. Bio sam dobar student. Polagao ispite na vrijeme i krpio kraj s krajem. Sestra mi je dala svoje bonove za menzu a ona se s kolegicom hranila doma. Stanovao sam u studentskom domu na Trgu žrtava fašizma, u sobi s četiri kreveta na kat. Paketi UNRRE su nas spašavali. Problem je bio kruh. Bez njega, sve one Trumanove đakonije su bile skoro bezvrijedne. Onako masne, bez kruha, pravile su nam želučane smetnje, dispepsije. A kruha ni od korova. I on je na točkice.

Nakon uspješno završene prve godine, sa sestrom sam došao doma na ferije. Dragicu još nisu pustili. Vijesti su bile šture, kontradiktorne i uglavnom obeshrabrujuće. Tri godine robovanja! Je li ostalo išta ljudskoga od moje najstarije sestre u tome paklu? Našim dolaskom atmosfera u kući bila je nešto bolja. Majka je od ranog jutra pokušavala, u toj bijedi i neimaštini, priuštiti nam nešto bolju hranu. Teško joj je to uspijevalo i na njoj se vidjelo da dodatno pati. Radio bih povremeno neke fizičke poslove i zaradio nešto crkavice.

Brzo su prošli ljetni mjeseci i nas dvoje smo se vratili u Zagreb. Ostavili smo roditelje kao dvije hrpe nevolje. Uplakane i izgubljene. Rastanak je raskidao i njih i nas. Gdje tu naći radosti velegrada, bezbrižnost studentskih dana i radosti druženja, vreve i cike stubištem i hodnicima fakulteta i mrmorenja i šapata u svečanoj atmosferi amfiteatra?

— Vrbica, jesi li se dobro odmorio, — čuo sam zvonki glas dr. Dolinara.

Bio je asistent na institutu za anatomiju i pun šale i veselosti uvijek bi me zadirkivao na račun paperja moje brade koju nisam brijao po tri–četiri dana praveći se važan i pokušavajući biti ozbiljnijim. Sa svake svoje međunarodne turneje u stolnom tenisu donio bi mi po paketić žileta, original »Gillette«. Unatoč svim nedaćama, nesrećama i neimaštini, studentski život i mladost spremni su uhvatiti se u koštac sa svim problemima i s njima izaći na kraj. Mladost zato i jest neuništiva i besmrtna.

Jednog hladnog jesenjeg jutra stiglo je preporučeno pismo od roditelja. Hladna kiša mi je ledila lice dok sam pješačio od studentskoga doma do sestrinog stana. Dragica je došla doma. Teško je bolesna pa tata i mama ne znaju kako će sami.

— Ja ću poći — rekao sam sestri! — Snažniji sam pa ću biti od veće koristi. Ide zima, treba spremiti drva, pomoći u kući a mogu i fizički raditi pa nešto i zaraditi. Ti ostani, i tako si već duboko zagrizla u studij. Možda ću se ubrzo i vratiti.

Otišao sam nakratko. Sestra je loše izgledala. Blijeda, podbuhla, natečenih nogu i teška disanja. Na blijedom licu jedino su još imale sjaj njezine krupne, pametne oči. Uzimala je lijekove za srce. Uzalud su bili moji upiti o Golom otoku — ostajali su bez odgovora! Nisam bio od neke veće pomoći pa sam se vratio u Zagreb i nastavio studij.

— Dragica je jako slaba. Stanje se naglo pogoršalo pa su je smjestili u bolnicu — javio nam je otac.

Bilo je hladno vrijeme. Sjeli smo na vlak i otputovali kući. U vagonima uskotračne željeznice nakon Sarajeva, na drvenim klupama bilo je ledeno. Sjedio sam na stopalima sestrinih nogu kako bih ih zagrijao. Drhtala je i cvokotala. Stigli smo doma.

Iz dana u dan sestri se stanje pogoršavalo. U bolničkom krevetu, u polusjedećem položaju, nisam je više mogao prepoznati. Sestru staru nepunih trideset i dvije godine! Najstariju sestru, koja me učila prvim slovima i brojevima, prvim koracima života; koja me uvodila i vodila kroz prve životne staze ublažavajući mi i olakšavajući prve sukobe i sudare. Koja me učila življenju, licu i naličju života. Podbuhla, blijeda, cijanotičnih usana, teškog, isprekidanog disanja koje je izgledalo kao da će svakog časa prestati. Kraj se primicao. Došao je i brat s granice. Uz nju je stalno bio netko od nas.

Te noći sam ja ostao. Lila je kiša i urlao vjetar. Sjedio sam iza njenih leđa na bolesničkom krevetu, zagrlio je i naslonio na sebe. Šutjeli smo. U polutamnoj sobi samrtna tišina, koju su jedino povremeno narušavali udari vjetra i slap vode s krova iz naprsle gurle. Nešto mi je pokušavala reći. Nagnuo sam se naprijed i primaknuo uho njezinim usnama. Jedva sam razabrao riječi:

— Molim te, ne bavi se nikad politikom!

To je bilo sve i zadnje što je rekla. Nepuna dva sata kasnije klonula mi je u naručje.

Bila je točno ponoć.

Sahranili smo je, uz skromnu pratnju samo nas šestero najbližih, tako je vlast naredila, bez vijenca ili buketa cvijeća, bez suza, skupljeni jedno uz drugo, nijemi u bolu i jadu, uz povremeni jecaj majke i sestara i duboki uzdah nesretnog oca; gazeći debeo sloj mokrog, natrulog lišća lipa čije su gole, crne grane tužno stršile k nebu. Kišovitog i tmurnog dana na pustom, malom groblju pod krošnjama borova, uz napuštenu i zapuštenu crkvicu svete Petke.

* * *

I sada ovdje slična slika! Bespomoćan kao i onda, izgubljen i tužan nad blijedim licem mlade žene samo nekoliko godina starije nego što je bila moja sestra. I kao šok više, djevojačkog prezimena moje majke. Obdukcija je pokazala da srce rodilje nije izdržalo. Bila je teži srčani bolesnik, a da to nigdje nitko nije naznačio, registrirao! Ni u trudničkoj knjižici! Možda je to svjesno, iz samo njoj znanih razloga, zatajila?

...Godine su prohujale, ali dragi lik i tužna slika rastanka sa sestrom duboko su usječeni u moju podsvijest. I kao pokora još i košmar ove noći! I gubitak i podsjetnik. Surovo i nemilosrdno!

Od čega je sazdan čovjek da toliko toga može izdržati, preživjeti i ostati normalan?

Ili mu to sudbina, uz dodijeljeni križ, velikodušno i milosrdno udijeli i snagu da ga nosi!?

Poraz

Sjedio sam na bolesničkim kolicima u hodniku ispred operacijske sale. Sam. Nagnut, laktovima naslonjen na koljena, tupo sam promatrao svoje ruke. Oko noktiju još je bilo od znoja stvrdnutog praha talka iz tek skinutih gumenih kirurških rukavica. Jesu li me izdale, te ruke koje su godinama dosta uspješno obavljale svoje liječničke zadaće? Ili su, ni krive ni dužne, danas samo zakasnile? Prije petnaestak minuta završili smo operaciju. Pri izlasku iz sale, mladi kolega koji je asistirao pri operaciji, skrušeno je i osjećajno prošaptao kako je danas vidio da su mi prvi put zadrhtale ruke. I to u času kad smo otvorili trbuh, kad je sve bilo jasno. Na maternici nije bio dobroćudni tumor, kako se mislilo, već karcinom jajnika koji je čvrsto prilegao uz njezin rub.

Na operacionom stolu ležala je moja starija sestra.

Već dugo se vukla ta njezina bolest s nejasnim simptomima. Sa svojim tvrdim, patrijarhalnim odgojem, nikad nije dopustila da je ja pregledam. Liječila se u specijalističkoj ambulanti, ležala i u Kliničkom centru. Zbog oskudnog krvarenja, šef odjela, primarijus, uradio je eksploraciju maternice a nalazi ultrazvuka nedvosmisleno su pokazivali da se radi o miomatoznom čvoru. Kako je sve to bilo bez nekog povoljnog ishoda a smetnje su se pogoršavale, prihvatila je da dođe sa mnom u Dubrovnik. Već prvim pregledom bilo je jasno da i nije baš sve jasno, sve tako bezazleno i jednostavno. Trebalo je operirati. U godinama je kad je takav ginekološki zahvat bez velikog rizika i da joj ne može nauditi, ali će je sigurno osloboditi smetnji, a možda i izliječiti. Tanka nit nade lebdjela mi je pred očima, ali ništa veća od tanke crvene crte koja se pojavljivala iza oštrice skalpela na nježnoj koži trbušne stijenke. Već kod otvaranja peritoneuma nestrpljivo sam pogledao predio maternice i jajnika. Sumnje više nije bilo. Zloćudni tumor zahvatio je lijevi jajnik, koji je nalijegao na maternicu. Zastao sam na trenutak jer mi se pogled zamutio a oči ovlažile. Prognoza je bila loša. Po trbušnoj maramici bilo je rasuto nekoliko sitnih sedefastih čvorova kao znak proširenja bolesti iako nije bila izražena prisutnost tekućine u trbušnoj šupljini. Citološki nalaz »ex tempore« potvrdio je sumnje.

»Smije li liječnik pogriješiti?« često se pitaju svi oni koji se ne bave tim zvanjem, koje je još uvijek, i unatoč svim spoznajama i naglom razvoju medicinske znanosti i elektroničkih dijagnostičkih pomagala, suočeno s fatalnim i nejasnim pojavama u patologiji čovjeka. I kad sve izgleda jasno i dostupno pa i jednostavno, pojavi se neka sitnica, neka misteriozna, sakrivena, iznenadna i iznenađujuća zamka koja sve okrene naopako. Diktira sasvim drugi tijek, pa na žalost i s tragičnim završetkom. Pogreške iz neznanja, nestručnosti, nemara, lakomislenosti, nepromišljenosti ili površnosti neoprostive su u bilo kojim profesijama. Ali »pogreške« iz strukovne nemoći, nesavršenosti znanosti kao takve, pogreške su koje će se pojavljivati, biti dominantne i nesavladive i uvijek biti, posebno u medicini dilemom: je li se to moralo dogoditi? Od svih drugih poziva, te »pogreške« su u zdravstvu najprisutnije, dostupne svakoj kritici i »stručnoj« analizi, najsenzacionalnije i najintrigantnije, ali nažalost i najbolnije jer zadiru u najintimniju obiteljsku tragediju. Da li bi trebalo baš sve biti tako? Jer da je u pitanju savršenstvo znanosti, onda zasigurno liječnici ne bi rano umirali, niti bi dopustili da netko njihov bližnji mora umrijeti. Ja sam već prije jednom rekao i kod težeg slučaja s lošim ishodom uvijek se pitao: da je neki drugi kolega bio na mome mjestu, bi li se sve ovako završilo? No, post festum je lako biti pametan.

I ja sam sada razmišljao. Zašto sestru nisam puno ranije doveo sa sobom u Dubrovnik? Zašto sam vjerovao da je sve onako kako su mi kolege govorili? Zašto se nije ranije pristupilo operaciji kad je »jasno« da ta produžena krvarenja u njezinim godinama ne slute dobru? Zašto, zašto, zašto? Sad sve to nema smisla! Tko je kriv? Sada polažem račune samom sebi i nema načina da ih izravnam. Kako sve to objasniti drugoj sestri i bratu? Kako naći riječi opravdanja i objašnjenja kad oni na sve to gledaju sasvim drugačije, iz kuta svog poimanja medicine sa svojim logičnim zaključcima. Ne mogu im to objasniti! Na žalost, sada ni sebi! Jer to »zašto« i mene muči, proganja i tovari tešku krivicu na pleća. A Bog mi je svjedok da nitko od liječnika koji su je liječili, a najmanje ja, nismo ni slutili da će se tako sve odvijati. I koliko god razmišljao, jedina je suvisla i utješna misao da je tako trebalo biti. Sjetio sam se razmišljanja jednog mog prijatelja o tome kako svi mi imamo snimljenu životnu kasetu i koliko god se koprcali da nešto promijenimo, nećemo uspjeti. Kako nam je zapisano, tako će i biti. Na sreću, ne znamo joj sadržaj, scenarij. Utješno? Hm! Ali svakako olakšavajuće i za razmišljanje...

Postoperativni tok je bio bez problema. Osjećala se dobro i dosta vremena provodio sam uz njezin krevet, naročito prvih dana iza operacije. Bila je krhka i nježna, ali žilava i puna samopouzdanja, povjerenja i nade. Slabo je jela pravdajući se kako će se brzo oporaviti kad dođe doma. Vjerovala je da je sada zdrava i da je samo pitanje vremena kad će opet biti u dobroj kondiciji...

Onako vižljasta i hitra dočekivala nas je na ručkove, okupljala oko sebe i ugađala nam uzimajući ulogu pokojne majke. Na stolu je bilo uvijek pjadela punih ukusnih kolača za koje je bila pravi stručnjak, a ispraćala nas je paketima domaćih specijaliteta. Širokogruda, nesebična i požrtvovna sestra kakva se rijetko sreće...

Kako joj sada reći istinu? Ne mogu je sakriti jer će joj biti sve jasno kad joj kažem da treba nastaviti liječenje. Što ako me opravdano zapita je li intervencija mogla biti ranije, prije nego se sve iskompliciralo? Je li se zakasnilo? Tko je tomu kriv i je li moralo biti tako? Kako joj objasniti? Kako opravdati kolege? A gdje sam ja u tome svemu? Hiljadu upita a ni jednog pametnog odgovora! Znam da me neće ništa pitati. Znam! Ali se ja, u njezino ime sve to pitam. Možda je tako moralo biti, jedini je, više utješan nego suvisao odgovor.

— Vase, operacijom nije liječenje završeno. Morat ćeš dalje uzimati lijekove i zbog toga se javiti u Klinički centar — teškom mukom sam izustio.

— Sumnjala sam u to i ranije i nisi me iznenadio. Vidjela sam to po tvome ponašanju i tvome licu. Prepoznala sam po Bosi i Ljubu. Ali da znaš, niko me na to neće natjerati. Znam kako je to, imala sam poznanicu s takvom sudbinom. Mučili su je, otpadala joj je kosa, potucala se od doktora do doktora, od nemila do nedraga, i opet je završilo loše. Ne, to ja neću. Dok traje neka traje. Sve te muke samo da bih poživjela pet–šest mjeseci duže, i to kakvim životom... Ima li to smisla?

Imala je čvrstu logiku kojom me razoružala. I dalje sam je pokušavao uvjerili, ali bez uspjeha. Nije se dala. Stabilne psihe, energičnog stava i neumoljiva, nasmijano se opraštala s osobljem kod kojeg je stekla simpatije. Vratila se svojoj kući. Živjela je i radila kao da se ništa nije dogodilo. Čak se i bolje osjećala nego prije operacije. Dobro je izgledala i oporavila se. Opet nas je dočekivala, ali među nama nije više bilo one vedrine i neusiljenog raspoloženja. O bolesti i operaciji se ni jednog trenutka nije govorilo. Kao da smo doživjeli kolektivnu retrogradnu amneziju. Sve to zahvaljujući njoj, jer njezino ponašanje je u svakom trenutku tako nešto diktiralo.

...Dani i mjeseci su prolazili. Vrijeme je letjelo. Kontrolni pregledi i uzv detekcija mogućih metastaza pokazivali su potpuno uredan nalaz...

Nakon više od godinu dana od operacije, jednom sam se vratio s putovanja i svratio do njih doma. Dočekao me njezin suprug, dobroćudna i dobrodušna osoba puna brige. Tužnim i gotovo uplakanim glasom mi je rekao da je Vase u bolnici. Jučer je otišla.

— Nešto se već tri–četiri dana slabo osjeća. Smjestili su je na interni odjel i napravili neke analize.

Odjurio sam u bolnicu i našao je u krevetu. Dosta je dobro izgledala, ako itko može dobro izgledati u bolesničkom krevetu i u atmosferi koju stvara bolnička soba.

— Što je, što se dogodilo? Kako si?

— Dobro, ali me nešto zadnjih dana guši. Malo teže dišem. Ne, ne povraćam i imam dosta dobar apetit. Ti znaš da ja nisam od neke hrane i da »jedem ko tić«, kako si mi znao govoriti.

Pregledao sam je izvana, popipao trbuh. Ništa upadljivoga. Uvučen, mekan, bezbolan. Ni traga nekim rezistencijama ili ascitesu, što bi se moglo očekivati. Potražio sam kolegu internista, šefa odjela i školskog druga moje druge sestre.

— Ništa posebno ne nalazimo. Naročito ne ono što je vezano za osnovnu bolest, premda smo prvo na to pomišljali. Sutra ćemo napraviti uzv pregled trbuha da vidimo hoćemo li biti što pametniji.

— To gušenje, teško disanje! Što je sa srcem?

— Prvo da isključimo ono što nam se nameće. Ono od čega je operirana. Drugo ćemo lako. Slobodno se vrati u Dubrovnik, javit ću ti čim obavimo sve pretrage i dobijem nalaze.

Kad smo supruga i ja napuštali bolnicu, htjela nas je ispratiti. Nisam joj dopustio. Rekao sam da ću doći za koji dan.

— Uzmite iz frižidera onog krapa što ga je Mićo jutros za vas kupio. Nemojte zaboraviti!

Ne znam zašto i zbog čega, ali kad smo izašli iz bolnice, zaplakao sam i rekao supruzi kako sestru neću više živu vidjeti. Iznenađeno me pogledala.

— Odakle ti sad to? Pa zar ne vidiš da dosta dobro izgleda!

— Ne znam. To je jače od svake logike, trezvenosti, razmišljanja i objašnjenja. Neki mračan predosjećaj. Vidjet ćeš.

— Govoriš gluposti! Danas je srijeda. Doći ćemo ponovno u subotu. — Neće biti subote — tvrdoglavo i bez zdrave pameti sam ponovio.

Toga istog dana, negdje nakon ponoći telefonirala mi je sestra.

Vase je umrla.

I dalje sam sklon misliti kako nije umrla od malignoma.

Ili to nekorektno tražim opravdanje, olakšanje i utjehu!?

Ili je tako moralo biti!?

Čini dobro...

Ovako bih mogao dežurati svaki drugi dan. Sav posao bio je gotov negdje do nakon pola noći. Danju nešto ambulantnih pregleda i nekoliko manjih intervencija, a noću tri uredna porođaja. Ostavljam rađaonicu praznu a odjel miran i bez problema. Još samo predati službu i slobodan sam cijeli vikend. Jutro je pravo proljetno. Malo prohladno, uz burin koji lagano grešpa more. Sunčano je i bez trunke oblaka. Sa sigurnošću se može očekivati topao i ugodan dan. Tako sam razmišljao dok sam stajao na malom balkonu pred liječničkom sobom gledajući odsjaj jutarnjeg sunca u oknima zgrada preko puta. Udisao sam punim plućima svježi zrak i čekao kolege kako bih im predao službu. Presvući se i kao ptica bezbrižno odlepršati.

Bilo je blizu deset sati kad sam silazio niz kameno stepenište prema izlaznom holu. U susret mi je došla trudnica. Nježna mršavica koja je s poodmaklom trudnoćom izgledala kao gušter koji je progutao jaje. Držala je u ruci bijeli četvrtasti papir laboratorijskog nalaza.

— Oprostite doktore, samo da vam pokažem nalaz krvne slike. Nisam vam ga jučer mogla donijeti.

— Dođite sa mnom u ambulantu da to upišem u trudničku knjižicu. Prilično ste slabokrvni. Morate uzimati tablete željeza i pojačati prehranu. Dijete nemilosrdno uzima svoje a vama ostaje malo i to vas može ugroziti. Pada vam otpornost organizma pa time lakše navučete druge bolesti. U vašem slučaju, u trudnoći, to može biti ozbiljno. U knjižici vam fino piše da ne smijete na težini dobiti manje od devet kilograma.

— Pojačat ću prehranu, ali tablete ne mogu uzimati. Smetaju mi želucu.

— Imate pravo, nekim ženama znaju praviti smetnje, ali se onda daju preparati željeza u injekcijama.

— Uh, ne bih to. Bojim se injekcija.

— Bolje spriječiti nego liječiti. Bolje i to nego da sutra budemo prisiljeni davati transfuzije krvi.

Na te moje riječi bolesnica se još više uozbiljila, gotovo zgrozila. Pokrila je rukom usta kao da hoće zatomiti uzvik, širom otvorila oči i gotovo panično uzviknula.

— Transfuziju ni za živu glavu. Pod cijenu života je ne bih primila. Vi sigurno ne znate da ja pripadam Jehovinim svjedocima. To nam naša vjera ne dozvoljava.

Prvi put sam za to čuo. Zastao sam malo iznenađen i zatečen, pa onako mlad i raspoložen okrenuo sve na polušaljiv komentar:

— Zar mislite, ne daj Bože kad bi vam zatrebalo, da bih vas pustio umrijeti zbog takvog vašeg uvjerenja? Sigurno ne bih, pa makar vam dao transfuziju pod anestezijom!

— Znate da bih vas zbog toga tužila. Zbog takvih postupaka neki liječnici u Americi nisu dobro prošli.

— Poštujem vaša mišljenja i uvjerenja, ali i mi liječnici imamo svoje stavove i svoju odgovornost i pred Bogom i pred ljudima. Svoju liječničku etiku, moralni kodeks, zakletvu koju smo dužni poštovati. Morate mi objasniti, kako to da vam je religija zabranila transfuzije krvi kad se u tim davnim vremenima o transfuzijama ništa nije znalo. Istina je, i onda se već znala vrijednost krvi, ali se ona kao »terapija« uzimala na usta. Pila se. Možda vam je to zabranjeno!? Jer prve transfuzije krvi su se primjenjivale tek u XVII. stoljeću, prvi put u Londonu 1657. godine. Mnoge su završavale smrću zbog šoka, jer su se krvne grupe otkrile tek 1930. godine. Zato mi je sve to čudno jer to vaše fanatično opiranje transfuzijama ne potječe od davnih vremena. A pijenje krvi ne bih vam ni ja preporučio. Ostavimo to Drakuli i vampirima.

Gledala me je zbunjeno i iznenađeno i ništa nije odgovorila. Spakirala je knjižicu s nalazima, i očito povrijeđeno i skoro bez riječi pružila mi je ruku i otišla.

Išao sam prema kolima i razmišljao: Što mi je to trebalo? Zašto se upuštam u takve rasprave pokušavajući uvjeriti nekoga u njegove zablude, kad je jasno da je sve to dio njihova razmišljanja i smisla življenja. Možda je ona u pravu a ne ja? I tko daje meni pravo da svoja uvjerenja prenosim na drugoga pobijajući njegova? Ona je od mene tražila samo liječničku pomoć i savjet i ništa drugo. Zar na sve to nisam mogao samo reći: »da gospođo, ja sam vam savjetovao, objasnio, a vaše je pravo da drugačije mislite i prema tome i postupite!« Koji me vrag tenta da ovakav dan i ovu slobodu kvarim ispravljajući krivu Drinu; kad znam da sve te moje riječi idu u vjetar i, što je još gore, vrijeđaju nečija shvaćanja, pa i ponos. Htio sam samo pokazati da joj želim dobro. A što ja znam što je za nju dobro? Možda nije ono što ja mislim. Možda nekada nije dobro ni obješenog skinuti s konopca. Tko će ga znati!?

Htio sam što prije na sve to zaboraviti pa sam sjeo u kola i uputio se kući. Na Boninovu, gdje se put račva na dva dijela, skrenuo sam desno uzbrdicom i stao pred kućom pored pravoslavne crkve gdje se nalazila kamenoklesarska radionica. Htio sam svratiti za neki savjet i informaciju. Tek kad sam otvorio vrata kola čuo sam graju na donjem putu i zapazio potresnu sliku. Na kamenom zidu bez ograde, visine nepun metar i širine tridesetak centimetara, nad provalijom gdje se more razbija o kamene hridi, stajala je mlada žena. U desnoj ruci držala je džemper žute boje kojim je besciljno mahala kao da nekog tjera. Vikala nešto piskavim promuklim glasom i skakutala po tom uskom zidu kao da je negdje na prostranoj sceni. Okolo nje, na udaljenosti od neka dva metra, grupa ljudi, njih desetak, napravila je polukružni špalir. Žurno sam sišao niz parapet puta gdje sam parkirao auto. Bez razmišljanja sam prošao pored grupe ljudi, čvrsto zgrabio djevojku za lijevi zglavak i povukao je k sebi. Nije stigla ni shvatiti što joj se dogodilo, skočila je na trotoar, bez riječi pokrila lice rukama i zaridala. Prepustio sam je mladiću koji je pokazivao najviše brige za njezin nepromišljeni čin bolno ponavljajući: »Nemoj Ane, molim te«. Kad je čvrsto zagrlio i kad su prišli i ostali promatrači, tiho sam se iskrao i uputio prema kolima. Za mnom je krenuo neki čovjek osrednjih godina, prodorno me pogledao i zapitao: »Što bi bilo doktore, da vam se otrgla i bacila u provaliju«? Zastao, okrenuo se i sigurno razrogačio oči. Nisam mogao ni znao što odgovoriti. Tog časa je u meni rasla panika od same pomisli na nešto slično. Ta nepromišljena reakcija s negativnim nabojem rasla je, dok sam jedva prelazio onih par koraka do kola. Sjeo sam i s obje ruke čvrsto stegnuo volan. Nisam smogao snage za pokrenuti kola. Kad sam napokon krenuo, blagom nizbrdicom prema prvom raskrižju kod Doma zdravlja, već sam stao razmišljati »Što ako netko neoprezno s boka naleti na mene?« Mileći sam prošao raskrižje. Nastavio sam polako nizbrdicom prema raskrižju kod »Inine« benzinske pumpe, ali opet u glavi dobovanje »Što ako mi sada propadne pedala kočnice i uletim u raskrižje u koje je tog časa ulazio veliki, žuti autobus gradskog prometa? Preznojavao sam se. Jedva sam se dovezao do kuće. Bio sam iscrpljen od umora i napetosti, prisilnih misli i onako oznojen, iako nije bilo tako toplo, ušao sam u kuću.

— Što je? Zašto si tako blijed? Jel ti nije dobro — upitala me supruga.

Ispričao sam joj što se dogodilo i tražio čašu vode.

— Mislim kako bi sve bilo u redu da nije bilo onog čovjeka. Kao da ga je sam vrag poslao. A možda je to i bio sam Sotona — procijedio sam.

Sjedio sam u fotelji i počeo analizirati, razmišljati i filozofirati. Jesam li postupio ispravno? Što bi bilo da sam razmišljao i postupio drugačije? Izbjegao bih mogući rizik da mi se otrgne, nastavio vožnju, a potom saznao kako se mlada djevojka bacila s Boninova i poginula. A što da je poginula »mojom krivnjom«? Bi li imali pravo reći oni koji su oko nje stajali, kako sam se jedino ja napravio pametan? Ustao sam s fotelje i ljut na sebe povikao kako neću tako razmišljati, nabijen negativnim nabojem, »što bi bilo, kad bi bilo«? Pa cijelog života se može tako razmišljati. Što ako me takvo razmišljanje preplavi, ovlada mnome? Gdje ću stići? »Ne vozi djecu kolima jer se može svašta dogoditi kao onom kolegi s fakulteta kad su mu poginuli sin i supruga, a on ostao živ«. »Ne idi »Mungosom« na Kalamotu po buri jer može stati motor pa možeš promašiti Bezdan i završiti u Bariju, ako do tamo i stigneš«! »Ne juri niz snježne padine jer se i tamo gine«! »Ne leti avionom jer tu su ti šanse tek nikakve«! Sjedi u kući i drhti dok ne dobiješ infarkt!

Statistika pokazuje da se najčešće strada u kuhinji. Svi su uređaji pretežno na struju, mokre ruke, klizav mramorni pod, oštri noževi, vrelo ulje i voda... pa opet se svakog dana kuha i jede! Razveselila me i nasmijala pomisao na jednu anegdotu. Srela se dva prijatelja nakon dugo vremena pa jedan upita drugog »Jozo, Boga ti, nema te, ne viđam te, gdje si«? »Ukrcao sam se na »stranca« pa sam malo doma a više na brodu«! »Što to tebi treba? Ded ti se utopio sa trabakulom, otac ti je stradao na brodu i ti ništa drugo nisi našao nego da ploviš?« »I tebi je đed umro u krevetu, otac ti je umro u krevetu, pa ti svaku večer opet ideš u krevet«, odgovori slavodobitno Jozo i nastavi svojim putom.

Kad bi tako razmišljali liječnici u svom poslu, nikad ne bi porađali zadak strahujući da djetetu ne zapne glavica. Ne bi operirali kad bi se i na trenutak prepustili takvim negativnim razmišljanjima o mogućim komplikacijama. Peritonitis, plućna embolija, ileus...! Gdje bi tako stigli? Svaki zahvat i jest rizik i s eventualnim pogreškama i bez njih. Ali ništa nije tragično što se, bez posljedica, da ispraviti. Ipak je sve to samo sudbina, ma što mi mislili o tome. Sudbina, koju nitko točno ne može definirati. Valjda je to ono od čega se ne može pobjeći.

»Čini dobro, ne kaj se«! Velike riječi. Možda iskrene, visokoumne, visokohumane i visokomoralne!? Ne znam! Je li sve to meni danas trebalo da bi mi pokvarilo ovaj lijepi, sunčani proljetni dan? Ili naprotiv, učinilo me sretnim, ponosnim što sam napravio dobro djelo. Zašto misliti drugačije? Sve je dobro što se dobro završi! Ali što uraditi ako se opet nađem u sličnoj situaciji? Zažmiriti i pobjeći!? Ne bih mogao! Ti nagonski postupci jači su od razmišljanja i smišljenih reakcija! To je nešto u cijelom čovjeku a ne samo u njegovu mozgu.

Opet se opterećujem! A zašto bi se tako nešto moralo ponovno baš meni dogoditi? Neka sljedeći put taj bude netko drugi. Što sam ja Bogu skrivio?

Bolje sve to potisnuti negdje u »zone muet« mozga i pokušati bezbrižno i rasterećeno uživati u ovim blagodatima neba i mora. I za to treba snage! I to još kakve! I to treba znati i za to biti rođen! Jer život nije samo rad, briga i prestiž. Stalno dokazivanje. Život je i nešto drugo! Možda sve to skupa, smiješano!? Med i žuč!

Sutra ću bezbrižno s familijom, »Porozinom« na našu Kalamotu. Ako bude ovakav dan, sjest ćemo na gornju, otvorenu palubu starog broda, na drvene klupe još vlažne od noćne rosate i pod nogama osjećati mokar pod grubo izbrazdane, izglodane tikovine. Pri polasku, prodorno će zatrubiti tri puta u znak pozdrava i pri šijanju zatutnjati starim strojevima na kojima su bakarni i mesingani dijelovi ulašteni do visokog sjaja. Iz kominate će pokuljati tisuće sitnih krijesnica u čađu i oblaku dima. Lora će, po navici, izbaciti svoju zatupastu njuščicu kroz bijelo opituranu željeznu ogradu broda i mašući kusim ostatkom repa, veselo lajati na reflekse sunca i pjenu stvorenu četvorokrakim vijcima. Ta idila pratit će nas svih pola sata do Donjeg ćela, gdje bih ja, da sam kapetan, najradije nasukao brod na potkovičastu pješčanu plažu i tu ostao sve dok od mene i od broda ne postane i ostane samo pijesak i voga kristalnoga mora.