Piramidalno postavljeni tekstovi

Nino Zubčević: Note univerzalnog govora, Matica hrvatska, Osijek, 2002.

Sudimo li po knjigama, Hrvati ne slušaju glazbu nego radio. Fenomeni medijske kulture imaju kakvu–takvu deskripciju. Tim je veći događaj kada na temu glazbe, te svojevrsne moderne Pepeljuge u odnosu na posestrinsku MTV–ijevsku kulturu, bude objavljena knjiga. Nino Zubčević je godinama prisutan u domaćim i stranim tiskovinama s tekstovima posvećenima usponu i ozbiljenju vjerojatno najvažnije glazbene forme prošloga stoljeća — jazza. Ti tekstovi, osim što upoznaju s opusima pojedinih umjetnika (Armstrong, Ellington, Parker, Davis, itd.), te njegovim osobenim glazbenim jezikom, bave se i odnosom jazza s formama iz kojih potiče (spiritual, blues, ragtime, gospel, afrička glazba, klasična europska glazba). Jazz se, naime, uspio s privatnih zabava Afroamerikanaca probiti na najkurentnije koncertne podije. Povijest toga proboja čini podtekst Nota univerzalnog govora. Središnji dio knjige poglavlje je naslovljeno »Anatomija jazza«. Oko njega, ako tako mogu reći, poslagani su ostali tekstovi. Osim jazza, dijelovi knjige posvećeni su »ozbiljnim« glazbama XX. stoljeća: avangardnoj, serijalnoj i eksperimentalnoj, plus dva kratka ogleda o J. S. Bachu i W. A. Mozartu. Zašto? Prosječni građanin lijepe naše oštro odjeljuje sve gore u tekstu pobrojane momente. Postoje jazz, klasika, narodna glazba, i tako dalje, uredno razvrstane po ladicama, miljama glazbenih zakona odijeljeni jedno od druge. Naravno, nije tako. U tekstu o Ellingtonu moći ćete vidjeti koliko je stari majstor radio na usvajanju ozbiljne glazbe, poglavito bečke pijanističke škole, dok je odnos jazzera prema klasičnim kompozitorima, kao što je Bach, zapravo već opće mjesto. Na tu, uvjetno rečeno, dvodimenzionalnost tona ozbiljne glazbe, jazz je kao treću dimenziju uveo sinkopirani ritam, rubato i tsl. Kao što Jarrett u intervjuu kojeg je dao autoru knjige ustvrđuje da je baština vrelo iz kojega stalno uzima cijele intervale, te da je zbog tri tona iz Mozarta moguće pomisliti kako je cjelokupno bavljenje glazbom imalo smisla. Svojedobno je Miles Davis rekao da povijest jazza stane u četiri riječi: Louis Armstrong, Charlie Parker. Note univerzalnog govora su knjiga koja tu (prije četrdesetak godina ustanovljenu) povijest produžuje s još četiri riječi: Keith Jarrett, Wynton Marsalis. Autor najserijalnije analizira opuse spomenutih umjetnika, sa Marsalisom se upoznajemo kroz detaljnu analizu oratorija »Blood on the Fields«, a Jarrett, jer djeluje na više razina (solo, trio, orkestar), te izvodi i ozbiljnu glazbu (Bach, Mozart, itd.) elaboriran je u više studija, te u knjizi na koncu i sam govori (intervju).

Daje li knjiga odgovor na pitanje što je jazz? I da i ne. To joj i nije namjera. Keith Jarrett i Wynton Marsalis, čiji su opusi bitni za okvir onoga što nam Note univerzalnog govora kazuju, prije nekoliko su tjedana objavili svoje nove albume: ti albumi jazz nisu bitno promijenili, ali on nije potpuno isti kakav je bio prije toga — to je još uvijek živa (i to vrlo živa) glazba, te konačne definicije i ne može biti. Ali Zubčević daje jedan savjet: konstantno preslušavanje klasika jazza i ozbiljne glazbe kao put ka izgradnji vlastita estetski visokog kriterija — iz toga sve proizlazi, dakle naviknuti se na specifični glazbeni govor za koji autor tvrdi da je univerzalan, i u stanju tako formirane specifične otvorenosti osluškivati glazbene donose svoga vremena. Naravno da knjiga nije pisana da bi bila bilo kakav naputak, no orijentir svakako jest. Što bi, dakle, po Zubčeviću bilo dobro znati kada ulazimo u jednu genijalnu glazbenu građevinu kao što je elaborirana forma? Prije svega činjenicu porijekla jazza iz niza afričkih glazbenih tradicija koja se najviše očitovala u sklonosti raznim usitnjenim, nečistim zvučnim bojama koje uklanjaju jasnu granicu između tona i šuma i koji su se u novoj domovini, Americi, u sudaru s bjelačkim protestantskim pjesmama, pretvorili u specifičnu glazbenu formu koju zovemo spiritualom. Gospel se od potonjeg, koji se drži tema iz Starog zavjeta, razlikuje jer obrađuje epizode iz Kristova života. Te dvije glazbene struje svoj svjetovni oblik dobivaju u bluesu. Zubčević blues prepoznaje kao jedno od rodnih mjesta jazza. Sa standardnom europskom glazbom Afroamerikanci sreću se svirajući u vojnim orkestrima i na zabavama bijelaca, tako da je u njihov glazbeni govor polako ulazila i kultura koja ih je okruživala. To bi bio broj dva. Asimilacijom tih elemenata, plus utjecaj karipskog otočja u New Orleansu, a kroz neuobičajeno (barem za bijelce) slobodan odnos prema tradiciji, nastao je jazz. Ali što to znači? Zubčević u poglavlju »Anatomija jazza« ulazi u specififičnu glazbenu morfologiju i sintaksu koja jazz razlikuje od pobrojanih (bilo novostvorenih, bilo zatečenih) elemenata. I kaže: gradivni element najbliži onom suštinskom u jazzu jest specifična obrada tona. Činjenica da je glazbenik u njemu pokušao transponirati glasovne efekte afričkih pjevača umjesto da svira na, za europske standarde, postavljenoj tzv. normalnoj ili za svaki ton idealnoj, propisanoj visini. Tijekom svirke on je jačinu i rezonancu spuštao i podizao do željenog mjesta. Tako je, kaže Zubčević, boja tona postala osobna stvar samih svirača.

S druge strane, ritam se u jazzu organizirao na temelju iz afričke prapostojbine razrađenog i evoluiranog novog parametra zvanog »swing« ili »beat«. To je napetost i opuštanje koji su ekvivalentni duševnim stanjima bola i uživanja. Kada jazz izvode vrhunski izvježbani umjetnici, autor svjedoči da je on traganje i eksteriorizacija swinga. Kako kaže tata Ellington: »It Don't Mean a Thing If It Ain't Got a Swing«.

Nakon tako postavljene prolegomene slijede piramidalno poslagani tekstovi, tj. dolazi do izražaja (barem) dvostruka narav knjige: jazz velikani Louis Armstrong, Duke Ellington, Charlie Parker, John Coltrane i Miles Davis nasuprot elaboracijama avangardne, eksperimentalne i serijalne glazbe (skupa s opsežnom studijom Johna Cagea). Na vrhu tako zamišljenog glazbenog iskaza za autora su: Keith Jarrett i Wynton Marsalis — janusovsko dvostruko lice suvremenog jazz trenutka. Jedan (Jarrett), koji asimilira sve veća glazbena prostranstva, dok na nekom koncertu ne bude odsvirao cjelokupnu povijest glazbe (što je, kaže Zubčević, jednom davno, polovinom šezdesetih, već učinio sa jazz klavirom), i drugoga, proustovski usmjerenoga tragatelja za izgubljenim vremenom i restauratora (Marsalis).

Zašto note univerzalnoga govora? Jer je jazz upravo to uspio postati. Usvajanjem iz europske glazbene baštine preuzetih zakonitosti obrađenih svojim jedinstvenim glazbenim jezikom, te dodavajući na višestoljetni harmonijski kozmos specifični ritam, jazz je stanje stvari toliko promijenio, donio toliko toga novoga i originalnoga da bi ga se komotno moglo zvati novom klasičnom muzikom XX. stoljeća. Zubčević, koji se o ozbiljnim glazbama (avangarda, itd.) izrazio i znalački i pohvalno (doista su pomaknuli granice ekspresivnosti), s druge je strane duboko svjestan unutarnje tragike te glazbe: ona se, za razliku od šaljivog, nasmijanog, tužnog, melankoličnog jazza, koji rado »opći« sa slušateljstvom (sa, ne zaboravimo, plesnjakom ili javnom kućom kao rodnim mjestom), zatvorila u sebe i solipsistički govor svojih simbola koji prečesto ne uzima u obzir mogućeg recepcijenta.

Koliko su rijetke knjige ovakve tematike mislim da nije potrebno osobito isticati. Jazz ima ezoterijski status u Hrvata. Intervjui koje donosi treći dio knjige, i rezignacija koju je moguće pročitati između redova iskaza Prohaske, Dičića, Glojnarića i Križića, najbolji su znak kako se radi o posebnom, elitističkom užitku, u kojemu nema nimalo pop forme i koji zahtijeva cijeloga čovjeka. U zemlji u kojoj se dosada sinonimizira s dinamičnim i uzbudljivim jazzom ni ne može biti drukčije. Radeći godinama u uvjetima specifične gerile, dakle kao nekakav individualni terorist, objavljujući, sporadično ili manje sporadično, tekstove koji svjedoče o jednoj bitnoj suvremenoj glazbenoj suštini s ljudskim licem, koja, razvijajući se, nije zaboravila na dragoga slušatelja (ako nije lijeni homo televizicus, sužene svijesti, naravno), Zubčević je na koncu dočekao ukoričenje svog zanimljivog i poučnog ljubavnog pisma u knjigu. I njemu i izdavaču (Matica hrvatska Osijek) treba čestitati. Iako je puna tipfelera (a takva je bila, treba to reći, i Jazz enciklopedija Mladosti iz 1978. godine), objavljivanje takvoga teksta je datum.

Dario Grgić