O smislu života

O smislu života

Jedan uvod u filozofiju

Neki filozofi smatrali su da je svatko po svojoj ljudskoj naravi — filozof. Neki drugi, npr. Hegel, oštro su kritizirali one koji su mislili da se svatko, bez prethodne pripreme, može baviti filozofijom. Postolar, da bi pravio cipele — mora proći šegrtovanje. Isto i krojač, mesar... samo filozof može bez zanata filozofirati.

Ove druge pozicije samo su naizgled kontradiktorne. Npr. ako se kaže da svaki čovjek imade urođenu potrebu za umjetničkim izražavanjem, to ne znači da se slikarstvo ne treba učiti (ili bilo koja druga umjetnost), ako ne želiš biti naivac, ako se ne zadovoljavaš proizvođenjem naivne umjetnosti.

Svi smo filozofi — ali filozofiju ipak treba učiti.

A čime se to filozofija bavi?

Filozofi kažu (neki od njih): Cjelinom svega što jest. Drugi kažu: smislom bitka, smislom života, zadnjim pitanjima...

A što je sa smrću i čovjekovom smrtnošću? I tu filozofija imade što reći.

Neki su filozofi smatrali da je spoznaja o vlastitoj konačnosti osnovna odrednica ljudskog postojanja. Tako je, na primjer, Martin Heidegger smatrao da je cijelo naše postojanje zapravo bitak za smrt. To je u nekom smislu točno, i sigurno bi bilo zanimljivo ispitati implikacije tog stava. Ipak, teško je vjerovati da je upravo spoznaja da ćemo umrijeti ono što nas čini ljudima, da je to naša esencijalna karakteristika. Neki su autori tvrdili da je zapravo dobro što ćemo umrijeti; kada bismo živjeli vječno nikada ne bismo završili niti jedan od poslova koje trebamo završiti. I to je problematičan stav; uglavnom smatramo da je život prekratak. Ljude često zanima postoji li zagrobni život. U ovoj se raspravi pretpostavlja da tako nešto ne postoji. Pretpostavka rasprave koja slijedi jest da je fizička smrt naprosto kraj postojanja. U ovome bi se poglavlju raspravila dva filozofski zanimljiva pitanja vezana uz smrt. To su: Treba li se bojati smrti? i Možemo li konzistentno zamisliti vlastito nepostojanje? Epikur je smatrao da je strah od smrti bezrazložan te je iznio vrlo lijepe i zanimljive argumente protiv straha od smrti. Stoga ćemo u ovom poglavlju, nakon općenitog argumenta protiv straha, pokušati rekonstruirati i preispitati tri njegova argumenta. To su:

(1)

argument da smrt za nas nije ništa,

(2)

argument iz simetrije prošlog i budućeg postojanja i

(3)

takozvani matematički argument.

Psihološki gledajući, svaki je od ovih argumenata u nekoj mjeri uvjerljiv. Ipak, izgleda da niti jedan nije dovoljno dobar. U drugom dijelu poglavlja razmotrit ćemo argument da logički nije moguće zamisliti vlastito nepostojanje. Koliko god to zvučalo kontraintuitivno, izgleda da doista nije moguće konzistentno zamisliti vlastito nepostojanje. Čak ako i jest, sigurno nije lako. Ne psihološki, već logički. Ako to doista ne možemo konzistentno zamisliti, onda se zapravo trebamo ponašati kao da nikada nećemo umrijeti. Vrlo neplauzibilan zaključak, ali problem je u tome što nije jasno kako ga izbjeći.

Ljudi se uglavnom boje smrti. Rijetki se mogu pomiriti sa svojim nepostojanjem. Ne mora se tu raditi o nekom patološkom strahu, radi se o tome da je sama pomisao na ništavilo do kojega će neizbježno doći neugodan osjećaj. Ne mora to biti osjećaj koji prožima svaki trenutak našeg života, no, javi se svaki put kada se sjetimo svoje konačnosti, pogotovo kada se nađemo u za život opasnoj situaciji. Stoga, pod strahom od smrti podrazumijevat ćemo takvu uobičajenu ljudsku reakciju na pomisao o prestanku vlastitog postojanja. Pitanje je ima li doista razloga za takvu reakciju? Ima li doista razloga za strah od smrti? Je li smrt nešto čega se trebamo bojati? Kakav stav zauzeti prema činjenici da će doći dan kada nas više neće biti? Strah je neugodna emocija i bilo bi nam bolje kada je uopće ne bismo imali. Možemo li možda racionalnim sredstvima dokazati da nema razloga za strah od smrti, da zapravo nema potrebe bojati se smrti? Postoji li možda argument koji će odagnati strah od smrti i tako nam, u krajnjoj liniji, život učiniti ljepšim?

Možda najjednostavniji argument protiv straha od smrti jest općeniti argument protiv straha. Kada bismo strahom mogli nešto postići, onda bismo imali razloga za strah. No, budući da strahom ne možemo ništa postići, zapravo nemamo razloga za strah. Strah je emocija koja je neugodna i beskorisna, a može biti čak i štetna. Naime može oslabiti ili čak blokirati sposobnost djelovanja. Zato nam je bolje da se ne bojimo; neće nam bit neugodno i lakše ćemo djelovati. To je razlog protiv straha, razlog da se ne bojimo. Prema tome, racionalna osoba neće se bojati.

U slučaju straha od smrti argument bi izgledao ovako: budući da strahom od smrti ne možemo utjecati na činjenicu da ćemo umrijeti, ta činjenica ne može biti razlog za strah. Bojali se, ne bojali, svejedno ćemo umrijeti. Onda je bolje ne bojati se. Možda bismo mogli reći da strah od smrti može biti dobar razlog da zdravo živimo, da ne pijemo, da ne pušimo, da idemo na rekreaciju, da gledamo lijevo i desno kada prelazimo cestu, itd. Time možemo nešto postići; možemo produljiti svoj život i popraviti njegovu kvalitetu. Prema tome, imali bismo razloga za strah od smrti. No, u ovom se slučaju ne radi o strahu od smrti već o strahu od preuranjene smrti. A ono o čemu raspravljamo jest strah od smrti naprosto; strah od činjenice da ćemo kad–tad umrijeti; strah koji se javi pri pomisli da će prije ili poslije doći dan kada nas više neće biti. Ono što bi se argumentom htjelo pokazati jest da nemamo razloga za takvu vrstu straha. Budući da ne možemo utjecati na činjenicu da ćemo kad–tad umrijeti, strahom od smrti samo zagorčavamo život a ništa ne postižemo. Prema tome, strah od smrti je iracionalan, nema razloga da se bojimo smrti, ne trebamo se bojati smrti.

Pitanje je je li ovaj argument važi? Može li uopće važiti? Hoćemo li se, nakon što ga čujemo i shvatimo, prestati bojati smrti? Ili će strah i dalje ostati jednak? Psihološki gledajući, argument možda u nekoj mjeri važi. Možda u nekoj mjeri de facto smanjuje strah od smrti. No, treba vidjeti je li argument doista dobar. Strah je prirodna reakcija na loše stvari koje nam se mogu dogoditi i nije jasno kako bi racionalni razlozi mogli na njega utjecati. Opće je pitanje mogu li racionalni razlozi utjecati na emocije? Znamo da se strahom ništa ne postiže, ali može li spoznaja da se strahom ništa ne postiže umanjiti strah? Ni srećom se ništa ne postiže, ali treba li to biti razlog da ne budemo sretni? Znači li to da se ne trebamo radovati? Istina, u nekim situacijama primjereno je reći da imamo ili nemamo razloga za strah. To su situacije u kojima smo, na primjer, mislili da nam prijeti neka opasnost, ali se ispostavilo da to nije točno. Tada je primjereno reći da nismo imali razloga za strah. Mislili smo da ga imamo ali ga zapravo nije bilo. U takvim situacijama možemo reći da je strah bio neopravdan. No, smrt je činjenica za koju smo sigurni da ju ne možemo izbjeći. Prema tome, ne može se ispostaviti da je strah od smrti u tom smislu neopravdan. Osim ako ne vjerujemo u zagrobni život, smrt nije nešto za što se može ispostaviti da nam se neće dogoditi. Dakle, da bismo vidjeli je li argument dobar, moramo vidjeti što je razlog za strah? To je spoznaja da će nam se dogoditi ili da nam se može dogoditi nešto loše. To je razlog za strah, bez obzira na to možemo li spriječiti zlo koje nam prijeti ili ne. No, u argumentu se »razlog« rabi u drukčijem smislu. U smislu razloga za djelovanje: ako na nešto ne možemo utjecati, onda nemamo razloga truditi se oko toga. No, to naprosto nije točno, i stvari na koje ne možemo utjecati mogu biti razlozi za strah. Čovjek zatvoren u kavez s gladnim tigrom ne može utjecati na svoju sudbinu, ali to ne znači da nema razloga za strah. Štoviše, spoznaja da ne može ništa učiniti ujedno je razlog i za paniku ili očaj, ne samo za strah. Stvari na koje ne možemo utjecati ne mogu biti razlozi za djelovanje ali mogu biti razlozi za emocije. Stoga, u ovome kontekstu, treba razlikovati dvije vrste razloga:

1)

Razlog za djelovanje.

2)

Razlog za emocije.

Očito, u argumentu su ove dvije vrste razloga pobrkane. Kada se govori o strahu od smrti, govori se o 2) a ne o 1). Zato argument nije dobar; nije istina da su razlozi za djelovanje jedina vrsta razloga. Imamo razloge za emocije i u slučajevima kada ništa ne možemo učiniti.

Spoznaja da ćemo kad–tad umrijeti može biti i razlog za djelovanje. Na primjer, da napišemo oporuku, kupimo grobno mjesto, ili da uplaćujemo životno osiguranje. No, ta je spoznaja ujedno i razlog za emociju, razlog za strah. Umrijet ćemo sigurno, samo je pitanje kada. Na to kada ćemo umrijeti na to možemo utjecati. Na to da ćemo umrijeti, na to ne možemo utjecati. Ali iako na tu činjenicu ne možemo utjecati, ona jest razlog za strah: bojimo se zato što smo sigurni da će nam se dogoditi nešto loše. Štoviše, smrt je utoliko više razlog za strah upravo zato što na nju ne možemo utjecati. Kada bismo mogli, vjerojatno bi nas manje užasavala. Smrt je zlo koje nas očekuje a pred kojim smo potpuno bespomoćni. Taj osjećaj bespomoćnosti dodatni je razlog za strah, ali i za druge negativne emocije. Dakle, argument nije dobar jer P1 nije istinita: iako strahom od smrti ništa ne postižemo, nije istina da zbog toga nemamo razloga da se bojimo smrti. Činjenica da će nam se dogoditi nešto loše, nešto što ne želimo da nam se dogodi razlog je za strah.

Prvi Epikurov argument zasniva se na uvidu da nam se, sve što nam se događa, može dogoditi samo dok smo živi. Da bi nam se bilo što moglo dogoditi, dobro ili loše, moramo biti živi. Kad više ne budemo živi, ništa nam se neće moći dogoditi. Loše stvari koje nam se mogu dogoditi, i kojih se trebamo bojati, mogu nam se dogoditi samo dok smo živi. Nema razloga da se bojimo stvari koje nam se ne mogu dogoditi. Tako smrt zapravo i nije nešto što nam se može dogoditi, jer kad umremo više nam se ništa ne može dogoditi. Smrti bismo se trebali bojati samo ako bi nam se mogla dogoditi dok smo još živi. Budući da nam se ne može dogoditi dok smo još živi, ne trebamo je se bojati.

Je li argument dobar? Je li, nakon što smo ga pročitali i razumjeli, strah od smrti nestao, ili se barem smanjio? Prva premisa izgleda neupitno. Jasno, osim ako ne vjerujemo u zagrobni život, reinkarnaciju ili slično. Ne bojimo se da će nam se, kada nas više ne bude, dogoditi nešto loše. Ono čega se bojimo upravo je to da nam se više ništa neće dogoditi. Istina je da se trebamo bojati onoga što nam se može dogoditi, nama ili bilo kome do koga nam je stalo, ali to nije sve. Izgleda sasvim razumljiv i strah od stanja u kojem nam se više ništa neće moći dogoditi. Želimo da nam se događaju dobre stvari, i da ih činimo, a ne da nam se ne može ništa dogoditi i da ne možemo ništa učiniti.

Ovaj argument ne uspijeva pokazati da se ne treba bojati smrti. No, koristan je zato što analiza pogreške, barem ugrubo, pokazuje što je to do čega nam je stalo u životu. Pokazuje nam što je to što želimo imati i što ne želimo izgubiti. Pokazuje nam u čemu je vrijednost života. Želimo da nam se dogodi, i da učinimo, još dobrih stvari. Ne želimo da se to prekine. Želimo još dobrih iskustava.

Pitanje je je li količina dobrih iskustava točno ono do čega nam je stalo. Je li nam stalo samo do ukupne količine dobrih stvari koje nam se događaju, i koje činimo, ili se radi o još nečemu? Je li nam jednako stalo do prošlih kao i do budućih dobrih stvari? Je li pitanje »Koliko?« ili »Koliko još?«.

Drugi Epikurov argument protiv straha od smrti izoštrava intuicije upravo o tom problemu. Argument se oslanja na simetriju između prošlog i budućeg nepostojanja. Strah od smrti prije svega je strah od nepostojanja, od ništavila. No, nismo postojali prije nego što smo se rodili isto kao što nećemo postojati niti nakon što umremo.

Bojimo li se činjenice da nismo postojali prije nego što smo se rodili? Bojimo li se toga što je prije našeg rođenja, za nas, vladalo isto takvo ništavilo kao što će vladati nakon što umremo? Ne! Nitko se ne boji činjenice da nije postojao prije nego što se rodio. Takav bi strah bio smiješan. A zašto se onda bojimo budućeg nepostojanja kada nema nikakve razlike između prošlog i budućeg nepostojanja? Ako nemamo razloga bojati se prošlog nepostojanja, onda se nemamo razloga bojati niti budućeg. Strah je u potpunosti neutemeljen i zapravo je jednako smiješan kao što bi bio strah od prošlog nepostojanja. Dakle, ne treba se bojati smrti.

Je li argument dobar? Bojimo li se manje smrti nakon što ga pročitamo i razumijemo? Izgleda da ne. Možda nam omogućava da svoje postojanje sagledamo iz nešto drukčije perspektive, ali nam ne pomaže da se prestanemo bojati smrti. Gdje je greška?

Prva premisa izgleda neproblematična. Nitko se ne boji toga što nije postojao, recimo, dvije godine prije nego što se rodio. Što je s drugom premisom? Je li stvarno nema razlike između prošlog i budućeg nepostojanja? Razlika je u vremenu, vrijeme prije rođenja je u prošlosti a nakon smrti u budućnosti. Može li sama razlika u vremenu objasniti činjenicu da se bojimo budućeg nepostojanja a prošlog ne? Je li prošlo i buduće nepostojanje doista simetrično ili nije? Je li simetrično prošlo i buduće postojanje? Više nam je stalo do vremena koje još nismo proživjeli nego do vremena koje već jesmo proživjeli. Isto se tako više bojimo nepostojanja koje je pred nama od onog koje je za nama. Ali zašto? U čemu je razlika? U čemu se sastoji asimetričnost prošlog i budućeg nepostojanja? Kad umremo, više nećemo imati svijest, ali svijest nismo imali niti prije nego što smo se rodili. Sada znamo što se događalo prije nego što smo se rodili ali ne znamo što će se događati nakon što umremo. Zar je želja za znanjem biografskih ili povijesnih činjenica ono zbog čega se bojimo smrti? Uostalom, budućnost može biti gora od prošlosti.

Možda će neki prihvatiti Epikurov argument i izjednačiti stavove prema prošlosti i budućnosti. Takvi bi onda dobru godinu u prošlosti trebali preferirati nad osrednjom u budućnosti. Nije bitno jesmo li je proživjeli ili ćemo je tek proživjeti, bitno je da je bolja.

Ako i prihvatimo simetričan stav prema prošlom i budućem životu, još uvijek nije jasno trebamo li isti stav zauzeti i prema prošlom i budućem nepostojanju. Hoćemo li se prestati bojati budućeg nepostojanja ili ćemo strah od nepostojanja jednako raspodijeliti na prošlo i buduće nepostojanje?

Sam Epikur je smatrao da je argument dobar i da je razlog protiv straha od smrti. Danas se uglavnom smatra da argument nije dobar i koristi se kao primjer koji pokazuje da nam je više stalo do budućnosti nego do prošlosti.

Epikur je iznio i takozvani »matematički argument« protiv straha od smrti. Argument se oslanja na omjer vremena koje ćemo živjeti i vremena koje nećemo živjeti; koliko god živjeli, vrijeme koje ćemo proživjeti je konačno, bila to jedna sekunda ili milijardu godina. S druge strane, nakon što umremo, beskonačno dugo ćemo biti mrtvi. Dakle, koliko god dugo živjeli, naš je život zapravo beskonačno mali djelić ukupnog vremena. Koliko god bio dug naš život, vrijeme koje ćemo biti mrtvi uvijek je beskonačno puta duže od vremena koje ćemo živjeti. Kada pogledamo iz te perspektive, trebalo bi nam biti svejedno koliko ćemo dugo živjeti. Drugim riječima, ne trebamo se opterećivati time hoćemo li umrijeti prije ili kasnije.

Treba napomenuti da je u okviru Epikurove filozofije »matematički argument« jači nego što bi inače bio. Naime, Epikur je, na osnovi nezavisnih razloga, smatrao da se vrijednost sretnog života naprosto ne može mjeriti; niti po intenzitetu, niti po trajanju. Stoga u jednom danu sretnog života nema ništa manje sreće nego u sto godina sretnog života. Doktrina o nemogućnosti bilo kakvog mjerenja sreće dodatno pojačava »matematički argument«. Bitno je da se postigne sretan život, nije bitno koliko će trajati.

Uklanja li »matematički argument« ili barem umanjuje strah od smrti? Izgleda da ne. Istina je da je vrijeme našeg postojanja, ma koliko trajalo, beskonačno puta kraće od vremena našeg nepostojanja. No, nije jasno zašto bi to bio razlog da se prestanemo bojati budućeg nepostojanja. Iako znamo da ćemo beskonačno dugo biti mrtvi, mi i dalje želimo što duže živjeti. Štoviše, izgleda da ekspliciranje činjenice da »ćemo beskonačno dugo biti mrtvi«, tj. da beskonačno dugo nećemo postojati ne umanjuje strah od smrti, već da ga upravo uvećava.

Može li se doista razmišljati o svom vlastitom nepostojanju? Pa izgleda da može. Skoro svatko to ponekad čini; ljudi pišu oporuke, uplaćuju životno osiguranje, razgovaraju o tome što će biti za sto, dvjesto ili više godina, i pri tome znaju da ih tada više neće biti. Pitanje je jesu li takve misli konzistentne? Psihološki gledajući, one su moguće; ljudi ih imaju i čak donose odluke na osnovi njih. No, jesu li takve misli logički moguće?

Dakle, pitanje je je li smisleno razmišljati o svom vlastitom nepostojanju ili je to zapravo kontradiktorno? Možemo zamisliti da umre netko drugi, da netko drugi nestane, ali možemo li zamisliti da umremo mi sami — subjekt iskustva? Kako bi to izgledalo? Postoji nekakva intuicija, pa čak i donekle razrađeni argument, koji pokazuje da je logički nemoguće zamisliti svoje vlastito nepostojanje. Naime, da bih zamislio svoje vlastito nepostojanje, morao bih zamisliti nepostojanje naprosto. Ako me ne bi bilo, ne bi bilo niti mojih iskustava — misli, percepcija, emocija. To znači da u nekom smislu ne bi bilo ničega. neugoda pri pomisli na smrt i jest neugoda od pomisli na ništavilo. Dakle, da bih zamislio da ne postojim, morao bih zamisliti da nema ničega. Pitanje je je li to moguće zamisliti, ali pretpostavimo da jest. Iako psihološki nije lako, pretpostavimo da je logički moguće. No, je li to dovoljno? Čak i kad bih mogao zamisliti da nema ničega, bi li to značilo da sam uspio zamisliti da ne postojim i ja sam koji zamišljam da nema ničega? Nije dovoljno zamisliti da nema ničega, potrebno je zamisliti da ne postojim niti ja sam koji zamišljam da nema ničega. No, izgleda da to nije moguće. Da bih to učinio, morao bih, s jedne strane, zamisliti da postojim ja koji zamišljam da ništa ne postoji, i, s druge strane, zamisliti da ne postojim ja koji to zamišljam. Poznat je Descartesov uvid Mislim dakle jesam. To znači da moram postojati da bih mogao misliti, to jest, da ne mogu misliti ako ne postojim. Dakle, da bih zamislio svoje vlastito nepostojanje, zapravo bih morao učiniti sljedeće:

Zamisliti stanje u kojem nema ničega, niti mene koji zamišljam da nema ničega. No, s druge strane, Descartesov uvid pokazuje da bih zamislio bilo što, moram postojati.

Descartesov uvid izgleda nužno istinit. Ako je to tako, onda je nužno neistinito sve ono što je u kontradikciji s njime. Ono što je nužno neistinito logički je nemoguće zamisliti. Psihološki možda jest, ali logički nije. Prema tome, logički je nemoguće zamisliti svoje vlastito nepostojanje. Za svakoga od nas naprosto je inkonzistentno zamisliti da će on sam umrijeti. To je nešto o čemu se ne može suvislo razmišljati. Ako je to doista tako, onda je logički nemoguće govoriti o vremenu u kojemu više nećemo postojati; iracionalno je pisati oporuke i uplaćivati životno osiguranje. Konzistentan i racionalan čovjek trebao bi tvrditi: Ja ne mogu umrijeti, ili; čak ako i mogu umrijeti, Ja ne mogu zamisliti da ću ikada umrijeti. Prema tome, nije racionalno bojati se smrti, kad je smrt tako i onako nešto o čemu se ne može razmišljati. Vlastita smrt je u doslovnom smislu nepojmljiva. Kako se racionalni čovjek može bojati nečega što je logički kontradiktorno? Dakle, racionalan čovjek trebao bi živjeti kao da nikada neće umrijeti. Izreka je »Poslije mene potop«. Ona možda ima nešto zajedničko sa stavom da treba živjeti kao da se nikad neće umrijeti, no, argument dokazuje mnogo više. Dokazuje da je već sam izraz »poslije mene« iz osnove kontradiktoran. Tako da uopće nema smisla govoriti o tome što će biti »poslije mene«, potop ili bilo što drugo. Onaj tko tvrdi »poslije mene potop«, time želi reći da ga nije briga za ono što će biti kada njega više ne bude. No, argument pokazuje da je iracionalno zauzimati bilo kakav stav prema vremenu u kojem nećemo postojati, budući da zapravo ne razumijemo izraz »vrijeme u kojem više nećemo postojati«. Iako izgleda da u argumentu »ima nešto«, zaključak da je inkonzistentno pisati oporuke i uplaćivati životno osiguranje ipak se čini pretjeranim. Mora biti da negdje nešto nije u redu s argumentom.

Možda doista ne mogu zamisliti svoje vlastito nepostojanje u trenutku u kojem to zamišljam. No, možda sada mogu zamisliti svoje vlastito nepostojanje u nekom budućem vremenu. Dakle, sada zamisliti da ne postojim u budućnosti. Je li i to inkonzistentno? Pitanje je što znači zamisliti budućnost? Moram li ja, da bih zamislio budućnost, zamisliti i sebe u tom vremenu u budućnosti? Moram li se i ja sam u mislima prebaciti u to buduće vrijeme kojega zamišljam? Ili to buduće vrijeme mogu zamisliti a da pri tome ne zamišljam i sebe koji u njemu postojim? Mogu li zamisliti nove auto–ceste, automobile na mlazni pogon, teror korporacija ili bilo što slično što se vezuje uz budućnost a da ujedno zamislim i da ne postojim ja koji to vidim? Ako je iskustvo nezamislivo bez subjekta iskustva, onda je i buduće moguće iskustvo nezamislivo bez subjekta tog budućeg mogućeg iskustva. Ako to da ja zamišljam da je budućnost takva i takva znači to da ja zamišljam da sam ja u budućnosti i da vidim da je takva i takva, onda ja logički ne mogu zamisliti budućnost u kojoj nema mene koji vidim da je ona takva i takva. To bi značilo da je logički nemoguće u sadašnjosti zamisliti svoje vlastito nepostojanje u budućnosti: gdje je god moje iskustvo — u prostoru i vremenu — tu sam i ja čije je to iskustvo. Kantovci bi možda smatrali da bi na ovom mjestu bilo uputno razlučiti transcendentalno ja (subjekta mišljenja i iskustva kojega se ne može zahvaliti iskustvom) od empirijskog ja (fizičkog ja dostupnog iskustvu). Ako bi se provela ta distinkcija, bilo bi jasno kako mogu zamisliti svoje vlastito nepostojanje: transcendentalno ja zamišlja da ne postoji fizičko ja. No, iako »ja« jest višesmislena riječ, nije jasno kako može postojati bilo kakvo ja ako ne postoji nekakvo fizičko ja. To se, na primjer, vidi u Nagelovom prijedlogu da zamisliti svoj vlastiti pogreb znači vidjeti ga očima nekog drugog, što bi zapravo značilo da ne mogu vidjeti svoj vlastiti pogreb ako ne postanem netko drugi. Da bi transcendentalno ja moglo nešto vidjeti, ono mora imati fizičke oči nekog fizičkog ja koje se nalazi negdje u prosotoru i vremenu. Ja koje misli i koje vidi mora biti u nekom fizičkom ja. Stoga nije jasno kako bi to transcendentalno ja moglo zamisliti nepostojanje fizičkog ja kojemu pripada. Ako bismo zanemarili ovaj problem i ako bismo ovu ili sličnu distinkciju shvatili na klasični dualistički način — kao stav da je subjekt iskustva i mišljenja vječna i nematerijalna duša koja se nalazi u fizičkom i propadljivom tijelu — time još uvijek ne bismo uspjeli pokazati da je moguće zamisliti vlastito nepostojanje. Pod pretpostavkom klasičnog dualizma, zamisliti svoj vlastiti sprovod značilo bi zamisliti situaciju u kojoj vječna i nematerijalna duša gleda sprovod fizičkog tijela s kojim je donedavno bila sjedinjena. No, to bi značilo da fizička smrt nije kraj, da ne prestajemo postojati time što tijelo umire. Da bismo, pod pretpostavkom klasičnog dualizma, zamislili svoje vlastito nepostojanje, subjekt iskustva — nematerijalna duša, morala bi zamisliti stanje u kojem ona sama ne postoji. Ne stanje u kojem više nije sjedinjena s fizičkim tijelom, već stanje u kojem nema nje same. No, opet se suočavamo s istim problemom; nije jasno kako mogu zamisliti stanje u kojem ne postojim ja sam koji to stanje zamišljam.

Ostavimo, dakle, smrt (vratit ćemo joj se, uostalom, jer život je po definiciji proces koji nužno završava smrću). Možemo li uzvišenom ravnodušnošću prihvatiti svoju smrtnost — učinili smo velik korak prema mudrosti kojoj cijela filozofija teži.

No, imade li to sve skupa nekog smisla?

Na to pitanje odgovorit ćemo posredstvom tematiziranja pitanja o smislu života.

Većina običnih ljudi vjeruje da će im filozofija pomoći da odgovore na pitanje o smislu života. A to pitanje svatko postavlja, čak i onaj tko duboko prezire svaku filozofiju i s nipodaštavanjem govori o »filozofiranju«.

Zašto živim? Zašto uopće postojim? Čemu sve to? Zašto sam tu? Nisu li to pitanja koja nam se javljaju u trenucima depresije? Jesu li ljudi koji se to pitaju normalni? Možda oni razmišljaju o samoubojstvu pa im je potrebna psihološka pomoć? Je li s njima sve u redu? Pita li se zdrav i normalan čovjek uopće o smislu života? Istina je da su to pitanja koja se javljaju kada nestane motivacijske snage. Dobar odgovor na pitanje Zašto? trebao bi mi dati snage da idem dalje. No, nema razloga zašto se isto ne bi pitali i vedri i optimistični ljudi. Jasno, odgovor je potrebniji onima kojima je opala volja za životom. No, odgovor bi, ako ga ima, trebao jednako vrijediti i za jedne i za druge. Pitanje je, ako je uopće smisleno, jednako smisleno i za one koji su puni volje za životom i za one koji su na rubu samoubojstva. Pogledajmo prvo je li pitanje uopće smisleno?

Ima li uopće smisla pitati se o smislu života? Kako smo došli do tog pitanja? Je li to uopće pitanje koje nam se nameće? Ima li potrebe pokušati odgovarati na njega? Dakle, ne radi se o tome je li nam psihološki potreban odgovor, to je u ovom kontekstu svejedno, radi se o tome je li racionalno tražiti odgovor. Je li legitimno o tome raspravljati, bez obzira na motivacijsku snagu odgovora. Pitanje nam se nameće sasvim prirodno. Čim se samo jednom upitamo Zašto činim ovo ili ono? vrlo brzo dođe na red i pitanje Zašto uopće živim? Ako smo spremni prihvatiti niz pitanja Zašto? Zašto? Zašto? ne možemo izbjeći pitanje o smislu života. Pilimo drva. Netko nas upita »Zašto piliš drva?« Odgovaramo: »Zato da bi mi stala u peć, da bih se mogao grijati! Kad bi mi ovakva mogla stati u peć ne bih ih pilio!« A zašto se želiš grijati? Pa da mi ne bude zima, da se ne prehladim. A zašto se ne želiš prehladiti, zašto bi bilo bolje da nisi prehlađen nego da jesi? Pa ako nisam zdrav onda ne mogu raditi. A zašto bi radio, zašto je bolje da radiš nego da ne radiš? Pa moram raditi da bih mogao zaraditi plaću, da bih mogao živjeti! A zašto bi živio, zašto je bolje da živiš nego da ne živiš? Iole refleksivnom čovjeku nije potreban netko drugi da ga pita »Zašto to činiš?« Ovo može biti i monolog. Niz od pet Zašto? od piljenja drva doveo nas je do pitanja o smislu života. Ne mora to biti piljenje drva, što god činili, koliko god to bilo trivijalno, ako se upitamo »Zašto to činim?«, vrlo brzo i prirodno doći ćemo do pitanja Zašto uopće živim? Osim možda u trenucima nekih većih razočaranja, uglavnom ne idemo toliko daleko. Jedan od dva Zašto? Zato! najčešće su nam sasvim dovoljni. No, logički gledajući, pitanje je vrlo jednostavno i vrlo prirodno — naprosto neizbježno. Uostalom, ako nemamo razloga da živimo, nemamo razloga niti da pilimo drva. Jer, ako nemamo razloga da živimo, nemamo razloga da činimo bilo što. Dakle, pitanje o smislu života nameće nam se kad niz Zašto? Zašto? Zašto? primijenimo na bilo što što činimo u životu. Kakva je logika tog niza?

Navodno svaki Zašto? ima svoj Zato! Ima li doista? Djeca često gnjave pitanjem Zašto? A zašto ovo? A zašto ono? Kako ovo? Kako ono? Ponekad na svaki odgovor koji im damo ponavljaju pitanje Zašto?: Zašto A? Zato što B! A zašto B? Zato što C! A zašto C? Itd. Budući da ne možemo odgovarati u nedogled, otjeramo ih ili počnemo s njima raditi nešto drugo. Smatramo da na nekoj točki naprosto više nema smisla odgovarati na pitanje Zašto? No, pitanje je je li to doista tako? Postoji li, barem u načelu, mjesto na kojem više nema smisla ni potrebe pitati Zašto? Postoji li doista takav Zato! na kojem niz pitanja staje? Takav Zato! da više nema smisla dalje pitati Zašto? Lako je djeci dobiti odgovor na pitanje, pa i odraslima. No, racionalno gledajući, smijemo li to učiniti? Postoji li odgovor koji opravdava sve ostale odgovore i samoga sebe? Pravi je problem u tome što ako takvog odgovora nema, onda nemamo pravo tvrditi niti sve ono prije. Ako nemamo odgovora na pitanje Zašto C?, onda zapravo nemamo dogovora niti na pitanje Zašto B?, budući da odgovor na Zašto B? počiva na odgovoru zato što C! Ako nemamo pravo tvrditi da B, a B opravdava A, onda nemamo pravo tvrditi niti A. Koliko god bio dugačak niz pitanja Zašto?, ako nemamo nekakvog apsolutnog Zato! nakon kojega više nema smisla pitati Zašto?, zapravo nemamo niti jednog Zato! Ako niz pitanja staje na desetom koraku, nemamo dobrog odgovora na deseto pitanje u nizu, onda i prethodnih devet pada u vodu, budući da počiva na tom desetom. Ako nismo odgovorili na deseti Zašto?, zapravo nismo odgovorili niti na prvih devet. Kad inteligentna djeca shvate u čemu je stvar, niz pitanja više ne koriste zato što nešto žele znati, nego zato da bi nas zafrkavali. Zato se i ljutimo na njih. No, pitanje je je li stvar imalo bezazlena. Je li intelektualno prihvatljivo niz pitanja ostaviti otvorenim? Smijemo li se ponašati kao nojevi — zabiti glavu u pijesak i praviti se da problem ne postoji? Pogotovo kada se radi o vlastitom životu.

Zašto? Zašto? Zašto? je klasični skeptički argument. Problem se javlja u teorijskom kontekstu, kada nastojimo opravdati svoja vjerovanja, pružiti razloge za svoja vjerovanja; zašto vjeruješ da A? Zato što B! Itd. Ako ne znamo zašto C, onda ne znamo niti zašto B. Prema tome, ne znamo ništa! No, problem se isto tako javlja i u praktičnom kontekstu, kada nastojimo opravdati svoje postupke, pružiti razloge za svoje postupke: Zašto činiš A? Zato da bih time postigao B! Zašto činiš B? Itd. Koliko god uspjeli odmaknuti u nizu odgovora, ako na nekom mjestu više ne možemo ponuditi odgovor, padaju u vodu svi odgovori koje smo do tada pružili. Ako ne mogu navesti razlog zašto želim postići C, onda zapravo nemam razloga niti da činim A. Ako nemam razloga da živim, nemam razloga niti da činim bilo što. Da bih imao razloga da činim bilo što, moram imati razloga da živim. Ako ne znam zašto živim, onda zapravo ne znam niti zašto činim bilo što. Da bih znao zašto činim bilo što, moram znati zašto živim. Možemo li si priuštiti luksuz da činimo stvari a da ne znamo zašto?

Niz pitanja možemo formulirati i drukčijim terminima. Na primjer, vrijednosnim; Zašto je bolje da A nego da ne A? Zato što A vodi do B! A zašto je bolje da B nego da ne B? Itd. Ili čak u terminima želja; Zašto želiš A? Zato što A vodi do B, a želim B! A zašto želiš B? Itd.

Istina, nepristojno je dovoditi u pitanje tuđe odluke i vrijednosti. Nije uputno previše preispitivati niti svoje vlastite — možemo oslabiti vlastitu motivacijsku snagu. No, s druge strane, dogmatičan je i iracionalan čovjek koji nikada ne preispituje svoje odluke i svoje stavove. A ako trebamo preispitivati neke svoje odluke i stavove, nije jasno zašto ne bismo trebali preispitati sve svoje odluke i stavove. Kako bi neki stavovi mogli podlijegati preispitivanju a neki ne? U čemu bi mogla biti relevantna razlika? Ako smo dužni preispitati sve svoje stavove, onda smo dužni preispitati i svoje najviše vrijednosti i ciljeve. Njih pogotovo jer o njima ovise ostali. Da bismo znali što trebamo činiti, moramo znati zašto živimo. Ali koji god odgovor ponudimo, možemo ga i moramo preispitati. Netko tko je odlučan da svoj život posveti nečemu mora imati dobre razloge da to učini. To znači da mora imati dobre odgovore na pitanja Zašto je odlučio učiniti to što je odlučio učiniti? Prema tome, pitanje Zašto? zapravo je još aktualnije kad se radi o konačnim odgovorima.

Možda nam se čini da su ljudi koji svoj život posvećuju nečem neuobičajenom ti koji trebaju posebno opravdati svoje odluke. Netko tko se odluči evangelizirati Afriku ili biti isposnik u pećini jest taj koji treba navesti posebne razloge zašto se odlučio za nešto takvo, razloge zbog kojih nije ostao doma. Dok oni koji žive kao i većina ne trebaju navoditi nikakve posebne razloge za svoj način života, za kojega se podrazumijeva da je normalan. No, to nije tako. Isto se pitanje jednako nameće i onima koji se odlučuju za nešto neuobičajeno i onima koji ne traže nikakav poseban smisao života, već bez preispitivanja prihvaćaju način života većine. Netko tko je otišao u pustinjake jednako je dužan, prije svega samome sebi, navoditi razloge za svoju odluku kao i netko tko živi po ustaljenoj kolotečini. Teret dokazivanja jednak je i za jedne i za druge.

Psihološki gledajući, mi možemo činiti stvari a da ne razmišljamo o konačnim odgovorima. Možemo imati jake motive da nešto učinimo iako uopće ne razmišljamo o konačnim ciljevima do kojih vode naši postupci. Uglavnom se tako i ponašamo. No, logički gledajući, da bismo znali zašto činimo bilo što, morali bismo znati zašto uopće živimo. Ono što nas tjera da pronađemo odgovor na pitanje o smislu života jest logička struktura naših razloga za djelovanje. U idealnom slučaju psihološka struktura motiva za djelovanje i logička struktura razloga za djelovanje trebali bi se podudarati. Kod sasvim racionalne osobe razlozi za djelovanje ujedno bi trebali biti motivi za djelovanje. Stoga, u mjeri u kojoj razlozi za djelovanje predstavljaju motive, teorijska rasprava o smislu života u krajnjoj liniji trebali bi se odraziti na naše ponašanje — navesti nas na preispitivanje svojih postupaka i svoje hijerarhije vrijednosti.

Pogledajmo zato kakve su moguće reakcije na Zašto? Zašto? Zašto? niz.

Pokušati pronaći takav Zato! na kojem niz staje. Takav odgovor na pitanje Zašto? da više nema potrebe ni smisla dalje pitati Zašto? Jedan ili više Zato! koji bi opravdavao (1) samog sebe, a time i (2) sve drugo što činimo. Konačan odgovor na pitanje o smislu života. Argument nam pokazuje da ako nemamo dobrog konačnog odgovora, jednog ili više njih, da zapravo nemamo razloga da činimo bilo što. Stoga, da bi bilo što što činimo imalo smisla, moramo pronaći takav Zato! Jasno, pitanje je može li se pronaći takav Zato! Postoji li uopće konačan odgovor? Kako bi takav odgovor trebao izgledati? on bi trebao imati oblik

Sve što činim, činim zato da bih...

Ili:

Sve što činim, činim zbog...

Pitanje je, jasno, čime popuniti prazno mjesto u izjavi. Zato da bih što? Zbog čega? Zbog svoje djece? Zato da bi Orijent ušao u prvu ligu? Zato da bih evangelizirao Afriku? Da bih jednom zauvijek uspostavio pravilan svjetski poredak? Da bih bio sretan? Zato što tako hoću? Da bih se u mističkoj ekstazi sjedinio s Bogom?

No, može li bilo koji od ovih ili sličnih odgovora zaustaviti niz? Postoji li takav Zato što A! nakon kojega više nema smisla dalje pitati Čemu A? Problem je u tome što, kakav god odgovor ponudili, uvijek možemo dalje pitati Zašto? Pitanje Zašto? uvijek ima smisla, kakav god bio odgovor. Zašto bih se u mističkoj ekstazi sjedinio s Bogom? Zašto bi bilo bolje da to učinim nego da to ne učinim? Zašto bi bilo bolje da »Cibalija« uđe u prvu ligu nego da ne uđe? Itd.

Neke odgovore možemo smatrati očito točnima, možemo tvrditi da svakome mora biti jasno da nije potrebno navoditi nikakve daljnje odgovore. Međutim, takvi odgovori najčešće će ovisiti o socijalnom kontekstu kojem pripada onaj tko ga daje. Grupi navijača koja ide na utakmicu odgovor Zato da bi »Cibalija« ušla u prvu ligu! izgledat će sasvim očit. Isto vrijedi i za ozbiljnije odgovore. Grupi duboko religioznih kršćana odluka njihovog člana da život posveti evangelizaciji Afrike izgledati će očito opravdana i smislena. Itd. U određenom socijalnom kontekstu određeni odgovori izgledati će samoopravdavajući. Međutim, jesu li ti odgovori i te odluke takvi Zato! na kojima može stati razorni niz pitanja Zašto? Naprosto nisu! Što god netko naveo kao odgovor i koliko mu god bilo stalo do tog cilja, jednako je smisleno i potrebno nastaviti s nizom, s potragom za opravdanjem. Stoga ćemo pokušati analizirati i vrednovati nekoliko tipičnih kandidata za konačan odgovor na pitanje o smislu života. To su: sreća, objektivna svrha, briga za druge i nastavak vrste.

Je li smisao života u sreći? Mnogi bi rekli da jest, da je sreća ono čemu treba težiti u životu, da je postizanje sreće cilj i smisao života. Sreća izgleda kao prirodan kandidat za zaustavljanje Zašto? Zašto? Zašto? niza. Izgleda da bi Zato da bih bio sretan! mogao biti onaj Zato! koji bi mogao zaustaviti regres u beskonačnost; krajnji cilj i svrha koja daje smisao svemu što činimo. No, je li sreća dovoljna da bi život učinila smislenim? Može li sreća biti cilj i smisao života? Može li život biti smislen, a da ne bude sretan? Jesu li životi dvojice ljudi koji su dali jednake doprinose jednako smisleni, iako je jedan bio sretan a drugi nije? Jesu li doista smisleni svi oni i samo oni postupci koji nas čine sretnima?

Ako bi sreća bila cilj i svrha života, ona bi svi trebali težiti sreći. No, pitanje je je li sreća ono čemu težim. Ili težimo nečem drugom? Na primjer, želimo taj auto, uspijemo doći do njega i zato smo sretni. Što je bilo to što smo htjeli, auto ili sreća? Željeli smo auto i sretni smo što smo uspjeli do njega doći. Predmet naše želje, ili barem primarni predmet naše želje, bio je sam auto, a ne osjećaj sreće koji nas je ispunio kada smo do njega uspjeli doći. Osjećaj sreće što imamo taj auto prije je pokazatelj, indikator da je taj auto stvarno bio ono što smo htjeli imati i da nismo pogriješili kada smo ga kupili. Ako bismo uspjeli doći do tog auta, ali ne bismo zbog toga bili sretni, to bi bio znak da smo se prevarili, da taj auto nije bio ono što smo stvarno htjeli. Isto vrijedi i za sve druge stvari u životu koje želimo posjedovati i koje, prije svega, želimo učiniti. Sreća je prije epifenomen, popratna pojava uspjeha u namjerama, a ne motiv koji nas vodi. Motiv koji nas vodi i zbog kojeg činimo to što činimo mora biti nešto drugo, a ne osjećaj sreće koji će nas ispuniti ako uspijemo postići ono što namjeravamo postići. Sretni smo ako uspijemo postići nešto što vrijedi, nešto što je vrijedno truda. Vrijednost stvari mora biti u nečem drugom, a ne u sreći koja se osjeća kada se postigne sama stvar.

Doista, ima nečeg perverznog u hedonističkom i utilitarističkom stavu da sreća jest i da treba biti cilj svakog djelovanja. Izloženi argument da je cilj djelovanja uvijek sama stvar koja se želi postići, a ne sreća koja se javlja ako se cilj uspije ostvariti, zapravo je Mooreov argument protiv utilitarizma iz Principa etika. Prema hedonizmu i/ili utilitarizmu, stvari koje su vrijedne vrijedne su zato što nas čine sretnima. To što nas usrećuju, to je ono što im daje vrijednost. No, nije li stvar suprotna, nije li u takvoj slici obrnut prirodni redoslijed? Nije li možda tako da nas stvari čine sretnima zato što u njima ima vrijednosti? Dakle, pitanje je Čini li li nas vrijednost stvari koje smo uspjeli postići sretnima ili je naša sreća ono što im daje vrijednost, ono zbog čega ih se isplati činiti? Pitanje zapravo ima oblik Eutifrove dvojbe: Je li nas x čini sretnima zato što je vrijedno ili je x vrijedno zato što nas čini sretnima? Ako je naša sreća ono što stvarima daje vrijednost, to jest ako je sreća intrinzično i ultimativno dobro, onda se može tvrditi da je sreća jedini pravi cilj života, jedino čemu u životu treba težiti; smisao i svrha života. No, ako je stvar suprotna, ako je vrijednost stvari koje smo postigli ono što nas čini sretnima, onda nije sreća smisao života. Tada je smisao života u vrijednosti stvari koje smo uspjeli učiniti. Naš je život smislen i vrijedan upravo onoliko kolika je vrijednost onoga što uspijemo učiniti. U tom je slučaju, ako nam sustav vrijednosti nije poremećen, naša sreća samo pokazatelj, indikator da smo učinili nešto što je vrijedilo učiniti. Ali, sama po sebi, nije i ne može biti smisao i svrha života.

Neke stvari možda doista činimo zato da bismo bili sretni, ne zato da bismo učinili nešto što vrijedi i što ima smisla bez obzira na to čini li nas to sretnima ili ne, već upravo zato da bismo time usrećili sebe ili druge, bez obzira na samu stvar. No, ako sreća i jest isključivi motiv nekih stvari koje činimo, teško da je motiv svega što činimo. Neke stvari vjerojatno činimo zato što vjerujemo da ih trebamo učiniti, činile nas one sretnima ili ne. Isto tako, neke nas stvari mogu činiti sretnima iako su besmislene, iako znamo da su besmislene. Prema tome, sretan život i smislen život nisu isto. Moguć je nesretan ali smislen život, isto kao i sretan i besmislen. Sreća je sigurno vrijednost u životu, ali ne jamči smislenost.

Bi li, na primjer, Sizifov posao postao smislen da su mu bogovi usadili jaku želju da gura kamenje i da ga je zbog toga guranje kamenja činilo jako sretnim? (Vidi paragraf o Sizifu, situacija 2). U tom bi ga slučaju njegov posao doista činio sretnim, ali bi i dalje bio jednako besmislen kao i prije jer i dalje ne bi mogao izgurati kamen na vrh brda. Sizifov bi položaj bio manje mučan, ali bi i dalje bio jednako besmislen. Prije bismo rekli da se počeo ponašati kao luđak nego da mu je posao postao smislen.

Psiholozi su otkrili gdje se u mozgovima štakora nalazi centar za užitak. Spojili su im elektrode na centre i u kaveze stavili poluge kojima su mogli pustiti struju u elektrode i tako aktivirati svoje centre za užitak. Nije sasvim jasno što su točno osjećali, možda nešto poput orgazma ili slično. Što su štakori učinili kada su otkrili kakav efekt ima stiskanje poluge? Nisu prestajali stiskati poluge! I kad im hrana nije bila na dohvat, svejedno nisu puštali poluge. Ne bi se ni sekunde odvojili od svojih poluga. Nisu ih prestajali stiskati sve dok ne bi umrli od gladi. Je li to bilo smisleno? Jesu li njihovi životi time postali smisleni? Život štakora u laboratorijskom kavezu sigurno nije nešto pretjerano smisleno. No, ako bismo smatrali da je smisao života u sreći, onda bismo morali priznati da su njihovi životi bili smisleni, barem od otkrića učinka što ga je imalo stiskanje poluge. Možda ne bismo morali tvrditi da je bilo smisleno i da je vrijedilo umrijeti od gladi da se ne bi propustila sekunda užitka. Mogli bismo reći da je ipak trebalo na trenutak ostaviti polugu i pojesti hranu, ali ne zato da bi se naprosto preživjelo, već zato da bi se moglo nastaviti s užitkom, samo zato da bi užitak mogao duže trajati. Pitanje što bismo rekli o čovjeku koji sve što čini čini samo zato da bi bio sretan? On ne mora biti egoističan, motiv njegovog djelovanja može biti i tuđa sreća. No, samo sreća i ništa osim sreće. Rekli bismo da mu nešto nedostaje, prije svega vrijednosti i vjera u vrijednosti. Pitanje je bismo li rekli da je njegov život smislen i ispunjen, prije bismo rekli da je besmislen i isprazan.

Osnovni problem na koji nailazi stav da je sreća najviše dobro je sretnija svinja: svinja cijeli život ždere smeće i valja se u blatu, i sretna je da sretnija ne može biti. Je li to primjer dobrog života? Je li to najviše dobro i najviša vrijednost kojoj bi trebala težiti sva bića? Autori koji zastupaju stav da je sreća najviše dobro jesu utilitaristi i klasični hedonisti. Stoga se u utilitarističkoj literaturi mogu pronaći razrađeni odgovori na problem sretne svinje. Prije svega, to je račun sreće: nisu sve sreće jednako vrijedne; sreća kulturnog čovjeka na koncertu ili u muzeju vrijedi daleko više od sreće svinje ili sreće sugrađanina u kupleraju. Isto bi tako neusporedivo više vrijedila sreća boraca za slobodu, sreća znanstvenika prilikom revolucionarnog otkrića ili iskustvo religioznog mistika u sjedinjenju s apsolutom. No, pitanja je što se tu vrednuje, intenzitet osjećaja sreće ili vrijednost onoga zbog čega je biće sretno? Teza od koje se kreće jest da je intrinzično dobro u osjećaju sreće, a ne u vrijednostima stvari koje nas čine sretnima. Intenzitet osjećaja sreće vjerojatno je jači kod svinje ili u kupleraju nego u muzeju ili na koncertu. No, sreću na koncertu ili u muzeju smatramo više vrijednom zbog vrijednosti onoga što je taj osjećaj proizvelo — slike i koncerta, a ne zbog intenziteta proizvedene sreće. Ako osjećaj sreće ne rangiramo samo po intenzitetu i trajanju, već po profinjenosti, onda mora biti da rangiranje različitih osjećaja sreće naprosto odražava vrijednosno rangiranje samih stvari koje nas čine sretnima. Onda mora biti da te stvari vrednujemo po nečem drugom, a ne po osjećaju sreće kojega one proizvode. Mora biti tako da primarno vrednujemo stvari koje nas čine sretnima, a tek sekundarno, na osnovi vrijednosti samih stvari, vrednujemo osjećaje sreće koje one u nama stvaraju. Ako je to tako, onda sreća nije najviše i jedino intrinzično dobro i ne može biti istina da je sreća ono čemu treba težiti — jedini pravi cilj i smisao života. Smijemo tvrditi da je sreća jedini pravi cilj i smisao života samo ako smo spremni tvrditi da je bolje biti jako sretna svinja nego srednje sretna profinjena osoba. Što bi bilo kada bismo otkrili da smo dio nekakvog univerzalnog plana, da imamo svoje mjesto i funkciju u okviru neke šire cjeline, da postoji razlog zbog kojeg postojimo? Na primjer, kada bismo otkrili da svemir nije nastao slučajno, već da je stvoren po inteligentnom planu i da je u njemu već od prije bilo rezervirano mjesto za nas. Recimo da imademo dovoljno dobre razloge da vjerujemo da je Bog stvorio svijet i da je htio da ja postojim, da budem takav i takav i da u životu učinim to i to. Ili, recimo da se ispostavi da je Döniken bio u pravu; da je evolucijski skok od majmuna do čovjeka potakla nekakva superiorna civilizacija iz druge galaksije koja nas je stvorila zato da bismo bili takvi i takvi i da bismo činili to i to. Plan ne mora obuhvaćati sve što postoji, dovoljno je da obuhvaća naše postojanje. Kakav bismo stav zauzeli kada bi nam roditelji rekli da su nas rodili zato da budemo takvi i takvi i zato da činimo to i to. Na primjer, da su nas rodili zato da bismo nastavili obrađivati zemlju koju su oni obrađivali cijeli život, ili zato da bismo nastavili obiteljski obrt. Bi li neka od tih spoznaja mogla biti dobar odgovor na pitanje o smislu života? Bismo li tada mogli reći da znamo zašto smo tu, zašto postojimo i što nam je činiti? U nekom bi smislu bila istina da smo doznali zašto smo tu, zašto postojimo. Doznali bismo koji su bili motivi onoga tko nas je stvorio, što je od nas htio, kakvi da budemo i što da činimo. No, teško da bi nas takvi odgovori proželi osjećajem smislenosti. Doznali bismo motive onoga kome dugujemo svoje postojanje, ali, bi li to bili i naši motivi? Zašto bi trebali biti? Efekt bi mogao biti i suprotan, mogli bismo se osjećati loše i isprazno. Ako bih otkrio da sam rezultat eksperimenta superiorne civilizacije, što bi to trebalo značiti za mene? Ako bih otkrio da je Bog htio da postojim zato da bih učinio x, bi li to za mene bio motiv da učinim x? To bi bio motiv onoga tko me je stvarao, a ne moj motiv. Ako ja sam ne bih smatrao da je x nešto čemu vrijedi posvetiti svoj život ili dio života, spoznaja da sam stvoren da činim x ne bi mogla za mene biti razlog da činim x. Možda bih nevoljko odradi »svoj dio posla«. Ali, ako bih bio dosljedan u svojim uvjerenjima, trebao bih smatrati da je Tvorac pogriješio u svojoj nakani i da zapravo i dalje nemam nikakvog razloga da činim x, a možda niti da postojim. Ako bih otkrio da je moje postojanje dio nečijeg plana, onda bi moje postojanje imalo smisla za tog drugog čiji je to plan, a ne za mene. Da bi realizacija nekog plana imala smisla za mene, to mora biti moj plan, a ne nečiji tuđi. Stoga vjerovanja drugih ljudi ili bića o tome u čemu je smisao mog života, čak ako im dugujem i samo svoje postojanje, naprosto ne mogu biti smisao mog života za mene. Smisao mog života može biti smisao mog života samo ako ja u njega vjerujem.

Psihološki gledajući, spoznaja da je naše postojanje dio nečijeg plana mogla bi dovesti do žestokih i vrlo različitih reakcija. Mogla bi možda predstavljati olakšanje. Smatrajući da je tvorac mudriji i bolji od nas samih, spoznaja da smo stvoreni s određenom namjerom može nas ispuniti srećom i osjećajem smislenosti. U tom bi slučaju motiv onoga kome dugujemo svoje postojanje postao ujedno i naš vlastiti motiv, a činjenica da smo stvoreni zato da bismo činili x mogla bi za nas postati razlog da činimo x. Često je psihološki lakše odluku o tome Što činiti? prebaciti na druge: Boga, naciju, roditelje ili Dönikenove vanzemaljce. No, spoznaju da nas je netko stvorio zato da bismo činili x možemo doživjeti kao poniženje i razlog za protest. To bi za nas čak mogao biti razlog da ne činimo x. Time bismo valjda potvrđivali svoju autonomiju i svoje ja. Isto tako, spoznaja da smo doslovno stvoreni zato da bismo činili x može dovesti do obje reakcije istodobno. Može nas staviti u shizofrenu situaciju u kojoj, s jedne strane, smatramo da trebamo činiti x iz osjećaja dužnosti prema onome kome dugujemo svoje postojanje, dok, s druge strane, smatramo da trebamo čini ne–x zato da bismo potvrdili svoju samostalnost i svoje ja. Konflikti ove vrste karakteristični su za pubertet iako u načelu nema razloga zašto se ne bi javili u bilo kojem razdoblju života. Psihološki gledajući ova su pitanja vjerojatno vrlo važna i zanimljiva. No, pitanje koje nas ovdje zanima jest može li, racionalno gledajući, spoznaja da smo stvoreni zato da bismo činili x biti razlog da činimo x. Općenito je zanimljivo pitanje može li činjenica da netko drugi smatra da trebam činiti x biti za mene razlog da činim x? Pod kojim bih uvjetima i u kojem smislu tuđe razloge trebao prihvatiti kao svoje? Mogu li vanjski razlozi (ono što drugi misle da trebam činiti) postati unutrašnji razlozi (ono što ja mislim da trebam činiti)? U ovome kontekstu posebice je značajno to što sam u doslovnom smislu stvoren zato da bih činio x. Da onaj tko me je stvorio nije htio da činim x i da nije očekivao da ću činiti x, naprosto me ne bi stvorio. Može li ta činjenica za mene biti razlog da činim x? Trebam li iz zahvalnosti što postojim činiti x? Je li x nešto što dugujem onome tko me je stvorio? Onaj tko me je stvorio mogao bi mi reći Ja sam te stvorio zato da bi ti činio x i zato ti trebaš činiti x! No, ako smatram da nije na meni da činim x, nije jasno kako bi to mogao za mene biti razlog da činim x. Moglo bi se možda tvrditi da trebam činiti x zato što je x razlog mog postojanja. No, x u nekom smislu jest razlog mog postojanja. Međutim, u ovom kontekstu radi se o uzroku mog postojanja, a ne o razlogu. Točnije, radi se o razlogu koji je dio uzroka mog postojanja. To je razlog kojega je imao onaj tko me je stvorio, a to je za mene vanjski razlog. Unutarnji razlog mog postojanja može biti samo ono što je za mene razlog mog postojanja. Dakle, nekakav cilj ili nekakva vrijednost za koju ja smatram da moj život čini vrijednim življenja. Dakle, u ovom je kontekstu izraz »razlog mog postojanja« dvosmislen, on može značiti:

1)

Ono što je onaj tko me je stvorio smatrao da trebam činiti.

2)

Ono što ja smatram da trebam činiti.

Nije jasno kako bi 1) mogao za mene biti razlog da činim bilo što. Ja mogu smatrati da trebam činiti x, ali samo ako ja sam procijenim da trebam činiti x. Činjenica da netko drugi smatra da trebam činiti x ne može za mene biti razlog da činim x, čak ako to smatra i netko kome dugujem svoje postojanje. Ako bi Tvorac od mene tražio da ubijem susjeda, jasno je da to ne bih smio učiniti. Ako bi od mene tražio da pomognem susjedu, to bih trebao učiniti. Ali ne zato što je to Tvorac od mene tražio, nego zato što je susjedu potrebna pomoć. Dakle, čak i kada bismo otkrili da postoji nekakav vanjski razlog našeg postojanja, to ne bi mogao biti dobar kandidat za odgovor o smislu života. Smisao života možemo tražiti samo među unutrašnjim razlozima.

Spoznaja da smo dio nekakve cjeline može nas motivirati na djelovanje samo ako nam je stalo do te cjeline. Samo ako vjerujemo da ta cjelina ima nekakvu vrijednost, da je bolje da postoji nego da je nema. Samo ako u to vjerujemo, spoznaja da smo dio neke šire cjeline može nas motivirati na djelovanje i osmisliti naš život. Ako, pak, otkrijemo da smo dio neke cjeline do koje nam nije stalo, ta nam spoznaja neće nimalo pomoći u traganju za smislom svog postojanja. Štoviše, najvjerojatnije će imati suprotan učinak, predstavljat će prilično jak razlog za vjerovanje da je naše postojanje besmisleno.

Otkriće da smo dio nekakve cjeline osmislit će naše postojanje samo ako vjerujemo da u postojanju te cjeline ima neke vrijednosti, da je bolje da ta cjelina postoji nego da ne postoji. No, čak kad bismo otkrili tako nešto, suočili bismo se s razornim Zašto? Zašto? Zašto? argumentom: ako ne bismo mogli opravdati svoje vjerovanje da u toj cjelini ima vrijednosti, morali bismo ga odbaciti kao predrasudu.

Može li smisao života biti u tome da se brinemo za druge? Žena je cijeli svoj život bila domaćica. Može se reći da je smisao njezinog života bio u brizi za djecu i muža. Netko je sportski entuzijast, svaki slobodni trenutak posvetio je unapređivanju sporta do kojeg mu je stalo. Volontirao je kao trener i radio s mladim naraštajima. Svoju ljubav prema sportu prenio je na mnoge mlade ljude. Može se reći da je to bilo ono u čemu je pronašao smisao svog života. Briga za druge i ljubav prema drugima sigurno su vrline. Tu nema spora. No, jesu li to vrline koje mogu osigurati smislenost života? Izgleda da nisu.

Recimo da osoba A vjeruje da je smisao njezinog života u tome da čini sretnom osobu B. No, činiti B sretnim smisleno je samo ako je B–ovo postojanje smisleno, nezavisno od toga što osoba A vjeruje da je smisao njezinog života u tome da čini sretnom osobu B. Ako B–ovo postojanje nema smisla, onda osoba A zapravo gubi vrijeme time što usrećuje B–a. Ako nečije postojanje nema smisla, onda nema smisla niti činiti ga sretnim. Što vrijedi da je sretno neko biće čije postojanje nema nikakvog smisla, nikakve vrijednosti? Ako nema nikakvog razloga da neko biće postoji, onda isto tako nema nikakvog razloga da ono bude sretno. Činiti ga sretnim čisti je gubitak vremena. Ako životi ljudi kojima je pomagala Majka Tereza nemaju nikakve vrijednosti, onda niti sav napor kojeg je uložila isto tako nema nikakve vrijednosti. Dakle, to što osoba A čini sretnom osobu B ima smisla samo ako ima nekog smisla u tome što B postoji, samo ako B–ovo postojanje i B–ova sreća ima neke vrijednosti. U suprotnome, napori osobe A su uzaludni i ne mogu osmisliti njezin život. Njezino vjerovanje da usrećivanje osobe B daje smisao njezinom životu može biti iskreno i imati veliku motivacijsku snagu. No, ono ne može biti opravdano ako A nema nezavisnog razloga da vjeruje da je B–ovo postojanje smisleno.

Isto tako, ako A–ovo postojanje nema nikakve vrijednosti prethodno i nezavisno od činjenice da se brine za B–a, što onda vrijedi njegova briga za B–a? Što vrijedi i briga potpuno bezvrijednog stvorenja? Kakav bi stav B trebao zauzeti prema činjenici da je stvorenje koje ga želi usrećiti potpuno bezvrijedno?

Prema tome, stav da je smisao života osobe A u tome što čini sretnom osobu B, ne može biti dobar odgovor na pitanja o smislu života osobe A jer pretpostavlja ono što tek treba dokazati, a to je da je život smislen. Naime, odgovor ne dokazuje da je život smislen već pretpostavlja da je život smislen. Da bi A–ova briga za B–a bila smislena, mora biti smisleno B–ovo postojanje, prethodno i nezavisno od toga što se A brine ili ne brine za njega. No, ako je B–ovo postojanje smisleno, onda mora biti i A–ovo, nezavisno od činjenice da se brine za B–a. Da bi briga jedne osobe za drugu imala ikakvog smisla, njihovo postojanje mora već biti smisleno, prethodno i nezavisno od činjenica da se jedna osoba brine za drugu. Dakle, da bi naša briga jednih za druge i nastojanja da usrećimo jedni druge imali smisla, naši životi moraju biti smisleni prethodno i nezavisno od toga brinemo li se jedni za druge i usrećujemo li se. Brinuti se za druge i činiti ih sretnima to su vrijednosti. No, to nisu apsolutne vrijednosti, dovoljne same sebi. One moraju počivati na nekoj drugoj, temeljnijoj vrijednosti. Dakle, smisao i vrijednost života, ako postoji, mora biti u nečem drugom, još temeljnijem od brige jednih za druge i nastojanja da jedni druge učinimo sretnima.

Može li smisao života biti u tome da nastavimo vrstu? Dakle, da imamo djecu, odgojimo ih i stavimo na svoje noge. Može li to biti svrha našeg postojanja? Izgleda da ne može. Ako je smisao postojanja naraštaja 1 u tome da produži vrstu, da stvori naraštaj 2, u čemu je onda smisao postojanja naraštaja 2? U tome da stvori naraštaj 3? A u čemu je onda smisao postojanja naraštaja 3? Pitanje o smislu postojanja ne možemo prebacivati na buduće naraštaje i tako ga odgađati u nedogled. Budući da nema neke bitne razlike između nas i budućih naraštaja, naše je postojanje jednako tako smisleno ili besmisleno kao i njihovo. Ne može postojanje jednog naraštaja postati smisleno time što će stvoriti sljedeći naraštaj. Ako je postojanje cijele vrste smisleno, onda je smisleno i postojanje bilo kojeg naraštaja, ostavio on potomstvo ili ne. Ako, pak, postojanje cijele vrste nema smisla, onda nema smisla niti nastavljati besmislenu vrstu. Da bi nastavak vrste imao smisla, mora imati smisla postojanje same vrste, bilo koja njezinog naraštaja. Prema tome, smisao našeg postojanja ne može biti u nastavku vrste. Smisao našeg postojanja, ako ga ima, mora biti u nečemu što čini smislenim naše postojanje isto kao i postojanje budućih naraštaja. Ako je moje postojanje besmisleno, isto kao i postojanje drugih ljudi, zašto bih onda donosio na svijet još besmislenih života. Rađanje djece imade smisla samo ako njihovo postojanje ima smisla, a njihovo postojanje ima smisla samo ako ljudsko postojanje ima smisla, samo ako ima neke vrijednosti u činjenici da ljudi postoje. Prema tome, i ovaj odgovor pretpostavlja ono što treba dokazati. Ne pokazuje da je smisao života u nastavku vrste, već pretpostavlja da postojanje vrste ima smisla.

Osim toga, ako bi smisao života bio u nastavku vrste, onda bi životi ljudi koji nemaju djece bili besmisleni, što ne izgleda točno. Možda su životi ljudi koji imaju djecu ispunjeniji i sretniji, ali ne izgleda da su samo njihovi životi smisleni. Razlika između onih koji imaju djecu i onih koji je nemaju nije baš tolika da bi život jednih bio smislen a život drugih besmislen. To je još jedna činjenica koja nam pokazuje da smisao života, ako ga ima, mora biti u nečem drugom. Ne u tome da se ima djece, nego u nečem zbog čega je vrijedno imati djecu.

Budući da se ne može pronaći konačan odgovor, moglo bi se zaključiti da život nema smisla, da je sve što činimo besmisleno. Ne nešto više a nešto manje, nego sve potpuno. Ako je sve besmisleno, pitanje je kako se postaviti prema toj činjenici. Odmah se ubiti? Ako je sve besmisleno, onda je besmisleno i ubiti se. Ako je svejedno živim li ili ne, onda je svejedno hoću li se ubiti ili neću. Mogu učiniti što god hoću, ali ništa nema smisla, kad je sve tako i onako sasvim besmisleno.

Može li se možda nastaviti živjeti sa spoznajom da je sve besmisleno? Iako ništa nema smisla, ipak treba ići dalje? Možda spoznaja da ništa nema smisla zapravo može olakšati život? Možda može imati nekakvu terapeutsku vrijednost, u smislu da se manje trebamo radovati svojim uspjesima ali isto tako i manje žalostiti zbog svojih neuspjeha? No, ako ništa nema nikakvog smisla, onda nije jasno kakvog razloga imamo da se imalo radujemo uspjesima i žalostimo zbog neuspjeha?

Možda prema svemu što činimo, mi i drugi, treba zauzeti ironičan stav? Možda je ironičan odmak prema svom vlastitom isto kao i prema tuđem ponašanju pravilan stav prema životu? Ali ako je sve sasvim besmisleno, onda je sasvim svejedno kakav ćemo stav zauzeti prema životu. Bili ironični, bili patetični, svejedno je.

Možda, iako je sve sasvim besmisleno, ili upravo zato što je sve sasvim besmisleno, trebamo činiti ono što nas veseli? Ali ako je sve sasvim besmisleno, onda je svejedno jesmo li veseli ili nismo.

Ako je sve sasvim besmisleno, naprosto nije jasno što trebamo činiti. Zapravo ne postoji ništa što trebamo činiti, ali isto tako ne postoji ništa što ne smijemo. Možda ne trebamo činiti ništa, već pasti u apatiju? Ali ako je sve svejedno, onda je isto tako svejedno jesmo li u apatiji ili smo u euforiji.

Ponekad imamo osjećaj da je to što činimo apsurdno, možda čak da je cijelo naše postojanje apsurdno. Ponekad smo samima sebi smiješni, istodobno komični i tragični. Odakle taj osjećaj? Je li to osjećaj koji se javlja sam od sebe, naprosto. Ili postoje racionalni razlozi koji do njega dovode? Jedino moguće objašnjenje razloga koji dovode do osjećaja apsurda jest sljedeće. S jedne strane, da bismo išli naprijed, moramo vjerovati da je ono što činimo objektivno važno, da ima smisla; ako je sve svejedno i ako ništa nema smisla, onda nema razloga da činimo bilo što. I znamo da je to tako, znamo da ne bismo ništa činili kada bismo mislili da je svejedno hoće li to biti učinjeno ili ne. Činimo stvari zato što vjerujemo da one moraju imati nekakvog smisla. No, s druge strane, čini nam se da ništa što činimo nema smisla, da je svejedno hoće li išta od onoga što činimo biti učinjeno ili neće. Ne vidimo kakvog bi smisla mogla imati bilo koja stvar koju činimo, bilo koja stvar koju itko čini. Zato su nam naši vlastiti napori smiješni, zato sami sebi izgledamo tragikomično. Trudimo se, mučimo se, zalažemo se. I znamo da to ne bismo činili kada ne bismo vjerovali da to što činimo ima smisla. S druge strane, ne vidimo smisla ni u čemu. Tada smo sami sebi apsurdni. Niži motivi i/ili razlozi za djelovanje su u kontradikciji. Djelujemo unatoč tome što ne vidimo razloge za djelovanje. Varamo sami sebe. Pretvaramo se da ima smisla ono u čemu ne možemo naći smisla.

Možda bismo osjećaj apsurda koji se ponekad javlja mogli pokušati protumačiti kao posljedicu zamora ili razočaranja, o čemu nije potrebno posebno razmišljati. Odmorimo se, osjećaj nestane i nastavimo dalje. No, razlozi koji dovode do tog osjećaja predstavljaju ozbiljan intelektualni problem o kojem bi trebali razmisliti svi, bez obzira jesu li i sami ikada imali osjećaj apsurdnosti postojanja. Logička struktura naših razloga za djelovanje je takva da ne možemo djelovati, barem ne možemo racionalno djelovati ako to što činimo nema smisla ili ako ne vodi nečemu što ima smisla. S druge strane, nije jasno u čemu bi mogao biti smisao bilo čega što postoji. Zato je ovo ozbiljan problem, i to problem same osnove našeg postojanja. Ako ne pronađemo zadovoljavajuće rješenje tog problema, moramo prihvatiti da je naše postojanje apsurdno.

Pokaže li se da je naše postojanje doista apsurdno, što iz toga slijedi? Kakav bismo stav trebali zauzeti prema životu? Je li to spoznaja koja bi nas trebala baciti u depresiju? Potpuni poraz, slom, krah? Ili pak spoznaja koja oslobađa? Ako bismo prihvatili apsurdnost svog vlastitog postojanja, možda bismo bili opušteniji, možda bismo imali više smisla za humor, razumijevanja za sebe i za druge? Svoje vlastite planove i vrijednosti ne bismo trebali uzimati toliko ozbiljno. Istina, uspjesi bi manje vrijedili, ali bi i razočaranja bila manja.

Niz pitanja Zašto? Zašto? Zašto? kada se radi o razlozima za ponašanje navodi nas na pogrešan zaključak da mora postojati nekakav konačan odgovor i da ako nema takvog konačnog odgovora da je onda sve besmisleno. Niz pitanja i odgovora Zašto A? Zato da B! Zašto B? Itd. zapravo govori o instrumentalnoj racionalnosti. Osoba je instrumentalno racionalna ako i samo ako bira najbolja sredstva da postigne željene ciljeve. Instrumentalna racionalnost nam daje standard prema kojem mjerimo racionalnost osobe u odnosu na njezine ciljeve i u odnosu na znanje kojim raspolaže. Same ciljeve ne možemo i ne smijemo pokušavati mjeriti standardom instrumentalne racionalnosti. Ciljevi ovise o našim željama, a naše želje naprosto ne podliježu nikakvim racionalnim kriterijima. Ako netko želi x, onda on želi x, i tu nemamo što govoriti o racionalnosti. Naprosto je činjenica da on hoće x. Pitanje o racionalnosti javlja se tek kada pokuša ostvariti tu želju. Stoga je niz Zašto? Zašto? Zašto? primjeren samo dok se ne stigne do želja. Kada dođemo do odgovora Zato što to želim! pitanje Zašto? naprosto više nema smisla.

Možemo se pitati o uzrocima koji su doveli do te želje. Zašto želimo to što želimo? Tu sigurno ima zanimljivih odgovora. No, oni se ne tiču naših razloga za djelovanje. Znao ja ili ne znao zašto želim x, ja želim x. To što želim x to je za mene razlog za djelovanje, bez obzira jesam li sam svjestan uzroka svoje želje za x–om ili nisam. Želja da pojedem nešto slatko sasvim je dobar razlog da to i učinim. Jasno, ako nemam dodatnih razloga da se suzdržim, na primjer, da želim smršaviti ili da imam dijabetes. Ja mogu znati da je moja želja za slatkim posljedica pada razine šećera u krvi, dakle, da je uzrokovana čisto kemijskim procesom. No, ta spoznaja neće pojačati ni oslabiti moju želju za slatkim. I dalje ću ga jednako željeti i ta će želja i dalje biti jednako dobar razlog da pojedem nešto slatko.

Prema tome, nije tako da se niz pitanja Zašto? proteže do pitanja o smislu života i da, ako nemamo dobrog odgovora, da je onda besmislen cijeli život i sve što činimo. Niz staje kad se dođe do naših želja. Čak ako i dopre do činjenice da živimo, Zato što želim živjeti! sasvim je dobar i legitiman odgovor. Zato što želim da Orijent uđe u Prvu ligu, Zato što želim imati djecu — sve su to jednako dobri i legitimni odgovori. Činim to što hoću zato što hoću! To je konačan odgovor!

No, pitanje je jesu li naše želje doista točka na kojoj niz može stati. Jesu li naše želje nešto što ne podliježe nikakvom racionalnom vrednovanju? Želje mogu biti primjerene ili neprimjerene, realne ili nerealne, mogu biti štetne, čak pogubne. Mogu biti zasnovane na neistinitim vjerovanjima. Mogu biti nesvjesni indikator nečega što nam doista treba, ali, isto tako, u nekom smislu može biti istina da mislimo da želimo nešto što zapravo uopće ne želimo. Na primjer, uspješno reklamiranje može u nama stvoriti jaku želju prema potpuno nepotrebnim stvarima

Osim što nije jasno može li odgovor Zato što ja to hoću! doista zaustaviti niz pitanja Zašto?, izgleda da želje ipak možemo i trebamo vrednovati, barem u nekoj mjeri. Zašto to želiš? Što ćeš s tim kad to postigneš? legitimna su pitanja. Naše želje nisu sve jednako vrijedne; vrijednost želja ovisi o vrijednosti onoga što želimo. Nisu sve stvari vrijedne da ih se želi, nisu sve stvari vrijedne našeg zalaganja. Martin Luther King je rekao: tko ne otkrije nešto za što je spreman umrijeti, taj nije otkrio niti zbog čega vrijedi živjeti. Sam je posvjedočio u primjeru svog gesla — u atentatu ga je ubio rasist. Tim geslom htio je reći da čovjek koji želi živjeti smislenim životom mora otkriti neku vrijednost, višu od vlastitog života, za koju vrijedi živjeti, koja je vrijedna da joj se posveti život. On je smatrao da je rasna jednakost cilj vredniji čak i od vlastitog života, da je to cilj za koji vrijedi dati život. On je smatrao da je rasna jednakost cilj vredniji čak i od svog vlastitog života, da je to cilj za koji vrijedi dati život. Ljudi koji idu u rat često smatraju da je stvar za koju se bore vrednija od njihovih života, i da, ako poginu, da nisu poginuli uzalud. Prema tome nije dovoljno naprosto reći Ja hoću! Treba reći što hoću i zašto hoću to što hoću. Treba pokazati da je stvar koju želim vrijedna moje želje ili da je čak vrednija od mog života. Nije moja želja da bude x ono što x čini vrijednim. Da bih mogao željeti x, x mora imati vrijednost prethodno i nezavisno od moje želje. Stoga Ja hoću! ne može biti dobar konačan odgovor na niz pitanja Zašto? ili Čemu? Ako konačan odgovor uopće postoji, on mora biti takav da opravdava moju želju, mora biti takav da pokazuje da je vrijedno željeti ono što želim. Možda je istina da se želje ne mogu vrednovati u okviru instrumentalne racionalnosti (primjerenosti sredstava za postizanje ciljeva), no, nije istina da se želje nikako ne mogu vrednovati. One se mogu i moraju vrednovati u odnosu na vrijednosti ciljeva koji se žele. Prema tome, iako je u nekom smislu možda istina da niz Zašto? staje na našim željama, naprosto nije tako da on u svakom smislu staje na našim željama. Drugim riječima, niz pitanja Zašto?, kada se radi o smislu života, nije niz pitanja isključivo o instrumentalnoj racionalnosti djelatnika. To je niz pitanja koji uključuje i vrijednosti. Stoga nije točno da je taj niz neprimjeren kada se radi o smislu života. Neprimjeren je samo ako pretpostavimo da je neprimjeren, to jest, samo ako pretpostavimo da ne uključuje vrijednosti, što nije točno.

Potraga za smislom života izgleda ipak neizbježna. Nameće ju logička struktura naših razloga za djelovanje: ako nemam razloga živjeti, nemam razloga niti cijepati drva, niti činiti bilo što drugo. Budući da sam uvjeren da barem neke stvari koje činim imaju smisla, mora biti da postoji nešto, jedna ili više stvari, koje daju smisao svemu ostalome što činim. Razmotrili smo više odgovora i vidjeli da niti jedan ne zadovoljava i da svi zapravo upućuju na vrijednosti. Naše želje mogu zaustaviti razorni Zašto? Zašto? Zašto? niz samo ako je ono što želimo vrijedno željenja. Sreća ga može zaustaviti samo ako je vrsta vrijedna nastavljanja. Smisleno je brinuti se za druge samo ako su vrijedni postojanja. Objektivna svrha mog postojanja može za mene predstavljati smisao života i razlog za djelovanje samo ako je vrijedna realizacije. Prema tome, pitanje o smislu života vodi nas dalje u pitanje o prirodi i postojanju vrijednosti. Smisao života mora biti nešto zbog čega je vrijedno živjeti, nešto zbog čega se isplati živjeti. Mora biti nešto što može biti razlog da živimo i da činimo to što činimo. Mora biti nešto po svojoj prirodi normativno, nešto što opravdava ono što činimo. Niz Zašto? Zašto? Zašto? može stati samo na nečem što je intrinzično vrijedno, nečem što je vrijedno po sebi, a ne za nešto drugo. Stoga da bismo vidjeli ima li život smisla, trebamo preispitati prirodu i način postojanja vrijednosti. Ako bi se ispostavilo da vrijednosti zapravo ne postoje, ili da nisu nešto objektivno, to bi moglo značiti da život nema i da ne može imati smisla (Vidi poglavlje o vrijednostima!)

Rasprava o smislu života ovdje je postavljena u okviru logičke strukture naših razloga za djelovanje — kao pokušaj zaustavljanja Zašto? Zašto? Zašto? niza. No, postoje i neke druge činjenice koje bacaju svjetlo na smislenost našeg postojanja. Činjenica da je sve što činimo ujedno primjer drugima govori da načinom na koji živimo uvijek ujedno promoviramo vrijednosti koje slijedimo. Stoga je sve što činimo zapravo važnije nego što nam se možda čini. S druge strane, činjenica da je sve prolazno i da smo beskrajno mali u prostoru i vremenu ukazuje na našu besmislenost. Na koncu, u ovom kontekstu, vrijedi pobliže razmotriti i mit o Sizifu — paradigmu besmislenog posla i života.

Govoreći o smislu ili o značenju života treba imati na umu da su smisao i značenje semantičke kategorije. Ono što ima smisao ili značenje to su, prije svega: riječi, rečenice, prometni znakovi. Riječ »šuma« označava šumu, strelica udesno znači da se mora skrenuti udesno, itd. Može se reći i da umjetničko djelo označava početak jednog ili kraj drugog razdoblja u umjetnosti. Govoreći o smislu i značenju života do sada smo više govorili o cilju ili o svrsi, o razlozima za djelovanje. No, i o ljudskom postojanju može se govoriti u semantičkim kategorijama. Način na koji živimo, sve što činimo ima značenje u sematičkom smislu. To je važan aspekt našeg postojanja. Što god javno činili, sve je to ujedno primjer ili uzor drugima. Primjer kako treba postupati ili ponekad primjer kako ne treba postupati. Ako činim x, onda činim x zato što, barem u nekom smislu, vjerujem da treba činiti x, da je ispravno činiti x. U mjeri u kojoj je moje ponašanje javno, to što činim x, to je primjer koji drugima pokazuje da i oni trebaju činiti x. Što god činio, uvijek sam u nekom smislu uzor drugima. Ako činim x zato što vjerujem da u x–u ima neke vrijednosti, onda samim time što činim x, ja ujedno promoviram vrijednost x–a. To se najbolje vidi u dramatičnim situacijama. U borbi »pravi zapovjednik ne kaže Naprijed!, pravi zapovjednik kaže Za mnom!«. On ne ostaje u pozadini a vojnike šalje naprijed, on ide prvi, on svojim primjerom pokazuje što treba činiti. Vođe i proroci ne bi mogli biti to što jesu da svojim primjerom ne svjedoče da vjeruju u to što govore. No, da bi ono što činimo bilo primjer drugima, to ne treba biti nikakvo herojsko djelo. Suzdržanost i oprez, i to su primjeri drugima. I sasvim prosječan život isto je tako primjer drugima. Obavljanje svakodnevnih i nezanimljivih stvari primjer je koji i drugima pokazuje da ih i oni trebaju obavljati, čak ako su im i nezanimljive. Ako se bavim sportom, onda svojim primjerom i drugima pokazujem da se i oni trebaju baviti sportom. Planinar koji svake nedjelje ide u šumu primjer je koji svima drugima pokazuje da nedjeljom treba ići u šumu. Vjernik koji nedjeljom ujutro ide u crkvu primjer je i drugima da čine isto. Čovjek koji pere auto primjer je koji drugima pokazuje da i oni trebaju prati aute. Ovi primjeri, jasno, nemaju istu težinu, no imaju nešto zajedničko, a to je da što god činimo, svojim primjerom uvijek i drugima pokazujemo da tako treba činiti. Naši postupci govore, pokazuju drugima da i oni trebaju činiti tako. Način na koji živimo uvijek pokazuje svima drugima kako treba živjeti. To je dodatan razlog da promislimo što ćemo činiti i kako ćemo živjeti. Ako pogriješimo, nećemo samo mi pogriješiti. Grešku ćemo prenijeti i na druge, ili ćemo ih barem pokolebati u pravilnim stavovima. Nismo odgovorni samo za sebe, odgovorni smo i za poruku koju prenosimo drugima. Biti primjer drugima ne mora biti naša primarna namjera, ne mora uopće biti naša namjera. Htjeli mi i druge navesti da čine isto ili ne, čim nešto javno činimo, time ujedno odašiljemo poruku i drugima da čine isto. Da ne vjerujemo da vrijedi činiti x, ne bismo činili x. Zato time što činimo x i drugima pokazujemo da vrijedi činiti x i da bi i oni trebali činiti x. Ako ne činimo x, time pokazujemo da x nije vrijedno činjenja i da ga niti drugi ne trebaju činiti. Time naš život ima značenje i u semantičkom smislu. Riječi ili prometni znakovi označavaju i ukazuju na nešto različito od samih sebe; riječi označavaju stvari, izražavaju želje, itd. Prometni znakovi imaju značenje tako što obavještavaju, zabranjuju ili naređuju kako treba voziti. Isto tako i naši životi nešto znače — ukazuju na nešto drugo, nešto što je u nekom smislu različito od njih samih. Naši životi izražavaju vrijednosti. Način na koji živimo poruka je upućena svima drugima, poruka koja govori kako treba živjeti i što treba činiti. Štoviše, to je poruka koju mogu razumjeti i oni koji su inače doslovno nepismeni.

Doduše, pitanje je jesmo li uvijek primjer baš svima drugima? Je li poruka koju šaljemo svojim ponašanjem upućena svima? Tu su možda potrebne nekakve ograde. Naše ponašanje, u mjeri u kojoj je poruka, prije svega je upućeno svima s kojima dijelimo relevantne karakteristike; pripadamo istoj kulturi, imamo iste osnovne vrijednosti. Prije svega, upućeno je onima od kojih možemo očekivati da će činiti isto, ali u krajnjoj crti — svima.

Činjenica da je naš život poruka daje našem postojanju dodatnu važnost. Budući da živimo s drugim ljudima i da je sve što činimo u nekom smislu ujedno primjer drugim. Jasno da je to tako, iako možda nismo mislili o tome. Isto je tako i sve što drugi čine poruka upućena nama. No, time još nismo rekli koja je to poruka koju treba prenijeti svojim životom. Koje poruke trebamo prihvatiti a koje odbiti? Koje su to vrijednosti koje trebamo promovirati? Što treba činiti? Poruka koju prenosi čovjek koji se ubije zato što život nema smisla jest da život nema smisla, ako je doista to bio razlog. Poruka koju prenosi broker s Wall Streeta je da treba steći što više novaca u što kraćem roku. Indijski isposnik nam svojim primjerom govori da se treba odreći svega ovozemaljskog i tako stići u stanje nirvane. Da bismo prihvatili neke vrijednosti i svojim primjerom svjedočili da ih treba prihvatiti, moramo imati razloge na osnovi kojih ih prihvaćamo. Trebamo opravdati svoj izbor. Ako ništa nema smisla, onda nema smisla niti biti primjer ovoga ili onoga. Ako je sve besmisleno, ako ništa nema nikakve vrijednosti, onda je svejedno kakvu ćemo poruku prenijeti svojim životom, svejedno je i hoćemo li prenijeti ikakvu poruku. Da bih činio x i time prenio poruku svima drugima da i oni čine x, moram vjerovati da trebam činiti x, moram vjerovati da vrijedi činiti x. A to je ono što tek treba dokazati.

Na Zemlji živi valjda gotovo sedam milijardi ljudi. Svake godine rodi se 93 000 000 ljudi. Dakle, ja sam samo jedan od tih milijardi. Ja sam samo jedan od 93 milijuna koji su se rodili iste godine kad i ja. Što je to? Koliko je to? Kap u moru. Zrnce u pijesku. U čemu bi bila razlika kada me ne bi bilo? Pa u tome da je jedan manje od 6 milijardi. Je li to neka razlika? Ako u mravinjaku zgazimo jednog mrava, što se promijenilo? Ništa! Sve je ostalo isto. Mrav više ili manje, svejedno je. A mravi u mravinjaku ima bitno manje od 6 milijardi. I dalje nikakve! U čemu je vrijednost jednog čovjeka i nekakav poseban smisao njegovog postojanja? Ni u čemu! Da nema bilo koga od nas ništa se ne bi promijenilo. Sve bi ostalo isto. Da nije bilo mene moj bi posao radio netko drugi, netko bi drugi sjedio u drugoj klupi u gimnaziji, moju bi ženu oženio netko drugi, netko bi drugi veslao sedmicu u osmercu ili bio half u lokalnom klubu, itd. Nema ničeg posebno važnog što bi bilo drugačije da me nema. I to vrijedi za svakoga od nas. Svatko od nas zna da je samo jedan od sedam milijardi ljudi i da nikakve razlike ne bi bilo kada ne bi postojao. Ipak, svatko je od nas samome sebi najvažniji, ili barem jako važan. Stalo nam je do toga što činimo drugima i što drugi čine nama. Trudimo se, zalažemo se, radujemo se uspjesima i razočarani smo neuspjesima iako svatko od nas zna da je samo jedan od milijardi ljudi i da nikakve razlike ne bi bilo kada ne bi postojao. Kako to? Kako možemo sami sebi biti toliko važni? I kako nam može biti toliko stalo do svog života i do onoga što činimo i onoga što nam se događa? Nije mi stalo samo do same stvari koju činim, stalo mi je i do toga da sam ja taj koji je to učinio. Kako činjenica da sam ja upravo ja može biti razlog da mi bude stalo do toga što činim i do toga što mi se događa kada znam da sam samo jedan od sedam milijardi i da bi sve drugo bilo isto da i nisam nikada postojao?

Evolucijski gledajući jasno je zašto nam je stalo do nas samih i do toga što činimo: organizmi bez takve motivacije naprosto ne bi opstali. Budući da smo opstali, jasno je da nismo mogli biti drugačiji. No, to je objašnjenje naše motivacije, a pitanje je može li ono ujedno biti i opravdanje. Može li uzročni mehanizam koji je doveo do toga da nam je stalo do nas samih ujedno biti razlog da nam bude stalo do nas samih i do toga što činimo iako znamo da ne bi bilo nikakve razlike kada nas ne bi bilo? Ne može! Evolucijski mehanizam može objasniti činjenicu da nam je stalo do nas samih, ali ne može pokazati zašto bi ta činjenica trebala biti razlog za djelovanje.

Sve je prolazno, konačno. Ako je sve prolazno, kako onda išta može biti smisleno? Što god učinili, i koliko god dugo to trajalo doći će trenutak kada više neće postojati vrijeme u kojem će sve biti kao da ga nikada nije niti bilo. Kad tad nastupit će trenutak u kojem ni od čega što smo učinili neće biti ni traga. Jednoga će dana sve biti kao da nas nikada nije niti bilo, kao da nikada nismo postojali i kao da nikada ništa nismo učinili. Jednoga će dana biti svejedno jesmo li ikada postojali. Tada će sve što smo učinili, i činjenica da smo uopće ikada živjeli, biti bez ikakvog značenja. Ako se sjetimo da će kad tad nastupiti taj trenutak, kako onda išta što sada činimo može imati smisla? Ako će jednom sigurno biti besmisleno, onda je besmisleno već sada. Ako će jednog dana biti svejedno što smo učinili i jesmo li ikada postojali, onda je već sada svejedno što činimo i postojimo li uopće. Danas je svejedno je li postojalo išta što nije ostavilo nikakvog traga u sadašnjosti. Postojalo ili ne, svejedno je, nema nikakve razlike. Stvari iz prošlosti mogu imati nekakvog smisla i nekakvog značenja samo ako su ostavile traga u sadašnjosti. Ako nisu ostavile nikakvog traga u sadašnjosti, onda je svejedno jesu li se ikada i dogodile. Ljudi koji su ih činili vjerovali su da imaju smisla, da nisu vjerovali da ih ima smisla činiti ne bi ih činili. Dok su ulagali napore da postignu sve što su postigli, vjerovali su da sve to ima smisla, jer da nisu vjerovali, ne bi to ni činili. No, danas je jasno da sve to nema smisla i da ga nikada nije niti imalo. Ispostavilo se da sve što su činili nema nikakvog smisla, svi su im napori bili uzaludni. Stvar je u tome što ako to vrijedi za ono što su činili ljudi u prošlosti, onda vrijedi i za ono što mi činimo i nastojimo učiniti u sadašnjosti. Kako bismo mi mogli biti bolji i različiti od njih? Prema tome, sve što činimo nema nikakvog smisla već sada. Besmisleno je samo naše postojanje, budući da će kad tad sve biti kao da nas nikada nije niti bilo. A što je sa stvarima do kojih nam je danas stalo i za koje vjerujemo da imaju smisla? Koliko god naši napori bili uspješni i koliko god dugo trajali rezultati koje smo postigli, prije ili kasnije nastupit će vrijeme u kojem će sve biti kao da nas nikada nije niti bilo, kao da nikada nismo postojali. Što god postigli, sve će to jednog dana nestati i bit će svejedno jesmo li ikada postojali i jesmo li uspjeli u bilo čemu. Prije ili kasnije ispostavit će se da je sve što smo ikada učinili bilo besmisleno i uzaludno. A ako će se u budućnosti ispostaviti da je bilo besmisleno, onda je besmisleno već sada. Prema tome, moramo prihvatiti činjenicu da ništa što činimo nema smisla, niti sad, niti će ga ikada imati.

Ovaj argument možda zvuči uvjerljivo, kao da »ima nešto«. No, tvrdi se da sve ono što nije vječno nije niti smisleno: da bi nešto bilo smisleno, mora biti vječno, mora trajati zauvijek. Zašto bi nešto moralo trajati vječno da bi bilo smisleno? Zar nema konačnih stvari koje su smislene, do kojih nam je stalo i do kojih nam treba biti stalo*? Mnoge su stvari bolje zato što duže traju; kruh koji traje 7 dana bolji je od onoga koji se osuši do popodne, auto koji traje 20 godina više vrijedi od onoga koji sigurno ne može trajati više od 10, kuća koja traje 300 godina bolja je od one koja traje 50. No, to ne znači da kruh koji traje do popodne nema nikakve vrijednosti, da ga nema smisla peći i kupovati; da auto koji traje 3 godine ne služi ničemu. Ako su ostale stvari jednake, bolje je živjeti duže nego kraće. No, to ne znači da kraći život nema nikakve vrijednosti i nikakvog smisla. Naprosto nije jasno zašto konačne stvari ne bi mogle biti smislene? Zašto ja sada ne bi trebao ništa činiti zato što ništa što učinim neće trajati vječno?

Čudna je ali jaka logika u zaključku: ako je istina da je što trajnije to bolje, onda je vječno najbolje. To je, čini mi se, bila jedna od misli kojima se vodio Platon kada je rangirao znanje: znanje o vječnom i nepromjenjivom bolje je od znanja o prolaznom i promjenjivom. Znanje matematike bolje je od znanja fizike ili geografije zato što se matematičke istine ne mijenjaju i ne mogu mijenjati. Istom se mišlju vodio i kada je rangirao postojanje: što stvar duže traje, to je realnija. Budući da su ideje vječne, one su najrealnije, »imaju najviše bitka«. No, čak ako je to i točno, to još uvijek ne znači da prolazne i kratkotrajne stvari nemaju nikakve vrijednosti, nikakvog smisla. Za neke se ljude kaže da su ostavili traga. Zbog toga su njihovi životi bili smisleni, ne samo njihovi, ali njihovi sigurno jesu. Ako se smislenost života mjeri ostavljenim tragom, onda nam ista logika (što duži i jači trag, to smisleniji život) kaže da je potpuno smislen samo onaj život koji je ostavio vječni trag. Ako pojačamo isti kriterij proizlazi da je besmisleno sve ono što nije ostavilo vječnog traga. Budući da ničiji trag nije vječan, ničiji život nije smislen. No, čak ako i pristanemo smislenost života mjeriti ostavljenim tragom, to sigurno ne znači da su svi životi besmisleni. To možda pokazuje da su neki smisleniji od drugih, ali ni u kom slučaju ne pokazuje da je ijedan besmislen.

Osim toga, izgleda da argument počiva na prilično očitoj logičkoj pogrešci. Čak ako je istina da jednoga dana neće imati smisla sve što radimo danas, iz toga ne slijedi da sve što radimo danas već danas nema nikakvog smisla. Zašto ja sada ne bih trebao ništa činiti zato što će jednog dana biti svejedno jesam li išta učinio i jesam li uopće postojao? Možda će jednoga dana doista biti svejedno, ali nije jasno zašto bih zbog toga već danas bilo svejedno. Za 5000 godina svima će biti svejedno što ja učinim danas, ali to ne znači da će danas svima biti svejedno što ja učinim danas.

Pomisao na prolaznost svega, pa i nas samih, doista ulijeva nekakvu nelagodu. Možda može umanjiti motivacijsku snagu, možda čak nekako oslabiti i razloge za djelovanje. No, nije jasno zašto bi zbog toga sve što činimo bilo besmisleno. Ta nas misao podsjeća na našu konačnost i prolaznost, ali može pokazati da je sve što činimo besmisleno samo pod pretpostavkom da je besmisleno sve ono što nije vječno. A ta je pretpostavka očito prejaka i nerealna. Nije jasno zašto bismo trebali postavljati tako visoke kriterije svemu što postoji, pa i samima sebi?

A ako se uživimo u položaj Sizifa? Sizifa su bogovi osudili da zauvijek bezuspješno pokušava velik i težak kamen postaviti na vrh strmog brda. Svaki put kad bi ga uspio dogurati do vrha, kamen bi mu iskliznuo i otkotrljao se natrag u podnožje. Stoga je guranje tog kamena posao koji očito nema nikakvog smisla, a Sizifov zagrobni život, koji se u potpunosti svodi na guranje tog kamena, jednako je tako potpuno besmislen.

Sizifov je posao očito besmislen. I za mnoge se naše postupke kasnije ispostavi da su bili besmisleni. Za neke čak od početka znamo da su besmisleni. S druge strane, za mnoge stvari koje činimo u životu vjerujemo da nisu besmislene, da nisu poput Sizifovog posla. Vjerujemo da barem dio toga što radimo ima nekog smisla, neke svrhe, i da zbog toga i naše postojanje ima nekog smisla. Pitanje je u čemu je razlika između Sizifovog posla i poslova za koje vjerujemo da imaju smisla, u čemu je razlika između smislenog i besmislenog posla i života? Što je to što smislene stvari i smislene živote čini smislenima, a što besmislenima nedostaje? Sizifov posao jednako je besmislen kao i najviše dostignuće u bilo kojem području ljudskog djelovanja. Nama se samo čini da su neke stvari smislene a neke besmislene ili da su neke barem više smislene od nekih drugih. No, ako bolje pogledamo vidimo da između jednih i drugih zapravo nema nikakve razlike. Da je Sizifov posao potpuno besmislen, to je nešto oko čega se svi slažemo. Stoga se u argumentu postupno mijenjaju okolnosti u mitu o Sizifu i pita se koja izmjena njegov posao čini smislenim. Taylorov je zaključak da niti jedna izmjena, koliko god bila radikalna, zapravo nimalo ne pridonosi smislenosti Sizifovog posla i života. Isti zaključak, jasno, vrijedio bi i za sve ostale ljudi i za sve ostale poslove — ništa nema smisla, svaki je posao besmislen i svaki je trud uzaludan. Razmotrimo stoga različite varijacije mita o Sizifu kroz koje njegov posao i postojanje postaje sve smislenije ili pak ostaje jednako besmisleno.

1.

Sve je onako kako je opisano u mitu o Sizifu.

2.

Bogovi su se smilovali Sizifu i odlučili olakšati mu odrađivanje kazne. Nisu težak kamen zamijenili lakšim, već su mu odrađivanje kazne olakšali tako što su mu usadili vrlo jaku želju da gura kamenje. Od tada guranje kamenja u potpunosti usrećuje Sizifa. Od tada je Sizif iznimno sretan što ima priliku cijeli svoj vječni zagrobni život posvetiti guranju kamena.

3.

Zamislimo da ni bogovi više nisu mogli gledati toliki uzaludan trud i da su omogućili Sizifu da svoj kamen na koncu ipak postavi na vrh brda. Sizif je svoj kamen postavio na vrh brda, time je prestala njegova želja za guranjem kamenja. Posao je time bio završen.

4.

Zamislimo da je Sizif, osim tog jednog kamena, na vrh brda dogurao još mnogo kamenja i uspio sagraditi hram, zdanje namijenjeno štovanju bogova i okupljanju građana. Hram je bio dobro sagrađen i dugo je trajao. S vremenom se raspao i više mu nema ni traga. No, nitko nikada nije doznao za njega i nitko ga nikada nije koristio.

5.

Zamislimo da su ljudi doznali za Sizifov hram i počeli dolaziti u njega. Dugo su ga koristili, u njemu su donijeli mnoge važne odluke, bio je središte društvenih zbivanja. No, hram je s vremenom napušten i propao je. S utjecajem vremena raspao se, a kulturi koja ga je koristila zameo se svaki trag.

U 1. Sizifov posao izgleda očito besmislen. I cijeli njegov život izgleda besmislen jer se svodi isključivo na uzaludno guranje kamena. Bi li se možda ipak moglo pokazati da nije? Možda bismo mogli reći da nije bitno što radi i uspijeva li time što postići, bitno je da nešto radi, nije bitno što. Čim nešto radi, što god to bilo, njegov je život samim time smislen. Smisao njegovog života je u nastojanju i u trudu kojega je uložio da kamen postavi na vrh brda, nije bitno je li u tome uspio ili nije. No, ovakav odgovor prije izgleda kao tješenje nego kao dobar razlog da se vjeruje da je Sizifov život ipak smislen. Istina je da je nastojao postaviti kamen na vrh brda, istina je da se trudio, ali u tome naprosto nije uspio. Njegov je posao bio uzaludan i besmislen. Ako je cijeli život uložio u nešto besmisleno, onda mu je i cijeli život bio besmislen, na stranu što bi u mitu to stanje trajalo vječno. Ustrajnost jest vrlina, sigurno bismo cijenili čovjeka koji bi cijeli svoj život posvetio jednom cilju. No, ne bi time njegova nastojanja postala smislena. Cijenili bismo njegove vrline i karakterne osobine, ali bismo smatrali da je šteta što ih je uludo potratio. Još je tužnije ako ustrajan i uporan čovjek ne uspije ništa postići, a ako ništa nije postigao, njegov je trud bio besmislen.

Je li Sizifov posao postao smislen u 2? Je li mu posao postao smislen zato što su mu bogovi usadili jaku želju da gura kamenje pa ga zato guranje kamenja čini jako sretnim? Izgleda da nije. Istina je da bi ga u tom slučaju posao činio sretnim, ali bi posao i dalje bio jednako besmislen kao i prije. Svi bi njegovi pokušaji da kamen postavi na vrh brda i dalje bili jednako uzaludni. Možda bismo rekli da je posao sada smislen, zato što ga čini sretnim. No, nije jasno kako bi činjenica da je Sizif sada jako sretan što ima priliku gurati kamenje do mile volje mogla uzaludan posao učiniti smislenim. Dobro je da ga posao sada čini sretnim, ali posao je i dalje uzaludan. Taj će kamen i dalje padati natrag u dolinu svaki put kad ga postavi na vrh. Sizif ga i dalje nikada neće moći postaviti na vrh brda. Kad već mora gurati kamen, sigurno je bolje da ga to čini jako sretnim nego da je zbog toga nesretan. Ali, ako je posao smislen, smislen je sviđao nam se ili ne. Jasno je što njime postižemo, jasno je zašto ga radimo, volili ga mi ili ne. Isto tako, ako je posao besmislen, besmislen je činio nas sretnima ili ne.

U 3. je Sizif uspio postaviti kamen na vrh brda. Je li to učinilo njegov posao smislenim? Pitanje je što je Sizif zapravo učinio? Golemi kamen je iz podnožja brda dogurao na vrh. I što sad? Što je s time postigao? Razlika je samo u tome što je kamen prije bio u podnožju brda a sada je na vrhu. I što s time? Iako je posao završen, ispostavlja se da je zapravo bio besmislen. Taj kamen jest premješten, ali time se ništa nije postiglo. Potpuno je svejedno gdje je kamen, u podnožju brda ili na vrhu. Sizif bi najvjerojatnije bio zadovoljan što je uspio postići ono što je dugo i teško nastojao, vjerojatno bi se osjećao na neki način ispunjen. No, to je psihološki čisto subjektivni osjećaj koji, sam po sebi, ne može posao učiniti smislenim.

I u 4. mu je posao bio sasvim uzaludan. Čemu građevina koju nitko ne koristi i za koju nitko ne zna? Potpuno je svejedno postoji li takva građevina uopće ili ne. Sizifov je posao opet bio besmislen. Iako je u 4. učinio mnogo, to još uvijek nije dovoljno da posao bude smislen. Još nešto nedostaje.

Je li posao postao smislen u 5? Građevina je služila svojoj svrsi, ljudi su dolazili u nju i koristili je dugo vremena, bila je središte društvenog života. Pa valjda mu je onda posao bio smislen. No, kultura koja ju je koristila se ugasila, građevina je napuštena i s vremenom je propala. Sve je isto kao da je nikada nije niti bilo. Od građevine nije ostalo ni traga, kao ni od kulture koja ju je koristila. Sve što su ikada učinili nestalo je. Budući da od njih nije ostalo ni traga, svejedno je jesu li ikada postojali. I da nikada nisu postojali ne bi bilo nikakve razlike. Prema tome, ispostavilo se da je sve što su ikada učinili zapravo bilo besmisleno. Dok su ulagali napore da postignu sve što su postigli, vjerovali su da sve to ima smisla, jer, da nisu vjerovali, ne bi to ni činili. No, danas je jasno da sve to nema smisla i da ga nikada nije niti imalo. Sve ono što nije ostavilo nikakvog traga u sadašnjosti sve je to besmisleno. Besmisleni su i mnogi napori koji jesu ostavili traga u sadašnjosti — za mnogo toga nam je svejedno je li ovako ili onako. A što je sa stvarima do kojih nam je danas stalo i za koje vjerujemo da imaju smisla? Koliko god naši napori bili uspješni, i koliko god dugo trajali, rezultati koje smo postigli prije ili kasnije, nastupit će vrijeme u kojem će sve biti kao da nas nikada nije niti bilo, kao da nikada nismo postojali. Što god postigli, sve će to jednog dana nestati i bit će svejedno jesmo li ikada postojali i jesmo li uspjeli u bilo čemu. Prije ili kasnije ispostavit će se da je sve što smo ikada učinili bilo besmisleno i uzaludno. A ako će se u budućnosti ispostaviti da je bilo besmisleno, onda je besmisleno već sada. Prema tome, moramo prihvatiti činjenicu da ništa što činimo nema smisla, niti sada niti će ga ikada imati.

Izgledalo je da je Sizifov posao i život potpuno besmislen u 1, a sasvim ili barem prilično smislen u 5. No, argument pokazuje, ako pokazuje, da je 5. jednako, to jest, sasvim besmisleno, isto kao i 1. Daljnje je pitanje kakav stav treba zauzeti prema životu, svom vlastitom i drugih ljudi ako je argument dobar. Razmotrimo sada sam argument. Za svaku od varijanti navedeni su razlozi da Sizifov posao nije smislen. No, ti razlozi variraju; u 1. posao nije smislen jer se ne može postići cilj; u 2. nije smislen iz istog razloga, iako usrećuje Sizifa; u 3. nije smislen jer nije jasno u čemu je razlika; u 4. nije smislen jer nema nikoga kome bi građevina služila; u 5. nije smislen jer ništa nije vječno. Očito, kriterij smislenosti u 5. daleko je viši od kriterija smislenosti u 1. Pitanje je je li kriterij na nekom koraku previsok. Argument ovakve vrste vrlo je koristan u raspravi zato što možemo testirati intuiciju o smislenosti i barem intuitivno procijeniti koji bi kriterij bio primjeren. Ako mislimo da kriterij ni na jednom koraku nije previsok, onda je doista sve besmisleno.

No, Camus je Sizifovom problemu pristupio na drugačiji način, pokazavši filozofsku nadmoć. Slijedimo li Camusa stupili smo na prag životne mudrosti — i više se besmisla ne bojimo!