Nasilje nad ženama u srednjovjekovnoj metropoli: Pariz oko 1400. godine

Nasilje nad ženama u srednjovjekovnoj metropoli: Pariz oko 1400. godine

Dok sam proučavao seksualne zločine u burgundijskom dijelu Nizozemske, slučajno sam naišao na zločin koji su počinili sluge burgundijskog vojvode u Parizu. Metode počinitelja pokazivale su mentalitet koji je bio i više no uobičajen u burgundijskim višim krugovima. Zbog obilja činjeničnih i kontekstualnih podataka, pariška anegdota može pružiti reprezentativnu analizu tipologije počinitelja i žrtava, čimbenika koji vode k agresiji, suvremenih klišeja i tipičnih predrasuda o određenim društvenim skupinama, zakonske mogućnosti koje stoje žrtvama na raspolaganju i tehničkih pojedinosti samog postupka koje počinitelji mogu iskoristiti kako bi izbjegli krivični postupak.

Drugog siječnja 1394. prévôt Pariza, vrhovni sudac Châteleta,1 koji je bio i zapovjednik policijskih snaga glavnoga grada, sučelio je Barthelemija du Vergea, osobnog slugu štitonoše burgundijskog vojvode Filipa Smjelog i Colina Gracieuxa, poslužitelja vojvodine kapele,2 obojicu zatvorenika u Châteletu, s Ysablet des Champions, udovicom Colina Martina, koja ih je optužila za silovanje i fizički napad. Prema njezinom svjedočenju, koje je sačuvano u prévôtovoj sudskoj istrazi,3 nju su 31. prosinca 1393. godine napala četiri muškarca: rečena dva zatvorenika, Jehan de Levriers, koji je također imao veze s vojvodinim sudom, i Jehan Sevestre, Bretonac koji je radio u pariškoj luci. Čin se dogodio noću, u neosvijetljenoj rue de la Huchette, dok se udovica vraćala kući u rue de l'Hirondelle4 s Petit Ponta, gdje je bila u kupovini za sebe i majku. Muškarci su zahtijevali seksualni odnos, ali Ysablet, kao časna dama, odlučno je odbila rekavši: »Ne poznajem vas niti znam tko ste. Pustite me, jer sam udana i gospodarica kućanstva.«5 Jedan od napadača tvrdio je da je poznaje kao prostitutku s kojom je imao seksualni odnos dvanaest godina prije. Kako bi je zaplašili, četvorica muškaraca vukli su je pokrajnjim ulicama, tukući je bez prestanka po rukama i glavi, prijeteći joj i pritišćući joj nož u leđa u nadi da će popustiti njihovim zahtjevima.

Kako bi izveli još jači pritisak na nju i sakrili svoj zločin, muškarci su prebacili kaput preko udovičine glave i doveli je u Hôtel de Flandre, jednu od vojvodinih rezidencija u Parizu. Ona se i dalje opirala vičući:

Možete sa mnom učiniti što hoćete, jer ja u ovom trenutku nisam gospodarica svog vlastitog tijela i ne mogu se suprotstaviti vašim željama. Ali sve što ste učinili, što činite i što ćete mi učiniti jest protivno mojoj želji i volji.

Posljednja izreka postavlja zakonsku granicu između zavođenja i silovanja i uvelike pojačava eventualnu kasniju kaznu za zločin.6 Četvorica su muškaraca bezuspješno pokušavala provaliti u gostionicu. Udovicu su, dok je vikala i vrištala — što je bitno za daljnje zakonske implikacije, vukli preko Quai des Augustins kraj Pont Neufa prema rue de l'Abreuvoir–de–Mâcon, gdje su naišli na gostionicu »La Heuze«,7 koja je bila otvorena. Napadači su naručili vino i zatražili da se zapali vatra u ognjištu.

Kamuflirana udovica je, naravno, pobudila sumnju među slugama u gostionici. Jedna sobarica nije mogla odoljeti pokušaju da dokuči misteriju te je otkrila da je kaput skrivao Ysablet koju je slučajno poznavala. Odmah je to i rekla, što je natjeralo otmičare da obećaju vlasnicima gostionice da će udovicu odvesti kući bez daljnjeg nasilnog ponašanja prema njoj. Ali to obećanje nisu održali. Pod prisilom du Vergea, i kako bi pobjegla od svojih napadača, Ysablet je pristala na tajni sastanak seksualne prirode iduće subote, 3. siječnja. Du Verge joj je kao zalog oteo njezin zlatni prsten. Ali i to je obećanje bilo prekršeno i udovicu su izvukli na ulicu ozloglašenu po velikom broju javnih kuća, rue de l'Abreuvoir–de–Mâcon.8 Na silu su probili zaključana vrata određene 'noćne dame', koja je u tom trenutku bila odsutna. U svom izvješću o drami koja se odvijala, Ysablet des Champions naglasila je da je soba bila smrdljivi »nemoralni i sramotni bordel«. Tada su je, jedan za drugim, silovala oba zatvorenika kao i Jehan des Levriers, i to »protiv njezine želje i volje... nanijevši sramotu njezinoj osobi.« Četvrti napadač, Bretonac, nije imao mogućnosti zadovoljiti svoju seksualnu pohotu, jer nakon trećeg seksualnog čina gospođa je počela izgovarati prijetnje kojima je uspjela odvratiti kršnog lučkog radnika od svoje namjere. Prije no što je pustio Ysablet iz svoje kuće, du Verge je iznudio drugi zlatni dragulj kao jamčevinu za još jedan susret. Idućeg dana du Verge i Gracieux posjetili su udovicu koja ih je primila kako bi ih njezina majka, moguća svjedokinja, mogla identificirati.9 Nakon toga uložena je žalba prévôtu Châteleta i najmanje dvojica silovatelja bila su smjesta pritvorena.

Taj je izvještaj slikovita i neosporno subjektivna verzija žrtve.10 Optuženi će imati priliku reći što žele poslije, kada pokušam otkriti njihovu taktiku manipulacije zakonodavnim sustavom. Energičan ton Ysabletinog svjedočenja, veliki broj citata (»ona koja govori« i »prethodno spomenuta osoba... je odgovorila«) sugeriraju da su bilješke napisane doslovno, što je tipično za pariški Châtelet.11 Ta karakteristika službenosti jamči u najmanju ruku vjerodostojnu reprodukciju mišljenja i mašte udovice, pa čak i pariškog javnog mnijenja oko 1400, budući da je sud njezine argumente smatrao dovoljno uvjerljivim za uhićenje i konačno kažnjavanje optuženih.

Priče poput ove Ysablet des Champions pojačavaju moju suglasnost s teorijom Norberta Eliasa da je u kasnom srednjem vijeku privatno nasilje bilo endemično, a emocionalna samokontrola minimalna, jer su ljudi morali biti spremni suočiti se s nasiljem s kojim su se mogli susresti doslovce iza svakog ugla. Policijske snage su tek nakon uspostavljanja jake centralne države mogle smanjiti opseg nasilja provođenog u privatnosti i na taj način suzbiti svakodnevnu agresiju. Štoviše, u tom kompleksnijem društvu pojedinci su morali suzbijati svoje najintimnije emocije zbog višestrukosti ljudskih mreža koje su se morale uzimati u obzir. U svom prvobitnom stanju, prije pojave centralizirane države, priroda pojedinca, koja je u svojoj osnovi agresivna, njegovo »zadovoljstvo u mučenju i ubijanju« pošlo bi svojim putem.12 Eliasova stimulativna teza može se poreći na više načina, među ostalima zbog nedostatka osnovne dokumentacije,13 a i moderna biološka istraživanja opravdala su sumnje u nasljedni karakter agresivnog ponašanja.14 Povjesničari raspravljaju je li moguće, na temelju čvrstih dokaza kao što je statistika, dokazati da je postotak kriminala bio veći u kasnom srednjem vijeku no u nešto ranije vrijeme.15 Istraživači učestalosti nasilnih zločina u ranoj modernoj Engleskoj došli su do iznenađujuće oprečnih zaključaka.16

Sve sam više uvjeren da emocionalna osjetljivost srednjovjekovnog čovjeka nije bila tako mala kao što se to obično tvrdi, čak ni u pogledu nasilja. Unatoč tendenciji prema trivijaliziranju kako sitnih tako i krupnih nasilnih činova, nasilno ponašanje imalo je osebujnu društvenu stigmu i bilo pod prijetnjom zakonskih sankcija u XIV. i XV. stoljeću. Sudska dokumentacija često bilježi ne samo okrutnost u ponašanju počinitelja zločina već i užasnutost njihovih suvremenika tim njihovim djelima. Stoga je prejednostavno tvrditi da se visoka stopa nasilja između 1300. i 1500. godine može pripisati slaboj kontroli »agresivnog instinkta« pojedinaca koji bi i ubili ili osakatili da pored njih ne stoji policajac. I budući da nam biološko objašnjenje ne odgovara, pojedinačni zločini poput silovanja moraju se objasniti uz pomoć specifičnih i neprestano promjenjivih čimbenika, ograničenih na određeno područje i trenutak, koji ili potiču ili obuzdavaju agresiju. Zašto su sluge vojvode od Burgundije i ostali razbojnici mislili da je Pariz 1939. godine prikladno mjesto za iskazivanje seksualne agresije te da će se nekažnjeno izvući poslije svojih nedjela?

Doista, tipologija kriminalnih radnji prolazi određenu evoluciju. A. Farge i A. Zysberg otkrili su u ranoj modernoj Europi pomak a prevlasti krvavih zločina ka zločinima protiv imovine: krajem XVI. stoljeća dvije trećine kriminalnih sudskih procesa bavilo se još uvijek međusobnim tučnjavama i premlaćivanjima, ali 1760–ih godina 60–80% bavilo ih se krađom i prevarama.17 Autori pretpostavljaju da se broj tzv. krvavih zločina nije smanjio do one razine koje sugeriraju brojke, već da ih zapravo vlasti u XVIII. stoljeću više nisu smatrale prijetnjom imovini i javnom redu. Slažem se s P. Sperenbergom koji tvrdi da je statistika više odraz represije koja se razvijala, u ovom slučaju sve veće osjetljivosti u pogledu imovine kao vrijednosti, a ne kriminala koji se mijenjao.18 Kao sljedeći primjer navodim broj prekršaja seksualne naravi iz sudskih zapisa u Nizozemskoj koji se bitno smanjio u posljednjoj četvrtini XV. stoljeća, dok je stopa političkog zločina dramatično narasla. Dok bi društvena previranja tih godina sigurno mogla objasniti učestaliju pojavu špijunaže, veleizdaje i političkih ubojstava, prilično je nevjerojatno da je seksualna glad u Flandriji mogla oslabjeti do tih razmjera.19

Iako smo ograničeni na sudske i policijske zapise, moramo pokušati ispitati cikličke čimbenike koji su odredili izbor tipa agresije počinjene u opisanom slučaju iz 1393–94. te je li odluka o pokretanju ili izbjegavanju sudskih procesa uzorak određenog pomaka.

Povjesničari se i dalje ne slažu oko toga je li Pariz početkom XIV. stoljeća imao 200 000 ili samo 80 000 stanovnika, ali je bez sumnje bio metropola za ondašnje standarde.20 Veliki gradovi imaju manje adekvatnih sredstava društvene kontrole i kao posljedica toga suočeni su s višom stopom kriminala no društvo u cjelini. Ipak, to ne bismo trebali previše isticati. Velik broj župnog svećenstva i manji broj policajaca omogućavali su doista učinkovitu mrežu društvene kontrole u velikom gradu Ghentu, posebice što se tiče prekršaja seksualne naravi.21 Bronislaw Geremek drži da je, iako se taj sustav u potpunosti izjalovio u slučaju Pariza, »solidarnost susjedstva« bila važno alternativno sredstvo suzbijanja sitnije agresivnosti.22

Ysablet des Champions bila je oteta i silovana u nekoliko ulica na lijevoj obali, upravo južno od Ile de la Cité, između Latinske četvrti u kojima je živjelo mnogo putnika studenata i područja luke oko Place de Greve. Jedan od napadača, bretonski lučki radnik, bio je iz te četvrti, ali ostala trojica zločinaca nisu čak bili ni Parižani. Velika koncentracija stranaca obično potiče kriminal, jer su sredstva društvene kontrole blaža prema njima no prema domicilnom stanovništvu: policija nema informacija o njihovim prethodnim kriminalnim aktivnostima, i budući da imaju tek nešto malo imovine u gradovima u kojima borave, izgon obično nema za posljedicu materijalne gubitke. Primjeri Amsterdama i Ženeve u XVI. i XVII. stoljeću sugeriraju visoku stopu kriminala među doseljenicima koji su u te gradove doselili u skorije vrijeme.23 Nadalje, Parižani s kraja srednjeg vijeka bili su opsjednuti povredama javnog reda koje su radili siromašni, nezaposleni i skitnice.24 Kralj i gornji sloj građanstva bili su u to uvjereni u tolikoj mjeri da je četvoro siromašnih ljudi 1390. smaknuto vješanjem zbog navodnog stavljanja otrova u bunare.25

Sklonost izjednačavanju kriminala s ljudima koji žive na rubu društvenog reda temelji se dijelom na predrasudama, dijelom na samoostvarujućem proricanju te dijelom na stvarnim okolnostima. Geremekovo istraživanje o srednjem vijeku, i Fargeovo i Zysbergovo o XVIII. stoljeću, nisu otkrili nikakve posebne četvrti ili ulice Pariza s osobito visokom stopom kriminala.26 Svaki dio Pariza sastojao se i od malih ulica, slijepih uličica i groblja, koja su mamila na zločine. Tzv. »Cour des Miracles« je cvao u XVII. stoljeću; i u najgušće naseljenim i trgovački najaktivnijim ulicama, koje su obuhvaćale i dio grada u kojem je živjela Ysablet des Champions, stopa kriminala bila je viša no igdje drugdje. Opće je poznato da je svijet svodnika i prostitutki sklon kriminalu. Vidjeli smo da se silovanje iz 1393. godine dogodilo u napuštenom bordelu u rue de l'Abreuvoir–de–Mâcon, u jednoj od najgorih četvrti Pariza, ozloglašenoj po prostituciji. Još jedna uobičajena veza, ona između agresije i konzumiranja alkohola, također je u središtu Ysabletinog svjedočenja. Otmica i silovanje iz 1393. dogodilo se na području mračnih ulica, usred zimske noći, što evocira daljnji stereotip zločina općenito i seksualne agresije posebice. Ysablet je bila dovoljno nesmotrena da sa sobom ne ponese svijeću. Čak i u toj sumornoj četvrti, zločincima ulazak u jednu gostionicu nije dopušten, a u drugu su bili pušteni nakon dosta oklijevanja. Noć se oduvijek smatrala povoljnim trenutkom za nelegalne radnje i Pariz u tom smislu nije bio iznimka.27 No, problem postaje sve veći krajem XIV. stoljeća, a uredbama se to pokušavalo kontrolirati još 1364.28 U srednjovjekovnoj Europi zločini počinjeni noću općenito su se strože kažnjavali od nedjela počinjenih usred dana.29

Razdoblja političkih previranja, slabih policijskih snaga i administrativnog mehanizma također su u vezi s visokom stopom zločina, a Pariz s kraja XIV. stoljeća izvrsno je odgovarao toj slici. Pošto su kralj i njegovo regentsko vijeće ugušili pobunu »drvenih maljeva« (maillets) 1383, grad je dosta izgubio od svoje neovisne zakonodavne vlasti. Iako je država preuzela policijske snage, to nije moglo zaustaviti sve veću opsjednutost prijetnjom koju su navodno predstavljali »opasniji slojevi«.30 Nadalje, u to se vrijeme u Parizu nekoliko stranaka borilo za vlast. Regentsko vijeće je bilo na vlasti sve dok Charles VI. nije postao punoljetan 1388. godine, a ponovno je uspostavljeno 1392. kako bi se izašlo na kraj s njegovim ludilom. Vojvode Filip od Burgundije i Louis od Orléansa, to jest kraljev ujak i brat, bili su najvažniji članovi tog vijeća. Obojica su imali svoju političku »stranku« ili frakciju i stalnu mrežu dužnosnika, a obje su se frakcije sukobljavale sa sličnim skupinama formiranim oko kralja, oko prévôta des marchands, te oko politički ambicioznih sudaca u Châteletu i u pariškom Parlementu. U takvom kontekstu javlja se jako iskušenje da se svi mogući zločini povezuju s tim političkim sukobima. Dva specifična događaja imala su osobito nepovoljan utjecaj na atmosferu javnog mnijenja. Novi su regenti 1392. godine uhitili glavne kraljeve savjetnike i visoke dužnosnike koji su prethodno eliminirali neku drugu stranku kada su 1388. preuzeli vlast.31 I baš u vrijeme sudskog procesa Ysablet de Champion, 1393–94, vojvoda od Burgundije izgubio je naklonost mnogih Parižana pokušavajući se sumnjivim sredstvima riješiti Jeana Jouvenela, prévôta des marchands. Jouvenel, čija ja funkcija bila simbol gradske autonomije, uživao je golemu popularnost.32 Stoga je postojalo veliko neprijateljstvo prema vojvodi i svima koji su bili u njegovoj službi u Parizu početkom 1394. godine.

Priča o Ysablet des Champion je izvrstan primjer osobite izloženosti žena uličnom nasilju. Obitelj, posebice klan, mogli su pružiti pomoć pojedincu.33 Ali Ysablet je bila sama, i udovica, koja je živjela sa svojom bolesnom, starom majkom.34 Takve su žene bile idealan plijen muškarcima željnim seksualnih pustolovina ili prisilnih brakova s bogatim partnericama. U raznim izvorima iz XV. stoljeća pronađeno je na desetke primjera napredovanja na društvenoj ljestvici brakovima do kojih je došlo nakon silovanja ili otmice.35 Nije baš vjerojatno da je brak motivirao burgundijske civilne službenike Pariza, ali ta je pomisao zacijelo navela Ysablet da svojim napadačima radije kaže da je udana nego da je udovica.36 Također je naglasila da je vikala cijelo vrijeme napada, te da se seksualni čin dogodio protiv njezine volje, jer to joj je dopustilo da uloži tužbu ne samo za napad već i za silovanje.37

Vrlo je važna i činjenica da se Ysablet pozvala i na svoj status »bonne, preude femme« te da je sobarica u gostionici izjavila da ju poznaje kao »valjanu i časnu ženu.« Obeščašćivanje se smatralo bitnom komponentom u sudskim tužbama tijekom srednjeg vijeka.38 Druga strana ranjivosti takva položaja bila je u tome da je udovica imala neku pravnu zaštitu zbog pripadnosti skupini tzv. miserabiles personae, koju su priznavali kodeksi časti crkve i plemstva.39 Ipak, događaj iz 1394. također pokazuje koliko su prostitutke bile podložne napadima; jer agresori su tvrdili da je udovica bila bludnica, znajući da sud nasilni seksualni čin s prostitutkom nije smatrao silovanjem.40

Kakve su izglede imale stranke za pošteno i objektivno dijeljenje pravde? Postoje brojni slučajevi policijske zloporabe vlasti i ucjene optuženika koja ih je tražila ili uhićivala, i to je uzrokovalo mišljenje nekih da se pravda dijelila na osnovi pripadnosti određenom društvenom sloju.41 Iako je vrhovna vlast, odnosno kralj, smatrala policijsku korumpiranost zlom koje treba iskorijeniti zbog destabiliziranja društva,42 jasno je da su ekonomski slabiji slojevi bili pritom najizloženiji te činjenica da su lokalne vlasti pokušavale izjednačavati skupine na rubu društva sa zločinom još je više pojačala njihov nezavidan položaj. Do 1400. godine pariška je policija bila prepuna unutrašnje korupcije i čak osuđivana za suučesništvo u kriminalnim radnjama. Istraga iz 1423. otkrila je brojne slučajeve kršenja zakona, od potkradanja zatvorenika do ucjenjivanja.43 Iako sudovi općenito govoreći nisu izricali dugoročne kazne, Châtelet je 1398. godine bio prepun zatvorenika koji su bili zatvoreni u očajnim uvjetima.44 Mučenje se često koristilo kao metoda kažnjavanja, osobito nad pripadnicima nižih klasa i bilo je toliko sadističko da se činilo kako su nedužne osobe priznavale krivnju iz jednostavnog razloga da je izbjegnu, iako je priznavanje krivnje moglo dovesti i do smrtne kazne.45

Sama činjenica da su napadači iz Burgundije bili zatvoreni 1394. pokazuje da su se normalni postupci poštivali, jer je zakon određivao zatvorsku kaznu za počinjena silovanja i tzv. noćni zločin.46 Svjedočanstvo o slučaju des Champions ne spominje mučenja tijekom utamničenja. Ali, je li pravni postupak nakon uhićenja bio objektivan? Kakvi su bili izgledi silovane udovice da svoje napadače izvede pred lice pravde? Kakvi su izgledi optuženih da izbjegnu ili ublaže odluku zbog olakotnih okolnosti ili političkog pritiska? Velik broj zapisa ne sadrži preciznije podatke ni o zvanju ili društvenom položaju parbenika, niti o okolnostima zločina. Iako neki misle da je to utjecalo na suce da se koncentriraju na kazneno djelo i izricanje ispravne kazne,47 odvjetnik iz XIV. stoljeća Philip Wielant preporučuje da suci uvijek uzmu u obzir položaj i karakteristike osoba.48 I doista, čini se da su se kazne često ublažavale u odnosu na financijska sredstva kažnjenika u burgundijskom dijelu Nizozemske.49 Milost je bila sudska povlastica u Nizozemskoj, a siromaštvo, psihološke i socijalne situacije, mladost i godine bile su temelji na kojima je ona mogla biti iskazana. Žrtve društvene nepravde pozivale su se na tu povlasticu, a administrativni pragovi nisu bili previsoki.50 Ali u pariškom Châteletu olakotne okolnosti rijetko su se uzimale u obzir,51 što omogućuje donošenje objektivne prosudbe u slučaju Ysablet des Champions u smislu samog počinjenog nedjela. No, čak i takvi jednostavni dokumenti mogli su biti iskrivljeni u slučajevima zločina »krznenih ovratnika«, što je srednjovjekovni ekvivalent »bijelih ovratnika«, kod kojih se pripadnici viših društvenih slojeva koriste sustavom klijentele (clientage), tj. vezâ s visokim političkim dužnosnicima, te tako nekažnjeno mogu počiniti prekršaje i eliminirati ili umanjiti posljedice krivičnog postupka.52 Vojvoda od Burgundije često se time koristio, osobno pribjegavajući nepoštenim postupcima u vezi s moralnim prekršajima i prisilnim brakovima.53 Ipak, oštro kažnjavanje sudskih službenika koji su bili proglašeni krivima za zloporabu vlasti, nije mu se činilo paradoksalnim.

Jesu li se burgundijski sluge du Verge i Gracieux smatrali nedodirljivima zato što su bili članovi burgundijskog društva u Parizu 1394? Jesu li se vojvoda ili njegovi odvjetnici koristili metodama prisile nad sucima Châteleta nakon njihovog uhićenja? Ukratko, je li i ovo zločin koji su počinili »krzneni ovratnici«? Zagonetni aspekti ovog slučaja to i sugeriraju. Prvo, tu je pokušaj primjene eksteritorijalnosti i imuniteta koji ona povlači sa sobom. Du Verge i njegovi suučesnici odveli su udovicu u jednu od vojvodinih rezidencija; i budući da je nisu tamo silovali, zaprijetili su joj da će je kasnije, u noći ponovno odvesti na to mjesto.54

Taj je aspekt povezan sa činjenicom da je izdvojena kopija prévôtove službene istrage na Châteletu od 3. siječnja 1394. sačuvana u arhivu Komore za računovodstvo vojvode od Burgundije u Lilleu. Ona sadrži tužbu i svjedočenje gospođe des Champions i dio je zbirke zapisa u kojoj su tadašnji administratori čuvali međunarodne ugovore, kopije vladarskih darovnica, dokumentaciju vezanu uz pregovore i više ili manje tajnu korespondenciju, kao što su trajni dokumenti i spisi u osjetljivim političkim područjima.55 Kopija je do Lillea mogla stići samo indiskrecijom odvjetnika ili službenika samog Châteleta. Činjenica da je dokument pohranjen u takvoj jednoj zbirci navodi na zaključak da su ga vojvodini vijećnici smatrali političkim dokumentom.

Zaključak slučaja des Champions otrgnut je s kopije u područnom arhivu Lillea. Originalna verzija, koja se trebala nalaziti u arhivu Châteleta u Archives Nationales u Parizu, izgleda je izgubljena. Ostao je sačuvan tek jedan fragment iz registra koji sadrži preliminarne istrage između 1389. i 1392.56 Istraga nije davala nikakve rezultate sve dok gospođa Auzary i moj bivši student Serge Dauhcy, koji se danas nalazi na Centre d'études d'histoire juridique kod profesora J. Hilairea, nisu pretpostavili da je slučaj možda prebačen u pariški parlament, što se ispostavilo točnim.57 On je zabilježen u knjizi zapisa kao dio zapisnika sa sudskih ročišta između 1394. i 1397.58 Prijenos iz Châteleta u Parlement sam po sebi je zagonetan, jer to se događalo samo u slučaju ulaganja žalbe ili konflikta između tijela vlasti.59

Na ovaj je slučaj doista bila uložena žalba. Na sjednici vijećnika Parlementa od 2. ožujka 1394. godine Ysablet des Champions je izjavila da je uložila novu žalbu sudu, odnosno molbu za pravdom — budući da je prévôt Châteleta nije uspio izvesti. Ona je, kao što je to i dolikovalo, uložila svoju prvu žalbu prévôtu, ali on je ili odbio ili odgodio postupak, iako je ona od njega opetovano tražila da »provede pravdu«. Suci Parlementa donijeli su odluku prema kojoj je njezina tužba protiv prévôta bila opravdana. Stoga je Parlement počeo poseban sudski postupak protiv trojice od četvorice optuženika, budući da je četvrti, Jehan de Levriers s burgundijskog dvora, nestao bez traga nakon noći 31. prosinca.60

Konačno nešto doznajemo i od samih optuženih. Kao što bi to bilo i za očekivati, njihova se verzija uvelike razlikuje od Ysabletine. Du Verge je naveo da su se on i njegovi prijatelji slučajno susreli na ulici te da je pristao na njihov poziv na zajednički odlazak na piće. Tijekom »zabave« ona je pristala na seksualni odnos s Gracieuxom sljedeći dan, pod uvjetom da je tada puste te je čak dala srebrnu (!) bižuteriju kao polog, simbol svečanog obećanja. Du Verge je tvrdio da mu ništa nije poznato u vezi s bilo kakvim prijetnjama nožem. Colin Gracieux je čak dao i objašnjenje za kamufliranje kaputom: on i Ysablet bili su stari znanci i ona je od njega sama zatražila kaput. Obojica muškaraca su sa srebrnom bižuterijom danom kao polog došli idući dan posjetiti udovicu i podsjetiti je na njezino obećanje, ali poriču bilo kakvo nasilje ili snošaj. Ali treći suučesnik, Bretonac Jehan Sevestre, dao je potpuno različitu verziju događaja. Du Verge i Gracieux su zapravo prijetili Ysablet oružjem, a kada je ona počela vikati, ugurali su je u praznu kuću u rue de l' Abreuvoir–de–Mâcon. Ali, on nije znao tko je silom otvorio vrata i jesu li je ostala dvojica silovala ili ne. Njegovo svjedočenje nije ni nevino niti u skladu s onim što je rečeno prije 2. ožujka, ali postoji i velika promjena između dvije udovičine verzije, one od 3. siječnja u Châteletu i one od 2. ožujka u pariškom Parlementu. U njezinoj prvoj priči, bretonski lučki radnik bio je isto tako uključen u pokušaj seksualnog čina s njom kao i ostala trojica, a činilo se također da joj u tom trenutku njegovo ime nije bilo poznato. U njezinoj drugoj verziji, silovali su je samo du Verge i Gracieux, jer nitko više nije bio zainteresiran za to da sazna što se dogodilo s Burgundijcem koji je potajno umakao. Sve čega se Ysablet 2. ožujka sjetila u vezi s Bretoncem bilo je to da je i on tada bio nazočan, ali ona nije baš bila spremna okriviti ga zbog toga.61

Vidim dvije mogućnosti: vješto svjedočanstvo Bretonca, istinito ili ne, da oslobodi samog sebe; ili vješt manevar Ysablet des Champions i njezinih odvjetnika, koji su obećali Bretoncu da će biti oslobođen ako svjedoči u udovičinu korist. Štogod od navedenog bilo istinito, uspjelo je: 4. lipnja 1394. godine Parlement je oslobodio Jehana Sevestrea iz zatvora Châteleta, dok su du Verge i Gracieux ostali zatvoreni.62 Davanje dvosmislenih i nejednakih svjedočenja nije bilo ništa neobično u to vrijeme i čak se može pronaći i u prethodno spomenutoj istrazi protiv Jouvenela iz 1392. godine, kada je vojvoda od Burgundije navodno podmitio trideset svjedoka kako bi lažno svjedočili protiv prévôta. Vojvodina upletenost navodi na zaključak da su smjena vlasti 1392. godine i intrige vezane uz Jouvenela rezultirale priličnom ogorčenošću na vojvodu, čak i među pariškim sucima. Gospođa des Champions možda je vrlo dobro iskoristila to neprijateljsko raspoloženje, kao i još rasprostranjenije napetosti među mnogim strankama u Parizu. Stav sudaca Parlementa prema udovičinoj tužbi u velikoj je oprečnosti sa stavom prévôta Châteleta. Burgundijski »urotnici« očito su se okomili na pogrešnu udovicu. Ysablet ne samo da je dovela neugodne svjedoke za dotičnu noć, već se, kada suci u Châteletu nisu ubrzali postupak na njezino zadovoljstvo, smjesta obratila i uglednom pariškom Parlementu. Očito je imala veza među osobama iz zakonodavnog života u gradu. U vrijeme silovanja bila je udovica Colina Martina, koji je bio sergent u službi pariškog biskupa.63 Između 29. svibnja 1395. i 18. srpnja 1397. bila je udana za upravitelja Gillesa Loquesa, koji je bio i odvjetnik, a koji je prije toga bio u braku s kćerkom iz bogate obitelji i brat Jeana Loquesa, bilježnika u Châteletu.64

Je li vojvoda od Burgundije iskoristio svoj utjecaj da oslobodi svoje službenike iz okova zakona? Postojanje dokumentacije o Du Vergeu u diplomatskoj zbirci njegove arhive navodi na zaključak da jest, kao što to pokazuje i pokušaj prévôta, Jeana de Follevilla, da odbaci tužbe, iako nisam našao dokaza za to. Upravo suprotno, čini se da je Folleville bio sudac koji se nije dao podmititi i nesumnjivo je bio politički ovisan o vojvodi od Burgundije. Ali vojvoda Filip Smjeli je sigurno imao dovoljno drugih odvjetnika koji su radili u Châteletu i u Parlementu da se za to pobrinu.65 Daljnja indikacija je presuda Parlementa od 29. svibnja 1395. kojom se Du Verge i Gracieux kažnjavaju velikom novčanom kaznom za silovanje i zatvorom, sve dok Ysablet nije pristala da ih se oslobodi.66 Uobičajena kazna za silovanje bila je smrt vješanjem, a tih godina je smrtna kazna bila često dosuđivana i za manje ozbiljne zločine, od krađe do svodništva.67 Ipak, sud je izričito izjavio da je iskaz o silovanju bio opravdan i da nije nezamislivo da je blaga kazna bila rezultat neke političke intervencije na najvišoj razini. Tri i pol godine nakon počinjenog zločina, 18. srpnja 1397, Du Verge je bio oslobođen na temelju »kraljeva oprosta«, ali samo zato što je Ysabletin novi suprug dao svoj pristanak u svoje i njezino ime.68

Taj je aspekt povezan s tvrdnjom o ranjivosti samaca i udovica u kasnom srednjem vijeku i željom za mogućnošću uživanja zaštitničke sigurnosti obiteljske solidarnosti. U ovom slučaju Ysablet je vjerojatno podupirao čak i veći »klan« sudskih službenika u Parizu. Također slutim da je vojvoda od Burgundije pokušao biti diskretniji u ovom nego u slučaju Jouvenel iz 1393. godine i iz tog razloga predmet nije bio odbačen na sudu.

Konačno, Filip Smjeli je imao velike političke ambicije kao kraljev regent nakon 1392. godine i nije si mogao priuštiti da previše uvrijedi Parižane. Želio je biti popularniji od drugog regenta, Louisa Orleanskog.69 Ovi nepredvidivi čimbenici visoke politike natjerali su vojvodu da zaustavi raskalašenost i korupciju velikog broja svojih namještenika i članova svog hôtela u Parizu. Postoje čvrsti dokazi da je bio sklon toj političkoj opciji. Vojvoda je 1404. posudio dio gradskog područja od francuske krune, što mu je omogućilo da krivično goni članove burgundijskog hôtela u Parizu zbog pronevjere i ostalih prekršaja. Kralj je također dao svoj pristanak prévôtu Châteleta i drugim zakonodavnim službama da zatraže svu dokumentaciju od Burgundijaca o djelovanju hôtela, da pozovu svjedoke i zatvore sumnjivce u Châteletu kadgod to vojvoda zatraži.70 Inicijativa za provedbu takvog postupka došla je izravno od Filipa Smjelog, a njegove su se ideje vjerojatno kretale u tom smjeru već 1394. godine.

Pariška suđenja između 1393. i 1397. čine mi se tipičnim u svakodnevnoj atmosferi u kojoj je vrebala opasnost za neudane žene u srednjovjekovnoj metropoli i ograničene razine do koje se poštovao moralni i fizički integritet pojedinca. Dijalozi svjedoka razotkrivaju cijeli spektar predrasuda prema tim temama i pokazatelji su mišljenja o braku, prostituciji i pojmu »časti.« Pojedinci su imali vrlo male izglede za postizanje nepristrane pravde protiv osoba, kako zločinaca tako i žrtava, koji su bili dio društvenog klana, političke mreže ili zaštitničke sigurnosne mreže klijentele. U slučaju Ysablet des Champions, arogantne sluge burgundijskog vojvode počinile su zločin »krznenih ovratnika« koji se izjalovio, jer je žrtva imala i hrabrosti i poznatih rođaka. Jedna je mreža ograničila poteze druge. Ali kada takva sigurnosna mreža nije postojala, sustav klijentele burgundijskog društva uspješno je intervenirao.

(Izvornik: Walter Prevenier, »Violence against women in a medieval metropolis: Paris around 1400«, u: Law, custom, and the social fabric in medieval Europe. Essays in honor of Bryce Lyon, ur. Bernard S. Bachrach i David Nicholas (Kalamazoo, 1990), 263–284)

Prevela Romana Čačija

Prijevod redigirao Stanko Andrić

1

Prévôt je bio vrhovni sudac za sve slučajeve zasnovane na običajnom pravu i prizivni sudac za kraljevsko zakonodavstvo u Parizu i okolici. Vidi C. Desmaze, Le Châtelet de Paris (Paris, 1863); L. Batiffol, »Le Châtelet de Paris vers 1400,« Revue Historique 61 (1894): 225–264; 62 (1895): 225–235; 63 (1896): 42–55, 266–283. Vidi također M. Glasson, Le Châtelet de Paris (Paris, 1893), str. 16; i R. Cazelles, Paris de la fin du r#gne de Philippe Auguste ŕ la mort de Charles V, 1223–1380 (Paris, 1972), str. 183–186.

2

Barthelemi du Verge navodi se kao valet Loisa de Vernotesa, escuiera vojvode od Burgundije, koji se naziva ecuyer tranchant u tekstu iz 1383–89. (Table des noms de personnes et de lieux mentionnés dans les plus anciens comptes de la recette générale de Philippe le Hardi, duc de Bourgogne 1383–1389, prir. M. Marchal–Verdoodt ŠBruxelles, 1971š, str. 386) i ponovno 1395 (Archives de la Côte d'Or, Dijon, B 1503, što citira moj student K. Vandewoude u neobjavljenoj disertaciji na Sveučilištu u Ghentu, »De hofhouding van de laatste Vlaamse graaf en de eerste Bourgondische hertog ca. 1380–1404« Š1978š, svezak 2, dodatak C, str. 12). Niti jedan od tih zapisa ne spominje Barthelemija du Vergea ili Colina Gracieuxa, koji su vjerojatno pripadali nižem staležu i bili po svoj prilici samo privremeno zaposleni.

3

ADN, B 1276, br. 12, 884. Dokumenti se u normalnom slučaju mogu pronaći u seriji Y u Nacionalnom arhivu Pariza, a o tom ću problemu govoriti poslije.

4

Vidi kartu uz ovaj članak koja je načinjena na temelju A. Friedmannove knjige, Paris, ses rues, ses paroisses du moyen–âge ŕ la révolution (Paris, 1887), str. 113–115, 197–240, 271, 393–432, 460–470, 541. Petit Pont, u blizini Petit Châteleta, na kraju rue du Petit–Pont (St.–Jacques), gdje je Ysablet išla u kupovinu, oštećen je u oluji 1393, neposredno prije no što počinje analiza našeg slučaja. Vidi J. Favier, Nouvelle histoire de Paris, 1380–1500. Paris au XVe si#cle (Paris, 1974), p. 14; i B. Auzary, »Le Petit Pont, la passerelle et les plaideurs,« Revue Historique 276 (1986): 273–286.

5

ADN, B 1276, br. 12, 884. Zapravo, kao što ćemo vidjeti i poslije, ona je u to vrijeme bila udovica.

6

ADN, B 1276, br. 12, 884. Za razliku između silovanja i zavođenja vidi R. C. Van Caenegem, Geschiedenis van het strafrecht in Vlaanderen van de XIe tot de XIVe eeuw (Bruxelles, 1954), str. 97, 104. Glede potrebe za javnim negodovanjem vidi R. His, Das Strafrecht des deutschen Mittelalters, svezak 2 (Leipzig i Weimar, 1935), str. 153, i R. Dekkers, Le droit privé des peuples (Bruxelles, 1953), str. 248. Tamošnje rasprave čine kriterij clamora (protesta) eksplicitnim; J. de Damhoudere, Praxis rerum criminalium (Antwerpen, 1570), str. 169.

7

E. Chatelain, »Note sur quelques tavernes«, Bulletin de la Société historique de Paris 25 (1898): 99, spominje tri gostionice s tim imenom, u rue de la Huchette, rue de l' Abreuvoir–de–Mâcon, i rue St. Jacques. Comptes du domaine de Paris, izdavač A. Vidier, svezak 1 (Paris, 1948), str. 36, 846, smješta Hôtel de la Heuze blizu rue de la Harpe. Gostionica u rue de l' Abreuvoir–de–Mâcon je najvjerojatnije ona iz našeg teksta.

8

Comptes du domaine de Paris, str. 36; Berty, Histoire générale, str. 113–115, 271; B. Geremek, Les marginaux parisiens aux XIVe et XVe si#cles (Paris, 1976), str. 98, 243. Rabelais spominje da je ta četvrt bila poznata po prostituciji čak i u njegovo vrijeme.

9

ADN, B 1276, br. 12, 884, Ysabletino izvješće o incidentu.

10

Istrage se, naravno, moraju uzeti s dozom kritike. Vidi J. S. Cockburn, »Early Modern Assize Records as Historical Evidence«, Journal of the Society of Archivists 5 (1975): 215–231; i Q. Skinner, »Meaning and Understanding in the History of Ideas«, History and Theory 8 (1969): 48–49.

11

Jedina sačuvana srednjovjekovna knjiga zapisa o postupku u Châteletu dobro opisuje specifičnosti svjedočanstva. Vidi Registre criminel du Châtelet de Paris du 6 sept. 1389 au 18 mai 1392, izdavač H. Duples–Agier, 2 sveska (Paris, 1861–64). Isti tip svjedočanstva može se pronaći u zbirci koju rabim za svoje istraživanje o braku i silovanju, knjigama zapisa s diskrecijskim odlukama vojvode od Burgundije (ADN, Lille, B 1681, itd.) Usporedi: M. Boone, Th. de Hamtinne, i W. Prevenier, »Fictie en historische realiteit...,« Jaarboek van de Koninklijke Souvereine Hoofdkamer van Retorica, Gent, 34 (1984): 9–33 (Studia Historica Gandensia, no. 263); M. Pineau, »Les lettres de rémission lilloises (fin XVe — début XVIe si#cle),« Revue du Nord 55 (1973): 231–39; N. Z. Davis, Fiction in the Archives. Pardon Tales and Their Tellers in Sixteenth–Century France (Stanford, 1987).

12

Originalno njemačko izdanje N. Elias, Über den Prozess der Zivilisation, 2 sveska (Basel, 1939; drugo izdanje Bern, 1969). U engleskom prijevodu Edmunda Jephcotta, The Civilizing Process, 2 sveska (New York i Oxford, 1978–82), autor je prihvatio uklanjanje nekih determinističkih konotacija. Sinteza teorije o agresivnosti predstavljena je u knjizi N. Eliasa »On Transformations of Aggressiveness,« Theory and Society 5 (1978): 229–42. O zadovoljstvu u ubijanju, vidi Eliasa Über den Prozess 1: 263–283, 2: 312–341.

13

Za kritičku reakciju vidi »Beschaving en geweld. Antropologische en historische kritiek op de civilisatiethorie van N. Elias,« Sociologische Gids 3, 4 (1982), posebice dva priloga o srednjem vijeku M. de Jonga i B. Masoa. Vidi također J. Goudsblom, »Responses to N. Elias's Work in England, Germany, the Netherlands and France,« in Human Figurations. Essays for Norbert Elias, prir. Peter R. Gleichmann, Johan Goudsblom i Hermann Korte (Amsterdam, 1977), str. 39–97.

14

M. F. Ashley Montagu, Man and Agression (New York, 1968); T. Platt i P. Takagi, »Bisocial Criminology,« u Biology, Crime, and Ethics, prir. F. Marsh (Cincinnati, 1985).

15

J. B. Given je izračunao da se u Engleskoj u trinaestom stoljeću dogodilo između devet i dvadeset tri ubojstva na 100 000 stanovnika (Society and Homicide in Thirteent–Century England ŠStanford, 1977š, str. 36–39).

16

Alan Macfarlance, The Justice and the Mare's Ale: Law and Disorder in Seventeenth–Century England (Oxford, 1981) str. 1–26; T. R. Gurr, »Historical Trends in Violent Crime: A Critical Review of the Evidence,« Crime and Justice: An Annual Review of Research 3 (1981): 295–353; Lawrence Stone, »Interpersonal Violence in English Society, 1300–1980,« Past and Present 101 (1983): 29, 30–31; A. Soman, »Deviance and Criminal Justice in Western Europe, 1300–1800,« Criminal Justice History. An International Annual 1 (1980): 520–521; J. A. Sharpe, »Debate: The History of Violence in England. Some Observations,« Past and Present 108 (1985): 206–215.

17

A. Farge i A. Zysberg, »Les théâtres de la violence ŕ Paris au XVIIIe si#cle,« Annales: Economies, sociétes, civilisations 34 (1979): 984–1012. Problem ostaje nerazriješen. B. Geremek, Truands et misérables dans l'Europe moderne, 1350–1600 (Paris, 1980), spominje da se 67% slučajeva u knjigama zapisa u Châteletu iz 1381–91 odnosi na pljačke.

18

B. Spierenburg, »Criminele geschiedenis. Een literatuur–overzicht,« Tijdschrift voor Sociale Geschiedenis 23 (1981): 258.

19

Izjave sudskog pomoćnika iz Ghenta između 1493. i 1501 (Algemeen Rijksarchief, Brussels, Rekenkamer, br. 14, 119) i u području Hulsta i Axela između 1477. i 1485 (br. 14, 333) spominju veliku političku represiju, ali gotovo niti jedan slučaj silovanja i seksualnih napada koji su bili najčešći slučajevi tijekom tih godina.

20

Za raspravu o stanovništvu Pariza vidi Philippe Dollinger, »Le chiffre de la population de Paris au XIVe si#cle,« Revue Historique 216 (1956): 35–45; Geremek, Les marginaux parisiens, str. 80, 103, br. 5; i L. Genicot, »Les grandes villes de l'Occident en 1300,« Mélanges E. Perroy (Paris, 1973) str. 214–215.

21

O mreži svećenstva vidi M. Boone i Th. de Hemptinne, »Le clergé séculier gantois en 1498–99,« Bulletin de la Commission Royale d'Histoire 149 (1983): 400–405. Gradski vijećnici Ghenta saslušavali su svjedočanstva župnika tijekom četrnaestog stoljeća (D. Nicholas, The Domestic Life of a Medieval City... Ghent ŠLincoln, 1985š, str. 82. Susjedske veze bile su iznimno jak sustav društvene kontrole u srednjovjekovnoj Firenci; vidi G. Brucker, The Civic World of Early Renaissance Florence (Princeton, 1977) i D. V. i F. W. Kent, Neighbors and Neighborhood in Renaissance Florence (New York, 1982). Činjenica je da je anonimnost velikog grada bitan element za prekršaje javne pristojnosti.

22

Geremek, Les marginaux parisiens, str. 24. O policijskim četvrtima Pariza, vidi R. Descimon i J. Nagle, »Les quartiers de Paris du moyen–âge au XVIIIe si#cle,« Annales. E. S. C. 34 (1979): 960–967.

23

E. W. Monter, »Crime and Punishment in Calvin's Geneva,« Archiv für Reformationsgeschichte 64 (1973): 281–287; W. F. H. Oldewelt, »De zelfkant van de Amsterdamse samenleving en de groei der bevolking, 1578–1795,« Tijdschrift voor Geschiedenis 77 (1964): 39–56; Geremek, Truands et misérables, str. 18–19. Farge i Zysberg iznose da su 80% zločina u Parizu između 1765. i 1785. počinile osobe rođene izvan grada (»Les théâtres de la violence,« str. 1012).

24

Geremek, Truands et misérables, str. 228–229, 85–87.

25

Favier, »Paris au XVe si#cle,« str. 145.

26

Geremek, Les marginaux parisiens, str. 93–98; Farge i Zysberg, »Les théâtres de la violence,« str. 989–92; S. Roux, »La vie au quartier latin ŕ Paris ŕ la fin du moyen–âge,« u Rotterdam Papers 4. A Contribution to Medieval Archaeology, prir. J. E. N. Renaud (Rotterdam, 1982), str. 141, objašnjava da je život većine Parižana bio organiziran u potpunosti u granicama njihovih četvrti, čak ulica, te da je svaka četvrt imala i svoje vlastite marginalne elemente, ali i svoje postojane, sređene stanovnike.

27

R. Bargellini, »Vita notturna«, u Vita privata a Firenze nei secoli XIV e XV, prir. P. Bargellini et al. (Firenca, 1966); J. M. Beattie, »The Pattern of Crime in England, 1660–1800,« Past and Present 62 (1974): 47–48, 72–73.

28

Geremek, Les marginaux parisiens, str. 34, 51, br. 141, 27.

29

Van Caenegem, Geschiedenis van het strafrecht, str. 64.

30

Favier, »Paris au XV si#cle,« str. 145. Ta je opsjednutost posebice upečatljiva tijekom hladnih zima, kada siromašni imaju teškoća s nabavljanjem hrane i goriva, kao što to L. Chevalier spominje za XIX. stoljeće (Classes laborieuses, classes dangereuses ŠParis, 1969š, str. v.)

31

L. Batiffol, Jean Jouvenel (Paris, 1894), str. 107; Richard Vaughan, Philip the Bold (London, 1962), str. 43.

32

Favier, »Paris au XV si#cle,« str. 141–142; Batiffol, Jean Jouvenel, str. 109–125. Slučaj Jouvenel dogodio se u prvim mjesecima 1394. i vjerojatno je utjecao na ishod slučaja Ysablet des Champions.

33

J. Halpérin, »La notion de sécurité dans l'histoire économiqueet sociale,« Revue d'Histoire Economique et Sociale 30 (1952): 7–25; J. Heers, Le clan familial au moyen–âge (Paris, 1974), str. 13–14, 113–135; J. M. Turlan, »Amis et amis charnels d'apr#s les actes du Parlement au XIV si#cle,« Revue Historique de Droit français et étranger 92 (1969): 645–698; G. Fourquin, »L'État des recherches françaises en histoire sociale du moyen–âge,« Revue du Nord 60 (1978): 47–50.

34

G. Ruggiero objašnjava da su neudane žene bile osobito izložene silovanju (The Boundaries of Eros. Sex, Crime, and Sexuality in Renaissance Venice ŠOxford, 1985š, str. 96). Vidi također M. Jeay, »Sexuality and Family in 15th Century France,« Journal of Family History 4 (1979): 342–343. O udovicama vidi M. Danneel, »Weduwen en sociale mobiliteit. Het juridisch statuut van de weduwen in Vlaanderen in de 14e–15e eeuw,« u Sociale mobiliteit en sociale structuren in Vlaandere en Brabant van de late middeleeuwen tot de 20e eeuw, prir. J. de Belder, W. Prevenier, i C. Vandenbroeke, Studia Historica Gandensia, 257 (Ghent, 1983), str. 15–16. Gđa Danneel priprema disertaciju pod mojim vodstvom o društvenoj poziciji udovica u kasnom srednjem vijeku.

35

B. A. Hanawalt, Crime and Conflict in English Communities, 1300–1348 (Cambridge, MA, 1979), str. 106; Boone, de Hemptinne, i Prevenier, »Fictie,« str. 25–26; W. Prevenier, »Vrouwenroof als middel tot sociale mobiliteit in Zeeland in de 15e eeuw,« u Huldenbundel prof. H. P. H. Jansen (u tisku).

36

ADN, B 1276, br. 12, 884; Given, Society and Homicide, str. 143.

37

ADN, B 1276, br. 12, 884;

38

Kada je jedan od napadača nazvao Ysablet bludnicom, ona je odgovorila da »to nije tako i nijedan častan čovjek ne bi to rekao.« D. A. Berents, Het werk van de vos. Samenleving en criminaliteit in de late Middeleeuwen (Zutphen, 1985), str. 106–116.

39

A. Rosambert, La veuve en droit canonique jusqu' au XIV si#cle (Paris, 1923). U srednjem vijeku silovanje se nije u dovoljnoj mjeri prijavljivalo kao zločin, posebice u odnosima između gospodara i služinčadi (Hanawalt, Crime and Conflict, str. 106–107.

40

A. Orts, Practijcke criminele van Philips Wielant (Ghent, 1872), str. 129; J. Damhoudere, Praxis rerum criminalium, 1570, str. 304; L. Otis, Prostitution in Medieval Society (Chicago, 1985), str. 68.

41

Za financijsku korupciju i nelegalna uhićenja od strane flamanskih sudskih pomoćnika u petnaestom stoljeću, vidi: J. Van Rompaey, het grafelijk baljuwsambt in Vlaanderen tijdens de Bourgondische periode (Brussels, 1967), str. 454–470, 483–502. Žalbe na državne službenike i mjere kontrole nad njihovom korupcijom dominiraju poznatom povlasticom Marije Burgundske od 11. veljače 1477; vidi W. Blockmans, »Le privilege général et les privil#ges régionaux de Marie de Bourgogne pour les Pays–Bas,« Anciens Pays et Assemblées d' États 80 (1985): 102–103, 106, 130–132, 138–141. O tezi pravde koja se temelji na pripadnosti određenoj klasi i na zakonima o siromašnima kao sredstvima društvene kontrole vidi M. Weisser, Crime and Punishment in Early Modern Europe (Hassocks, Sussex, 1979), str. 105; Hanawalt, Crime and Conflict, str. 46–47, 62–63; i Spierenburg, »Criminele geschiedenis,«, str. 255.

42

W. Prevenier, »Officials in Town and Countryside in the Low Countries. Social and Professional Developments from the 14th to the 16th Century,« Acta Historiae Neerlandicae 7 (1974): 4–5; Prevenier, »La 'trahison des Clercs' et le poids politico–social de la bureaucratie dans les Pays–Bas, 12e–16e si#cles,« u L'Emergenza Storica delle attivita Terziarie, XIVa Settimana di Studio, Istituto Internazionale Dr. Datini (Prato, 1982) (u tisku). Slična reakcija središnjih sudova na korupciju prikazana je kod Prevenier, »Sociale spanningen rond leprozen en akkerzieken in 15e eeuws Vlaanderen,« u Bewogen en Bewegen. Liber Amicorum H. F. J. M. van den Eerrenbeemt (Tilburg, 1986), str. 240.

43

Geremek, Les marginaux parisiens, str. 25; Glasson, Le Châtelet, str. 8: samog prévôta je pariški Parlement pozvao pred sud zbog prijevare.

44

Geremek, Les marginaux parisiens, str. 21, 43 n. 45. Duža zatvorska kazna se uglavnom nije koristila u srednjovjekovnom Parizu (A. Porteau–Bitker, »L'emprisonnement dans le dorit laďque du Moyen–Âge,« Revue Historique de droit français et étranger 91 Š1968š: 211–245, 389–428). Vidi također M. Vincent–Cassy, »Prison et châtiments a la fin du Moyen–Age,« u Les Marginaux et les exclus dans l'histoire, prir. B. Vincent, Cahier Jussieu, 5 (1979), str. 262–274.

45

Geremek, Truands et misérables, str. 345; Batiffol, »Le Châtelet« (1896): 269. Za primjere jedine sačuvane srednjovjekovne knjige zapisa iz Châteleta, vidi Registre criminel du Châtelet 1: xxvi, 264–265, 268. Također usporedi s A. Soman, »La justice criminelle au XVIe–XVIIe si#cles: Le Parlement de Paris et les si#ges subalternes,« u La faute, la répression et la pardon, Actes du 107e Congr#s National de Sociétés Savantes (Brest, 1982), Section Phil. et Hist., 1 (Paris, 1984), str. 38–39.

46

Desmazes, Le Châtelet, str. 335.

47

F. Van Hemelryck, »Misdaad en straf. Recent onderzoek naar de geschiedenis der criminaliteit,« Bijdragen en Mededelingen betreffende de geschiedenis der Nederlanden 93 (1978): 185.

48

Orts, Practijcke criminele, p. 191.

49

See ADN, B 1698, fols. 80r–81r za jedan primjer. U drugom slučaju nije bilo novčane kazne jer je prijestupnik bio »jadni prosjak« (Algemeen Rijksarchief, Brussels, Rekenkamer, br. 21, 439, fol. 2r).

50

J. Van Rompaey, De Grote Raad van de hertogen van Bourgondië en het Parlement van Mechelen (Brussels, 1973), str. 235: javni tužitelj pobrinuo se za »siromašne i bijedne ljude za Boga i milodare«.

51

Geremek, Les marginaux parisiens, str. 62.

52

B. A. Hanawalt, »Fur–Collar Crime: the Pattern of Crime among the Fourteenth–Century English Nobility,« Journal of Social History 8 (1976): 1–17.

53

Za primjer vidi: R. C. Van Caenegem, Les arręts et jugés du Parlement de Paris sur appels flamands, 2. 1454–1521 (Brussels, 1977), str. 84–87. Proučavam tu temu za burgundijsku Nizozemsku.

54

O vojvodinom hôtelu, vidi: E. Petit, Itinéraires de Philippe le Hardi et de Jean sans Peur (Paris, 1888), str. 114, 321. Glede eksteritorijalnosti, mogla bi postojati veza s mjerom iz 1404; vidi dolje, br. 70.

55

ADN, B 1276, br. 12, 884. Vidi općenito C. Dehaisnes i J. Finot, Invventaire sommaire des archives départmentales antériures ŕ 1790. Nord. Série B (Lille, 1899–1906), str. 1

56

Ovu knjigu zapisa (AN, Y 10, 531) uredio je Dupl#s–Agier (Registre criminel du Châtelet). Istraživanja ostatka Fonds Châtelet nisu dala nikakvih rezultata o našem slučaju iz 1394. Verzija teksta u ADN je u vrlo lošem stanju i dijelom nečitka. Sigurno se nalazila u prvom (izgubljenom) registru iza Archives Nationales Y 10531. Vidi J. Favier, Les Archives Nationales. État des inventaires, 1. L'ancien régime (Paris, 1985), str. 252–55; Y. Lanhers, Guide des recherches dans les fonds judiciaires de l'Ancien Régime aux Archives Nationales (Paris, 1958), str. 205–110.

57

Želio bih se zahvaliti ovim trima osobama, kao i gđi Fr. Autrand za podatke o vezi između Châteleta i Parlamenta.

58

AN X 2A, 12, fols. 205–205v, 211, 220, 264, 352v. Ovu sam knjigu zapisa pronašao preko Lanhersa, Guide, str. 140, i Faviera, Les Archives Nationales. Ali najjednostavniji način dolaska do slučaja Ysablet des Champions bio je preko fichiera kojima raspolaže profesor J. Hilairea, kojemu sam veliki dužnik.

59

Cazelles, Paris, str. 184.

60

AN, X 2A, 12, fol. 205.

61

AN, X 2A, 12, fol. 205v, 205.

62

Batiffol, Jean Jouvenel, p. 117; AN, X 2A, 12, fol. 211.

63

AN, X 2A, 12, fol. 205. O službenosti vidi J. P. Lévy, »L 'officialité de Paris et les questions familiales a la fin du XIVe si#cle,« u: Études dédiées ŕ G. Le Bras, svezak 2 (Paris, 1965), str. 1265–1294.

64

Ponovna udaja se spominje u AN, X 2A, 12, svezak. 325v. Između 1378. i 1380. i možda kasnije, taj Gilles Loques se oženio Margueritom, kćeri Henrija Guillaumea (X, 1A, 28. fol. 21v; 1A, 29, fol. 78r).

65

Daljnjim bi se istraživanjem moglo pronaći dokaz o pritisku koji je vojvoda izvršio na Follevillea ili jednostavno isplata računa burgundijske države u tzv. dons. Zastupanje vojvode u pariškom Parlementu bilo je vrlo važno; vojvodinih sedam avocats i procureurs uključivali su kancelara Francuske, vojvodinog osobnog kancelara (J. Canard), dva predsjednika pariškog Parlementa, i još jednog zamjenika koji je radio za Châtelet; vidi: Vaughan, Philip the Bold, str. 142–144. R. Delachenal, Histoire des avocats au Parlement de Paris, 1300–1600 (Paris, 1885), str. 331–389, navodi najvažnije odvjetnike u Parlamentu, uključujući i vojvode od Burgundije. Jean de Folleville nije među njima, no to ne znači da vojvoda nije na njega mogao utjecati na neki drugi način, kao npr. preko poznatog Jeana Jouvenela, prévôta des marchands, kojeg je vojvoda od 1394. nadalje plaćao kao odvjetnika (str. 358–359). Follevilleovo ime se ne spominje u iscrpnoj studiji na ovu temu: B. A. Pocquet du Haut–Jussé, »Les pensionnaires fieffés des ducs de Bourgogne de 1352 ŕ 1419, »Mémoires de la Société pour l'histoire du droit et des institutions des anciens pays bourguignos 8 (1942): 127–150. Nedostatak tih podataka potvrđuje imidž Follevilleove nekorumpiranosti, što se očituje u knjizi H. Gailliarda, »Essai de biographie de Jean de Folleville, prévôt de Paris sous Charles VI, »Biblioth#que de l' École des Chartes 69 (1908): 369–404. Istina je da je Folleville pripadao tzv. Marmousetima, stranci kralja Karla VI, koji su bili na vlasti od 1388. do 1392, i da je zadržao svoj položaj prévôta još mnogo godina nakon pada stranke u nemilost 1392. godine (F. Autrand, Charles VI, ŠParis, 1986š, str. 192, 271–273; Autrand, Naissance d' un grand corps d'État. Les gens du Parlement de Paris, 1345–1454, ŠParis, 1981š, str. 76–77, 128)

66

AN, X, 2A, 12. fol. 264. Dobili su samo smanjenje kazne, ne uvjetno otpuštanje (enlargissement) ili potpuno otpuštanje (delivrance). O tome vidi: M. Langlois i Y. Lanhers, Confessions et jugements de criminals au Parlement de Paris, 1319–1350 (Paris, 1971), str. 21; A. Porteau–Bitker, »Le syst#me de l' élargissement sous caution en droit criminel français aux XIIIe et XIVe si#cles,« u: Les Suretés personnels. Recueils de la Société Jean Bodin 29 (Brussels, 1971), str. 57–81.

67

O smrtnoj kazni i strogosti pariških sudova, vidi: Geremek, Les marginaux parisiens, str. 19, 63–65. Za smaknuća zbog krađe i prostitucije, vidi: Registre criminel du Châtelet 1: 40–41, 46–47.

68

AN, X, 2A, 12, fol. 352v.

69

Vojvoda Filip učinio je Jouvenela jednim od svojih odvjetnika u pariškom Parlamentu (Batiffol, Jean Jouvenel, str. 125–26). O političkom rivalstvu s Orléansom, vidi: Favier, »Paris au XVe si#cle,« str. 146, i Vaughan, Philip the Bold, str. 44.

70

A. van Nieuwenhuysen, »Documents relatifs ŕ la gestion des finances de Philippe le Hardi, duc de Bourgogne et comte de Flandre, 1384–1404,« Bulletin de la Commission Royale d'Histoire 146 (1980): 311–312.