Na graničnom prijelazu nema incidenata

Na graničnom prijelazu nema incidenata

Selim je podignuo ruke i dobro se protegnuo, glasno zijevajući. Naglo se uspravio s mjesta na kome je spavao. Budući da je satima ležao zgrčen na stražnjem sjedištu Forda, desna noga mu je utrnula. Da bi ubrzao cirkulaciju, s obje je ruke uhvatio nogu malo ispod koljena i nekoliko je puta podignuo.

Uzdišući, gurnuo je ruku u unutrašnji džep jakne i izvukao zgnječenu kutiju Marlbora. Iz kutije je uzeo dvije spljoštene cigarete i, nakon što ih je malo oblikovao prstima, obje zapali upaljačem što ga je izvadio iz džepa na hlačama. Dok je iz jedne cigarete duboko povukao dim i kao višegodišnji ovisnik njime nečujno punio pluća, drugu je pružio äükrüu koji je sjedio za upravljačem automobila. »Dokle smo stigli?« upitao ga je mamurnim glasom, promuklim od spavanja. »Nema dalje«, rekao je äükrü umoran. »Nećeš ni primijetiti: za pet–deset minuta smo na granici.«

»Stvarno? Zar smo već prešli Austriju?« uznemirio se Selim.

»Toliko si spavao da ništa nisi vidio. Što ti je Austrija? Preletiš je pogledom. Tek što sam dao gas — pogledaj! — već ga smanjujem.«

»Zašto me nisi na vrijeme probudio?« prekorio ga je Selim.

»Zašto? Zar se nečega bojiš?«

»Ma ne! Čega bih se bojao? Hvala Bogu, papiri su mi u redu.«

Selim je zijevnuo. Još se nije mogao riješiti sanjivosti.

»Boravišnu dozvolu imaš«, smirivao ga je äükrü. »Do kada ti vrijedi putovnica?«

»Još najmanje tri godine.«

»Što bi više htio? Ne može biti bolje.«

Selim je skliznuo do ruba sjedala, stavio laktove na naslon ispred sebe i zagledao se u cestu koja se poput kakve zmije pružala u nedogled.

»Bog me ubio!« mrzovoljno je rekao. »Kad god dođem do toga graničnog prijelaza, obuzme me neki neobičan strah. Čim vidim sve ove policajce, carinike, promatračnice i reflektore, u meni se rađa neki strah: kao, sve je to samo radi mene tu postavljeno, i ovoga ću puta biti uhvaćen.«

»Ne pričaj gluposti!« reče äükrü s podrugljivim osmijehom na usnama. »Neće biti nikakvog sranja. Kao da oni nemaju drugog posla nego da se zamaraju s ovakvim jadnicima kao što smo mi.«

»Na to ne mogu utjecati! Policajac još i ne počne prelistavati moju putovnicu i oštro me pogledavati, a ja sam već spreman priznati sve vrste zločina, počinio ih ili ne.«

»Otkud bi ti mogao biti zločinac? Ni mrava ne bi zgazio.«

»Kad dođu carinici i kažu mi da otvorim kofere, srce mi udara: tko zna što bi iz njih moglo iskočiti. Premda sam ih kod kuće vlastitim rukama spakirao.«

»Imaš li pidžamu na pruge? Za pidžamu na pruge kazna zatvora od deset godina. A za prljave čarape — doživotna robija.«

»Zafrkavaš me. Četiri smo tjedna bili u domovini. Za to vrijeme svašta se moglo događati. Moguće je da su izdali neki novi zakon: na primjer, zabranjen ulazak u zemlju osobama s više od sedam plombi u ustima. I, eto, sad ti budi pametan!«

äükrü je prasnuo u smijeh. Zlatni zubi su mu svjetlucali.

»U pravu si!« »Svaki put sjedim kao na iglama«, rekao je Selim ne obraćajući pažnju na äükrüa. »Koliko god to bilo besmisleno, pri svakom carinskom pregledu u meni je neki neobjašnjiv strah da će se nešto loše dogoditi. I, što god učinio, ne mogu pobijediti taj strah.«

»Ne govori tako!« rekao je äükrü i pritisnuo kočnicu. Prometni znak pored ceste zabranjivao je vožnju bržu od četrdeset kilometara na sat. U daljini su se vidjele promatračnice.

»Ali, dobro je što smo ovog ljeta otišli u domovinu tvojim automobilom«, rekao je Selim. »Već mi je dosta aviona koji uzlijeću iz Istočnog Berlina. Prošlog ljeta nam je trebalo točno pet sati da prođemo sve kontrole na aerodromu. Prvo provjera putovnica na istočnoj strani, a zatim pregled putovnica i carinska kontrola na zapadu.

Sjećam se kao da je bilo jučer. Svim ostalim autobusima davali su znak da prođu, bez zaustavljanja. A iz autobusa koji je prevozio putnike turskog zrakoplova iskrcali su baš sve, čitave obitelji. I poredali nas ispred zgrade carinarnice. Skapavali smo od vrućine. Sramota, užas! Mala djeca plaču, starije žene si utrljavaju kolonjsku vodu; svi, ama baš svi, htjeli su što prije stići doma.

Morali smo otvoriti svoje kofere na nekom jako dugačkom stolu, u zgradi koja je sličila nekom praznom hangaru. Odjeća, donje rublje, razne grickalice, slatkiši, lokumi, sve se to istreslo iz kofera punih do vrha. Iznenadio bi se da si to vidio.«

»Uopće se ne čudim«, namrštio se äükrü. »I ja sam svašta doživio.«

»Došao je red na mene. Misliš da nisam imao tu nesreću da je baš mene zapao neki pretjerano marljiv carinik! Kofer, torbu, pa čak i vrećicu u mojoj ruci temeljito je pretražio. Što je očekivao da će naći?«

»Vjerojatno je tražio atomsku bombu«, reče äükrü.

»Morao sam otvoriti sve, papirnate vrećice, plastične vrećice, kutije. Zar se nisam dosta napatio kod kuće da ih uguram u kofer? Dok sam ih na brzinu pokušavao otvoriti, papir se poderao: slanutak, riža, leća, grah — što god je bilo — prosulo se uokolo. Razlilo se među ostalim stvarima poput vode, po stolu, i sa stola po podu.«

Selim se uzrujao, podrhtavao mu je rub usana.

»Otvori, zatvori! Izvadi, spremi! Što je ovo? A što je ono? Totalno su me izmučili. Tog sam se dana zakleo da me više nikada neće tako ponižavati. I nije me bilo toliko sram pred službenicima, koliko pred ostalima koji su čekali u redu. Što se koga tiče što ja nosim u svom koferu?«

äükrü je polako približio automobil kontrolnoj kućici. Putovnice koje je držao pripremljene na koljenima kroz otvoreni je prozor pružio policajcu koji je vani čekao. On ih je pažljivo pregledao, otvorio stranicu s pečatom boravišne dozvole i, ništa ne rekavši, ušao u ostakljenu kućicu. Unutra je neki drugi policajac sjedio pred računalom. Selim i äükrü su vidjeli da se njihovi podaci unose u računalo, i kako dva policajca nešto raspravljaju. »Kako ovo dugo traje«, reče äükrü. »Nek' nas puste da idemo, čeka nas još dug put.«

Ali, policajcima se uopće nije žurilo. Onaj koji je sjedio za stolom posegnuo je za telefonom. Selim je problijedio. A i äükrü se zabrinuo.

»Selim, da nisi napravio kakvu glupost?«

»Kakvu glupost? Ne govori kao da me ne poznaješ, äükrü! Već dvadeset godina radim u Njemačkoj, a ni jedan jedini dan nisam bio krank.«

U tom se trenutku policajac s njihovim putovnicama vratio. Nagnuo se prema otvorenom prozoru automobila:

»Koji je od vas Selim Özyürt?«

Selimovo je srce snažno udaralo, dok je gledao u policajčevo lice pokušavajući se nasmiješiti. Policajac ga je pažljivo odmjerio pogledom. Okrenuvši mu glavu na stranu prvo je uperio pogled u Selimovo uho, a onda u ono na slici. Kada se konačno uvjerio da su dva uha identična, rekao je Selimu »Izađite iz automobila!« sumnjičavo ga gledajući.

Selim je izašao iz automobila ne rekavši ni riječ.

»Otvorite prtljažnik!« sad se policajac obratio äükrüu. äükrü je izašao i otvorio prtljažnik.

»Uzmite svoju prtljagu i pođite za mnom!« rekao je policajac Selimu koji je čekao sa strane. Poput žrtvene ovce koja se pomirila sa svojom sudbinom, Selim je pognuo glavu i iz prtljažnika izvadio jedan kofer, jednu putnu torbu i do vrha punu vrećicu te se uputio za službenikom. Ušli su u zgradu carinarnice.

Policajac je vrlo brzo hodao sve do kraja podugačkog neonskim lampama osvijetljenog hodnika bez prozora i zaustavio se ispred jednih vrata. Selim se, s tom teškom prtljagom u ruci, mučio da drži korak s njim. Nakon što ga je pričekao, policajac je popravio jaknu i lagano pokucao na vrata.

»Izvolite!« začuo se glas iznutra. Tamo je, za stolom prepunim papira, sjedio neki debeli čovjek u civilu i pušio dugačku cigaru. Policajac se nagnuo i nešto mu šapnuo na uho. Čovjek je poprijeko odmjerio Selima i iznenada skočio sa stolca, sa spretnošću nespojivom s njegovom debljinom.

»Pođimo odmah gospodine Özyürt, stigao je red na vas!«

Tegleći prtljagu, Selim je potrčao za njim. Čovjek je otvorio stražnja vrata na kraju hodnika i nestrpljivo čekao Selima.

»Požurite malo, svi vas čekaju!« Čim je prošao kroz vrata, Selim se našao na nekom otvorenom polju. U sredini je bio podignut veliki sajamski šator, a među zastavama koje su ga sa svih strana okruživale Selimu je odmah zapela za oko bijela zvijezda i polumjesec na crvenoj podlozi. Na ulazu su dva muškarca provjeravala ulaznice. Kabeli različitih boja izlazili su iz televizijskih kombija za direktan prijenos, i pružali se do unutrašnjosti šatora. Čim su dvojica koja su sjedila u bifeu blizu ulaza primjetila da Selim stiže s onim čovjekom, zgrabili su sendviče i uletjeli u šator.

»Zatvorite vrata! Počinjemo!« viknuo je debeljko vratarima, i ušao kroz stražnji ulaz. I Selim je onuda ušao, i nakon tri–četiri stepenice našao se na pozornici s podom od dasaka. Svjetla reflektora su ga zaslijepila. »Gospodine Özyürt, ovamo dođite, na ovu stranu!« čuo je neki glas te se žmirkajući uputio u smjeru iz kojega je dolazio. Na čelu dugačkog stola stajao je neki čovjek u crnom smokingu. »Stavite svoju prtljagu na ovaj stol«, rekao je. Dva čovjeka koja su se odjednom stvorila pored Selima uzela su mu stvari iz ruku i posložili ih na stol. Selimove oči su se pomalo priviknule na svjetlost. Kad je, zaklanjajući oči rukom, pogledao u tamu ispred sebe, vidio je da je šator do posljednjeg mjesta ispunjen publikom. Oni koji nisu mogli naći mjesto za sjedenje poredali su se uz oba kraja šatora. U rukama onih koji su sjedili u prvom redu bili su fotoaparati i televizijske kamere.

Vidjevši sve to, Selim se sledio. Što žele od njega? Hoće li se dogoditi baš ono čega se najviše bojao, pa će mu pred svima biti suđeno jer je, ne poštujući zakon, godinama svjesno kršio carinske propise? Ili će mu možda uz prigodnu ceremoniju biti dodijeljena medalja za njegov doprinos razvoju Njemačke jer u dvadeset godina rada nije ni jednom bio bolestan niti zakasnio na posao?

Za to se vrijeme čovjek u crnom smokingu okrenuo publici:

»Poštovano gledateljstvo, pred vama je gastarbajter na povratku s godišnjeg odmora... Selim Özyürt!«

Prolomio se pljesak. Selim se dobrano iznenadio.

»Malo ćete kasnije imati sreću da vlastitim očima vidite što je sve gospodin Özyürt donio iz domovine u svojoj prtljazi.«

Na to je čovjek pokušao otvoriti Selimov kofer, ali ga je Selim kod kuće vrlo čvrsto stegnuo konopcem, i zavezao nekoliko čvorova. Dvojica koja su nešto prije uzela torbe od Selima, potrčala su mu u pomoć sa škarama u rukama. Čovjek u smokingu je pažljivo, režući jedan po jedan konopac, otvorio kofer. Ali, čim ga je otvorio, ona su dvojica naglo odskočila. Plava voda s nijansom zelenila je, procurivši kroz pukotine drveta, pljusnula van; ostalo je samo par zelenih morskih trava. Među travom su se praćakale dvije sićušne ribice. Voditeljeve hlače i cipele su se smočile. Bljeskali su blicevi, kamere snimale.

»Gospodine Oyzurt«, rekao je čovjek tresući nogavice. »Očito je da vi dolazite iz nekog priobalnog područja.«

»Da«, odgovorio je Selim plaho. »S obale Crnoga mora.«

»Znači li to da ste sa sobom ponijeli morsku vodu?«

Selim je lagano kimnuo glavom u znak odobravanja. Gledatelji, koji su jednoglasno počeli pričati ne mogavši skriti svoje čuđenje vodom što je malo prije potekla iz kofera, sad su glasno zapljeskali. Kada je pljesak završio, voditelj se okrenuo osobi koja je na samom kraju pozornice sjedila za pisaćim strojem.

»Unesite u zapisnik: morska voda, komada jedan.«

Zatim je rukom nešto pokazao svojim pomoćnicima. Oni su obrisali i osušili stol te stavili kofer na jedan kraj. Voditelj je privukao putnu torbu, povukao patentni zatvarač, istodobno gurnuo obje ruke i — nakon što je rukama pretražio unutrašnjost — izvukao jednu zgužvanu maramicu. Stisnuo ju je dlanovima: na stol su kapnule dvije kapljice. Gledatelji su ustali da bolje vide, a očevi su djecu podignuli na ramena.

»Maramica kojom je supruga gospodina Özyürta brisala suze kad su se opraštali«, objašnjavao je voditelj. Onda se opet okrenuo zapisničaru:

»Suze, komada dva.«

Zapisničar je tipkao, birajući slova s dva prsta.

Fotografi koji su na celuloidnom filmu htjeli ovjekovječiti suze nagrnuli su prema stolu.

»Molim vas, ispraznite pozornicu«, zamolio je voditelj. »U protivnom ću biti prisiljen prekinuti program.« I opet je gurnuo ruku u torbu.

Na otvoru torbe vidjelo se nekoliko zelenih listova; to se zelenilo raširilo i pustilo grane. Iznenada se među voditeljevim rukama pojavilo drvo i naraslo sve do krova šatora. Voditelj se zbunio i upitno pogledao Selima.

»To je drvo smokve ispred naše kuće«, rekao je Selim. »Sjeli bismo u njegov hlad, pili čaj i razgovarali. U Berlinu mi jako nedostaje.«

Došli su pomoćnici, s teškom mukom podignuli drvo i odnijeli ga u jedan kut iza pozornice. Ovaj put je čovjek u smokingu iz torbe izvadio praznu bocu, otvorio čep i pomirisao:

»Miris polja«, rekao je podižući bocu i pokazujući ju publici.

»Da«, potvrdio je Selim. »Kad me obuzme čežnja za domovinom otvorim je i pomirišem. Dobro djeluje.«

Voditelj je u torbi pronašao kutiju omotanu novinskim papirom i čvrsto zavezanu uzicama, pa ju je pružio Selimu neka je on sâm otvori. Selim je pažljivo otvorio jedan kraj i odjednom se nešto crno, poput jezika, isplazilo iz kutije, te — postupno rastući i razilazeći se — uvilo u tamu prvo Selima, a onda i voditelja. Vrlo brzo se cijeli šator našao u mraku. A postalo je i toplo. Mala djeca su počela plakati od straha.

»Zašto nas zlostavljate?« viknuo je voditelj Selimu glasom u kojem su se miješali gnjev i strah. »Sve ste utopili u tamu, ne vidim ni prst pred nosom. Hajde, osvijetlite to malo!«

Gledatelji su u tami čuli kako Selim istresa nešto iz kutije. Odjednom se na vrhu šatora pojavilo mnoštvo zvijezda, i mladi mjesec, tanak poput oštrice. Od ulaza u šator do sredine pozornice pružala se Mliječna staza.

»Jako su mi drage naše vruće ljetne noći!« reče Selim. Okolica je slatko mirisala po slami, čula se pjesma cvrčaka. »Ovo je bila moja posljednja noć u domovini. Neću je nikada moći zaboraviti, cijele mi noći san nije dolazio na oči. Nakon što su svi legli, izišao sam u vrt, sjeo, i pušio cigaretu za cigaretom. Kad sam pošao u krevet, samo što nije svitalo. Moja supruga se probudila.«

»Oho!« lagano se nakašljao voditelj. »Preskočimo taj dio. Ne želimo zabadati nos u vašu intimu. Dovoljno je reći da ste sjedili u mraku. A da konačno spremite ovu noć?«

Međutim, to nije bilo tako lako kao što se mislilo. Kad god bi Selim jedan kraj noći uspio ugurati u kutiju, drugi bi se kraj razastro u valovima. Na kraju su mu i voditelj i pomoćnici morali priskočiti u pomoć. Svi skupa su uhvatili tamu za rubove te su je, pazeći da je ne rasparaju, oprezno ugurali u kutiju. Kutija se izobličila. A na kraju, kad je Selim poput krušaka ubrao mjesec, zvijezde i Mliječnu stazu s vrha šatora i gurnuo ih u kutiju, šator je počeo odzvanjati od pljeska.

»Broj pet«, rekao je voditelj kad se pljesak prekinuo. »Posljednja noć. Količina neznatna.«

Posegnuo je za vrećicom: iako se činila vrlo laganom, bila je teška poput olova i nije se dala ni pomaknuti s mjesta. Selim se približio vrećici. S lica mu se mogao pročitati nespokoj. Čim je voditelj, trgajući novinski papir, otvorio veliku kutiju koja je bila u vrećici, iskočio je jedan kamen, golem, crni kamen.

»Nema spasa od Božje kazne! Božjoj se kazni ne može umaći!« zajecao je Selim, na rubu plača. Voditelj je razrogačio oči.

»Ovo je čudo! Godinama već radim ovaj posao, ali ovakvu gromadu još nisam vidio. Gospodine Özyürt, kako uspijevate nositi ovakvo breme na svojim ramenima?« »Ne ostavlja me na miru!« zakukao je Selim. »Prije nego što sam pošao u domovinu, bio sam donio odluku. Dvadeset godina u tuđini je dovoljno, rekao sam, i vratio se zauvijek u domovinu ostavljajući ovaj crni kamen neodlučnosti u Njemačkoj.«

»Ali ne ide sve onako kako si mi zamislimo.«

»Točno. Kad sam stigao u svoje selo i otvorio kofere — imam što vidjeti: i kamen je došao sa mnom.«

»Ono nešto sitnih novaca što ste uštedjeli nije vam bilo dovoljno za pokrivanje životnih troškova, cijene su dosta porasle. Osim toga, nakon dvadeset godina bilo vam je teško opet se prilagoditi životu na selu, zar ne?«

»Jako teško«, reče Selim. »Niti je bilo dovoljno novaca, niti sam se mogao naviknuti na običaje našeg sela. I upravo sam tada odlučio. Berlin, a ne Seyitören, moja je domovina. Crni kamen sam bacio u neki presahli bunar i otputovao. A najdraže mi je bilo to što sam maknuo s ramena taj teški teret neodlučnosti.«

»Prerano ste se razveselili«, rekao je voditelj s licem punim suosjećanja. Zatim se okrenuo zapisničaru:

»Pišite: Šest. Crni kamen neodlučnosti. Prve kvalitete.«

Onda je počeo pažljivo pretraživati zgužvani novinski papir koji je bio u vrećici, ali ništa nije mogao naći. Okrenuo se publici: »Poštovano gledateljstvo, stigli smo do kraja našeg programa. Vidjeli ste što sve jedan gastarbajter nosi iz domovine u svom koferu. Za realizaciju našeg programa zahvaljujemo carinskoj službi koja nam je pružila nesebičnu pomoć.«

Zatim je prišao Selimu i pružio mu ruku.

»Gospodinu Özyürtu od srca hvala za dragocjeni doprinos.« Nakon što se rukovao sa Selimom, opet se približio mikrofonu:

»Sljedeća predstava počet će za dvadeset minuta.«

* * *

Kad se Selim u pratnji policijskog službenika vratio do automobila, našao je äükrüa kako spava za upravljačem. Policajac ga je probudio, lagano mu protresavši rame.

»Jeste li vi äükrü Yrlmaz?«

»Da, ja sam!« rekao je äükrü trljajući pospane oči. »Što je bilo?«

»Pođite sa mnom!« reče policajac. »Ponesite i svoju prtljagu!«

Prevela Manja Ranosović