Miroslav Beker

Miroslav Beker

Karlovac, 24. srpnja 1926 — Zagreb, 29. prosinca 2002.

In memoriam

Pišući često i rado o piscima 20. stoljeća i o modernoj teoriji književnosti, profesor Beker nerijetko se zatjecao u situaciji da opisuje književne svjetove i komentira teoretska stajališta koja razbijaju common sense, obrću ili negiraju svakidašnje iskustvo, zahtijevaju od čitatelja da privremeno stavi izvan snage svoju svakidašnju racionalnost. Pritom je, bilo kritičkim sudom ili diskretnijim signalima, običavao staviti do znanja da imaginativne ili teoretske tvorbe koje su trenutačno njegov predmet nisu i njegov svjetonazor. To je činio i kad nije bilo prijeko potrebno, na primjer, u članku »Lawrenceov obračun sa suvremenicima« (Moderna kritika u Engleskoj i Americi, Zagreb 1972), gdje podrobno i kompetentno analizira Lawrenceove antimodernističke i anticivilizacijske teorije o gubitku životne veze s kozmosom, o nedaćama modernoga života, o »faličkom misteriju«. Premda je slabo vjerojatno da bi tko došao na pomisao kako se tumač poistovjećuje sa svjetonazorskim neobičnostima koje su mu predmet, profesor nas i tu upozorava da je riječ o »utopijskim« koncepcijama, a u rečenicu u kojoj sažimlje Lawrenceovu polemiku s modernim racionalizmom umeće separativni Nebensatz »smatrao je Lawrence«.

Potreba za razgraničenjem prema predmetu govora nije svojstvena svima koji pišu o književnosti i o njezinim proučavateljima. Tko čita stručnu literaturu zna koliko se često događa da se analizirani tekst nametne proučavateljevu diskursu te se stane replicirati u njegovoj sintaksi, terminologiji i svjetonazoru. Kadšto, dapače, kao kakav demon, zagospodari i proučavateljevom sviješću. To je osobito zamjetljivo u preglednoj literaturi o novijim književnim teorijama. Autori takvih knjiga nerijetko se od poglavlja do poglavlja prekapčaju iz jednoga teoretskog jezika u drugi, pa njihova djela pobuđuju pomisao na kakav fantastičan rječnik stranih riječi u kojem bi pojedinačne riječi bile objašnjene svaka na jeziku iz kojega potječe.

Profesor Beker bio je sušta suprotnost kolegama po peru koji se odlikuju velikom prijamljivošću za stilove, ideje i životne filozofije autorâ što ih upravo analiziraju. Proučavajući umjetničku i teoretsku literaturu, uvijek je ostajao na stajalištu za nijansu trezvenijem i nepretencioznijem od napregnutih stanjâ svijesti iz kakvih su uglavnom proizišla kanonska književna djela 20. stoljeća, a i dobar dio modernih teorija. Ne sjećam se, doduše, da je taj svoj svjetonazor ikada deklarirao ili ga naznačio kao kontrastnu podlogu za proučavane ideje, ali pažljiv će ga čitatelj uvijek osjetiti, a moći će prepoznati i njegove bitne sastavnice: obzir prema sadržajima i očitovanjima tuđe svijesti, racionalizam prosvijećena modernoga građanina, skepticizam budna svjedoka dvadesetostoljetne povijesti i svega što se u njoj događalo s intelektualcima i idejama.

Spoznavajući radije racionalnom metodom nego empatijom, profesor Beker neobično je podrobno studirao predmet kojem se posvećivao. O tome se može uvjeriti svaki čitatelj njegovih radova, ali meni se javljaju i sjećanja na neke prigode u kojima mi se profesorov način rada objasnio posredstvom materijalnoga simbola i, tako reći, časovito. U dva–tri navrata bio sam, naime, posudio od njega stručnu literaturu iz njegove kućne biblioteke. Izgled njegovih knjiga mnogo je govorio o njegovoj metodičnosti: nije u njima bilo pasusa u kojem ne bi štogod bilo podcrtano, a među gustim komentarima na marginama isticale su se subordinirane brojke tipa »1a, 1b, 2a...«. Racionalan i metodičan, profesor Beker bio je osobito pouzdan tumač književnoteoretske literature, o čemu svjedoči ponajprije njegova opsežna knjiga o američkoj i engleskoj modernoj kritici. Ona pripada prijelomnom razdoblju naše znanosti o književnosti, prvoj fazi njezine modernizacije i emancipacije od pojednostavljena marksizma ranih poslijeratnih godina, pa bi već i sama mogla biti temom metateoretskih razmatranja. U istom nizu valja spomenuti i njegova kasnija teoretska djela (Povijest književnih teorija, Suvremene književne teorije, Uvod u komparativnu književnost, Semiotika književnosti). Ona su namijenjena studentima književnosti, pa imaju i znatnu propedeutičku vrijednost, zbog čega se i danas stalno pojavljuju na popisima stručne literature u okviru dodiplomskih i postdiplomskih kolegija na književnim katedrama naših fakulteta.

Svojim se racionalizmom profesor Beker nije služio samo kao analitičkim instrumentom. Tko ga je osobno poznavao, mogao se razgovarajući s njim o bilo kojoj izvanstručnoj temi suočiti s njegovim karakterističnim pogledom na svijet. Za takve je pak razgovore na Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta — gdje je profesor radio od ranih sedamdesetih godina do odlaska u mirovinu, a gdje sam ga i ja upoznao krajem 1973, kad sam se zaposlio na istom Odsjeku — uvijek bilo vremena i povoda. U takvim prilikama obično je bio za nijansu staloženiji i tiši od većine ostalih, ali nipošto šutljiv ili nedorečen. Riječ ga je dobro služila, znao se izraziti jasno, poentirano, a u odgovarajućoj prigodi i duhovito. Prema sugovornicima odnosio se s odvagnutom kombinacijom srdačnosti i obzira. Bio je načitan i obaviješten, pa se snalazio u mnoštvu različitih tema kakve mogu iskrsnuti u nevezanoj kolegijalnoj konverzaciji. O svakom problemu, stručnom ili izvanstručnom, institucionalnom ili izvaninstitucionalnom, govorio je i sudio oprezno i odgovorno, na temelju informacija iz više izvora. Kad bi se, na primjer, povela riječ o politici, što se od kasnih osamdesetih godina događalo sve češće, vidjelo bi se da osim domaćih medija prati i strane, ponajviše radiopostaje BBC i Österreich 1. Inače, vrlo je rado pripovijedao i zgode iz osobne povijesti. Na komparatistici je za cijeloga radnog vijeka bio najstariji član, pa su njegove retrospekcije sezale najdublje i slušale se u tišini. Dojmljive su bile njegove priče iz predratnoga Zagreba, osobito one o tiskarskoj radnji njegova oca i o njezinim mušterijama, među kojima je tadašnjem gimnazijalcu osobito upadao u oči Miroslav Krleža.

Profesor Beker bio je anglist, pa su oni koji su ga poznavali dovodili njegov etos u vezu s njegovim studijem i s njegovim dugim boravcima u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama. Uostalom, to je i on sam rado isticao, a nerijetko je i spominjao što je sve od njegovih iskustava s anglofonim svijetom i tamošnjim načinom života bilo za njega formativno. Od dvaju glavnih anglofonih kultura bliža mu je bila britanska, premda je, koliko se sjećam, češće boravio u Sjedinjenim Državama, barem onih godina što ih je proveo na Odsjeku za komparativnu književnost.

Građanski racionalizam, koliko je god profesora Bekera odlikovao u njegovu stručnom i nastavnom radu kao i u užem kolegijalnom krugu, izdvajao ga je i osamljivao u našoj javnosti. Jer, ni u jednom povijesnom odsječku što ga je profesor proživio kao svjedok i sudionik, nije se dogodilo da se svjetonazori poput njegova poklope sa sadržajima kolektivne svijesti od kojih naše društvo (nacija, država, političke elite) konstruira svoj identitet i svoju samosvijest. Bio je liberalan građanin više nego što se to smjelo pokazati u razdoblju od 1945. do 1990. i više nego što se to smatralo potrebnim u doba nakon hrvatskoga državnog osamostaljenja. Stoga je radio i živio povučeno. Njegov se život odvijao uglavnom u dva omeđena supsistema: u profesionalnom i u obiteljskom. Vjerojatno je to razlog da njegovi radovi nisu bivali dovoljno zamijećeni u krugovima koji se u nas nazivlju »širom društvenom zajednicom«. Ipak, ugled što ga oni uživaju u stručnim krugovima i korist koju od njih imaju studenti književnosti više je nego dobra nadoknada za priznanja i nagrade koje su profesora i njegove knjige uporno i nepravedno zaobilazile.