Između stega politike i formalizma — turska književnost na granicama opasnosti od gubitka svojega povijesnog i društvenog pokretača

Između stega politike i formalizma — turska književnost na granicama opasnosti od gubitka svojega povijesnog i društvenog pokretača

Književnost posljednjega razdoblja ne razlikuje se mnogo od razvôja koji se odvijaju u drugim područjima. I u drugim je područjima prevođenje zastupljeno i rašireno u znatnoj mjeri. Turska ni u jednom razdoblju nije bila toliko otvorena zapadnoj književnosti. Čak i da nisu objavljeni izvanredni teoretski radovi o zapadnoj književnosti, u Turskoj se i dalje nastavlja objavljivati obilje izabranih tekstova iz te književnosti. Samo, ovdje je moguće upozoriti na jednu pojedinost. Predmet rasprave obično su suvremeni tekstovi zapadne književnosti. Prednost u tome smjeru donekle je shvatljiva. Samo što ne postoji osnova koja bi bila okarakterizirana kao sažimanje misli o svemu tome. Moguće je upozoriti na stvarne pokazatelje toga stanja.

Potrebno je razmisliti o uzrocima postojećih tendencija u svakom području. U Turskoj je prisutan, u vrlo jasnom obliku, raskid s prošlošću, i to ne samo u određenim područjima, već u gotovo svakoj domeni. Raskid s prošlošću očito izvire iz shvaćanja da u prošlosti nema ničega. Postoji i jedan tekst koji na to upućuje. Po svojim značajkama to je komparativan tekst. Samo, ne obvezuje onoga tko ga piše. Naslov teksta je Estetska reforma u turskom romanu nakon 70–ih. Zapravo, na polju književnosti promjene se vjerojatno ostvaruju nešto prije negoli u drugim područjima. Dok razvoj u drugim humanističkim znanostima započinje1960–ih godina, diferencijacija u književnosti ostvarena je već 1950–ih godina. Takvo stanje uklanja potrebu osvrtanja na prošlost. Ako jedan stariji naraštaj ne pridaje važnost romanu prije socijalističkorealističkog romana, kako to da novi naraštaj jedino roman prije 1970–ih, pa čak donekle i roman kasnijeg razdoblja, smatra romanom. Na neki način — točnije govoreći, na svaki način — kritika započinje kao orijentacija prema socrealističkom romanu. Otvoreno govoreći, na dnevnom se redu pojavljuje neki oblik obračunavanja sa starim stilom, a da nije bilo riječi o konkretnome razvojnom tijeku. Što bi značilo da se kritika nije usmjerila prema književnosti starijeg razdoblja u onoj mjeri u kojoj je polemizirala sa socijalističkorealističkim načinom mišljenja. Stoga i prekid u posljednjem razdoblju postaje još očigledniji. Predmet rasprave je kritika vrlo javno upućena seoskoj i radničkoj književnosti. Potrebno je još podrobnije i dublje prodiskutirati o prirodi tog prekida u posljednjem razdoblju i obratiti veću pozornost na njegove rezultate. U biti, tom zadnjom diferencijacijom samo se ozbiljuje udaljavanje koje je prije imalo više osnova.

U području književnosti, baš kao i u sociologiji i politologiji, prisutan je vidljiv zaokret. Ako je potrebno izraziti se drugačije, u onom smislu u kojem su državne realnosti izišle iz interesne sfere politologije i sociologije, u tom su smislu napustile i interesno područje književnosti. Možda o gubitku sociološkog pokretača u književnosti treba pokušati promišljati kao o nečemu što je povezano s tom temom. To je posebice potrebno držati na umu. Potreba da književnost bude fikcija dovodi način razmišljanja koji je lišen društvene realnosti. Naravno da postoje i iznimke, ali dominantno se shvaćanje očituje kao potpuni prekid s proteklim razdobljem. U tom smislu je i književno razumijevanje prošlog razdoblja poprilično iskrivljeno. Moguće je pokazati primjere toga. Samo je potrebno stari roman, barem u izvjesnoj mjeri, držati predmetom rasprave.

U osnovi, s aspekta razumijevanja problema, osobito kada se raspravlja o estetici, prijeko je potrebno napraviti ozbiljnije usporedbe s romanima prethodnih razdoblja. U kinematografiji, naprimjer, ako se i govori o jednome osobnom stilu od 1980–ih godina, nije moguće ni zamisliti mogućnost takvih primjera prekida s prošlošću. Stoga, ako je, navodno, i bilo nekakvih propitivanja, nije se ni pomišljalo na to da se ono provede ne konkretnim, poznatim romanima. Međutim, kako se temelji za uopćavanja takve vrste nisu izgradili, može se izreći jedan općeniti sud — čini se da je u Turskoj takvo stanje uglavnom prihvaćeno, u gotovo svim područjima. Na način koji i sliči području književnosti, ona postoji kao područje u kojem vrednovanja ne zauzimaju mnogo prostora.

S knjigom iz posljednjeg razdoblja, Utemeljitelj društvene znanosti, i književnost se počela shvaćati jednom od temeljnih domena društvenih znanosti, kao što je to filozofija. Može se smatrati da turskim humanistima, zagledanima u vlastitu prošlost u povijesnom smislu, nije bio potreban takav zaokret. Jer, od samoga početka našeg intelektualnog života gotovo se svi naši književnici podrazumijevaju i prihvaćaju kao mislioci. Jedan od njih, Kemal Tahir, ističe čak da u turskom društvu u kojem se mnoge teme ne analiziraju u sociološkom i povijesnom smislu, romanopiscima pripada dužnost da analiziraju i protumače sociološke i povijesne istine toga društva; i da je prijeko potrebno da književnici te obveze preuzmu na sebe. I romanopisac poput ONuza Ataya, romanopisac za kojega se drži da na roman gleda kao na umjetnost, sa stajališta čiste estetike, razmišlja o sebi u crtama koje je naznačio Kemal Tahir; formira se činjenica koju nitko u Turskoj ne može pojasniti zbog straha od izazivanja otpora. Očito je da je Kemal Tahir vrlo detaljno upoznat s tradicijom turskog pripovijedanja i zapadnim romanom. Sve je navedeno prijeko potrebno pojasniti u barem dvjema točkama.

U ovom se nepotpunom pojašnjenju daje sâmo naslutiti jedno zanimljivo stanje. Dio je toga tvrdnja koju je ONuz Atay osobno potkrijepio. Prema onome što je ONuz Atay izjavio, pisanje romana pod naslovom Turski duh on si je sâm postavio kao cilj. Jedan od odgovora na koje je potrebno odgovoriti jest — što čini temeljnu misaonu preokupaciju romana te vrste. Osim toga preostaje i ono što je ONuz Atay odredio u vezi s misliocem kojemu je jasno da tekstovi napisani kao što tvrdi Kemal Tahir nisu romani, već knjige s tezom i povijesne analize; razlog zbog kojega je onaj tko najbolje zna što je roman — romanopisac. Zapravo, jednu drugu dimenziju fenomena prikazuje i rad pod naslovom Jasne činjenice kod ONuza Ataya, jednoga od onih ljudi koji inzistiraju na estetskoj tematici i pojedinostima takva tipa te vode rasprave o estetskoj reformi. Zasebno je pitanje u kojoj će mjeri jedan rad te vrste ući u područje književnosti, u smislu u kojem se književnost podrazumijeva. To je potrebno do određene mjere ispitati. ONuz Atay se, prema mišljenju književnih kritičara novijeg razdoblja, mnogo više zanima za društvena pitanja. Na neki je način potrebno razmotriti tu vrstu pitanja.

Temeljno je pitanje — razmišljati o književnosti. Ozbiljni problemi koji su se raspravljali u vezi s književnosti u posljednje vrijeme ostali su u znaku pitanja. Razmišljati o književnosti ne znači i uspjeti u konkretnom analiziranju bilo kojega književnoga teksta. Ni čitanjem tek ponekih tekstova ne može se promišljati o toj temi. U određenom području ideja se realizira jedino pisanjem. I u tom je smislu u Turskoj, u slučaju da se i uzmu u obzir primjerice literarne ocjene romana Kemala Tahira, poprilično malen broj onih koji se po njegovim kriterijima mogu smatrati romanopiscima i misliocima. Gotovo da i nema pojedinca koji razmišlja o turskoj književnosti u posljednje vrijeme, a da ne raspravlja o estetskoj reformi. O tom se pitanju javljaju dva stajališta. Jedan od njih, ne oslanjajući se na pretjerano generaliziranje u tom predmetu, jest pokušaj brisanja turske književnosti prošlog razdoblja u cijelosti. To je iznimno opasno i ozbiljno stajalište. Drugo stajalište jest mišljenje da jednu skupinu spomenutih i korištenih generalizacija, pojednostavljenih ocjena koje čak u nekim pisanim djelima postaju stereotipne, kao i neke znakove koji se rabe kao dokaz promjene, književni kritičari prošlog razdoblja nisu shvatili. Sezai Karakoç je svojim člankom pod naslovom Književnost varošice, objavljenim još davne 1962. godine, na izvanredan način skrenuo pozornost na postupak pretvaranja umjetničkog teksta u sociološki članak, ako se čitaju samo neki tekstovi: »Znači da su ta djela, ako posjeduju činjenične vrijednosti, u najmanju ruku značajna u sociološkom pogledu. Ali od toga su mnogo korisnije i djelotvornije reportaže i novinski članci. Jer, nije moguće da jedan roman, priča, kazališni komad i pjesma lišena umjetničke vrijednosti budu vjerodostojni i utjecajni.«1 Znanstvenici koji se bave književnim istraživanjima u okviru suvremenih znanstvenih disciplina, posebno u području zapadnih jezika i književnosti, postupaju s književnicima i umjetnicima starijeg razdoblja kao da oni ništa ne znaju. Određeno razdoblje, prema vlastitom nahođenju, doživljavaju poput rođenja. A sami pak, pišući vjerojatno o općenitim problemima književnosti i romana, tako ne razmišljaju.

Sve što je napisano u području turkologije vjerojatno se, zbog osobitosti prekida s prošlošću koju smo proživjeli, ne smatra važnim. Izgleda da se primjenjuje ili, točnije rečeno, čita samo jedna skupina teoretskih radova radi analiziranja književnosti Tanzimata2 i kasnijeg razdoblja, kao da bi se tako mogao jasnije otvoriti put ka stvaranju istinitijih tvrdnji. U tom se smislu knjiga Jale Parla, naslovljena Roman od Don Kihota do danas, čak i da nije dovoljna, treba smatrati značajnim početkom. U tekstovima znanstvenika koji polaze sa sličnog stajališta postoje ocjene naklonjene starim romanopiscima, u tom vremenu naklonjene Ahmetu Midhat Efendiju, kojih značenje nisu prije podcrtali. U najmanju ruku, velik broj sabranih turkoloških radova u tom području može poslužiti kao izvor ocjenama i vrednovanjima o toj temi. Primjera radi, analize o Ahmetu Hamdiju Tanprnaru akademika sa odsjeka zapadnih jezika i književnosti u ograničenom se smislu drže akademskim analizama. Nije baš moguće ustvrditi da je Ahmet Hamdi Tanprnar u potpunosti shvatio bit tumačenja kulturnih tema. S druge strane, čak ni sociolozi otvoreni novim misaonim tendencijama ne mogu potkrijepiti tvrdnju da je Ahmet Hamdi Tanprnar značajan mislilac ili pak ne smatraju svojom dužnošću raspravljati o toj tematici. Prijeko je potrebno temeljito razjasniti kojim sve temama čovjeka može odvesti ispitivanje tog predmeta. Imajući na umu i druge primjere, potrebno je razmisliti o nužnosti toga da se stečevine u tom području turkologije uzmu u obzir. Prednost treba dati kritičkom vrednovanju turkoloških stečevina. Postoji i jedan vanjski aspekt koji je u potpunosti zanemaren.

Sudeći po barem jednom usmjerenju književne teorije posljednjeg razdoblja, činjenica da je tema izvan domene sociološke analize dovela je popratno i do potpunog prekida s postupkom sociološke analize, pa makar to bilo i na način koji karakterizira prošlo razdoblje. To se očituje kao ozbiljna situacija. Na izvjestan je način potrebno preispitati jedan način razmišljanja koji ima zajedničke podudarne točke. U posljednjem se razdoblju u području humanističkih znanosti kao i u književnosti Bakhtin istaknuo kao značajna osoba. Jedna od središnjih tema kojima se Bakhtin bavio bio je Dostojevski. Sa stajališta turske književnosti i turskog načina razmišljanja, Dostojevski je također zauzimao središnje mjesto. Čak se i širenje zapadnjačkih dojmova o Dostojevskom u turskom jeziku ostvarilo na prijedlog Kemala Tahira. U jednom je smislu moguće povući paralelu između pridavanja važnosti Bakhtinu i zanimanja za Dostojevskog u Turskoj. Stvarno tumačenje i pomna analiza takva stanja može otvoriti put ispravnom razumijevanju književnosti u Turskoj.

U Turskoj se, u književnosti kao i u svakom drugom području, uobičajeni razvojni tijek odvija između pretjerivanja i nedostataka. Ako se u prijašnjem razdoblju na području umjetnosti gotovo u cijelosti društvena strana umjetnosti prihvaćala kao temeljna, u tom se razdoblju pak u potpunosti ustanovila estetska strana umjetnosti. U tom se smislu smatra da je društvena dimenzija napustila ne samo umjetnost i književnost posljednjeg razdoblja već da je napuštena i društvena dimenzija u umjetnosti prvog razdoblja Republike. U biti, uviđa se da je književnost izvan domene drugih znanstvenih disciplina, u ovom smislu izvan područja koje se tiče povijesti i sociologije. Stoga je činjenica da se već dugi niz godina u Turskoj ne proučava sociologija književnosti i, što je još važnije, da se time nitko ne bavi, povezana s tim pitanjem. Prema tome su i interpretacije nastale u prošlim razdobljima u području književnosti vidljivo površne. Jedan od najjasnijih pokazatelja da su površne jest mišljenje da će istine i pogreške moći na jasan način jednostavno izići na vidjelo. Čak i u potvrđenim antologijama nema nikakve osjetljivosti u pitanju interpretacije. U Turskoj su, možda sve do nedavno, antologije romana i pripovijedaka nastajale nižući nasumce izabrane tekstove jedan za drugim nakon kraće biografije. Gotovo se uopće nije razmišljalo o izabranim tekstovima i pristupima pisaca. U vezi s tom temom bit će potrebno progovoriti o možda četiri iznimke, o antologijama Tahira Alangua, Aziza Nesina, Ömera Lekesiza i Mehmeta Kaplana. Ti su pisci pokušali protumačiti pristupe i ideje romanopisaca i pripovjedača, koji su zastupljeni u temama društva, romana i novele. Ta situacija u biti upozorava na to da se u Turskoj općenito ne razmišlja o književnoj tematici na sociološkom planu. Postoje nesumnjivo i drugi primjeri toga problema.

U Turskoj se o romanu prije, posebno 1960–ih godina, promišljalo uglavnom u kontekstu politike. I s time treba povezati činjenicu da se i politolozi katkad zanimaju za turski roman. I zanimanje koje u jednome razdoblju izvire iz književnosti fokusira se u toj točki. Tekst pod naslovom Roman u Turskoj i društvena mijena (1978) asocirajući na sociološke ocjene književnosti, kao što se može razumjeti iz njegovih distinkcija i podjela, na izniman je način pokušaj jednog ispolitiziranog tumačenja. Na Kongresu društvenih znanosti 1998. godine samo se u jednome referatu koji se odnosi na književnost »Približilo, okom politologa naklonjenog povijesti, ovdje trojici spomenutih pisaca«.3 I drugi primjeri pokazuju da je način pristupanja turskoj književnosti, posebice 60–ih i 70–ih godina 20. stoljeća, ostao u okovima politike. Drugim riječima, ta je situacija uzrokovala ispuštanje iz vida romana i romanopisaca tog razdoblja koji se bave sociološkim analizama, i sa sobom donijela praksu da se književnost prošlog razdoblja ne ispituje na sociološki način u svom najdubljem značenju. U okviru toga iznimnim tekstovima smatraju se Pretjerana europeizacija nakon Tanzimata (1971) i polemički članci o Ahmetu Hamdiju Tanpynaru, koji je djelovao u časopisu Yeni Dergi 1972/73 godine. U izvjesnom smislu, orijentiranje na književnost prvog razdoblja i Ahmet Hamdi Tanprnar otpočeli su učvršćivanje sociološkog pokretača za koji je postojao slab interes u istraživanjima o turskoj književnosti. Kada se promotre romanopisci i umjetnici, sociološki nerv u njihovim tekstovima — a to nisu samo umjetnički tekstovi — mnogo je istaknutiji. Među njima se jasno ističu umjetnici i romanopisci republikanskog razdoblja, i to prvog razdoblja Republike. Detaljne ocjene i recenzije napisanih tekstova mogle bi otvoriti puteve da se dođe do stvarnih zaključaka. Tekstovi o kojima će se raspravljati i na njih ukratko osvrtati nose čak manje političkih obilježja od radova sociologa tog razdoblja.

Moguće je zadržati se na nekoliko radikalnih primjera sposobnosti književnika za sociološku analizu. Jedan od njih je tekst naslovljen Velika revolucija, mala politika koji je napisao Yakup Kadri povodom svog romana Ankara i svijeta kojemu se u romanu teži. Taj je tekst vjerojatno rasprava koja će moći poslužiti kao izvor dugotrajnim raspravama i prekidu koji će započeti u Turskoj nakon mnogo godina, četrdesetak godina kasnije. U prvih deset godina Republike — jer tekst je objavljen 1930–ih godina — na sociološki se način analizira kako su preživjele osobitosti starijeg razdoblja. Pritom se, tijekom analize, ne poziva na političke događaje. Drugi izvor koji bi se mogao vrednovati zajedno s tekstom o kojem je riječ dva su članka Ahmeta Hamdija Tanprnara objavljena 1936. pod nazivom Roman u turskom jeziku. Taj se rad i u okvirima današnjeg mentaliteta nastavlja koristiti kako bi posvjedočilo i objasnilo nepostojanje romana u Turskoj. A možda su upućivanja na taj tekst otpočela i u posljednjem razdoblju u kojem su započele sociološke analize. I u jednoj recenziji, koju je Sezai Karakoç napisao prije mnogo godina, tvrdi se da je interpretacija pripisana Berni Moran 1980–ih godina izrečena na mnogo obuhvatniji način: »Čim je u jednom trenutku borba za život zaokupirala književnost, koja je poput nekog događaja potkopavala i čupala iz korijena vrijednosti Drugoga svjetskog rata, proširila se jedna vrsta seoske (zemljoradničko–proletarijatske) i proleterske književnosti. Sada se ta književnost, pomalo i zbog izvanjskih reakcija, nema namjeru udaljavati na rubna područja.«4 Sezai Karakoç u okviru vlastitog pristupa iznosi kao jedan od zaključaka svoje široko obuhvatne analize tvrdnju da se književna produkcija odvija zajedno u skladu s temeljnim gospodarskim mjerilima. Samo što postoji jedna situacija koja zahtijeva da bude naglašena na toj razini. Početkom 1970–ih godina nastojalo se romanima Ahmeta Hamdija Tanprnara dati ocjenu u okviru ekonomske osi. Tema o kojoj je poželjno progovoriti jest da se sociološki pokretač, sa stajališta onih koji analiziraju tu temu, u turskoj književnosti ne ostvaruje, da se to u njihovim tekstovima ne odražava. Ali čak i kada se umjetnički tekstovi analiziraju, vidi se da su sociološke analize u turskoj književnosti mnogo razvijenije prema analizama u akademskim krugovima u Turskoj. U nekim je analizama moguće i pronaći te znakove. To je možda jedan od razloga zašto su sociolozi i kulturolozi 1940–ih godina bili skloni pisanju o književnosti. Unatoč tomu, neki su humanisti okarakterizirali 1950–e godine u cijelosti kao mračno doba. I jedan humanist koji djeluje u inozemstvu, Kemal Karpat, napisao je tekst na engleskom, koji je poslije, vjerojatno zbog svojega značaja, objavljen i na turskom pod naslovom Društvene teme u turskoj književnosti. Turska književnost je u prošlom razdoblju, u smislu daljnje elaboracije društvenih tema, u naprednijoj poziciji nego druge turske društvene znanosti. U Turskoj su društvene znanosti izbile u prvi plan, sudeći po najrazvijenijim i najutjecajnijim događajima, 1960–ih godina i to u području prava i politologije. Drugačije nije moguće protumačiti činjenicu da je u Turskoj dugi niz godina roman Bizim Köy5 (Naše selo) zauzimao središnje mjesto. To stanje još uvijek traje u nekim krugovima. Dokaz tomu je i polemika koju je potaknuo Selim Ileri, a koja je urodila s nekoliko knjiga. Osnovna tema te rasprave jest usporedba romana Bizim Köy i Huzur (Spokoj)6 u književnome smislu.

U toj točki na dnevni red stupa i kulturna dimenzija problema. Znakovi koji upućuju na tendenciju posljednjeg razdoblja u Turskoj naslućuju se u sljedećem tekstu: »Može se reći da društvene znanosti počevši od 1970–ih godina pokazuju mnogo veći interes za književne tekstove. To se može pojasniti i činjenicom da se na zapadnim sveučilištima pojavilo područje pod imenom kulturalni studiji, kao i time da je povećan broj radova o temi odnosa modernizacije i književnosti — posebno romana — i čitanja.«7 U Turskoj su te teme tako slabo zastupljene da se može reći kako i ne postoje. Kada se situacija podvrgne ocjenjivanju zaključuje se da se u novom razdoblju u izvjesnoj mjeri raspravlja o odnosu modernizacije i romana. Ne može se reći da se u Turskoj neprestano priča o pojmu kulturalnih studija, i da je napravljena jedna cjelovita interpretacija radova ostvarenih u tom području. Ta je situacija, primjerice, usporediva s činjenicom da o školi Annales nema nijednoga napisanog članka, umjesto da gotovo svi povjesničari jasno pokažu kako su prihvatili učenje škole Annales. U Turskoj se i zbivanja iz područja kulturalnih studija koja se preklapaju s drugim područjima, promatraju u istom okviru. To se stajalište ne ograničava samo na područje prave, čiste kulture. Zajedno s aktualizacijom kulturne tematike, na probleme se gleda u okvirima nacionalne dimenzije. Ako je potrebno navesti primjer, podastire se zaokretanje; posebice ono književno istraživanje koje s aspekta tumačenja teme naginje politologiji.8 Pristupi trojice intelektualaca u tome radu, Kemala Tahira, Cemila Meriça i Attile Ilhana okarakterizirani su kao kulturalni nacionalizam. Ti se intelektualci nisu izjasnili kao nacionalisti ni u nekome drugom razdoblju, čak ni u vrlo bliskom povijesnom presjeku, pa ni dandanas. Kada se u općenitim crtama daju ocjene, oni se vjerojatno nikada ne spominju kao nacionalisti. Zapravo, u posljednjem razdoblju vrlo rašireni nacionalistički orijentirani radovi počeli su dobivati značaj i u politologiji i sociologiji. Čak su i ti radovi, bez obzira kako književnost bila orijentirana, proturječni radovima iz 1960–ih godina. Tekstovi koji su upućeni na konkretne situacije i koji izvode interpretacije u okviru povijesne perspektive postupno su počeli jenjavati.

U pogledu razumijevanja teme čini se da jedan drugi tijek zadobiva na važnosti. U humanističkim znanostima općenito, to je proces usmjeren s makrorazine na mikrorazinu. Umjesto razdoblja kada su se isticali makropristupi 1960–ih godina, od 1990–ih godina istražuju se mikroteme. Čak je i äerif Mardin 1994. godine, pozivajući se na vlastito akademsko iskustvo, gradio općenite zaključke o tome kako proces te vrste postoji u svijetu. U biti, proces je započeo, kao što je i izloženo u navedenom citatu, potaknut razvojem u svjetskim razmjerima. Raznolik razvoj u svjetskim okvirima prihvaćen je ne uzimajući uopće u obzir unutrašnji razvojni tijek Turske. Primjećuje se da unutrašnjem razvojnom tijeku tog geografskog područja uopće nije pridana važnost. To je vidljivo povezano s drugim problemima. A to je pak teorijski naglasak koji je u posljednjem razdoblju stavljen na regionalno pitanje. Koliko god da se priželjkuje da ta pojedinačnost bude ocijenjena u sklopu univerzalnosti, nikada se nije na zdrav način obrazovala jedna orijentacija koja bi inzistirala na različitosti koju zahtijeva regionalni pristup. Ta će se proturječnost, koja općenito postoji u društvenim znanostima, htjeli ili ne htjeli, odraziti i u radovima koji dolaze iz područja književnosti. Bit će mnogo više problema samih po sebi koje će u području književnosti stvoriti ta situacija od problema nastalih u području društvenih znanosti. Zapravo, kada se regionalnost i proučava na mikrorazini, izgleda kao da se uopće neće ostvariti potpuni izraz problema. Zajedno s aktualiziranjem regionalnosti, stanje neobaviještenosti o državnim istinama uzrokovalo je i popratnu pojavu stvaranja mnogo apstraktnijih uopćavanja.

U posljednjem je razdoblju pripremljen teren kako bi se razjasnila zanimljiva stajališta orijentalizma, koje je Edward Said započeo elaborirati u svojoj knjizi Orijentalizam iz 1978. godine. Ta je situacija ponovno izazvala dugotrajnu raspravu o pitanju Istok/Zapad. Zajedno s drugim elementima, sa stajališta misaonog života u Turskoj povratila se ideja o ulasku u novo razdoblje. Kao što se u tom novom razdoblju ne potiče na razmišljanje o ponovnom javljanju jednog od vrlo starih i temeljnih pitanja Turske niti na sagledavanje starih razdoblja u okviru novog problema Istok/Zapad, tako se ni u nekadašnjem mentalitetu nije preispitivalo je li neki pristup koristan ili ne. S druge strane, nije se uzimalo u obzir da je glavna os turskoga romana do 1950–ih godina pitanje kulture i problem Istok/Zapad. Ponovno se nije poticalo na razmišljanje da se temeljni problemi nekih pisaca novog razdoblja obrazuju na temu kulture, u okviru osovine Istok/Zapad, niti na razmišljanje kakve bi utjecaje mogao imati stari načina mišljenja kod tih romanopisaca. Nije se ostvarilo da se ta nova tendencija usmjeri ka romanopiscima i romanima koji proučavaju naš dvjestogodišnji proces modernizacije i raspravljaju o onima koji pomno obrađuju tu temu. Umjesto pomnog proučavanja razdoblja prije Republike, situacija koja privlači pozornost jest činjenica da se ne zadržava na tekstovima Yakupa Kadrija, Reŕata Nurija i Halide Edip. U tom je smislu poučno reći kako su posebno pisci posljednjega razdoblja bili pod utjecajem gospodarskih i političkih okvira. Prvi roman Orhana Pamuka Cevdet Bey ve ONullari (Gospodin Dževdet i njegovi sinovi) može poslužiti kao dobar primjer. Kulturalna dimenzija u tekstovima Orhana Pamuka, koji je i svojim zadnjim romanom Kar (Snijeg) zakoračio u politiku, očigledno je slabo zastupljena. Roman o kojem je riječ izgleda kao običan produžetak naše tradicije romana 1950–ih godina. U tom smislu romani Halide Edip — Vurun Kahpeye (Udrite bludnicu, 1926), Sinekli Bakkal (1936) i Sonsuz Panayrr (Beskonačni vašar, 1946) prikazuju u koliko složenim okvirima će biti moguće obrađivati pitanje Istoka/Zapada, kako će se, posebno što se tiče romana Beskonačni vašar, bez direktnog pozivanja na politiku, moći u kulturnoj dimenziji proučavati jedno razdoblje koje daje prednost 1950–im godinama i kako će biti moguće protumačiti ga kulturalnim simbolima. Kad god se u posljednjem razdoblju spomene kultura, gotovo uvijek se pod tim podrazumijeva isključivo nacionalizam. S aspekta nedavno napisanih radova, Halide Edip se ocjenjuje s feminističkog stajališta te u okviru političkoga gledišta. U biti, poželjno je razumijevati Halide Edip u političkom smislu, kao izravnu kemalističku orijentaciju i to u okvirima kritičkog članka koji je napisala 1929. godine. Interpretacije Halide Edip koje se tiču analiza s područja kulture, ni u kojem obliku nisu predmet rasprave. Potrebno je govoriti o knjizi Halide Edip Pitanje Istoka i Zapada u Turskoj i američki utjecaji, a koju je sastavila pomalo slobodno prevodeći svoje knjige objavljene 1929. i 1935. godine, uime jedne obrazloženije potvrde svega onoga što je prije spomenuto. Jasno je da u tom kontekstu nije potrebno razmišljati o Halide Edip isključivo kao o romanopiscu. Vjerojatno je do pomaka u proučavanju tema u okviru drevne polemike u Turskoj o temi Istok/Zapad i došlo zbog usmjeravanja interesa s makrotema na mikroteme. Čak su i akademski krugovi nekih razdoblja smatrali Halide Edip isključivo književnicom. I sada još uvijek postoje oni koji dijele to mišljenje.

U zadnje je vrijeme aktualizirano pitanje povijesti. Budući da su estetska pitanja i fikcionalnost bila temeljnim pitanjima, posve je prirodno da su ta pitanja ostala daleko od razumijevanja romana s tezom. Povijest prošloga razdoblja na izvjestan se način shvaćala kao igra, i oblikovala se kao odraz zanimanja i načina shvaćanja egzotizma u romanima i drugim domenama. Ovdje je potrebno obratiti pozornost na jedan paralelizam. Povijest, naime, ne samo da ne čini okosnicu nekadašnjeg romana nego ni humanističkih znanosti prošlog razdoblja, koje su više nalikovale domeni kulture. Zbog toga u novoj orijentaciji posljednjeg razdoblja postoje važni zastoji. Naši značajni romanopisci u pravom su smislu riječi povijesni i kulturni romanopisci. Pristupi romanopisaca novog razdoblja ovoj temi također se svode na mikrotematiku. Kada se osvrne na nekadašnje radove onih čijim godinama to priliči, može se vidjeti da je njihovo usmjerenje na prošlost u potpunosti iznenađujuće. I oni znanstvenici koji ocjenjuju pitanja u okviru općeg razumijevanja povijesti, pridaju nova značenja, na primjer temi ugovora u Lausanni. Može se vidjeti da su ti pristupi koje su oni izložili formulirani već mnogo prije kao povijesni pristup u okviru cjeline. Stoga povijesni naglasak koji se uočava u romanima pisanim u iznimno zadanom i definiranom obliku čak i u starom razdoblju, podsjeća na to da je stvorena glavna okosnica romana posljednjega razdoblja, u jednom stilu koji će se izgubiti u pojedinostima. U kojoj će se mjeri povijesne ocjene koje najočiglednije odražavaju jedan pogled na svijet, moći od tog pogleda udaljiti? Turski roman posljednjega razdoblja je mjesto gdje će se to najbolje moći realizirati. Povijesni roman, sudeći po načinu na koji se oblikuje u posljednje vrijeme u Turskoj, pokazuje svoju sklonost okretanju novim ciljevima. Roman Orhana Pamuka Benim Adrm Krrmrzr (Zovem se Crvena) za razliku od romana Cevdet Bey ve ONullarr upućuje na tu novu orijentaciju.

Osnovna tendencija, ili tendencije posljednjeg razdoblja, ako je uza sve njihove pokazatelje naposljetku dopušteno tako se izraziti, poprimaju izgled rješenja slagalice i nerješive križaljke. Ta situacija koja nalikuje rješavanju složenih i kompliciranih problema koje će u izvjesnom smislu moći shvatiti samo znalci, okreće se tematici i tekstovima koje neće moći razumjeti ni upućeni pojedinci. Činjenica da je povećan broj radova koji se i dalje nastavljaju pisati tijekom kulturalnih istraživanja te da je prestalo donošenje općenitih sudova, upućuje na neka pitanja i probleme. Ta situacija stvara važne prepreke za razumijevanje teme u cijelosti. Činjenica da se ne radi na tome kako bi se u potpunosti ustanovila povezanost u proučavanjima koja su se svela na mikrorazinu, dovela je do toga da se radovi zadrže na pojedinostima. Posebno predmet rasprave čine iznimno nemarna istraživanja površnih istraživača u domeni književnosti gdje su makropristupi i orijentacije još ograničeniji. Radovi fokusirani na detaljima izdvojenima iz cjeline čine prepreku stvaranju općenitije slike. Zapravo, ta situacija i onemogućuje razumijevanje same srži problema. Stoga su cjelovite ocjene u potpunosti nestale. Otvoren je put da sve nestane, priprema se teren da se književnost preobrazi, zapravo da bude preobražena u igru, da postupno iščeznu ionako nedovoljne povijesne interpretacije te da dobrano oslabi sociološki pokretač turske književnosti. Turska književnost, sudeći po povijesnim i sociološkim ocjenama, obrazuje važan potencijal. Još jedna druga osobitost tog problema jest činjenica da to usmjerenje ne proizlazi iz književnosti. Unatoč tomu što se književnost kvalificira kao nezavisno i slobodno područje, zbivanja u domeni književnosti odvijaju se sukladno zbivanjima u domeni humanističkih znanosti. Kao konkretan pokazatelj toga stanja, iznimno je interesantno uočiti da ako se dogodi da se neki popularni pisac posljednjeg razdoblja ne predstavi kao sociolog, pobere golem interes. U biti, proces koji se odvija u posljednjem razdoblju, općenito je rezultat udaljavanja od povijesnih i socioloških analiza. Brisanje društvenih istina koje se nalaze u pozadini politoloških i socioloških radova, dovodi postupno i književnost do ovoga stupnja. I književnoj sredini posljednjeg razdoblja priliči takva književna djelatnost.

Samo što situacija, htjeli mi to ili ne, izaziva i razvojni tijek drugih događanja. Dva najkvalitetnija istraživanja provedena o Orhanu Kemalu, ustrajnom i postojanom u svojoj ideologiji i pogledu na svijet, a koja su napisala dvojica književnih kritičara u inozemstvu iznoseći u cijelosti piščev misaoni univerzum, vjerojatno su glasnik novog pomaka. Ili pak, zapravo, jedne završene promjene... Jer, zapravo, nije moguće da iščeznu povijesne i sociološke stečevine turske književnosti. Puka je iluzija da se pečat i ton turske kulture neće jasno osjetiti u turskoj književnosti, za koju se smatra da će se kretati u svjetskim razmjerima, i da će naslijeđeni mentalitet moći radikalno utjecati na nepriznavanje njezina položaja u općem procesu razvoja. Sociološki i povijesni pokretač turske književnosti pokazat će, htio ili ne, svoj utjecaj. Ako na jednome mjestu i prestane priljev utjecaja koje oblikuju naši povijesni i kulturni romanopisci, ne čini se kao da će on u potpunosti nestati. A možda će se nova situacija nastaviti unutar jednoga novog tijeka.

Iz Dogu Bati: Edebiyat Üstüne, s. 22, 2003.

Prevela Azra Abadžić Navaey