Iskorak folklornom teatru u dramskim tekstovima nekih pisaca s konca XVI. stoljeća

Iskorak folklornom teatru u dramskim tekstovima nekih pisaca s konca XVI. stoljeća

I.

Ozbiljniji otklon od scenskog iluzionizma učenoga kazališta u stvaralaštvu druge polovice XVI. stoljeća zamjetan je u Malahnoj komediji od pira Antuna Bratosaljića Sasina (oko 1518–oko 1595), dubrovačkoga književnika, koji je djelovao u Stonu te u Prigovaranju pod Krišišćen u Plamah meu Bojdanom i Raskotom lovčarom varhu Brušanih, kratkom tekstu nepoznatog autora, u novije doba katkad pripisivanom Hvaraninu Martinu Benetoviću (oko 1556–1607). U Sasina, doduše, od dviju poznatih pastorala jedna naslovljena Filide također može ponešto zahvaliti folklornom stvaralaštvu, ali mnogo manje nego Malahna komedija.

Otkrivajući nekoliko slojeva svoje sinkretičnosti, Malahna komedija od pira Antuna Bratosaljića Sasina pokazuje da nije određena samo scenom poput umjetničkoga kazališta tog doba:

a) Ponajprije ona nije tekst namijenjen predstavi uobičajena scenskog iluzionizma tadanjih pozornica, nego je utkana u zbilju jedne pirne situacije u kojoj su i izvođači i publika pirnici. Naime, tekst obiluje imenima koja se u dubrovačkim arhivima bilježe kao stvarne osobe.1 Takav element funkcionalan je u tekstu ako publiku čine osobe koje poznaju spomenute, a pogotovu ako su i spomenuta lica u publici (među pirnicima). Nesumnjivo da je u stonskoj sredini bilo tako. Između sudionika predstave i pokladnih pirnika nema pozornice barijere, kazališne i stvarne zbilje, već osjećaj ravnopravnosti poput onog u folklornom teatru pirnih prigoda,2 bez četvrtog zida.3 U taj zbiljski kontekst i autor se sam uvrstio spomenuvši se nekoliko puta u dijalozima svojih likova.

Kontekst u kojem se lica spominju pripada i gastričnom kompleksu, vrlo ublažena pantagruelovskog tipa. U Sasinovu je tekstu mnogo mlađeg postanja jer mu se vide pometovski korijeni. Konkretiziran je raskošnom gozbom, opisom vrsta i količine hrane što su imenovani pojedinci pojeli. Takav kontekst u Malahnoj komediji nema ni jednu od scenskih funkcija kakvu ima u eruditnoj komediji, poput, primjerice, obilježavanja određenog tipa sluge, nego folklornu — pirnu i pokladnu u prvom planu — a potom ima uobičajenu komičku funkciju pristiglu i s druge strane: iz plautovske komedije, odnosno njezinih vječno gladnih, oblapornih slugu. Da bi se uvidjelo da je tomu doista tako, dovoljno je usporediti Držićev poznati opis raskošna stola, izgovoren čežnjom Pometova gladna trbuha u komediji Dundo Maroje, s Radojevom pričom o gozbi, kojom želi podsjetiti sugovornika sa stonskih vrata na davno poznanstvo i ponašanje društva s kojim su bili za stolom. Riječ je, naravno, o tada živućim Stonjanima. Puno značenje predstave (teksta) nije shvatljivo svima, samo uskom lokalnom krugu koji razumije pošalice, opisane situacije i karakterne osobine spomenutih osoba. Doduše, spominjanje imena ne može se držati dostatnim primjerom uvlačenja gledatelja u scensku igru, ali samo u umjetničkom kazalištu. Promatramo li pak taj element kao element folklornog teatra, bit će jasno da autoru nije trebao poduzetniji način angažiranja gledateljstva. Pirnici u ulozi publike su i sudionici igre koji nisu ravnodušni na komične komentare vezane uz poznate osobe te su ih, pouzdano, glasno komentirali, kako je to uobičajeno u folklornom teatru. To znači da je dio teksta bio podložan improvizaciji, što opet govori da taj sloj teksta funkcionira na način folklornog teatra.

b) Uvodna scena ulaska protagonista na stonska vrata (nesvakidašnje svite vlaških prosaca) ima također mnogo više sličnosti s folklornim teatrom nego s ulaznom scenom Držićeve Novele od Stanca, s kojom je u više navrata u povijesti književnosti bila uspoređivana.4 S čudnom skupinom Vlaha stonski vratari grubo postupaju jer ih u prvi trenutak ne prepoznaju. Prepoznavanje se rješava podsjećanjem prosaca na davno poznanstvo sklopljeno za trpezom. Folklorni teatar rabi taj motiv kao nezaobilazan element dramske tenzije u vrlo sličnoj situaciji folklorne pirne drame. Primjerice, predstava Golubica uvodnu situaciju razrješuje slično:

Pred kućom djevojčinom dočekaju ih njezini svatovi, na čelu im delimbaša koji će govoriti umjesto gazde. (...) Uvengijini svatovi tobože ne poznaju delimbašu, pa ga pitaju tko je on upravo i gdje je gazda.

Delimbaša im odgovara otprilike ovako: (...) Pa ča ste došli? Mi vas ne poznamo.

Odgovara mu od uvegijinih svatova stari svat: Kako me ne poznate, pa smo se sreli u toj i toj zemlji i skupa smo pili i jili.

DELIMBAŠA: Pa ča vi tražite? (...).5

Sasin u istovjetnu scenu uspješno unosi i već prepoznatu Držićevu živost i prikladnu pokladnu bučnost:

FRANO: Od kud su ovi vlasi? Ne zna'u li zakon?

Tako li se ulazi rvom u ovi Ston,

kurvine đidije?

RADOJE: Ištemo naš posao.

Nije ovdi Ilije, ti si se upoznao,

čovječe, katunar od Gacka ovo je,

i Vučeta kramar i Tvrdko Radoje. (...)

FRANO: Radoje, oprosti, bogme te ne poznah. (...)

FRANO: Košo kapetane, Radoju ja sam vješ,

dobro ga poznam ja.

KOŠO: Ali ga ja ne znam.

RADOJE: Poštena tako ova, dobro ja tebe znam:

Moš' li se spomenut, koliko 'e godina,

s tobom nad Prijeki put dobroga kad vina

zajedno pinusmo u gospođe Made,

I tuj se gostismo? Ovo smo ovdi sade.6 (1–20)

c) Komički zaplet u tekstu treći je sloj sinkretične predstave kojim se Malahna komedija približava folklornom teatru. Često je s pravom u književnoj i kazališnoj povijesti isticano da se u tome komičkom komadu ne događa gotovo ništa budući da gotovo nema ključnih segmenata strukture ni komedije, a ni farse. U njoj likovi prepričavaju problem prosidbe neatraktivnih ženika i sugeriraju kako bi problem valjalo riješiti. Dakle, nema ni zapleta ni raspleta. A prepričavanje problema u službi je određenih autorovih namjera: već opisane kontekstualizacije scene stonskom zbiljom, ali ponajprije je to dio ženidbenoga folklornog rituala u kojem se, nakon pokušaja spajanja lažnih parova, konačno treba pronaći pravi par mladenaca.

Problem nedostatka pravoga zapleta dio je književne znanosti tumačio isključivo Sasinovom slabošću da uspješno prenese jedan Držićev zaplet na scenu. Potonji proučavatelji bili su angažirani pokušajem da ispravno žanrovski definiraju to djelo ostajući uglavnom u domeni vrsta autorskog teatra uz komentar kako »Malahna komedija jest izravni dužnik folklornom teatru«.7

Likovi stonskih vratara i nametljivoga gosta na gradskim vratima, Radoja, koji je glasnogovornik društva neobičnih prosaca, na prvi pogled korespondiraju inventaru sporednih komičkih likova pisanog teatra. Međutim, njihovu funkciju u predstavi razjašnjava lik ženika. Bezrezervno se držalo da je riječ o jednom liku. A dvojica su. U prvoj Radojevoj priči samo posredno doznajemo o prvom ženiku posredstvom opisa tjelesnog izgleda nedorasla djeteta, dob je čak potkrijepljena činjenicom da je riječ o Radojevu sinovcu (nećaku), a iz drugoga neuspjelog pokušaja ženidbe u Stonu vidimo i drugog ženika — neugledna i kilava starca koji i progovara na pozornici kroz prigovore brbljavom Radoju.

Ta dva neodgovarajuća tipa ženika također su dio folklorne pirne tradicije lažnih ženika (mladenki). Nedostaje tek treći, koji se mora pojaviti u folklornoj igri kao onaj pravi pred kojega se izvodi mladenka. Zabilježeni folklorni tekstovi u pirnoj prigodi poznaju takav način zadirkivanja mladenaca čija izrazita groteskna komika8 ima svoje korijene u obredima kulta plodnosti. U folklornim je predstavama češća varijanta s pokušajem proturivanja neodgovarajuće (neplodne) mladenke u liku djeteta i starice. Katkad se i mladencu (ženiku) dodjeljuje takvo predstavljanje:

Sada će zapitati delimbaša: a di ti je uvegija?

Stari svat ga pokaže.

Delimbaša se pravi nevješt, neće da pozna uvegiju i prigovara mu što bilo: Nije to on. Pa su njemu krive noge. Premali je nek se digne. A kako si malašan.

Nato neki svati priskoče i podmeću uvegiji kamen da stane na više.

Uvegija će mu odgovoriti: Kako sam malešan, kad san ti do barkuna.9

U folklornoj igri Kad pridu svati prikazuje se lažna nevjesta:

SVATI: Dajte ljudi, molimo vas, otvorite nan, dajte našu tičicu.

IZ HIŽE: A kakovega perja je vaša tičica?

IZ HIŽE: (zajde na okno i reče): Ljudi, ćemo jiskat.

(Pak jišću i prikažu jenu staru babu s preslicon, kako pust.)

IZ HIŽE (kaže): Je van to?

SVATI: Ni to. Biš ća, sakrijte, to ni naša. (Pa z vana hite dva tri puta).10

Sasinovi lažni ženici potkrepljuju već prethodno uočenu sličnost Radoja s folklornim Starim svatom i Domaćina (Delimbaše) sa stonskim vratarima Franom i Košom. Nedostatak trećeg ženika moguće je objasniti okrnjenošću Sasinova teksta. Na više je mjesta zorna oštećenost rukopisa, a analizom dijaloga dade se zamijetiti da su pojedini dijelovi teksta ispremiješani u prepisivanju pa odatle njihova mjestimična nelogičnost. I stanje rukopisa Sasinovih dviju pastorala vrlo je slično onomu Malahne komedije. Oštećenost i ispremiješanost teksta rukopisa svjedoči o čestom prepisivanju. Nemamo arhivskih potvrda da su Sasinovi scenski tekstovi bili izvođeni, ali teško je povjerovati da su prepisivani isključivo radi užitka u čitanju. Čini se da imamo posredan dokaz o njihovu izvođenju.

Sinkretizam autorskog i folklornog teatra u Sasinovu tekstu bit će jasan i posvema razumljiv imamo li na umu odnos njegovih preostalih tekstova prema usmenoj književnosti. Bit će dovoljno natuknuti o položaju i funkciji vile u njegovim Razbojima od Turaka, upitne geneze. Ona svakako nije više samo neizostavan protagonist pastoralnoga scenskog i književnog svijeta nego i sveznajući glasnik iz usmene epike. Slično se ponaša i u Sasinovim kraćim tekstovima, primjerice, nadgrobnicama. I leksik mnogih njegovih tekstova dužnik je usmenog stvaralaštva.

Trebamo li tražiti opravdanje Sasinovu poimanju književnog i scenskog stvaralaštva naći ćemo ga u vremenu u kojem stvara kao i u sredini gdje djeluje. Vrijeme posustajanja zvaničnog umjetničkog teatra obilježenog u liku i djelu Marina Držića pogodovalo je nešto agresivnijem nametanju jedne druge neslužbene kulture: folklorne. Sasin je bio otvoren utjecajima i jedne i druge kulture, a prema tragovima scenskih intermeca u njegovim pastoralama čini se da su do njega stizali i posve novi glasi teatarskih zbivanja. Vjerojatno ih je primao preko posrednika, suvremenika koji su pridonijeli nedostatku autorskog teatra zatvaranjem u svijet scenskih prijevoda i prerada. Stonska sredina u kojoj Sasin djeluje sublimirala je opisani proces jer su mu rubni dijelovi književne Republike bili podložniji. Poroznost između autorskoga i folklornog stvaralaštva na rubovima književnih sredina veća je zato što su odjeci iz epicentra nešto slabiji, intenzivniji su folklorni utjecaji, a s njima i ukus puka kojemu je autor htio ugoditi.

II.

Proces upletanja folklornog teatra na umjetničku scenu kasne renesansne pozornice, uz nužnu posudbu elemenata uzetih umjetničkom teatru (da bi se mogao legitimirati kao oficijelno kazalište), nije osebujnost scenskog života samo stonske sredine nego postoji na prijelazu XVI. u XVII. st. i u scenskom miljeu otoka Hvara. Radi se o, u uvodu spomenutom, Prigovaranju pod Krišišćen u Plamah meu Bojdanom i Raskotom lovčarom varhu Brušanih, malenom anonimnom scenskom komadu s mnogim obilježjima farse,11 odnosno kontrasta i seoske ekloge.12 Problematika oko Benetovićeva autorstva toga komada ne mijenja nužno samu činjenicu da je djelo sinkretičan scenski komad. Prigovaranje pod Krišišćen ima sličan put potonuća učenoga kazališta u neprofesionalno pučko kazalište, ali po mnogo čemu se stupanj i tip sinkretizma razlikuje od onog u Malahnoj komediji. Ponajprije u Sasinovu pirnom tekstu obredni korijeni životnog ciklusa — folklornih pirnih svečanosti — stapaju se s tematikom pisanog teksta i sa zbiljom pirne prigode u kojoj se komad izvodi. Obrednih korijena u Prigovaranju nema ili ih nema u prvom planu. Iščekivanje rođenja djeteta brda Vele Glave i mitološkog Vulkana, koji u njoj živi, samo je uzgredan domišljaj autora, koji sinkrazijom pučkih vjerovanja i mitologije u puk »potapa kulturno dobro« (poznavanje grčke mitologije) da bi natruhom pomalo komične pučke »erudicije« zastro uskoću lokalne pozicioniranosti poslovice tresla se brda rodio se miš. Cijela je burleska scensko uprizorenje poslovice — pričice,13 folklorni podtekst utkan u scenski amalgam usmenog i pisanog. Vela Glava svakim je danom sve šira, barem se takva čini Brušanima iz podnožja koji su to protumačili njezinim »blagoslovljenim stanjem«. Sela iz okolice spremaju se za neobičan događaj: dovedene su babice, dopremljena je stoka za hranu golemog novorođenčeta kojemu je otac mitski Vulkano. Na nenadanu pojavu miša u gomili svijeta svi su pojurili za njim vjerujući da je on prinova Vele Glave, no uplašeni se miš uspješno sakrio, unatoč mnoštvu i prijetećem batu nekakva hrabrog vlastelina.

Grčki je mit i sam u svom ishodištu usmeni segment jedne davne kulture, ali je u Prigovaranju dokaz naobraženosti autora teksta koji poznavanje grčke mitologije — povlastice učenih krugova novovjekovlja — spušta među puk tvoreći njime komiku. Poslovica je vjerojatno iskorištena za lokalnu anegdotu rugalicu s primjesom socijalnoga buntovničkog podsmijeha. Nameće se misao da je mnogo toga ispričano samo zbog nekoliko oštrih opaski o hrabrom vlastelinu. Čak se i dužina dijaloga drastično mijenja prilikom ustanovljavanja njegova identiteta. Kao da je autor kratkim brzim izmjenjivanjem pitanja i odgovora želio izazvati napetost, pojačati eksploziju smijeha nakon posljednjeg pitanja kojim se suzio krug »osumnjičenika«.14 Naime, ostali su dijalozi vidljivo duži.

Scenske mogućnosti opisane zgode nisu iskorištene izuzme li se mjestimice uspio humor duhovitih dijaloga. Zgoda je pretvorena u dijalošku priču, razgovor trojice seljaka u slučajnom susretu, više je u njoj epskoga nego scenskoga.

Daljim razmatanjem vela sinkrazije iz središta prema van, nalazimo u površinskom sloju teksta susret likova iz naslova teksta15 na Krišišću, stvarnom lokalitetu otoka Hvara, danas poznatom pod imenom Križišće. Susret na šumskom putu ratara Bojdana i lovca Raska prva je i najduža scena predstave koja je cijela slučajan susret u kojem se prepričavanjem, nakon uvodnih konvencionalnih rečenica o ljetini, žegi, lošem ulovu, zapliće zamišljena radnja, negdje u pozadini života Otoka, oko nerazjašnjena niza potresa koji će uroditi »posve razumljivim« rođenjem čeda Vele Glave. Bojdan i Raskot su samo komentatori i izvjestitelji zbivanja. Razrješenje događaja, o kojima su izviješteni gledatelji, donosi Sarhoj ponovno u obliku izvješća i komentara. On je treći namjernik, koji se zaustavlja na istom odmorištu, i njime se iscrpljuje broj lica na sceni.

Razgovori u prirodi o lovu i problemima težačkog života mogli bi biti element dovoljan da prihvatimo naziv seoske ekloge za to djelce. Međutim, nekoliko je razloga protiv akceptiranja: prvo, tematika ekloge ovdje nije prisutna jer nedostaje eksplicitna ljubavna problematika koju sve ekloge imaju. Naime, »veza« Vulkana i Vele Glave nigdje u tekstu nije zadobila ni jedno značenje vezano uz erotsku motiviku, nego ima status uzgrednog pojašnjenja za budalasto očekivanje rođenja neobična djeteta nakon niza trešnji. Potom, odmorište na putu, susretište trojice namjernika je stvaran lokalitet, a ne mjesto radnje tipično za eklogu koje obvezatno pripada literarnom ekloškom i pastoralnom toposu. Osim toga, i prvi spomenuti element, slučajan susret i razgovor lovca i težaka, nije nužno i isključivo samo ekloški. Naime, i usmeno folklorno stvaralaštvo posjeduje slične prizore. Primjerice, u predstavi Djed i baka, koju donosi Nikola Bonifačić Rožin, na putu iz grada susreću se Djed i Baka. Premda ta kratka predstavica folklornoga kazališta sjena nakon uvodnog dijela ima posve drukčiji, opsceni tok, uvodni prizor posjeduje neporecivu sličnost s uvodnim susretom u Krišišću,16 što nipošto ne znači da bi se moglo aludirati na eventualni izravni utjecaj, nego tek na postojanje sličnih situacija i u folklornom teatru. A to, naravno, opravdano relativizira pokušaj definiranja kratke burleske eklogom.

Mjesni lokalitet nije jedini kontakt s realnošću u Prigovaranju pod Krišišćen. Stvarnost je dozirana na svakom koraku u nabrajanju lokalnih imena: Luka Prenčević koji se vjenčao s Antom iz Grudca, Matić iz Plaže, pokojni kurat Don Stipan Botteri, »niki« Kandriaš. I jedan od likova, Sarhoj, nosi prezime koje do danas postoji među Plamnjanima. K tomu, vjerojatno su i neobična imena Raskovih pasa, Pasamont i Gurica, također dio stvarnosti. Tim se postupkom autor najviše približio istovjetnoj pojavi uvođenja imena iz zbilje u Malahnoj komediji od pira. Razlog takvu postupku odnos je prema realnosti uobičajen u folklornom teatru, što konačno rezultira uvlačenjem gledatelja u igru — svi spomenuti vjerojatno su u publici. I time prouzročena smijeha pouzdano je bilo mnogo više nego se danas može iščitati iz teksta. Usputne epizode ispričane uz tijek glavne priče također imaju karakter lokalne usmene anegdote usmjerene izazivanju smijeha opetovanjem publici već poznatog i to koliko samim zgodama toliko i osobama vezanim uz njih. Riječ je o epizodama poput Bojdanova noćnog razgovora sa ženom Jerkom o sumnjama izazvanim zvukovima što nalikuju možda potresu, a možda i gibanjima iz bračne postelje mladenaca u susjedstvu. Tipu humora lokalnih seoskih pričica, a ne komici situacije, pokreta, gastrointestinalnom humoru — humoru kakav se može očekivati na komediografskoj sceni XVI. i XVII. stoljeća — pripada i prepričana zgoda o prodaji lučevine, borovine i smričevine u Napulj da bi se tustilom iz toga drva makaruni učinili ukusnijima napuljskoj gospodi.

Raščlambom teksta te stare pučke predstave lako su uočljivi brojni folklorni elementi, ali cjelokupan dojam obilježenosti folklornim teatrom mnogo je snažniji u Sasinovoj Malahnoj komediji nego u Prigovaranju pod Krišišćen. Zašto je tomu tako ponajviše se može opravdati folklornim vrstama koje su utjecale na ta dva komička komada. Na Malahnu je komediju utjecala teatarska folklorna vrsta — pirna zgoda iz obreda vezanih uz životni ciklus i kult plodnosti. Hvarski komad potaknula je folklorna vrsta poslovice — pričice koja ne pripada teatru. Ostali elementi hvarskoga komada prepoznaju se kao folklorni, ali im katkad podrijetlo može biti diskutabilno ili dvojno poput spomenutih motiva koji mogu biti i ekloški i folklorni (genezu im je teško utvrditi). Moglo bi se za pojedine elemente kazati i da sporedne scene seljačke lakrdije i ruzzanteovske komedije Prigovaranje pretvara u zaokružen scenski oblik pučke burleske. Takve su se scene naselile i u našu šesnaestostoljetnu komediografiju, ali je zanimljivo da je doista otežano razgraničavanje obrednoga — folklornog i u seljačkoj lakrdiji i u ruzzanteovskoj komediji, koje ni same nisu bile imune na primanje poticaja iz davne tradicije.

Međutim, bez obzira na oblik folklornoga stvaralaštva, koji se nastanio u analiziranim pisanim komadima u različitoj mjeri, valja konstatirati da je koncem XVI. stoljeća uočljivo posustajanje umjetničkoga teatra. I u stonskom i u hvarskom bi slučaju taj pad bio logično objašnjenje većeg utjecaja folklornog teatra u autorskom tekstu. Prihvatimo li mišljenja, koja se katkad javljaju u književnoj povijesti, da je Benetović autor i Hvarkinje i teksta kakav je Prigovaranje pod Krišišćen, takvo bi posustajanje bilo vrlo naglo već za života i u opusu istog pisca, što bi zahtijevalo dodatna pojašnjenja, ali valja nagovijestiti da ni to nije nemoguće. Naime, već istu pojavu imamo i u Sasinovu djelu: u njegovoj Flori, elegantnoj pastorali, malo je toga folklornoga za razliku od Malahne komedije.