Boje u srednjem vijeku: sustavi vrijednosti i oblici osjećajnosti

Boje u srednjem vijeku: sustavi vrijednosti i oblici osjećajnosti

Srednjovjekovni čovjek voli boje. Za njega su one sinonim svjetlosti, radosti, sigurnosti. One su također i jedan od sastavnih dijelova ljepote, posebice od XII. stoljeća nadalje: lijepo je ono što je svijetlo, sjajno, blistavo. Jer boja je samo svjetlo koje se u dodiru s predmetima mijenja i, primljeno okom, poprima obojene nijanse. To mišljenje dijele svi učeni ljudi koji su, posebice u XIII. stoljeću (Robert Grosseteste, Roger Bacon, John Pecham, Witelo, Thierry de Freiberg), pokušali definirati i objasniti prirodu i viđenje bojâ.1 Sve boje samim tim imaju udjela u metafizici svjetla te su tako i emanacija Boga.

No, neki su teolozi u pitanju boja oprezni: one predstavljaju opasnu, dvosmislenu, odveć zavodljivu stranu ljepote. Tako sveti Bernard boje vezuje uz koncept venustas (ženska i fatalna ljepota), a ne uz plastičniji koncept formositas ili, pak, uz općenitiji koncept pulchritudo. Iz navedenoga proizlazi i njegova odbojnost prema bojama, i to ne samo na redovničkoj odjeći, već i unutar cistercitskih svetišta ili na bilo kojim podlogama. Kao i sve što odveć privlači pogled, i boje su prepreka pobožnosti:

»Sve smo ostavili, zbog Krista okrenuli leđa lijepim i vrijednim stvarima ovoga svijeta, mi koji smo smećem proglasili sve ono što zavodi pogled, sluh, njuh, osjet okusa i dodira, mi koji smo se odrekli svih užitaka osjetila kako bismo pristupili Kristu, treba li nam sve to (riječ je o slikama, ukrasima i vitrajima) kako bismo pobudili vlastitu pobožnost...«.2 I premda opat iz Clairvauxa nije jedini koji se u XII. stoljeću tako izjasnio, njegov je slučaj gotovo usamljen. Progon boja protivan je senzibilitetu čovjeka srednjega vijeka kojemu je boja znamen svjetla, a samim tim i spasenja. Moralni nauk o bojama bit će tema moderne epohe, posebice reformacije; »kromoklazam« luterana i kalvina naknadno će, uostalom, preuzeti »građanske vrijednosti« u XIX. stoljeću, što je ostavilo traga sve do našeg vremena (primjerice: tamne boje muške odjeće).

Srednji je vijek, pak, svijet jarkih boja. No, ne uživaju sve boje u njemu isti ugled, a ni status im nije isti. Položaji na vrijednosnoj ljestvici mijenjaju se tijekom stoljeća te je u tom pogledu važna činjenica osjećajnosti, koju je svakome povjesničaru moguće uočiti tijekom XII. i XIII. stoljeća, kvantitativno i kvalitativno uzdizanje plave boje. Ta je boja svakako postojala i prije navedenog razdoblja, kao uostalom i sve druge boje, no do tada nije plijenila pozornost, ni s materijalne točke gledišta (malen je broj predmeta, ornamenata, odjeće ili tkanina bilo obojano ili oslikano plavom bojom), a osobito ne s koncepcijske (plavo je, kao i zeleno, smatrano izopačenom crnom bojom). Kad je, pak, riječ o stvaranju sustava simbola ili sustava senzibiliteta koji se temelje na bojama, rani je srednji vijek zapadne Europe ograničen na tri »polarne« boje: bijelu, crvenu i crnu, što znači na tri temeljne antropološke boje, jedine koje pronalazimo u svim civilizacijama,3 a koje osim svoje kromatičnosti predstavljaju arhetipske pojmove koji sežu u srž ljudskih aktivnosti: neobojano i čisto (bijelo), neobojano i prljavo (crno) i obojano (crveno). Srednjovjekovni senzibilitet kazuje kako bijelo posjeduje dvije suprotnosti: crveno i crno; no te dvije boje — za razliku od židovskog ili muslimanskog senzibiliteta4 — ne veže previše međusobnih asocijacija ili opozicija. Suprotno tomu, napetosti bijelo/crno i bijelo/crveno izrazito su velike te tako omogućavaju iskazivanje svih vrijednosnih ili intenzitetnih odnosa oblikovanih oko opreka kao što su svijetlo/tamno, gusto/nezasićeno, zagasito/sjajno, blijedo/šareno, prazno/puno, vruće/hladno, žalosno/veselo, itd. I premda nisu »zabranjene«, ostale boje (zelena, žuta, plava...) ne zauzimaju doista znakovito mjesto u različitim socijalnim sustavima vezanim za boje (kao što je ikonografija, odjeća, liturgija, antroponimija, itd.) te su svedene na podređenu razinu i ulogu. Žuto je tako više ili manje pridruživano bijeloj boji (rjeđe crvenoj), dok su plava i zelena boja smatrane posebnim oblicima crne boje.5 Plavo, zeleno i crno tako omeđuju koncept »mračnog«.

U svakom slučaju takvu je situaciju, što je potrajala sve do 1000. godine, srednji vijek primio u naslijeđe. Jer potom smo, progresivno, između sredine XI. i sredine XIII. stoljeća, svjedoci raspadanja stare trojne sheme bijelo–crveno–crno. Malo pomalo nastaju simbolični ili socijalni sustavi boja koji se ne temelje na tri polarne boje, nego stvaraju linearnu i hijerarhijsku ljestvicu koja se proteže od bijelog preko crvenog do crnog i na kojoj sve ostale boje sada pronalaze svoje mjesto, posebice plava boja. Plava boja, koja za karolinškoga čovjeka nije bila ništa, ili ništa osobito, u XII. je stoljeću postala boja izdvojena od drugih, cijenjena i tražena, postala je »vrijednost«.

Statističko proučavanje uporabe boja na različitim područjima umjetničkoga stvaralaštva (vitraj, emajl, posebice iluminacije) ili, pak, u društvenom životu (odjevni predmeti, heraldika) u cijelosti potvrđuje kvantitativan uspon plave boje. U XIII. je stoljeću u najvećem dijelu zapadne Europe riječ o istinskoj plimi plave boje. U Europi je XIII. stoljeće stoljeće plave boje. Prvi put od prapovijesti ta boja, koja je postala boja Blažene Djevice i kraljevske časti, počinje konkurirati crvenoj koja je sve do tada bila »uzvišena boja«. Ta će konkurencija potrajati sve do XVIII. stoljeća. Plava će boja tada izvojevati konačnu pobjedu, tako da je danas više od polovice odraslog stanovništva Europe (izuzev Španjolske) i Sjedinjenih Američkih država navodi kao »omiljenu boju«.6 Plavo je postalo glavna boja zapadne civilizacije, a unutar te dugotrajne evolucije upravo je tijekom XIII. stoljeća, čini se, zabilježena početna akceleracija.7

Povjesničar vjerojatno upravo na odjevnim predmetima može pronaći najbrojnije i najsuptilnije informacije o socijalnom prakticiranju boja. One su tu istodobno posljedica tehničkih promjena, ekonomske situacije i promjena senzibiliteta. Kad je boja u pitanju, kemija, socijalni ustroj i simbolika uvijek su usko povezani (ponekad čak i nerazdvojni). I u tome je slučaju vrlo poučan primjer pojavljivanja plave boje u XIII. stoljeću. Ako te boje sve do XIII. stoljeća nema na svečanim odorama (to ne znači da je bila zabranjena), već se pojavljuje isključivo na radnoj odjeći (ta je njezina funkcija donekle zadržana sve do današnjih dana).8 To je samo zato što bojači tkanina platno ne znaju obojati plavom bojom koja bi bila jarka i blistava. Sve su plave tkanine blijede i bez sjaja. Od trenutka kad je — krajem XII. ili početkom XIII. stoljeća — kemija bojanja tkanina sposobna proizvesti blistavu plavu boju, i to ne samo koristeći se skupim i dalekim indigom, već i primjenjujući silinu, biljku za dobivanje pigmenta koja se tada počinje u sve većoj mjeri uzgajati, plava se boja pojavljuje na odjeći vladara kao i na ceremonijalnoj odjeći,9 te samim tim u svakom pogledu postaje cijenjena. I tako se tijekom cijelog XIII. stoljeća na odjeći aristokrata i patricija na uštrb crvene boje sve češće pojavljuju nijanse plave. Samim tim jača i industrijski uzgoj siline, dok je u opadanju uzgoj broćike,10 biljke koja se rabi za dobivanje crvenog suknarskog pigmenta. Zbog toga trgovci broćikom, upropašteni tom modom plave boje, u pojedinim porajnskim zemljama od slikara fresaka traže da vragove obojaju u plavo, kako bi diskreditirali novi uspon plave boje.11

Lijepa plava boja, plavo uz koje se može vezati afektivnost i simbolika, u XIII. je stoljeću to blistava i zasićena plava boja. Tadašnji ukus nije dakle isključivo vezan za problem tonova i nijansi, već je snažno vezan i za probleme svjetlosti i gustoće. To je karakteristika srednjovjekovnog senzibiliteta: lijepa je boja jasna, blistava i zasićena. Pojmovi vrijednosti (odnos prema svjetlu) i zasićenosti definiraju je isto kao i sam pojam kromatičnosti. I ovdje odjeća, više od bilo koje druge podloge, na najbolji način pokazuje važnost tog trojnog parametra. Skupocjena je odjeća ona čija se boja »drži«, koja prodire u dubinu tkanja. Otud i snažan kontrast između odjeće seljaštva, koja i kad je obojana (što nije uvijek slučaj) nema sjaja, siva je i isprana, i odjeće vladara i prelata koja blista gustim bojama.12 I seljanin i kralj Francuske mogu, dakako, biti odjeveni u plavo, no nije riječ o istoj plavoj boji: prva je isprana, dok je druga gusta i blještava; oku srednjovjekovnog čovjeka to nije ista boja. Bitan je to detalj, budući da predstavlja ideju koja će postati draga cijelom zapadnoeuropskom slikarstvu: ne postoje (više) temeljne boje, već samo temeljni kontrasti. To potvrđuje i književni leksik — u kojem su pojmovi vezani za boje rjeđi no što bismo mogli vjerovati13 — leksik koji igrom sufiksa i prefiksa na jednak način iskazuje veliku pozornost luminozitetu i gustoći boja, a ne samo njihovim tonalitetima i nijansama.

* * *

I dok je oko srednjovjekovnog čovjeka osobito osjetljivo na pitanja luminoziteta, gustoće i kontrasta, njegov je duh izrazito sklon služiti se bojama kao konceptima i smatrati ih čistim, monokromatskim kategorijama.14 Boja srednjovjekovnome čovjeku (možemo li reći i »čovjeku općenito«?) prije svega služi za klasifikaciju, uvođenje reda, označavanje, razlikovanje, povezivanje, suprotstavljanje, hijerarhizaciju. Boja je etiketa: njezina je funkcija prije svega amblematična i taksonomijska. Bez obzira na podlogu na kojoj se nalazi, boja nam kazuje s kim ili čim imamo posla.

Ta je taksonomijska uloga boje svakako prisutna u svim oblicima socijalne uporabe boje, pa tako i u pravilima odijevanja. Počevši od XIII. stoljeća najčešće se pomoću boje ili boja nošnje ili dijelova nošnje odmah može utvrditi mjesto nekog pojedinca u danoj društvenoj skupini i te skupine u cjelini društva. Ovdje mislimo na samostansko ruho, heraldičke odore, livreje i ono što ćemo poslije nazivati odorom. No možda upravo u slučaju onih koje je društvo odbacilo i isključilo najbolje funkcionira ta uloga boje, budući da su kromatske zabrane i prisile u tom slučaju najočiglednije: prostitutke, krvnici, gubavci, bogalji, šugavi, maloumnici, Romi, heretici, židovi, muslimani, sve kategorije ljudi koji u određenim razdobljima i u nekim područjima moraju nositi odjeću ili oznake koje ih izdvajaju od drugih ili na njih bacaju ljagu. Proučavanja takvih praksi na Zapadu nisu bila ni dovoljno brojna ni dovoljno produbljena kako bi se o njima stvorila opća predodžba,15 no za nekoliko je područja moguće razlučiti glavne obrise te diskriminativne uloge boje u odijevanju. Posvuda je riječ o urbanom fenomenu; u središnjem je dijelu doline Rajne, južnoj Francuskoj te središnjoj i sjevernoj Italiji ta pojava najbolje dokumentirana, osobito za XIV. stoljeće. Postoje brojne razlike između pojedinih zemljopisnih područja, čak i pojedinih gradova — kad je, primjerice, riječ o oznaci koju su tad nosili židovi16 — ali se posvuda, u odredbama gradskih vlasti koje su pojedine kategorije ljudi prisiljavale da nose odjeću ili dijelove odjeće određene boje, pojavljuju dvije boje: crvena i žuta. Nije riječ o zabranjenim bojama, već naprotiv o bojama koje su propisane kao obvezne (što graniči sa zabranom). Crveno je, primjerice, boja koja obilježava kršćane koji obavljaju nečasne dužnosti (prostitutke, krvnici) ili, pak, pogođene bolestima koje je srednjovjekovni mentalitet uvijek povezivao s grijehom (šugave i gubavce, primjerice);17 dok je žuto boja koja diskriminira nekršćane, ponajprije židove ili muslimane.

Osobito je zanimljiva ta devalorizacija žute boje, budući da je uočljiva tijekom dugog vremenskog razdoblja. Njezina je vrijednost neprestano u opadanju između razdoblja kasne rimske antike, kad je bila jedna od najtraženijih boja, čak »sveta« boja (u vjerskim ritualima) i našeg, XX. stoljeća, kad je žuta boja, prema provedenim anketama, posljednja na popisu omiljenih boja.18 U simbolici boja srednjega vijeka na izmaku (pogledati Tablicu II), žuto je boja dvoličnosti i izdaje — u XV. su stoljeću u flamanskim zemljama kuće krivokletnika ili naprosto loših platiša odlukom suda bojane u žuto19 — a u širem je smislu žuto bilo boja židova i sinagoge. I u tom je slučaju ikonografija sustavnija od stvarnosti: na slikovnim je prikazima židov prikazan kao osoba odjevena u žuto ili su mu neki dijelovi odjeće te boje (kaput, šešir, remen, rukavi, rukavice, čarape, itd.). Juda je tako uvijek odjeven u žuto, u cijelosti ili djelomično. Juda je isto tako uvijek riđokos, budući da je ta boja na neki način asocijacija loše crvene i loše žute boje (19). Taj pogrdni karakter riđe kose ima vrlo davne korijene: o njemu već izdašno svjedoči Biblija i više latinskih pjesnika,20 iako nam istodobno nameće mnoga pitanja bez odgovora. Čini se kako je to zasad moguće objasniti samo razlikovanjem od uobičajenoga: riđokosa osoba u mediteranskim je zemljama netko različit od drugih. Kršćanstvo dodatno pojačava tu averziju prema riđoj kosi, čak i u germanskim zemljama; nebrojeni su književni i ikonografski dokumenti koji riđokose predtstavljaju kao zle osobe. Arturska književnost, primjerice, riđom kosom obilježava vjerolomne vitezove, izdajnike, ljude lošeg podrijetla ili okrutnike; vrlo su često pritom u pitanju i ljevoruki ljudi (20).

Ono što potkraj srednjega vijeka favorizira uporabu žute kao loše boje jest iznenadan i količinski velik prodor zlata i pozlate u sve grane umjetničkoga stvaralaštva, a slijedom toga i u većinu vrijednosnih sustava i sustava predstavljanja.21 Zlato od XIII. stoljeća predstavlja pozitivnu žutu boju. Sve su druge žute boje negativne, i to ne samo žuto–narančasta, koja je poput Judine kose, već i njezina suprotnost, točnije žuta boja koja naginje zelenoj, limunski žuta. Žuto–zeleno, ili asocijacija žute i zelene, za srednjovjekovni senzibilitet no ustvari boju nereda, razuzdanosti, a potkraj srednjega vijeka i ludila. Upravo je zato i prisutna na kostimima lakrdijaša i dvorskih luda. O tome postoje brojna svjedočenja počevši od XIV. pa sve do XVIII. stoljeća.22 U svim su se zemljama zapadne Europe lude slikovno prikazivale kao osobe odjevene u žuto i zeleno ili, pak, u šarenu odjeću. Navedena nam činjenica, s jedne strane, dopušta postavljanje jednadžbe: žuto + zeleno = polikromatičnost;23 s druge, pak, strane možemo zamijetiti dugovječnost tog fenomena. Još je u Rimu povezivanje žute i zelene boje bilo znak ekscentričnosti, nereda i smiješnog;24 prisiljeni smo konstatirati kako i u odijevanju XX. stoljeća slaganje te dvije boje ima gotovo jednak efekt, barem kad je riječ o problemu senzibiliteta. Žuto–zeleno, boja koju u granicama spektra zapadnjačko oko najbolje razlučuje (zato se danas često rabi u elektronici i informatici), istodobno, čini se, u najvećoj mjeri djeluje na njegov senzibilitet; riječ je o boji koja se u obojanoj cjelini najviše izdvaja od drugih.

Uporaba žute — a uzgredno i crvene25 — u ulozi negativne boje dopušta crnoj, boji grijeha i smrti, manju devalorizaciju od očekivane. Sve su boje doista ambivalentne, pa tako, kao i kod crvene i žute, postoji pozitivna i negativna crna boja (pogledati Tablicu sa simbolikom boja). No, to negativno crno — ugasla i uznemirujuća crnina tame — u pogrdnoj je funkciji tek nešto rabljenije od žute ili crvene boje. U odijevanju je ono čak relativno diskretno. Potkraj srednjega vijeka u odijevanju vladara i patricija trijumfira pozitivna crnina, crna boja skromnosti i umjerenosti. Ta moda crne boje u odijevanju od sredine XIV. stoljeća nadalje postaje istinska civilizacijska činjenica koja preplavljuje cijeli Zapad.26 Čini se da se rodila u Italiji kao posljedica zakona protiv raskoši koje su proglasili pojedini gradovi, zakona koji u odijevanju zabranjuju uporabu odveć živih ili, pak, preskupih (onih koje se dobivaju od skupih pigmenata, uvezenih izdaleka) boja, tj. koji preporučuju odjeću što iskazuje skromnost i dostojanstvo. Crno, boja pokore, boja koja se dobiva uporabom jeftinih pigmenata — no koji se brzo ispiru27 — često se savjetuje kao poželjno. No, vrlo dobro znamo što se dogodilo sa zakonima protiv raskoši,28 kako su izigrani te kako je crno na tkaninama i krznima u XV. stoljeću postalo u pravom smislu bojom aristokratske odjeće, posebice u burgundskim državama.

Isto je tako veza između crnine i žalovanja u Europi relativno novijeg datuma. Iskreno govoreći, s obzirom na podatke kojima zasad raspolažemo, povjesničarima je vrlo teško skicirati povijest boja vezanih uz žalovanje na Zapadu. Postoje velike vremenske i prostorne razlike, a za mnoga pitanja ne raspolažemo ni dovoljnom količinom informacija. Sama je činjenica žalovanja preko odjeće (korote) nešto što se sporo uspostavljalo i dugo se vezivalo isključivo uz aristokraciju. Ta se moda, o kojoj potkraj XI. stoljeća postoje svjedočanstva u Španjolskoj, na susjedna područja širi tek u XIII. stoljeću. Tada nastaje običaj izbjegavanja živih boja — osobito crvene (postoji li ijedno društvo u kojem se kao korota nosi crvena boja?) — a zatim postaje uvriježeno da se odjeća i unutrašnjost nastambi bojaju tamnim bojama: plavo, sivo, ljubičasto, smeđe i crno. No, crno se nameće tek progresivno. Još početkom XIV. stoljeća u većini viteških romana osobe koje nekog oplakuju na sebi nose tamnoplavu ili sivo–plavu odjeću. Bit će potrebno još cijelo jedno stoljeće kako bi crno postalo doista dominantna boja — barem kada je riječ o slikovnim prikazima, budući da su u ovom slučaju tekstovi često kontradiktorni. Nužan će biti Tridentski koncil kako bi crkva zauzela definitivan stav o tom pitanju, kao uostalom i o pitanju liturgijskih boja, koje je još Inocent III. uzalud pokušavao urediti u XIII. stoljeću.29

(Izvornik: Michel Pastoureau, »Les couleurs médiévales: syst#mes de valeurs et modes de sensibilité«, u: idem, Figures et couleurs. Etudes sur la symbolique et la sensibilité médiévales (Paris, 1986), 35–49)

Prevela: Ivana Šojat

Prijevod redigirao: Stanko Andrić

Tablica I: Simbolika boja potkraj srednjega vijeka (na temelju poslovica, traktata o grbovima i enciklopedija).

Tablica II: Evolucija simboličkih sustava i oblika senzibiliteta utemeljenih na bojama u razdoblju od X. do XV. stoljeća.

Raspad starog trojnog sustava, naslijeđa klasične antike, koji se temelji na dvostrukoj suprotnosti bijelo/crno (suprotnost vrijednosti) i bijelo/crveno (suprotnost gustoće), poslije 1000. godine ustupa mjesto novim sustavima u kojima sve boje progresivno zauzimaju svoje mjesto u hijerarhijskim i linearnim ljestvicama. Te linearne ljestvice — koje će u XVII. stoljeću Isaacu Newtonu omogućiti da »otkrije« spektar (simbolički sustav poput ostalih?) — olakšavaju primjenu boja za stvaranje socijalne simbolike ili taksonomijâ čija je funkcija nadziranje društva, njegove organizacije i njegovih sustava predstavljanja (heraldika, odjeća, itd.).

1

V. prikladno i sintetično djelo Davida C. Lindberga, Theories of vision from Al–Kindi to Kepler, Chicago, 1976. te od istog autora, John Peckham and the science of optics, Madison (U. S. A.) i London, 1970.

2

Georges Duby, Saint Bernard et l'art cistercien, novo izd., Pariz, 1979, 61–100. str. i passim.

3

Brent Berlin i Paul Kay, Basic color terms. Their universality and evolution, Berkeley, 1969. Obratiti pozornost i na prikaz te bitne i osporavane knjige: Harold C. Conklin, »Color categorization«, u The American Anthropologist, sv. LXXV/4, 1973, 931–942. str.

4

Šah je odličan primjer kad je o navedenoj temi riječ. U muslimanskoj se verziji šaha (podrijetlom iz Indije), koju zapadna Europa prihvaća tijekom XI. stoljeća, na šahovskoj ploči sukobljavaju crveni i crni pijuni. No, za zapadnjački senzibilitet suprotstavljanje tih boja ima malo smisla i nema nikakve važnosti. Crni pijuni tako postaju bijeli, te se sve do početka XIII. stoljeća na šahovskim pločama diljem zapadne Europe sukobljavaju crvene i bijele vojske. Zatim, u drugoj polovici XIII. i krajem XIV. stoljeća, dolazi do nove mutacije tijekom koje crveni pijuni postaju crni, kako stvari i danas stoje. Nipošto samo anegdotalna, ta nam evolucija prenosi vrlo važne činjenice o senzibilitetu.

5

Riječ je o drevnom naslijeđu koje potječe iz Rima a prenosi ga Bizant. V. Georges Dumézil, Rituels indo–européens, Pariz, 1954, 45–61. str.

6

U vezi s ovim pitanjem iz obilne literature izdvojiti: Faber Birren, Selling color to people, New York, 1956; Maurice Déribéré, La couleur dans les activités humaines, 3. izdanje, Pariz, 1968; Marc–Alain Descamps, Psyhosociologie de la Mode, 2. izdanje, Pariz, 1984, 93–105. str.

7

Dopustit ćete mi da u ovom slučaju uputim na Michela Pastoureaua, »Et puis vint le bleu«, u: Europa, br. 654, listopad 1983, 43–50. str.

8

Barem je u Francuskoj glavnina radne odjeće u radničkome svijetu zadržala plavu boju (ljudi još uvijek svakodnevno koriste izraz »radnički plavo«). No, takva je odjeća na selu iščezla.

9

Plava boja istodobno ne pripada pravilniku liturgijskih boja koji je još Innocent III. početkom XIII. stoljeća pokušao utemeljiti, a kada je o simbolici riječ, plava je boja relativno siromašna (što više neće biti slučaj u drugoj polovici XIII. stoljeća). V. moju raspravu navedenu gore u bilj. 7.

10

E. Carus–Wilson, »La gu#de française en Angleterre: un grand commerce du Moyen Age«, u Revue du Nord, sv. XXXV, 1953, 89–106. str; J. B. Hurry, The woad plant and its dye, London, 1930.

11

Epizoda koju citira Jacques Le Goff, La civilisation de l'Occident médiéval, novo izd., Pariz, 1982, 330. str.

12

Taj isprani izgled odjeće srednjovjekovnog pučanina općenita je pojava i kao takav u kontrastu s blistavim izgledom pojedinih mjesta, osobito crkava čiji su zidovi presvučeni tkanjima živih boja. Za glavninu populacije srednjovjekovnog Zapada boja je slikovni prikaz odjeće, a ne stvarna odjeća. Odjeća je običnog čovjeka prirodnih boja (nebojano platno) siva, sivosmeđa, smeđa, nebijeljena ili prljavih i ispranih nijansi. Srednjovjekovni je čovjek siv, okružen crvenim ili oker–crvenim dekorom. V. Michel Pastoureau, »Couleurs, décors, embl#mes«, u Matériaux pour l'histoire des cadres de vie dans l'Europe occidentale (1050–1250), Nica: Centre d'études médiévales de Nice, 1984, 103–108. str.

13

Često je potrebno pročitati nekoliko stranica nekog srednjovjekovnog književnog teksta kako bi se u njemu pronašli termini vezani za boje. Ti se termini tako reći nikada ne pojavljuju izdvojeno, a smisao dobivaju tek povezani ili suprotstavljeni s jednim ili više drugih termina za boje. Njihova je funkcija isključivo amblematična i taksonomijska (označiti, klasificirati, hijerarhizirati), rijetko je »opisna«, a još rjeđe živopisna ili slikovna. No boja ponekad može odigrati »magičnu« ulogu; ali tada ime boje ima veći magijski značaj od same boje.

14

Jednobojnost je relativno suvremen koncept koji predstavlja imaginarnu prirodu boje te samim tim pogoduje svim intelektualnim i oniričkim konstrukcijama. Kad je boja tvar, a ne koncept, bilo da je riječ o pigmentu za bojanje tkanina ili, primjerice, slikarskoj boji, ona nikada nije doista jednobojna. Monokromatizam je »duhovno gledište«.

15

Doista zaprepašćuje bibliografska praznina kad je riječ o tim važnim i uzbudljivim problemima. Budući da ne raspolažemo ničim boljim, ponovno se vraćamo Ulysseu Robertu, Les signes de l'infamie au Moyen Age: Juifs, Sarasins, hérétiques, lépreux, cagots et filles publiques, Pariz, 1891. i Camille Enlart, Manuel d'archéologie française, III sv.: Le costume, Pariz, 1916.

16

Ovisno o gradovima i regijama, samo u razdoblju od 1250. do 1350. godine rota, koju moraju nositi židovi, mogla je biti žuta, zelena, crvena, crveno–bijela; može biti ispunjena ili nazubljena, ponekad otvorena, isječena, razmaknuta, prema najčišćim heraldičkim tradicijama; naposljetku, mogla je biti slobodno nošena ili prišivena, na prsima, ramenu, ruci.

17

Ono što gubavce razlikuje od drugih nije ni zvečka, ni crni kaput, ni siva halja, kako se prečesto misli, već komad bijelog ili crvenog platna koje moraju nositi oko vrata ili na ramenu.

18

V. bilješke 6. i 7. U svakom je slučaju dopušteno postavljati si pitanja o konceptu »omiljene boje«. Što doista znači odgovor čovjeka koji vam na pitanje »koja je vaša omiljena boja?« odgovara »plava« ili »zelena«? Je li to pitanje ukusa (što je uopće ukus?) ili kulturnog okružja? Je li to način da se čovjek izjasni, da se razlikuje od drugih? Ili je u pitanju tek jednostavna želja za svrstavanjem u skupinu ljudi koji na postavljeno pitanje odgovaraju »plava boja«?

19

Citirala Camille Enlart, op. cit., 435. str.

20

O Judinoj crvenoj kosi v. lijepu studiju Ruth Mellinkoff, Juda's red hair and the Jews, u Journal of the Jewish Art, IX sv., 1983, 31–46. str.

21

V. Jacques André, Etudes sur les termes de la couleur dans la langue latine, Pariz, 1949, 326–327. str.

22

Michel Pastoureau, Armorial des chevaliers de la Table Ronde, Pariz, 1983.

23

Taj problem prodora zlata i pozlate u umjetnički senzibilitet srednjega vijeka na izdisaju još nije bio podrobnije proučavan, osobito ne s antropološkog gledišta. Vidjeti, ipak, radove s kolokvija L'or au Moyen Age (monnaie, métal, objet, symbole), Aix–en–Provence, 1983. (»Senefiance«, br. 12)

24

Michel Pastoureau, »Formes et couleurs du désordre: le jaune avec le vert«, u Médiévales, sv. IV, 1983, 62–73. str.

25

Za srednjovjekovni je senzibilitet polikromija pogrdna, dok je za današnji senzibilitet valorizirajuća (ideja zdravlja, veselja, energije). O toj bi se mutaciji moglo provesti lijepo istraživanje. No, moramo primijetiti da se prostitutke i krvnici, općenito odjeveni u crveno, na slikovnim prikazima i u tekstovima XIV. i XV. stoljeća ponekad susreću i u višebojnoj odjeći. Otuda proizlazi i mogućnost sljedeće jednadžbe: (loše) crveno = višebojno.

26

Jacques André, op. cit, 148–150. str.

27

Glede ulaska crne boje u modu, koji sjajno uočava već J. Huizing u svojoj knjizi Jesen srednjeg vijeka, potrebno je osvrnuti se i na lijepu tezu Roberta Delorta, Le commerce des fourrures en Occident ŕ la fin du Moyen Age, Pariz i Rim, 1980.

28

Brojni se proizvodi rabe za bojanje tkanina u crno: kora ili korijen oraha ili johe, šišarica, rujevina, čađa, razni biljni ugljeni, itd... Dobivene boje nisu ipak lijepe nijanse crne i brzo izblijede s platna; otuda i njihova lakša i »tvrdokornija« primjena na krznima.

29

V. njegov De sacro altaris mysterio, knjiga III, poglavlje LXV (»De quatuor coloribus principalibus, quibus secundum proprietatis dierum vestes sunt distinguendae«), Patrologia latina, sv. CCXVII, col. 799–802.