Autobiografsko promišljanje autobiografija?

Helena Sablić Tomić: Intimno i javno — suvremena hrvatska autobiografska proza, Naklada Ljevak, Zagreb, 2002.

Preoblikovan i publicistički prilagođen dio disertacije naslova Modeli suvremene hrvatske autobiografske proze autorice Helene Sablić Tomić iznjedrio je književnopovijesnu monografiju Intimno i javno — suvremena hrvatska autobiografska proza. Mlada osječka kroatistica, docentica na novoj hrvatskoj književnosti na Pedagoškome fakultetu u Osijeku, monografijom popunjava prazninu koju su dopola ispunili Mirna Velčić s Otiskom priče, Vinko Brešić s Autobiografijama hrvatskih pisaca i Andrea Zlatar s Autobiografijom u Hrvatskoj.

Helena Sablić Tomić promatra korpus od nešto više od sto knjiga objelodanjenih između 1968. i 1999. s ukazom na autobiografske modele i tipove hrvatske autobiografske proze. Upravo to međurazdoblje autorica iz pozicije čitatelja s kraja devedesetih određuje kao suvremenu hrvatsku književnost. Razdoblje je to zgušnjavanja personalnosti, diskurzivnog oblikovanja, razumijevanja individualnosti, demokratizacije pisma te, poslije, zgusnute zbilje opterećene postmodernim mišljenjem, narcisoidnom pozicijom autora (i čitatelja) čemu u prilog idu socijalni i povijesni kontekst (jaka politička matrica stvarnosti s vrhuncem 90–ih godina XX. stoljeća). Stvara se horizont očekivanja u kojem jedino diskurz autobiografije može afirmirati kulturu individualizma, stvara se tendencija k autobiografskoj kulturi.

Suvremenu autobiografiju u Hrvata autorica istražuje kao hibridni žanr u kojem, pod patronatom Philippea Lejeuena, ne učvršćuje pojedini autobiografski žanr, već pristupa analitičkom proučavanju faktora klasifikacije. Pritom izvrsno uočava dvije skupine tekstova čija je narativna dominanta određena autobiografskim diskurzom: pripovjednu, u koju svrstava dnevnike, memoare i pisma, i esejističko–refleksivnu, gdje su u podređenoj ulozi eseji, kolumne i novinski članci. Afirmativni prilog je dodan zato što je jedino tim načinom bilo moguće napraviti ikakvu kvalifikaciju toga složenog žanra. Načelo klasifikacije sastoji se od analitičkog uočavanja faktora klasifikacije — autobiografskog sporazuma, oblika, sadržaja — i interpretativnoga kojim se identificiraju narativne dominante.

Prepoznavajući dominantnost nekih kriterija, autorica uočava i tipologizira suvremenu hrvatsku autobiografsku prozu prema sudjelovanju pripovjedača u radnji (autobiografija u užem smislu, pseudoautobiografija, moguća autobiografija i biografija), prema odnosu autobiografskoga subjekta prema kategoriji vremena (asocijativna i kronološki omeđena autobiografija), dok nas uporaba različitih tipova diskurza uzrokovanih postmodernim strategijama (krizom naracije, prekinutim slijedom pripovijedanja, metafikcionalnim primjedbama čitateljima...) dovodi do polidiskurzivne autobiografije. Uz spomenute tipove autobiografija autorica otkriva i opisuje one najgraničnije: literatiziranu i parodiranu autobiografiju te putopis.

Drugi dio monografije posvećen je teorijskim pretpostavkama za definiciju modela suvremene hrvatske autobiografske proze s pripovjednim predznakom. Dakle, u igri su dnevnici, memoari i pisma.

Dnevnik promatra kao autobiografski pripovjedni tekst u kojem subjekt dnevničkog diskurza komunicira sa samim sobom. On je dokument o osobnom životu zasnovan na činjenicama, ali je istodobno i književno–estetski prozni tekst u kojem se stilski oblikuju događaji i refleksije. Kao i u cjelokupnom tekstu Helena Sablić Tomić u dnevničkim zapisima pronalazi narativne figure i s pomoću njih sintetizira, definira i tipologizirano temeljito oprimjeruje.

Istovjetna je tipologizacija memoara, u kojima naglašava narativnu figuru pozicije subjekta, pri čemu dobivamo personalni, socijalni i povijesni memoar. Autorica je dobro uočila približenost memoara autobiografiji u užem smislu i upravo iz tog razloga promatra sličnosti i razlike između tih dvaju hijerarhijski nižih oblika autobiografskih tekstova, pri čemu ih uspijeva dislocirati.

U pismima kao modelima autobiografskih zapisa otkriva dominantnost autoreferencijalnosti i autorefleksivnosti, visok stupanj individualizacije subjekta diskursa i uvjetovanost dviju osobnosti: pošiljatelja i primatelja. Mogućnost razvrstavanja pisama pronalazi u horizontu očekivanja primatelja. Tako pisma mogu biti privatna, otvorena i apeli.

U pogovoru monografije Andrea Zlatar pravilno uočava da Helena Sablić Tomić, birajući za predmet svoje analize autobiografske tekstove, govori o suvremenoj kulturnoj i književnoj zbilji jer jedino su takvi tekstovi oni u kojima se ogleda suvremeni senzibilitet, u kojima se isprepleću osobno i javno.

Možda i nenamjerno autorica kao godinu propitivanja tekstova čiju narativnu dominantu određuje autobiografski diskurz uzima upravo godinu svojega rođenja. Možda isto tako nenamjerno autorica ovom knjigom ispisuje i svoj osobni model autobiografije koji, ako se upustimo u nadmudrivanje s tekstom, možemo i odrediti. Ako pak ne možemo, pronašli smo jedini nedostatak monografije.

Knjiga Helene Sablić Tomić, Intimno i javno — suvremena hrvatska autobiografska proza, bliska je povijest hrvatske književnosti. Metodološki pristup kakav možemo pronaći u knjizi rijedak je u suvremenoj hrvatskoj književnoj teoriji i, po mojem mišljenju, trebao bi poslužiti kao matrica nadolazećim znanstvenim radovima. Dakle, opisivati, ne propisivati! No, ne dajte da vas to znanstveno uplaši. Knjiga je to koja bi trebala privlačiti sve one koji se zanimaju za suvremenu hrvatsku proznu književnost i njezinu raznoobličnost.

Ivan Trojan