A u vašoj zemlji nema magaraca?

A u vašoj zemlji nema magaraca?

S jednom rukom na licu, kao da ga boli zub, njišući glavom tamo–amo, ušao je unutra. Kud se je rukama udarao po obrazima, tu je i ponavljao:

»Uh, al' se osramotih, al' se osramotih...«*

Bio je on, međutim, jedan veoma fin gospodin. Nemalo sam se začudio kad je, tek što je stupio unutra, čak i ne pozdravivši, stao očajavati govoreći »al' se osramotih«.

»Dobro došli, izvolite«, rekoh, »izvolite sjesti, molim...«

»Osramotih se, osramotih...«

»Kako ste?«

»Ta kako bih mogao biti? Je li važno kako sam, osramotih se, eto kako sam... Jaooo...«

Mislio sam da ga je snašla neka nesreća, možda mu je i obitelj zadesila kakva nevolja.

»Propadoh u zemlju od srama, ne vrijedim ni dvije pare...«

»Zašto, ta što vam se dogodilo?« »Što biste više htjeli: jednog isluženog šugavog magarca čovjeku su prodali za dvije i pol tisuće lira.«

Malo sam se odmaknuo i pažljivo mu odmjerio lice: da nije poludio? Nisam onaj koji bi mogao sakriti strah. Kao izgovor da pozovem ženu, upitah ga:

»Jeste li za kavu?«

»Pusti sad kavu«, reče, »osramoćen sam... Vrijedi li jedan nepotkovani stari magarac dvije tisuće i petsto lira?«

»Ne bih vam znao baš ništa o trgovini magarcima...«

»Dragi moj, ni ja se ne razumijem u magarce, ali znam da jedan magarac ne vrijedi dvije i pol tisuće lira...«

»Da se niste previše uzrujali?«

»Uzrujao... Ako se ja nisam uzrujao, tko će se?! Jeste li vi ikada vidjeli magarca za dvije tisuće i petsto lira?«

»Ima negdje i više od dvadeset godina otkako uopće nisam ni vidio ikakva magarca...«

»Pitao sam vas može li jedan magarac vrijediti dvije i pol tisuće lira!«

»Pa ne znam što bih rekao... Ako je sposoban magarac, možda i vrijedi toliko...«

»Kako sposoban, dragi moj, pa to je magarac... Neće držati govore... Najobičniji magarac, eto... I, povrh toga, i šugav, i star... A čovjeku su ga prodali za dvije i pol tisuće lira. I, da — znate što je najgore? Ja sam im poslužio u toj trgovini.«

»Auuu... Ta kako je došlo do toga?«

»To sam vam i došao ispričati... Ja sam ono s Istanbulskog univerziteta bio pozvan u Ameriku, išao sam sa suprugom... Znate da smo godinu dana proveli u Americi.«

»Znam.«

»U Americi sam se upoznao s jednim profesorom, sprijateljili smo se... Mnogo mi je pomogao. Učinio mi je mnogo dobra. Kad sam se vratio u Tursku, nastavili smo se dopisivati. On je turski prijatelj, čovjek koji Turke veoma voli... U jednom mi je pismu napisao da će jedan njegov prijatelj doći u Tursku, da mu je taj prijatelj stručnjak za antikvitetne sagove, da će priređivati jednu knjigu o sagovima pa će zbog toga i u Turskoj obavljati ispitivanja i istraživanja, i u istom me pismu pitao bih li tom njegovu prijatelju mogao pomoći.

Ja sam mu, pak, u odgovoru priopćio da ću, ako taj njegov prijatelj, stručnjak za sagove, dođe u Tursku u vrijeme univerzitetskih praznika, sa zadovoljstvom biti od pomoći u svemu u čemu budem mogao. Kako je taj stručnjak za sagove prvo išao u Indiju i Iran, a nakon što ondje obavi istraživanja planirao doći u Tursku, vrijeme je i meni odgovaralo.

Stručnjak za sagove došao je u lipnju. Prije dolaska od mog je prijatelja, američkog profesora, uzeo moju adresu i telefonski broj. Jednog me je dana nazvao iz hotela u kojem je odsjeo. Odmah sam otišao k njemu. Bio je to oštrouman i razborit čovjek. Amerikanac njemačkog podrijetla. Vjerojatno je imao i židovske krvi, možda je njemački Židov koji je naknadno postao Amerikanac.

S mjestâ kojima je prethodno prošao donio je sagove, ćilime i bisage: četiri velika prenatrpana kovčega. Otvorivši kovčege, pokazao mi je antikvitete. Sve su to bili jako vrijedni komadi sagova, ćilima i bisaga... Izgledao je veoma zadovoljan time što je sakupio. Govorio je da je to blago nemjerljive vrijednosti. Stvarno, imao je komad nekog starog saga, tri pedlja širok a pet dug, za koji je tvrdio da vrijedi najmanje trideset tisuća dolara. Ali, on ga je — rekao je hvaleći se — od nekog iranskog seljaka otkupio za jedan dolar. Siromašni se iranski seljak, uzevši u ruke dinare u protuvrijednosti jednog dolara, začudio, i pomolio se od radosti.

Pitao sam ga zašto taj komad starog saga vrijedi toliko. »Zbog toga što«, rekao je, »na svakom centimetru površine ovoga saga ima osamdeset čvorova. To je remek–djelo«. Kao da ga je ponijela pohota, bez stajanja je pričao o sagovima. Koliko se do sada zna, na zemlji postoji jedan jedini sag s najviše čvorova na površinskom centimetru — sa sto čvorova, i taj se nalazi u nekom — ne znam točno kojem — muzeju; to je, rekao je, jedan zidni sag.

Pokazao mi je jedan ćilim te mi, smiješeći se od užitka lukavo i prepredeno, rekao: »Ovo sam kupio za pedeset centa«. I dodao: »Taj ćilim vrijedi najmanje pet tisuća dolara«.

»Kako to da tako vrijedne predmete uspijete kupiti tako jeftino?« pitao sam.

»Četrdeset se godina bavim ovim poslom«, odgovorio je, »imam ja svoje načine«.

Nakon toga je te svoje načine tako opisao da sam ostao razjapljenih usta. Objavio je tri knjige o sagovima, s katalozima sagova. Vlasnik je, rekao je, jedne od nekoliko najvrednijih zbirki sagova na svijetu.

Krenusmo na obilazak Anadolije. Prolazili smo je pokrajinu po pokrajinu, okrug po okrug. Po džamijama je fotografirao sagove koje je smatrao vrijednima, neprestano je zapisivao bilješke. Od nekoliko je ljudi otkupio stare bisage, sagove, pustine i ćilime. Prema njegovim riječima, sve što je ovdje kupio nije se moglo ni usporediti s onim što je uzeo u Indiji, Afganistanu, kineskom Turkestanu i Iranu. »Sigurno postoje i jako vrijedni turski sagovi, ali, na njih ne nailazimo«, rekao je.

Ušli smo u jedno područje u kojem su se vršila arheološka istraživanja. Jedna američka i jedna njemačka grupa arheologa na udaljenosti od pet kilometara podigle su kampove i vršile iskopavanja. Podzemlje su izvukli na površinu, razrovali svako brdo i planinu. Brda su stukli u prah, zemlju očerupali.

Područje na kojem su vršena istraživanja bilo je otprilike u širini jednoga manjega gradića. Razapeto je mnogo šatora. Tu je ispod zemlje, jedna ponad druge, bilo nekoliko civilizacija, od devetog stoljeća prije Krista do naših dana. Iz podzemlja su izvukli ne jedan, nego nekoliko gradova, dvoraca, grobova i toga...

Budući da je to bilo vrlo zanimljivo mjesto, sve je vrvjelo od automobila turistâ zainteresiranih za povijest i arheologiju. Na svaka dva–tri kilometra nailazilo se na grupice turista.

I seljaci iz okolice područja arheoloških istraživanja zgrnuli su se ovamo, pa turistima prodaju komadiće keramičkih posuda koje su iskopali iz zemlje. Turisti se za to otimaju. Čak su se i seoska djeca poredala uz puteve, i turistima prodaju razne alke što su ih našli pod zemljom, ispisano kamenje i krhotine razbijenih ćupova. Nejake i sićušne djevojčice i dječaci trčkaraju za turistima povikujući: »Van dolar, tu dolar...«

Bilo kako bilo, kad smo već stigli dovde, i ja htjedoh nešto kupiti da bih imao uspomenu. Jedna plavokosa djevojčica — imala je tek nekih desetak godina — u rukama je držala ušicu neke vaze, a dječak pokraj nje maleni plavi kamen u obliku ljudske glave. Pomislio sam kako bi taj plavi kamen mogao biti kamen za prsten.

»Pošto je to, djeco?« upitah.

Djevojčica je za ušicu vaze tražila četrdeset lira, a dječak za plavi kamen u obliku ljudske glave petnaest lira. Ne zbog toga što sam nešto znao, nego da bih jeftino trgovao, rekoh: »Skupo...«

Djevojčica i dječak počeše objašnjavati kao odrasli ljudi: nije to, prema njima, uopće bilo skupo.

Njihov je otac danima raskapao zemlju, a ovo je našao na pet metara dubine.

Namjeravao sam uzeti. Ali, moj prijatelj Amerikanac, stručnjak za sagove, objasnivši mi da to nema ni povijesnu ni arheološku vrijednost, rekao je kako je na Istoku, u svim krajevima kojima je prošao, stanje jednako ovomu. »I ondje je posve isto kao i ovdje. Na područjima iskopavanja, koja su turistička svratišta, seljaci — i žensko i muško — cijele obitelji, turistima presijecaju puteve. Što god im se nađe u rukama — sve uvaljuju kao antikvitete.

Ti lukavi seljaci tako majstorski krivotvore stare predmete da se čak i poznati arheolozi prevare pa ih od tamošnjih seljaka, obmanuti, kupuju po visokim cijenama. Navodno su čak lešinu jednoga pastirskog psa, obrijavši mu dlake, uvalili nekom američkom turistu kao nekakvu kraljevsku mumiju. Prepričavajući te podvale, hihotao je i smijao se lukavo i prepredeno. Ali te krivotvorine prevarantskih seljaka nisu bili predmeti koje bi se moglo tek tako odbaciti; za njih je potrebna velika umješnost, to su majstorski radovi. Primjerice, mali plavi kamen u obliku ljudske glave koji ste netom prije vidjeli u djetetovoj ruci... Zar je lako napraviti takav predmet...

Išli smo unajmljenim džipom. Bilo je tako vruće... Pokraj puta ugledasmo dvije–tri topole i bunar. Namjeravali smo objedovati u sjeni. U hladovini topolâ spavao je, opruživši se, neki stari seljak. A malo podalje od njega stajao je jedan magarac.

Pozdravili smo se sa starim seljakom i počeli razgovarati. Seljakove riječi prevodio sam na engleski i prenosio ih Amerikancu.

»Što se uglavnom uzgaja u ovdašnjim selima?«

»Ne uzgaja se ništa...«, reče. »Prije je bilo i sjetve i žetve, uzgajala se pšenica. Ali, otkako su počela ova iskopavanja — ima jedno dvadeset godina — seljaci su se dobrano ulijenili, više se ništa ne sije...«

Amerikanac reče: »Isto je tako i na drugim mjestima.«

»Dobro, ali od čega seljaci žive?« upitah starca.

»Otkako je došla moda da se iz zemlje iskopavaju krhotine lončarije i kojekakvi kamenčići, seljaci su zapustili posao, pa što god nađu i iskopaju na područjima na kojima se više ne vrše iskopavanja, dan i noć prodaju strancima koji ovuda prolaze...«

Amerikanac odvrati: »Jednako kao i na drugim mjestima...«

Seljak nastavi: »Naši seljaci ovdje nemaju ni trunke časti, sve dragocjenosti naše zemlje prodaju strancima za bilo što... Pod zemljom su nađeni takvi kameni stupovi i groblja da bi — da smo ih procijenili i prodali — mogli iznova izgraditi još deset ovakvih Turski. A tko su ti kojima kažemo 'stranci'? Sve sami lopovi... Antikvitete nađene pod zemljom pokrali su i poodvlačili... Time što su ovdje pootimali u svojim su zemljama izgradili velike gradove... Neki su od njih sami kopali, a neki su kupovali od seljaka, izvukavši im to iz ruku ni za što...«

»Isto se to događalo i na drugim mjestima...«, reče Amerikanac.

»Više pod zemljom nije ostalo ni govno da iskopaš«, nastavi seljak. »Ako bi i bilo — pusti to! — sve je pod okom vlade, nikome ništa ne da. Ako ti stranci i dalje opet kradu, sad kradu od vlade. Vladi je stalo samo do toga da ona sama prodaje, po cijeni kakva je.«

Amerikanac doda: »Da, isto se to događalo i drugdje.«

»Ako je tako, čime se seljaci sada uzdržavaju?« »A onda... Ima ovdje šest selâ. Idi im u kuće: nećeš naći ni dronjka, ni čaše, ni vrča ni čanka... Svima su kuće posve prazne.«

»Zašto?«

»Kako zašto, pa prodali su turistima! U kućama nije ostalo ni treščice. Što god da imaju, preokrenu u antikvitet i prodaju. Ostave pod zemljom da strune i zahrđa i tako pretvore u oštećeni antikvitet. Našim se ovdašnjim ljudima moral dobrano iskvario, gospodine. Neki dan — gledam ja — neki dečko malen kao prst, ukrade đinđuve s vrata moga magarca. Đinđuve je ukrao pa će ih zakopati u zemlju, razumiješ li, a poslije će ih iskopati iz zemlje i nekome uvaliti kao antikvitet... Sve udavače po kućama postale su antikvari; ako im ruku dopade kakav maleni kamen izrezbare ga — i eto ti čuda neviđena! Od magareće potkove prave medalje i stare novčiće.«

Amerikanac potvrdi: »Ta rekao sam vam, isto je tako i drugdje.«

»Kako se ti uzdržavaš, čime se baviš?« upitah starog seljaka.

»Preprodajem magarce«, odgovori.

To je govorio, i pri tome iz bunara izvukao vodu i ponudio je magarcu u valovu pokraj bunara. Dok je magarac pio, Amerikanac je odjednom poskočio i odjurio prema njemu. Ja sam razgovarao sa seljakom.

»Možeš li se uzdržavati trgovinom magarcima?«

»Hvala Bogu... Pet je godina kako se uzdržavam ovim poslom, nek Mu je hvala...«

»Koliko zarađuješ, približno?«

»Nikad se ne zna... Ovisi o magarcu...«

»Za koliko se vremena može preprodati jedan magarac?«

»Pa ne zna se... Nekad, vidiš, prođe i tri mjeseca, pet mjeseci, a magarac se ne proda, ostane kod mene... A nekad se — samo pazi! — u jednom danu proda i po pet magaraca...«

Prišao mi je Amerikanac. Bio je veoma uzbuđen. »Jao«, reče, »jao... Na magarcu je komad jednog saga, jesi li vidio?«

Kako je govorio na engleskom, seljak ga nije mogao razumjeti.

Na magarčevim je leđima bio jedan stari i otrcani, blatnjavi pokrovac.

»Ta prljava tkanina?« upitah.

»Ali«, odvrati, »to je predivno, to je remek–djelo... Malo prije, dok ste vi ovdje razgovarali, ja sam ga pregledao. I boje i uzorci su predivni, a rad neviđen... Na četvornom centimetru ima točno sto dvadeset čvorova. Takvo nešto svijet još nije vidio, to je nešto neusporedivo...«

»Hoćete ga kupiti?«, pitah.

»Hoću, ali...«, započe, »neka seljak ne shvati da ću kupiti sag... Znam ja ovakve jako dobro. Ako poželiš kupiti neki stari, potrgani opanak koji su htjeli baciti, pomisle: to, dakle, ima neku vrijednost, to je, znači, antikvitet, pa onda za njega traže novce svega svijeta. Ono što traže nije bilo što — koliko god daješ traže još više, kao ćoravi, ne znaju stati...«

Zbog toga je bolje da to ne izbrbljamo pred seljakom.«

U tom će trenu starac: »Što frflja taj nevjernik, ništa vas ne razumijem...«

»Ništa«, odgovorih, »svidjelo mu se jako ovdje, pa tako...«

»Što li mu se ovdje moglo svidjeti, gola neplodna brda, eto...«

»Rekao sam vam da imam metode za jeftino otkupljivanje, zar ne; pogledajte, sad ću jednu takvu metodu primijeniti«, reče Amerikanac.

»Da?«

»Nećemo tražiti sag, nego ćemo kupiti magarca. Naravno, budući da ovaj seljak ne zna vrijednost toga saga, on će, kad mi kupimo magarca, sag ostaviti na njegovim leđima... Mi ćemo poslije uzeti sag, a magarca ćemo malo podalje pustiti. Vi sad recite seljaku da ja želim kupiti magarca...«

»Ti prodaješ magarce, zar ne?« obratih se seljaku.

»Aha, prodajem magarce«, odgovori.

»Pošto bi, primjerice, prodao ovoga?«

»Ovisi o kupcu...«

»Kad bismo mi bili kupac...«

Nasmijao se.

»Šalite se sa mnom? Što će magarac takvoj gospodi kakva ste vi?«

»To se tebe ne tiče, dragi moj... Hajde da mi kupimo tog magarca. Pošto ćeš ga dati?«

»Ta rekoh vam, ovisi o kupcu... Hoćeš ga ti kupiti, ili ovaj nevjernik?«

»On će ga kupiti...«

»Odakle je taj momak?«

»Amerikanac...«

»Hmmmm... Nije stranac, naš je... Ali, ovo je jedan jako stari magarac, reci mu, nije ni za kakav posao.«

Rekoh Amerikancu.

»Ah, jako dobro: dat će ga, znači, jeftino«, odvrati.

»Nek je star, on je zadovoljan...«

»Osramotit ćemo se pred Amerikancem, sinko; poslije će taj neznabožac otići u svoju zemlju pa će pričati da su ga Turci prevarili.«

Rekoh Amerikancu.

»Turski seljak je tako prostodušan, tako čestit čovjek«, odvrati, »da je to na nekom drugom mjestu, odmah bi prodali. Međutim, on je tako dobrodušan da ću mu dati mnogo novaca.«

Seljaku rekoh: »Amerikanac pristaje«.

»Dobro, ali, gospodine, ovaj magarac neće stići do Amerike, na putu će krepati. I k tome, taj je magarac previše šugav, sa svih strana kraste i šuga...«

»Što se to tebe tiče, dragi moj, čovjek ga hoće...« »Bože, Bože... Ali, to nije ženka da bi nečemu mogla koristiti... što će raditi ovaj šugavi stari magarac?«

»Što te briga za to? Ti misli na novac koji ćeš uzeti. Pošto ćeš nam dati tog magarca?«

»Baš me nešto zanima«, odgovori seljak, »daj, pitaj tog američkog gospodina: zar u njegovoj zemlji nema magaraca?«

»Zar u vašoj zemlji nema magaraca, pita.«

Amerikanac se malo zamislio, a zatim rekao:

»Recite mu da ima, ali nema ovakvog...«

Rekoh seljaku.

»Hmmm... Znači, američke magarce ne voli, a sviđaju mu se turski. Ah, što da radim, savjest mi je čista... Izbrojio sam vam svaku manu tog magarca. Pa ne bih sad htio uvrijediti jednog momka iz tuđine zbog nekog šugavog magarca... Da trgujemo, ako je tako...«

»Pošto?«

»Vama neka bude za deset tisuća...«

»Štooo?! Jesi ti lud, zar si pomjerio pameću? Najčistokrvniji arapski plemeniti trkaći konj dođe dvije–tri tisuće...«

»Ako je tako, što će mu magare: neka kupi trkaćega konja, i to najčistokrvnijega...«

Čim sam Amerikancu rekao da čovjek traži deset tisuća lira, odgovorio je: »Nisam li rekao: čim se predstaviš kao kupac, oni su takvi, eto... Traže puno novaca jer misle da mu je vrijednost velika. A da smo pokušali kupiti sag, tražio bi sto tisuća lira. Sad ću za tog magarca dati deset tisuća lira. Ali, ako krenem davati, tražit će pedeset tisuća... Zbog toga se treba precizno nagoditi...«

Seljaka upitah: »Kaži mi istinu, koliko si ti dao za ovog magarca?«

»Ja ne znam za laži«, reče, »pogledaj, sad sam uzeo abdest,1 ne bih lagao... Tog sam magarca uzeo za pet lira, da od njegove kože pravim kožu za opanke. Bilo kako bilo, danas–sutra će krepati, a ja ću mu oderati kožu... Ne koristi on ni za što drugo...«

»Daj budi pošten... Kako bi magarca kojega si kupio za pet lira išao prodavati za deset tisuća?«

»Dragi moj, ja nisam bio prodavač, a vi ste došli kao kupci... Rekoh da je star, čovjek reče: neka je... Rekoh: šugav je; pristaje... Nije ženka, rekoh; pa opet ga hoće. Neće dočekati zoru, rekoh, a on opet kaže: dobro... I, zamalo bih zaboravio, taj je magarac i šepav, hrama na stražnju nogu...«

»Neka...«

»Jesi vidio?! Znači, kod tog magarca ima neka vrijednost, neko čudo koje ja ne mogu dokučiti. Zbog čega bi inače ovaj američki nevjernik odlučio kupiti šugavog i starog i muškog i šepavog magarca... Zar ne? Deset tisuća... Manje ne može... Ne mogu dati...«

Amerikancu rekoh: »Ne spušta; hoćemo li ga uzeti za deset tisuća?«

Dva smo se sata nagađali. Povremeno bismo krenuli kao da odustajemo. On se uopće nije uzbuđivao. Pa bismo mu se vraćali...

»Znao sam ja da ćete se vi vratiti«, rekao je.

»Kako si znao?« pitao sam.

»Kako ne bih znao, dragi moj! Kupujete jednog tako jeftinog magarca, nije vama do bježanja...«

Vozaču sam rekao da poveze džip i pričeka nas negdje gore uz put. Namjeravali smo magarca ondje ostaviti samog, i ukrcati se u džip.

I tako, da ne duljim, nakon duga nagađanja i navlačenja, nagodismo se na dvije tisuće i petsto lira. Novce mu izbrojismo na ruke. A seljak nam, uzevši pokrovac s magarčevih leđa, u ruke dade njegove ulare.

»Hajde, i nek je sa srećom!« reče.

A zatim doda: »Mora da je jeftino prodan taj naš stari, šugavi magarac, ali što je–tu je... Nek je sretno!«

Amerikanac je razrogačio oči, gleda u pokrovac u seljakovim rukama. Što će sad biti?

»Jao, nemojte da pokažemo: uzet ćemo magarca i malo krenuti, a zatim ćemo se, ne pridavajući značaj, vratiti i reći: Magarcu će se trbuh nahladiti, daj taj pokrovac da ga prekrijemo... Pazite da čovjek ne bi shvatio da zapravo želimo taj pokrovac...«

Magarca smo uzeli za povodac i krenuli. Kažem 'krenuli' jer se tako kaže, ali — teško smo krenuli. Amerikanac straga gura, ja vučem sprijeda, a magarac svejedno nikako da krene... Staro magare nije bilo u stanju da bi moglo hodati... Ako pokrovac uspijemo izvući iz seljakovih ruku, prvo ćemo ostaviti magarca i riješiti ga se...

Kad smo s magarcem, s teškom mukom, prošli dvadeset–trideset koraka, seljak je pojurio za nama vičući:

»Stanite, stanite, ostalo je ovo magarčevo...«

Jao! Tako se poradovao da čovjek sâm od sebe donosi pokrovac... Čovjek je dotrčao, prevalivši brdašce:

»Hej, zaboravili ste magarčevu alku za kolac. Kamo ćete svezati magarčevo uže kad dođete u Ameriku? Ne razmišljate: Kupuje li se magarac bez alke? Baš se vidi da ste nevješti...«

Uzeh mu iz ruku i željezni prut s alkom na vrhu...

Amerikanac će mi: »Hajde, sad je vrijeme, zamoli i pokrovac... Ali, nemoj da bude očito... Reci: 'daj nam i onaj prljavi pokrovac'...«

Okrenuh se seljaku: »Ovaj je magarac jako mršav i bolešljiv... Smrznut će se, jadan... Bio si ga prekrio jednim starim pokrovcem; daj taj stari pokrovac, da nabacimo na njega...«

»A, ne«, reče, »pokrovac ne mogu dati. Vi ste od mene kupili magarca, a ne pokrovac...«

»Da, kupili smo magarca... Daj i pokrovac da ga prekrijemo. Ionako je star, prljav... Ne vrijedi ni pare.«

»Da, i star je i prljav... I ne vrijedi ni pare... Ali, ne dam.« »Zašto?«

»Ne mogu ga dati, gospodine... Taj mi je pokrovac uspomena od oca, to se ne daje... Nasljedstvo od djedova i predaka... Ne mogu dati...«

Amerikancu rekoh: »Ne da ga, to su mu namrli preci«. On odvrati: »Pitaj ga, molim te, čemu mu koristi!«

»Ta čemu vam koristi taj prljavi pokrovac?« pitah.

Seljak se odjednom uozbilji:

»Što vas briga čemu mi koristi; sad ću kupiti nekog drugog šugavog magarca i staviti mu ga na leđa. Ako mi je suđeno, naći će se netko zainteresiran kao i vi, pa ću, s Allahovim dopuštenjem, i njega prodati. Sreću mi donosi taj pokrovac, sreću... Ja sam vam, povrh svega, besplatno dao i kolac. Jesam li išta tražio za njega?«

»Dajte, dragi, da vam i za pokrovac izbrojimo koji novčić pa da životinju pokrijemo...«

»Ni govora! Kako ću ja poslije prodavati magarce? Pet je godina otkako stare i šugave magarce neprekidno prodajem zahvaljujući ovom pokrovcu... Hajde, doviđenja... Sretno vam bilo...«

Bojao sam se da bi Amerikancu moglo stati srce. Uzeo sam ga pod ruku. Seljak je, prošavši par koraka, izdaleka doviknuo:

»Ako ćete magarca ostaviti, nemojte se mučiti pa ga odvesti daleko, a zatim ostaviti; da se barem — ako ništa drugo — ja ne umorim...

Ostavivši magarca ondje, odšetali smo do mjesta gdje je bio džip.

Američki stručnjak za sagove reče: »Na drugim mjestima, eto, ovoga nije bilo, nikad me to nije snašlo; svi su jednaki, ali, ovo je nešto drugo...«

Sjeli smo u džip. Kolac mu je još bio u rukama. Nije ga bacio.

»Što ćete s tim gvozdenim kolcem?« pitah.

»Taj ću kolac kao uspomenu staviti u zbirku sagova«, reče. »Vrijedan je to kolac, uzeli smo ga za dvije tisuće i petsto lira, jako jeftino...«

»Ah, alaj se osramotismo pred svijetom, osramotismo... Jao...«

Neprestano ponavljajući 'al se osramotih', hvatao se rukama za glavu.

Prevela Marta Andrić