Venecija light

Predrag Matvejević: Druga Venecija; VBZ, Zagreb, 2002.

Venecija je već odavno dio ne samo svjetske kulturne baštine već i globalnog imaginarija. Nešto od njezinih »presvijetlih« zraka prostire se od Nevadske pustinje, gdje se u Las Vegasu ispred hotela Venecija gondolijeri voze kroz poznate kanale i pjevaju arije ispred replika bazilike i tornja Svetog Marka, Duždeve palače i mosta Rialto, preko bezbrojnih fotoalbuma s ljetovanja prosječne japanske obitelji, pa sve do već klasične plastične gondole na aparatu hrvatskoga televizijskog pretplatnika.

Slike i priče o Veneciji umnažane su do beskonačnosti, pregazile su je vojske turista, prešla je put od vladarice Mediterana do onemoćale starice kojoj se umjetno pokušava vratiti život i značenje. Jedna od institucija osnovanih radi reanimacije posrnuloga grada je i Konzorcij Nova Venecija, koji, među ostalim, svake dvije godine financira izdavanje jedne knjige posvećene gradu.

Knjiga Druga Venecija Predraga Matvejevića nastala je na temelju teksta Venecijanski zaljev, objavljenog na talijanskom, koji je Matvejević svojedobno napisao upravo na poziv Konzorcija Nova Venecija, potaknut, kako u nedavnom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji priznaje, izvrsnim honorarom, »jer valjalo se iznova 'kućiti' u praznom stanu u Rimu«.

Druga Venecija napisana je u obliku esejističkih fragmenata u kojima se epski širok zahvat izmjenjuje s povremenim lirskim bljeskovima, u neobičnom spoju povijesti, zemljopisa, botanike, filologije, meteorologije i brojnih drugih disciplina i diskursa, na način već viđen u Mediteranskom brevijaru, Matvejevićevu dosad najznačajnijem djelu. Autor želi dati alternativno viđenje Venecije, ne više onog općepoznatoga grada s razglednica, sa spomenicima i znamenitim trgovima, već Venecije tzv. »malih stvari«, koje su redovito zanemarene, iako su oduvijek tu pred nama.

Početak knjige je epski širok i kombinatorički iscrpan:

»Dolazio sam u Veneciju s raznih strana: sa sjevera kopnom, s juga i istoka morem, s vjetrom i uz vjetar. Bila je ista i različita u svako godišnje doba, danju i noću, na suncu i po kiši.«

Fantastičan ton cijelom tekstu daje susret s misterioznim mudracem s Istoka, kojeg je autor navodno sreo u Muggi i od kojeg je dobio upozorenje da ne opisuje mjesta kojima su mnogi prošli, jer je sigurno to netko već bolje učinio prije njega. No, kao što to nažalost uvijek biva, pisac nije poslušao mudračev savjet, nego se zapitao što se još može dodati povijesti toga grada, a da to već negdje nije zabilježeno.

Prva velika tema među »malim stvarima« alternativne Venecije koju Matvejević obrađuje drveni su stupci u vodi, koji označavaju prilaze Laguni:

»Zabijeni su u dno, po dva, tri ili više zajedno, opasani željeznim obručima. Na jednima je broj, na drugima i broj i svjetiljka, na nekima i jedno i drugo. Stupovi su najčešće od hrastovine, kestena ili bagrema. Jednako trunu i obojeni i neobojeni.«

Nakon iscrpnog popisa vrsta stupova i njihovih naziva, autor prelazi na analizu vlage, sveprisutne u Veneciji, te njezinih učinaka, među kojima se posebno zadržao na algama i mahovinama.

Slijedi fenomenologija hrđe koja kulminira sljedećom rečenicom:

»Rđa izjeda željezo, negdje dublja, negdje plića. Raznih je boja: crne, smeđe, crvene.«

A potom i opisi zalazaka sunca u najuzornijem školskom stilu:

»Zalasci sunca oslikani su često jarkim bojama: žutom, zlatnom, ružičastom, crvenom, plameno–crvenom.«

Autor daje i zanimljivu usporedbu zalazaka sunca na suprotnim stranama Jadrana — dok na jednoj strani sunce tone u more (pa je nastala riječ »su–ton«), na drugoj, talijanskoj strani, ono zapada za brda (pa imamo talijanski »tra–monto«).

U epski širokim i popisivački iscrpnim opisima druge Venecije povremeno zabljesne i lirsko–misaoni trenutak, kao na mjestu gdje autor govori o večernjim trenucima:

»Između sunčeva zalaska i mjesečeva izlaska nailaze kratka razdoblja pogodna za molitvu i čežnju.«

Jedna od venecijanskih specifičnosti, koja prosječnim turistima ostaje skrivena, unutrašnji su vrtovi. Njihovi vlasnici su na skučenom prostoru preizgrađenoga grada generacijama njegovali neobično bilje koje su donosili sa svih strana svijeta. Opis skrivenih venecijanskih vrtova pretvara se, nažalost, u zamornu litaniju u kojoj autor, bez posebnog razloga, nabraja sve raslinje koje je u njima vidio ili je za nj čuo:

»Čempres, palma, ponegdje libanonski cedar, bajam, krhke grane jasmina i tamarisa, naranča i limun pokraj kipova i fontana, lovor i oleandar, asparagus, rododendron... iris, grčka ruža, japanska akupa, neko patuljasto kinesko drvce kojem ne uspijevam izgovoriti ime...«

Nešto dalje se nabrajaju i biljke otmjenih imena poput glicinije, hijacinte, bugenvilije, dalije ili azaleje, ružičaste ili plave hortenzije, te rjeđe bilje poput drijenka, cimbalarije, vodene djeteline, cistaca, jagorčaca, koromača, celidonije, a na kraju se odaje posebna počast i brojnim drugim, inače redovito nezamijećenim travama i korovima, koje autor naziva biljnim proletarijatom. Te skromne biljke nalazi i na slikama starih venecijanskih majstora, što daje nekakav smisao cijeloj priči koja, nažalost, zbog preiscrpnog nabrajanja prelazi u pravu diktaturu biljnog proletarijata.

Nakon iscrpnog prikaza alternativne venecijanske biljne scene slijedi zanimljiva analiza skromnih vanjskih zidnih skulptura, koje se u Veneciji nazivaju jednostavno kamenjem — »pietre«. Utisnute su u zidovima, napravljene su više ili manje vješto, no svaka ima svoju priču. Turisti ih rijetko primjećuju, jer ih zanimaju veće znamenitosti. Slično kao u Mediteranskom brevijaru, pisac i u Drugoj Veneciji pedantno popisuje i dijelom i analizira sve vjetrove koji pušu u Laguni.

Posljednji dio knjige donosi kratak osvrt na stare fotografije, a potom i na stare karte i kartografe. Matvejevićev interes za kartografiju, obilno iskazan već u Brevijaru, i u knjizi o Veneciji rezultirao je izvrsnim ilustrativnim materijalom — ovaj put su to crteži, bakrorezi i gravure venecijanskih veduta anonimnih majstora, većinom iz 15, 16. i 17. stoljeća.

Druga Venecija je stilski vrlo dorađena knjiga. Napisana je onom vrstom uzornog stila koji se još od gimnazijskih literarnih sekcija naziva lijepim stilom. Nažalost, epska širina u tekstu koji na pedesetak kartica želi dočarati neku drugačiju Veneciju rasplinjava taj tekst do razine pukog inventara rasutih stranica. Osnovna je slabost cijelog pothvata zahvaćanja »druge Venecije« apsurdna vjera u nekakvu nepromjenjivu bit grada koja se tekstom može zahvatiti i izraziti, a koja je do sada bila promašivana:

»Bio sam dosta u Veneciji, ne više u predodžbi koju sam imao o njoj.«

Ili nešto dalje:

»Malo je štiva u kojima je stvarno prisutna sama Venecija, više onih u kojima su predodžbe o njoj.«

Ontološki status označitelja »Venecija« se ne dovodi u pitanje, nego se Venecija na trenutke i naivno personificira:

»Drugo je pitanje je li i sama Venecija kriva za opširnost koja prati literaturu o njoj. Što je mogla učiniti da toga ne bude?«

Druga Venecija napisana je u istom ključu kao i Mediteranski brevijar, u kojem je leksikografija također obilno prisutna tako što analiza riječi služi kao polazište za male priče, koje onda zahvaćaju veliki smisao. Ali ono što je funkcioniralo u pokušaju zahvaćanja jednog ipak fluidnog toposa kao što je Mediteran, na primjeru Venecije, kao konkretnog mjesta, ostavlja dojam praznine.

Nadalje, sve relevantno što je ikada napisano o Veneciji uvijek je bilo napisano o nekoj drugoj ili drugačijoj Veneciji, od Goethea i Brodskog, koje autor usput spominje, do Paola Barbara i drugih savremenika. »Prva Venecija« u čistom obliku postoji samo u turističkim prospektima, a i oni danas sve više zalaze u područje malih priča i tzv. običnih stvari. Već pomalo iscrpljena metoda malih povijesti, nakon nekoliko generacija epigona, povremeno prelazi u pravi teror drugosti i sporednosti. Vlage i hrđe ima u cijelom Venetu, i u San Donna di Piave, i u Trevisu i u bezbroj drugih mjesta. Ono po čemu Venecija, za razliku od njih, privlači pozornost njezina je veličina, ljepota i raskoš, u čijem svjetlu pisci mogu, kao što je danas moderno, pisati i o njezinoj hrđi, vlazi i drugim sitnicama i beznačajnostima.

Osim isticanja povijesno nepotvrđene priče da su Šćavuni, kao odani sluge, posljednji branili Veneciju u vrijeme njezina pada, Druga Venecija ne tematizira odnos Venecije prema istočnoj obali Jadrana, što bi se od autora koji dolazi s tih prostora moglo i trebalo očekivati. No, kao dodatak eseju o drugoj Veneciji, tematizira se stara Matvejevićeva preokupacija — odnos današnje Europe prema Mediteranu. Zapis »Sjene gradova na moru« najprije je bio predstavljen kao »apokrifno štivo pronađeno u jednom starom španjolskom arhivu u Valenciji«. U biblijsko–profetskom stilu, na tragu nastojanja Europske komisije za Mediteran, Matvejević zaziva sjene dvadesetak mediteranskih gradova starijih od Venecije. Nejasnim aluzijama provlači se karakterističan nostalgičan ton, kao, na primjer, u zapisu o Bejrutu:

»Bejrute, u tebi je prebivao sjaj Levanta. Na nj padoše tuđe sjene, onih kojima nisi želio biti gospodarom. Osuđen si da ponovno tražiš i nalaziš svoj ponos. Valja ti povratiti gubitak.«

Litanija završava izravnim obraćanjem Europskoj zajednici:

»Evropo, ne traži sebe u sjeni svijeta. Ti si svijet. Ne zaboravi more koje te zibalo, Mediteran.«

Danas postoji već cijeli jedan žanr europocentrističke nostalgije, čija je podvrsta žalopojka nad činjenicom da Europska unija zaboravlja da je Mediteran kolijevka Europe. Mit Mediterana i njegove negdašnje superiornosti, a današnje zapostavljenosti, u osnovi smjera na iste osjećaje poput mitova o nebeskom narodu, južnoj kolijevci, tisućljetnom snu i sličnima. Ljudi jednostavno vole priče o vlastitoj iznimnosti i tuđoj krivnji. Zašto bi Europa umjetno vraćala Mediteranu stari sjaj? Ne podsjeća li to na plastične operacije i zatezanja kože ostarjelih holivudskih diva? Što je druga Venecija? Što je njezino naličje? Limunada o malim stvarima ili gruba stvarnost grada staraca, mrtvoga grada u raspadanju, nezdrave klime i neugodna zadaha, koji je bezobzirno iskorišten kao poligon za najvulgarniji masovni turizam? Mrtva ljuštura koja je ostala od nekada prebujnog života i moći, a koja se danas nastoji što bolje utržiti? Ali za takve slike Konzorciji ne plaćaju stipendije.

Literarno najdojmljiviji dio knjige čine stranice posvećene piščevu izletu u manje pristupačan dio Lagune, u društvu lokalnih lovaca. Uz već poslovično marljivo filološko bilježenje, u ovom slučaju dijalektalnih imena ptica kao »pittima, pettegola, piro–piro, pantana, totano, tarabusso, tuffetto, svasso, chiurlo« i sl., primjerenije dijalektalnom ornitološkom rječniku, pisac u tom dijelu daje najdojmljiviju i vrlo znakovitu sliku — groblje galebova:

»Umorni, umrljani blatom i glibom, oslabili i onemoćali, lepeću krilima koja ih više ne uspijevaju podignuti uvis ni pomaknuti s mjesta. Prepliću se jedan preko drugoga, padaju, pokušavaju poletjeti i ponovo padaju. Perje im se prorijedilo i poispadalo, nožice istanjile, vratovi ogoljeli. Krici su im piskavi, kreštanje promuklo.«

Nino Raspudić