Uvod u antimodernizam

Uvod u antimodernizam

U ovom tematu predstavit ćemo tekstove četiriju autora — Nijemaca Alfreda Schulera i Ludwiga Klagesa, Talijana Juliusa Evole i Amerikanca Daniela Quinna — koje povezuje nepovjerenje prema modernom svijetu, građanskom društvu i duboki civilizacijski pesimizam. Njihovu misaonu poziciju označit ćemo terminom »antimodernizam«.

Kritika moderne i njezinih tipičnih pojavnosti u sferi društva, političkoga sistema, ekonomskoga života ili ideologije i svjetonazora započela je već u doba romantike, ali se osobito profilirala u doba oko 1900, kada se počela ocrtavati planetarna prevlast zapadnjačke moderne temeljena na snazi i prodornosti liberalno–kapitalističkoga poretka.

Antimodernizam je tip refleksije o moderni koji, za razliku od lijevih utopija, ne propagira pregradnju modernoga građanskoga društva, nego svoju kritičku poziciju traži u predmodernim i transmodernim svjetovima, obično tako da regredira u povijesna i predpovijesna stanja svijeta i života što su ih moderna i njezine anticipacije tobože dokinule. U Schulera i Klagesa predmoderni se iskon podudara s vizijom vitalističkoga kaosa u kojem »kozmogonijski Eros« nerazdruživo povezuje čovjeka i Zemlju, tijelo i svemir; u Evole je obuhvaćen pojmom »tradicijske civilizacije«, koja se definira kao hijerarhijski ustrojen sistem međuljudskih odnosa čiji je nepromjenljivi ustroj zajamčen nekom vrstom transcendentne legitimacije, temeljene ne na kršćanskim, nego na poganskim religijskim predodžbama; u Quinna su uporište antimodernističke skepse nagađanja o životu plemenskih zajednica, koji je, tobože, slobodan od hijerarhijskoga ustroja moderne civilizacije i od njezinih ekoloških rizika.

Antimodernistički svjetonazor obično je cikličan: ako nije temeljito pesimističan i ako se nije odrekao pogleda u budućnost, njegove utopije, njegove zamisli o stanju svijeta nakon moderne, uvelike se podudaraju s njegovim regresivnim maštarijama. Ideal, na primjer, »organske države«, što ga je Julius Evola u određenim povijesnim konstelacijama propagirao kao ostvariv cilj, obnavlja arhaične crte teokratsko–aristokratske »tradicijske civilizacije«. U Evolinoj kasnoj knjizi Ljudi i ruševine čitamo: »Temelj je svake prave države transcendencija njezina načela, tj. načela suvereniteta, autoriteta i zakonitosti.« Po Quinnu civilizaciji prethodi pleme, a samo plemenska organizacija može civilizaciju i nadživjeti.

Antimodernistička misao usmjerava se protiv mnogih specifičnih pojavnosti civilizacijske moderne. Nacrtima različitih »organskih« i »staleških« država ili malih samoodrživih zajednica plemenskoga ustroja ona pokušava neutralizirati rezove što ih liberalna ideologija i kapitalistička ekonomija povlače između društva, sistema i ekonomije, između javne i privatne sfere. Antimodernizam je osjetljiv i na eksploataciju prirode kao i na imperijalističku nivelaciju izvaneuropskih, predmoderno ustrojenih društava. Ali, više od svega on pokušava osporiti racionalizam moderne, bilo onaj koji se očituje u znanstvenoj svijesti epohe ili onaj što ga liberalni ideolozi od Kanta do Hayeka pripisuju ljudskim atomima modernoga društva: individualnim subjektima koji — prodajući i kupujući, nudeći ili potražujući — slijede svoj osobni put do sreće, dok »nevidljiva ruka« ili kakav drugi samoregulativni princip obrće privatni egoizam u javno dobro.

Antimodernizam se ne podudara do kraja ni s jednom od velikih ideologija tipičnih za doba moderne. Liberalna ideologija, i njezina ostvarenja u okvirima velikih zapadnih društava, osnovni su cilj njegovih kritika. S lijevim ideologijama nije dolazio u doticaj ni u izravan sukob, pa je za njih ostao uglavnom nezainteresiran, a konzervativnima je srodan samo uvjetno. Zapravo, antimodernizam sumnja u mogućnost da se mobilizacijom racionalnih subjekata i koordinacijom njihovih nazora u procesima izgradnje političke volje mijenja stanje svijeta, što bi značilo da je u biti apolitičan. Ipak, u konkretnim povijesnim situacijama simpatije ljudi odanih antimodernističkoj misli najčešće su se usmjeravale udesno. Od naših autora to donekle vrijedi za Klagesa, a još više za Evolu, koji je talijansku fašističku državu, a kasnije i njemačku nacističku, percipirao kao okvir podesan za propagandu svoga ideala »tradicijske civilizacije« i »organske države«. Na prvi se pogled čini da prividno apolitični i ekološki orijentirani Daniel Quinn odstupa od pravila, ali kad se sve zbroji i odbije, pokazuje se da je i njegov najizravniji protivnik liberalni kapitalizam. Moderna civilizacija i liberalna ideologija — što se dodatno potvrđuje u uvjetima nakon razgradnje realnoga socijalizma — idu zajedno kao hardware i software, pa je antimodernizam ponajviše i ponajprije antiliberalizam.

Tekstovi što ih ovdje predstavljamo, kao i mnogo veći idejni kompleks kojem pripadaju, uznemirujuća su lektira. S jedne strane, ne može se previdjeti da se njihovi misaoni motivi djelomično podudaraju s programima političkih pokreta koji su u prvoj polovici 20. stoljeća tražili i uspostavljali totalitarne alternative građanskom društvu, a određeni antiliberalni potencijal krije se i u iskazima novijega, ekološki obrazložena antimodernizma. S druge strane, naši tekstovi navode i na razmišljanje o krajnjim dosezima liberalno–kapitalističke konstrukcije društvenoga svijeta, to prije što je ona danas na našem planetu ostala bez alternative.