Utjeha i želja. O disfunkciji filozofije

Alain de Botton: Utjehe filozofije; Sysprint, Zagreb, 2002, prevela: Vlatka Valentić

Knjiga Alaina de Bottona, popularnoga filozofskog autora i predavača filozofije na londonskom sveučilištu, tipičan je primjer tzv. lake literature o filozofiji koju će prezreti ne samo mnogi filozof, koji drži do digniteta svojega faha, nego i poneki neprofesionalni obožavalac imena i djela te uzvišene discipline duha. No, to nije apriorni nedostatak knjige, problemi te knjige i oko nje druge su vrste.

U šest vješto i pregledno pisanih poglavlja, koja se dobro čitaju u ugodnom ali ne uvijek informativnom prijevodu, de Botton razlaže pretpostavljenu zajedničku nit koja povezuje različite filozofe iz različitih epoha, za koje veli da »ne bi imali što reći jedni drugima kad bi se našli zajedno na nekom koktelu«, nego bi se »najvjerojatnije potukli nakon nekoliko pića« (str. 12). Unatoč tomu ne baš laskavom opisu filozofa, de Botton visoko cijeni filozofiju. Unutrašnja nit među nekolicinom filozofa, o kojoj on govori, povezuje filozofiju ujedno izvanjski s onim što sav normalni ne–filozofski svijet interesira u vezi s time, a to je pitanje kakva praktičnog smisla ima to čudnovato ljudsko bavljenje. De Botton vjeruje da može izdvojiti »malu skupinu ljudi koje razdvajaju stoljeća a spaja labava odanost onom viđenju filozofije na koje upućuje grčka etimologija riječi (...), skupinu povezanu zajedničkom težnjom da izreknu nekoliko utješnih i praktičnih stvari o uzrocima naših najvećih jada« (isto).

Na više od dvjesto stranica, ilustriranih motivima iz povijesti filozofije, opće kulturne povijesti i civilizacije, de Botton razlaže biografske pripovijesti o tri antička i tri novovjekovna, odnosno moderna filozofa — od Sokrata, Epikura i Seneke preko Michela de Montaignea do Schopenhauera i Nietzschea; uz citate iz djela i obilne navode iz biografija iznalazi današnje životne situacije u kojima nefilozofski laik može, takoreći in flagranti, prepoznati potrebu za filozofijom koja će objasniti konflikte i pružiti utjehu za različite situacije i osjećaje pojedinca — za »neprihvaćenost«, za »novčanu oskudicu«, za »frustracije«, za »neprimjerenost«, za »slomljeno srce« i, konačno, za »poteškoće«.

Utjehe filozofije druga su de Bottonova knjiga prevedena na hrvatski slična karaktera; prva je o tome kako Proust može pružiti rješenja u životu prosječno dobro situiranog zapadnjaka današnjice. Taj se u toj knjizi pojavljuje u liku samog autora, koji puno putuje i u pauzama između transkontinentalnih letova konzumira zdravu hranu i kulturna dobra poput slike Jacques–Louisa Davida u newyorškom Metropolitanu, pod naslovom Sokratova smrt. Ta slika ga uzvišenošću i izražajnošću prizora, detaljno popraćenog citatima Sokratovih govora iz Platonovih dijaloga, navodi da laka srca odmah ispovjedi svoj najveći intelektualni i moralni grijeh — konformizam i sklonost da se dopadne svima. Knjiga je za autora ispovjedna i terapeutska, i ne manjka joj iskrenosti i dobre vjere, koja je u doba cinizma rijetka vrlina. No problem s njome je naivnost.

Alain de Botton je predavač filozofije, ali knjiga se ni u jednom trenutku ne obraća akademskim filozofima niti se deklarira u bilo kojem disciplinarnom smislu. Ipak, neki detalji govore svoje: autor se u svome prikazu repertoara utjeha filozofije zadržava na klasicima, priča završava na kraju 19. stoljeća, a nefilozofski materijal i razne digresije iz suvremene svakodnevice pokazuju očiglednu prosvjetiteljsku namjeru; ne manjkaju ni recepti o tome što je bolji a što lošiji način iskušavanja filozofije. Filozof ipak docira, no umjesto bilo kakve uvodne refleksije o naravi filozofije i njezinoj utješnoj funkciji, koja bi se smjela očekivati od profesionalnog filozofa, autor se stavlja potpuno izvan nje i polazi od najnaivnijeg pitanja koje se može postaviti sa stajališta nefilozofskog svijeta — Kako postati mudrim kroz filozofiju? U takvom pitanju filozofija će sigurno ostati posve neokrznuta u naivnoj predodžbi o uzvišenosti; filozof se u odnosu prema običnom svijetu doima kao »više biće«. Upravo tako banalno počinje de Bottonova priča — u susretu s prizorom uzvišene smrti filozofa, autor samome sebi izgleda kao cmizdreća banalnost koja tek mora naučiti kako da izađe na kraj sa svojim manjkom dostojanstva. Sokrat mu se ukazuje kao uzor herojske neprihvaćenosti, hrabar individualni duh koji ne razmišlja o tome kako da se svidi drugima. Prvo poglavlje obiluje montiranjem rječitih ekstenzivnih citata iz nekoliko različitih Platonovih dijaloga, iz kojih će svatko tko želi saznati nešto o Sokratu doći na svoje, no stvar sa Sokratom i utjehom filozofije promašena je u samom polazištu. Ako citati iz Platona govore i o čemu poučnome, onda samo o tome da to što nudi filozofija nije utjeha za neprihvaćenost; naprotiv, samo filozofiranje je ono što stvara razdor i neprihvaćanje u zajednici. Što je to točno, vidi se dobro i iz citata koje navodi de Botton.

Već tu se čini da je de Bottonov vodič kroz osobne povijesti filozofa, koji se uopće ne ustručava konotacija turističkog vodiča, bez orijentira u polazištu. I vodič bi mogao zalutati. Jasno je ipak jedno: filozofija je prilično idealističan posao, filozofski životi su životi osobito misaonih ljudi u konfliktnom odnosu prema nečem drugom što ih ometa; filozofija je samotješenje pronalaženjem objašnjenja. Razlozi za konflikte su različiti, no, iako poredani linearno, zamjetna je implicitna podjela građe na javne i privatne konflikte koja je, kao i mnogo što u knjizi, ostala posve netematizirana; ona se podudara s vidljivom podjelom filozofa na antičke i moderne. Prva tri poglavlja bave se problemom javnog djelovanja, sukoba filozofije s općom neumnošću svijeta, oskudicom dobara; pokrivena su dakle praktička pitanja antičke filozofije: neuspjeh političkog odgoja kroz filozofiju (kod Sokrata, odnosno Platona), životna ekonomika uživanja i kontrole uznemiravanja (kod Epikura), preobrazba straha od smrti u moralni stav prihvaćanja neizbježivosti sudbine (kod Seneke). Četvrto poglavlje, posvećeno Michelu de Montaigneu, donosi vrlo uočljiv ali potpuno netematiziran zaokret od javne perspektive filozofije ka posve osobnim problemima filozofa; ako se taj zaokret čini opravdanim općim karakterom individualnosti novovjekovne filozofije, to se pokazuje kao nedovoljno: slučaj Schopenhauera pokazuje da načelo individualnosti vuče nadolje, u krizu loše privatnosti, dok filozofija i dalje teži za apsolutom; i takav razvoj vapi za nekom vrstom razjašnjenja. Ako je čitalac očekivao da će ga naći u završnom poglavlju o Nietzscheu, koji je svakako autorov favorit, de Bottonov površinski i digresivni prikaz ne pruža nikakvu utjehu: on slaže priče, ilustrira ih asocijacijama, ali ne povezuje i ne ispituje.

Polje mišljenja de Botton ostavlja posve netaknutim terenom. Njegova priča o osobnim životima filozofa i njihovim shvaćanjima životnih teškoća, prepletanje teorijskih sadržaja s biografskom pozadinom, površinska je i razvedena. Ono obiluje materijalima iz filozofskih života koji su često nepoznati i profesionalnim filozofima, čak i povjesničari filozofije moraju tragati za njima; odnos životopisa i filozofskog učenja uglavnom je tamna, neistražena strana povijesti filozofskih problema, čak i ondje gdje se, kao kod Buddhe, Sokrata ili Kierkegaarda, takva veza pretpostavlja u jakom smislu. No, de Bottonova predana knjiga o raznim utjehama koje navodno pruža filozofija nije filozofski banalna zato što se bavi predmetom banalnim za filozofske teorije. Knjiga je filozofski banalna samo iz jednog razloga — nitko, ni filozof ni nefilozof, neće iz nje saznati ništa o filozofiji kao funkciji tješenja. Filozofi su kod de Bottona misaoni ljudi, frustrirani izvanjskim okolnostima, koji traže primjereno, tj. dubinsko intelektualno objašnjenje i zadovoljenje. Sam de Botton ne objašnjava, najmanje dubinski.

Filozofija odavno već ne uživa status apriorno uzvišene discipline, i to zahvaljujući vlastitoj kritici. Stoga, problem s takvom knjigom nije nipošto banaliziranje te uzvišene slike neprikladnim temama, naprotiv, problem je u tome što ona održava banalnu uzvišenost filozofije. Problem s knjigom je u tome što de Botton, premda navodno filozof, nigdje ne filozofira, čak ni ondje gdje njegov popularno–literarni prikaz filozofije postaje nešto tvrđe filozofsko štivo, kao u prvom poglavlju gdje prikazuje model sokratičkog »argumenta« — riječ je o prikazu silogističkog zaključka na neznanstvenom materijalu svakodnevnog života.

Takav pristup sigurno nije postmodernistički, jer de Botton ne pretendira ni na minimum teorijske dekonstrukcije odnosa filozofije i kontingencije filozofskih života. Njegov prikaz završava na primjercima najklasičnijeg od klasičnih nesporazuma između pretenzije filozofa da, poput Schopenhauera i njegova razočaranog sljedbenika Nietzschea, sami kontroliraju procese svoje svjetovne popularnost i da istodobno budu izuzeti od svjetovnih mjerila razumnosti. Autor staje ondje gdje bi kao vodič kroz filozofsko tješenje od života morao početi. O nepostmodernističkom karakteru takva štiva govori, nadalje, sve što de Botton ne reciklira iz sakupljenog materijala, poput malo poznatog detalja iz antičke kulturne povijesti, o antireklamnoj kampanji jednog bogataša, ljubitelja epikurejske filozofije, koji je dao postaviti skupe reklamne panoe (izrađene u vapnencu) sa sloganima o štetnosti prepuštanja potrošačkom duhu, u korist odmjerenosti i tjelesnog zdravlja. No, de Botton nigdje u svojoj knjizi ni ne ulazi, a kamoli da bi pobliže ispitao, u konfiguracije paradoksa koji je inherentan formi i sadržaju takve filozofske reklamne antikampanje protiv nepromišljenog i neosviještenoga konzuma. I najpovršnija usporedba sa strukturom i logikom današnje reklame pokazala bi da strategija reklame počiva na metareklami i da cilja na konzumiranje svjesno poruke i posljedica. No, ispitati bilo kakve konfiguracije diskursa značilo bi pokrenuti proces filozofirajućeg mišljenja i interpelirati svjedoka–čitaoca na sufilozofiranje. De Botton to ne čini, iako zalazi u područje gdje je filozofsko mišljenje način susreta pojedinca sa svijetom ‘ivota i gdje je »utjeha«, ako je uopće ima, moguća samo kao zadovoljenje teorijskom praksom.

De Bottonova knjiga ne pruža također nikakav, ni informativan, uvid u temeljnu i višeslojnu razliku između onog stava filozofije prema nefilozofskom svijetu života koji se tradicionalno naziva »nagovaranjem« ili »vrbovanjem« za filozofiju radi kritičkog istraživanja; to je karakterističan motiv osobito klasične filozofije, od Platonove Apologije i ranih Aristotelovih metafilozofskih spisa, nastalih u okviru i ozračju Platonove Akademije; na to se nastavlja, s druge strane, kasnoantička literatura nagovaranja na filozofiju radi smirenja duha u nedaćama svijeta na koje individuum nema nikakav utjecaj. Ni jedan ni drugi žanr zagovaranja filozofije, aktivno protreptički ili pasivno konsolacionistički, ne odgovara shvaćanju funkcije »utjeha filozofije« kako je prikazuje de Botton, a po kojoj se danas prosječni frustrirani građanin zapadnog svijeta može tješiti spoznajom da su se i slavniji i pametniji i plemenitiji od njih tješili za iste obične frustracije svakodnevnog života poput neshvaćenosti, oskudice ili nemoći. To je falsifikat, no time nipošto nije rečeno da se Hegelova Fenomenologija duha ne bi smjela prodavati u supermarketima. Problem je u tome što je de Bottonov prikaz posla filozofije pisan samo za supermarkete. Postoje bolji filozofski artikli, poput Hegelova spisa o piljarici, osuđeniku na smrt i publici, pod naslovom Tko misli apstraktno.

Najizravniji pokazatelj toga jest upravo već istaknuto de Bottonovo ignoriranje razlike između »nagovora na filozofiranje« i »traženja utjehe« u tradiciji filozofije i nesumjerljivosti te ideje s laičkim shvaćanjem utjehe. Na uvažavanje i tematiziranje te razlike, čak i u popularnom vodiču kroz filozofiju, obvezuje već sam izbor antičkih filozofskih figura i motiva, osobito u brižno pisanom 2. poglavlju o Epikuru i Seneki, i karakteristični nerazmjer u odnosu filozofske i laičke utjehe za frustracije: što je veća apstinencija od materijalnih dobara, odnosno, što je stroža umjerenost uživanja nužnih dobara za izvježbane filozofe, to je veći duhovni profit. O nesporazumu filozofskog i običnog svijeta govori poznata anegdota o Epikuru: dok je u helenističkoj antici vladalo uvriježeno mišljenje da je predvodnik orgijasta, on je zagovarao skroman i ugodan život u malim životnim zajednicama prijatelja, različitih međusobnih odnosa, a sam je bio najsretniji s tanjurom sira, maslina i čašom vina. Umjesto da ispita eklatantni nesporazum između klasičnog shvaćanja utjehe kao dobra života i svojega vulgarno–apstraktnog metashvaćanja utjehe po kojem su filozofi pronašli filozofiju kao odgovor na frustraciju zbog uskraćenosti, de Botton prenosi taj nesporazum i na slučaj Nietzschea, vjerujući čvrsto da je upravo faktor zdrave hrane ono što izmiruje svijet čudnovatih filozofa s našom suvremenom prosječnošću: zamjena kontinentalne, švicarsko–njemačke hrane mediteranskom i tehnika rješavanja seksualnih frustracija razgovorom o čulnosti, u adekvatnom ambijentu talijanskih vila bogatih i naobraženih Njemica, tajna je Nietzscheova filozofskog zaokreta od Schopenhauerove filozofije apstinencije ka filozofiji vitalizma. To je doista suvremena paralela i mo‘da točna interpretacija vitalističke ideologije 19. stoljeća koja je svoj polet dobila početkom 20. st., u pokretu FKK (freie Körperkultur), i dovršila se u masovnom nudizmu. No, ta demokratska pluralizacija duha kroz tijelo danas se vraća kao novi esencijalizam u opsesiji nezasićenim mastima u hrani i proliferacijom kuharskog izdavaštva; to je nezaobilazni sastojak scenarija svih tv–serija, od Seksa i grada do Ekipe za očevid i, dakako, kulturološkog diskursa novih nacionalističkih ideologija koje hvataju korak s globalizmom.

Antička filozofska literatura, osobito kasna, od novoplatoničara Jambliha iz 4. stoljeća, poznavala je žanr nagovora i utjehe filozofije pod znakom jednine — to je apstrahiranje od ovozemaljskih jada individuuma radi filozofiranja; filozofija je po tome metafizička bez obzira na sadržaj filozofiranja, i zato ju je Augustin, odavši se Bogu, mogao napustiti bez štete i ostati filozof. I Seneka se prije njega, u vrijeme najveće prijetnje po život od strane svog učenika, ludog cara Nerona, konačno mogao posvetiti najapstraktnijem od svih poslova, istraživanjima fizičke prirode, dakle teoriji prirode i svemira. No, »utjeha filozofije«, o kojoj de Botton misli da je riječ, nije izvedena iz vanjske svrhe, nego iz sintetizirajućeg akta filozofiranja; »utjeha« le‘i samo u formi zadovoljavajućeg života kroz filozofiju, onu istu koja izdaje život i apstrahira od života. Stoga, iako naslov de Bottonove knjige »utjehe filozofije«, u množini, sugerira da je postmodernističko shvaćanje filozofije konačno donijelo pluralizaciju i decentriranje filozofije ne samo iznutra nego i izvana, tj. deprivilegiranje jedne i jedinstvene izvanfilozofske svrhe filozofije, taj dojam vara. Upravo de Bottonovo shvaćanje filozofije kao funkcije utjehe čini filozofiju beskorisnom.

U tome leži obmana tobožnje nepretencioznosti takve knjige: filozofija i dalje ostaje metafizička, ali, za razliku od antike, kod de Bottona ona više nije forma zadovoljavajućeg života, nego surogat — među ostalim, za shopping, da bi subjekt psihički prebolio novčanu oskudicu i uvjeravao sebe da sreća nije u potrošnji. Teško je pretpostaviti da takvo viđenje filozofije može utješiti bilo koga. De Botton prikazuje filozofiju kao najsublimniju opciju osobne utjehe pojedinca za životne nedaće, ali nitko iz njegove knjige neće saznati zašto bi za utjehu pred životnim nedaćama birao taj pretjerani oblik apstrakcije od života, a ne radije pretjeranu konzumaciju seksa, droge, novca, političke moći itsl. No, zato će ponetko možda iz materijala de Bottonove knjige uočiti da je upravo filozofija ta koja, kao kod Sokrata, stvara teškoće u izvanfilozofskoj zbilji, ili da je, kao kod Montaignea, filozofska kritika ta koja vodi dalje od utjehe za društvene tabue i neprikazive stvari, poput problema erekcije i nesposobnosti filozofa — dakako, muškarca — da zadovolji ženu i da piše. Doduše, de Botton ne propušta istaknuti da se filozof s Montaigneom konačno ne baca na filozofsko pisanje zbog seksualne frustracije, nego zato da bi kroz filozofiju izmirio duh s tijelom i tako povratio ono do čega mu je stalo. Na toj konstataciji o Montaigneu kao kritičaru zapostavljanja tjelesnosti u tradicionalnoj filozofiji staje autorovo bavljenje filozofskim stvarima. On sam, za razliku od dokonog Montaignea, ne istražuje veze banalnog i uzvišenog, čak kad se jave s najjačom pretenzijom na važenje.

Otud nije nelogično — i u tome je možda klasična filozofska odlika te knjige — da de Bottonovo biografsko štivo o slavnim filozofima koji nam »imaju reći nekoliko stvari o uzrocima naših najvećih jada«, ne sadrži ni jednu egzemplarnu priču ni o jednoj filozofkinji ili spisateljici. Umjesto toga, žena je glavna rubrika u listi frustracija, ono za što je filozofija nadomjestak ili drugo filozofije. Međutim, taj moment izlazi u knjizi na vidjelo tek onda kad je već jasno da je »žena« ili »žensko« kao faktor frustracije inherentni problem filozofije kao filozofiranja. To je slučaj upravo u poglavlju o Michelu de Montaigneu i utjesi za »impertinencije«. Nejasan i preopćenit izraz »neprimjerenost« stoji zapravo za »nepriličnosti« poput muke filozofa da kontrolira stanje i ponašanje svog uda i ostale tjelesne funkcije. To što žena stupa u središte pažnje tek u poglavlju o Schopenhaueru i »utjesi za slomljeno srce«, samo je još regresija knjige u banalnost kao i nizanje Schopenhauerovih notornih ženomrzačkih sentenci, jer de Botton ne shvaća središnje mjesto koje je dao Montaigneu u poretku filozofskih utjeha. Zato poglavlje posvećeno Nietzscheu, pod naslovom »utjeha za poteškoće«, nije dovršenje priče, nego potpuno gubljenje vodiča na terenu. Taj najmutniji smisao filozofske utjehe u izrazu »poteškoće«, pokazuje da je »žena« nevidljivi reprezentant svih teškoća; ona djeluje već od Platonova »Sokrata« da bi kod jadnog Nietzschea konačno izišla na vidjelo — kao teška falusna majka, podla sestra ili, još gore, kao slobodoumna intelektualka (u liku Lou Salomé) ili pak kao naobražena prosječna djevojka, oduševljena njegovom filozofijom, s kojom dolazi konačni poraz: ona ne želi postati filozofova zaručnica, nego hoće samu filozofiju.

Štete od linearne i plošne perspektive, bez uspostavljanja dubljih veza, osobito se dobro vide u tom zadnjem poglavlju posvećenom Nietzscheu, raspetom između schopenhauerovske prisilne apstinencije i montaigneovskog načina rješavanja problema u filozofiji. Riječ je o postromantičkoj dvojbi pred oslobođenjem »erekcije« u novom, političkom kontekstu postidealističkog i postfilozofskog doba, koja se Nietzscheu javlja kroz omiljene »velike Francuze«, Montaignea i osobito Stendhala. Ovaj je za ono doba spojio nemoguće — kao filozofski sljedbenik francuskih ideologa on je politički lojalan pratilac Napoleona u velikom pohodu na Njemačku, gdje vodi uredne dnevničke izvještaje o svojim seksualnim pothvatima nad »Njemicama«. Riječ je dakle o praktičkom i literarnom prevratu unutar sublimne, duhovne kulture jedne epohe u kult spolne sile jedne nacije, u liku svog najboljeg muškog izdanka (pisca–intelektualca), nad drugom koja je materija osvajanja — »Njemica obnevidjela od uživanja«. Pitanje seksualnih i filozofskih »teškoća«, koje de Botton prikazuje na osobnom primjeru Nietzschea, postalo je već prethodno i ispod površine stvar nadosobne, kulturno–političke, upravo ideološke utjehe epohe i svjetskopovijesno pitanje. De Bottonov pogled u kulturno–povijesni materijal tako je neutješno kratak da ne uviđa ništa iznad ni ispod biografskih privatnosti. Stendhalov esej O ljubavi, koji de Botton citira, nosi podnaslov Traktat iz ideologije. To za autora nema nikakvo značenja kao ni plural riječi »utjehe« u naslovu njegove vlastite knjige.

Razumljivo je da de Bottonova priča o utjesi filozofije napreduje bez nezgoda i nepriličnosti sve dok se u životnim povijestima filozofa nemušta inkarnacija objekta, na kojem se zadovoljava filozofski kult potencije, ne javi kao govoreći subjekt. To je žena koja hoće filozofiju a ne penis filozofa–pisca–intelektualca. Motiv od kojeg de Botton izričito polazi jest Davidova slika Sokratove smrti sa Sokratovim likom koji je slikarska kopija kamene statue muškog tijela, bez individualnog lica; isti motiv sadrži i ranija Davidova slika, Senekina smrt, gdje prema istom takvom muškom liku stremi slika isto tako bujne ženske statue s obnaženom dojkom — filozofova odana žena koja se truje zajedno s njime. U tome francuskom klasicističkom kultu sublimne filozofske potencije, kojoj se žrtvuje sve zemaljsko, filozofski protolibertin Montaigne nije ništa manje ultimativan od mizogina Schopenhauera i njegova neodlučnog adepta Nietzschea, koji, iako mu je majka zabranjivala da joj piše o svojim filozofskim sanjarijama i zahtijevala da se vrati redovitim izvještajima o svojim dnevnim bavljenjima i probavnim teškoćama, nije shvatio trenutak istine svoje vlastite filozofije koji mu se pojavio u liku žene — volja za moći je htjeti filozofiju, a ne zaruke s filozofom.

Tako se u posljednim odsječcima posljednjeg poglavlja o Nietzscheu pokazuje unutrašnja subverzija i filozofska banalnost pretpostavke o utješnosti filozofije. Ako je filozofija po pretpostavci utjeha za neispunjenje nečega drugog što leži izvan nje, onda se još jedino želja žene za filozofijom, a ne za tješenjem filozofa, pokazuje kao provala drugog u samu filozofiju. U tome se elementi Nietzscheove biografije, njegovo čitanje »velikih Francuza« — Montaignea i Stendhala — koji se skrbe više za svoju erekciju nego za Platona, pokazuju dalekosežnijim filozofskim štivom nego što de Botton uopće pretpostavlja. Dezinteres »žene« za empirijski ud filozofa i njezino posezanje za filozofijom zvoni za kraj priče o filozofiji kao privilegiranom izrazu sublimacije i povlači sobom subverziju pretpostavke o utješnosti filozofije. Žena više nije drugo filozofije, barem od trenutka kad je zanemarila »vezu« s filozofijom koju joj nudi filozofski diskurs.

Stoga pisac ovog vodiča kroz utješiteljski diskurs filozofije, pisanog za poslovna putovanja, ne shvaća ni pogubnost svoje reklame za filozofsko planinarenje, kad savjetuje namjernicima u Sils Mariji, mjestu u južnoj Švicarskoj gdje je ljetovao Nietzsche, da radije kupe planinarsku opremu i da, umjesto razgledanja filozofove spomensobe, sami ponove Nietzscheovu gestu uspona i tako iskuse utjehu filozofije. Onaj tko ga posluša mogao bi se sunovratiti — utjeha filozofije je parafilozofska ideologija prijatelja filozofije koju on sam producira.

Filozofsko zadovoljenje života i odnos spolova kroz filozofiju moguć je jedino kroz sokratički model »zadovoljavanja« — kretanjem kroz poredak diskursa, a ne uživljavanjem u pretfilozofirajuća stanja psihe. Mišljenje ne sadržava i ne nudi drugu utjehu osim sebe, i njegov filozofski karakter je najvjerojatnije onaj ženski, flaire« na Sokratu. Problem ili jedan od problema u vezi sa spolom filozofije jest njegova zamjenjivost.

Borislav Mikulić

(Emitirano u emisiji »Bibliovizor«, urednica Gordana Crnković Raunić.)