Tipično Jergovićevska priča

Miljenko Jergović: Buick Rivera; Durieux, Zagreb, 2002.

Tko je Miljenko Jergović, vjerujem da je danas poznato i onima kojima je praćenje suvremene hrvatske književnosti posljednja stvar na ovome svijetu. Zacijelo je tome pridonijelo njegovo intenzivno pojavljivanje u dnevnom i tjednom tisku, njegovi napisi tematski vrlo široka raspona, njegova spremnost upuštanja u analizu, primjerice, Eurosonga, glumačkoga portreta Pere Kvrgića, dodjele književnih nagrada Jutarnjega lista za 2001. godinu, komentiranje zagrebačkoga gostovanja Đorđa Balaševića ili pak žučnih, no ne uvijek gospodstvenih polemika s Ivanom Aralicom, zbog kojih Jergović posta i Araličinim romanesknim likom. I dok se o kompetenciji i moralnim implikacijama takvih Jergovićevih nastupa može polemizirati »pro et contra«, dok mu se može spočitavati nedostatak mjere u nekim nastupima, dotle je teško osporiti da mu kao pripovjedaču s pravom pripada važno mjesto u suvremenoj hrvatskoj prozi. Doduše, ukusi su različiti te je možda bespredmetno dokazivati je li u sadašnjem trenutku Zoran Ferić — barem kad je riječ o mlađoj generaciji hrvatskih prozaika — literarno važniji od Jergovića, je li dugoočekivani i mnogo puta najavljivani Ferićev roman Smrt djevojčice sa žigicama (Naklada MD, Zagreb, 2002) uzbudljivije i modernije štivo od Jergovićeve proze Buick Rivera. Osobno, prije ću se prikloniti Jergovićevu pripovjednom svijetu nego nekom drugom koji mi se nudi u trenutačno doista šarolikoj mapi hrvatske proze.

Žanrovski određujući svoj posljednji uradak kao novelu, Jergović se u Buicku Riveri ponovno vratio temi u kojoj je ipak najbolji — Bosni, njezinim ljudima i njihovim usudima, prijeratnim, ratnim i poratnim. Dobro poznajući taj svijet, koji mu je valjda i ucijepio sposobnost pričanja priča u najljepšem značenju te riječi, on će ovaj put »izvanjsku« fabulu izmjestiti iz bosanskih prostora, vraćajući im se, međutim, kroz unutarnja proživljavanja dvaju glavnih likova — Hasana Hujdura, bosanskoga Muslimana, koji je mjesto rođenja davno napustio i otišao u Ameriku, i Vuka Šalipura, bosanskoga Srbina, ratnoga zločinca, koji, mučen poslijeratnim osjećajem straha zbog počinjenih zlodjela, odlazi u tu istu Ameriku, gdje ga nitko ne poznaje i gdje započinje novi život.

Smještajući glavni dio radnje u samo dvadeset četiri sata snijegom zavijanoga Toleda, Miljenko Jergović spojit će ta dva lika da bi, suprotstavljajući različite karaktere i temperamente odrasle u istome prostoru, ispripovijedao priču o nekim bitnim civilizacijskim pitanjima kao što su identitet, moral, svjetonazor, obitelj i obiteljska popudbina, vjera, mediji i moć marketinga, laž i istina, zbilja i privid, otuđenost... Jer, kad slučaj ili sudbina navede upravo Vuka da u snježnoj noći prođe baš onom cestom na kojoj je Hasanov buick doživio nezgodu te mu protiv njegove volje nasilno uđe u život i potpuno ga promijeni, privatna priča počet će zadobivati simbolička značenja. A to i jest jedna od važnih odlika, ne samo najnovije Jergovićeve proze nego i njegovih prijašnjih priča koje izrastaju iz bosanskoga podneblja. On, naime, uspijeva lokalnom i pojedinačnom dati opće značenje, razumljivo doista svakom čitatelju, neovisno ima li kakvih veza sa spomenutim prostorom ili ne. Sudbinu Hasana Hujdura stoga treba odčitati ne kao sudbinu čovjeka koji stradava zbog nemogućnosti adaptiranja američkom načinu života, nego kao sudbinu bilo kojega čovjeka iskorijenjenoga iz prostora koji ga je zauvijek odredio i koji, ma kamo otišao, zauvijek nosi u sebi. Problem identiteta tako postaje središnjom temom Jergovićeve novele Buick Rivera. On u njoj tankoćutno raspravlja o pitanju čovjekova unutarnjega duhovnoga prostora i njegovih sastavnica. Upravo je zato priča pomaknuta s izvanjskoga na unutarnje, monološke dionice dominiraju, a stalni flash backovi pomažu razumijevanju zašto se glavni junaci ponašaju tako kako se ponašaju, zašto ne mogu drugima objasniti sebe i svoje postupke, i upravo kroz digresije i epizode Jergović uspijeva obrazložiti svu tragičnost pojedinca koji se ne može osloboditi osobne prtljage koja se, zapravo, sastoji od samih efemeralija, ali takvih da u procesu formiranja osobnoga identiteta poprimaju gotovo mitske dimenzije.

Doista, dio novele u kojoj se Hasan Hujdur rastaje s vlastitom prošlošću tako što u plastičnu vreću za smeće baca sitnice koje je ponio iz zavičaja, odreda besmislene, a u prostoru osobne mitologije ipak bitne stvari, pokazuje što je to što nas određuje. Crna vreća za smeće postaje metafora za sadržaj bilo čijega života. Jer, kad se osvrnemo i kroz materijalne predmete pokušamo sažeti bilancu vlastita života, pokazuje se da ga čine tako beskorisne stvari. No, poenta je drugdje: upravo u tim beskorisnim stvarima zaustavljeni su trenuci djetinjstva i mladosti, ono što nam je nekoć nešto značilo, u što smo vjerovali i što nas je učinilo onakvima kakvi smo. Odjednom, život staje u vreću koja se ne može razvrstati ni u jedan kontejner, ni u onaj za plastiku, staklo, papir ili metal... Odbačen niz snježnu padinu, sadržaj jednoga života strunut će kad se snijeg otopi, pretvoriti se u smeće, a zatim u ništa. Ostaje pitanje: Što smo i tko smo, zapravo?

Miljenko Jergović pripovijeda dobro, vrlo koncentrirano vodi fabulu, njegova je naracija obojana sentimentalnošću u najplemenitijem značenju te riječi. I to je ono što tankoćutni čitatelj voli u njegovim knjigama. U vremenima potrage za bizarnim, »tvrdim«, nerijetko krvoločnim temama, iskazanim istim takvim jezikom, Jergovićevo je pričanje neka vrsta melema i utjehe da još uvijek postoje pripovjedači koji u običnim ljudima i njihovim dvojbama znaju vidjeti iznimno potentan književni materijal. Ipak, ono što Jergovića kao pisca odvaja od mnogih jest njegova sposobnost da svakodnevno i prepoznatljivo prometne u egzistencijalno, prostorno i vremenski neomeđeno, opće. On sasvim uosobljenu sudbinu pretvara u exemplum čovjekova usuda i njegove vječne potrage za sobom samim. Pritom, njegova sposobnost sažimanja i usredotočenog opisa vrlo složenih, a nevidljivih čovjekovih unutarnjih stanja, načina njihova formiranja, funkcioniranja i posljedica koje one sa sobom nose, nešto je što ga čini posebnim.

Buick Rivera odlična je knjiga, koju sam čitao, kako se to kolokvijalno kaže, u jednome dahu. Dvjesto dvadeset pet stranica sadržajno »guste«, introspektivne priče, neizlomljene poglavljima, već pisane u kontinuitetu, drži čitateljsku pažnju otpočetka do kraja, ne umarajući pritom. Naprotiv, fabula o čovjeku koji je gotovo očinskom nježnošću pazio svojega buicka i zbog kojega je, konačno, stradao, fabula o fatalnom razdoru između onoga što se vidi okom i što okolina tumači na svoj način i onoga što je skriveno, a što je nemoguće objasniti i drugima približiti, upravo ta priča, tipično jergovićevska, čini da čitatelj zaboravi na vrijeme kao bitan činitelj recepcijskog čina.

Buick Rivera, dakle, kroz privatnu priču o čovjeku izmještenom iz prostora, koji svojom mitologijom i simbolima bitno i zauvijek određuje pojedinca, ponajprije govori o krhkosti identiteta i njegovoj umnoženosti, čak o nekoj vrsti arbitrarnosti izvanjskih senzacija koje se postupno pretvaraju u gotovo fatumske čimbenike kad je riječ o formiranju osobnog unutarnjega lika. Istodobno, kraj novele, koji pripovijeda o Hasanu Hujduru u njegovoj odsutnosti, nakon njegova odlaska u Kandahar, a kroz iskrivljenu interpretaciju Vuka Šalipura, koji ideološki manipulira Hasanovim muslimanskim podrijetlom, nije samo kritika suvremenih medija i njihove uposlenosti u proces pretvaranja izmišljotine u istinu nego i potvrda da naš identitet — paradoksalno — zapravo malo ovisi o nama samima, a više o drugima, o spremnosti da u nekoga utisnemo vlastitu projekciju njega samoga, ovisno o željama i htijenjima, i na taj način od prijatelja načinimo neprijatelja, od mirnoga čovjeka krvoločnu zvijer, od prijatnoga susjeda neprijatelja i petokolonaša, i obratno, naravno.

Iako je Buick Rivera pažljivo napisana knjiga u kojoj nema praznih hodova ili slabih mjesta, moram ipak izdvojiti tri mjesta koja su doista antologijska. Mislim pritom na pripovijest o neni Fadili, zatim onaj segment novele u kojem se pripovijeda o umiranju Vukina oca, koji u trenutku predsmrtne iskrenosti priznaje da bi, da ponovno može proživjeti život, sve činio drukčije, trenutak u kojem Vuko shvaća da mu se ruši svijet, jer se pokazuje kako se mogao oblikovati na drukčijim vrijednostima te da je mogao postati nekom sasvim drugom, zacijelo boljom osobom; konačno, scena u kojoj Hasan trpa vlastitu prošlost, vlastiti život, utjelovljen u trivijalnim sitnicama ponesenim iz rodnoga kraja u Ameriku, u plastičnu vreću koju potom baca kao što se odbacuje svako smeće. Ta tri mjesta novele svjedoče o Jergovićevoj pripovjedačkoj zrelosti, o njemu kao piscu koji se zna upustiti u raščlanjivanje i vrlo složenih pitanja koja, međutim, u njegovoj interpretaciji dobivaju sasvim jednostavna obrazloženja. To je, ipak, umijeće koje posjeduju rijetki.

Iza naslovnice ušarenjene prepoznatljivim simbolima američkoga društva te iz istoga pojmovnog prostora preuzetoga naslova Buick Rivera, krije se potresna, iskreno i toplo ispripovijedana priča o Hasanu Hujduru, čovjeku s kojim ne moramo dijeliti ni podrijetlo ni iskustvo, pa ni opsesivnu ljubav prema starome buicku, no u čijem ćemo životnom usudu i te kako prepoznati vlastite unutarnje dvojbe. Jednostavno kazano: Buick Rivera ulazi u onu skupinu knjiga kojima se poželimo ponovno vratiti, a takvih je, priznat ćete, doista malo.

Milovan Tatarin