Sve je pop ili pak nešto drugo?

Sve je pop ili pak nešto drugo?

Kad je revolucija bila udarna tema 1968. godine, i kad je književnosti bilo dano u zadatak ili da pruži privid boljeg svijeta ili da postojeći kritizira do samih njegovih temelja, Rudolf Dieter Brinkmann propagirao je program popa: »Ne postoji druga građa, nego ona koja je svima pristupačna i s kojom se svatko od nas svakodnevno susreće, ono što se upija kad se baci pogled kroz prozor, stoji na ulici, prolazi pored izloga... sve te obične stvari, slike iz filmova, slike s reklama, rečenice iz bilo kakve pročitane knjige ili već odavno vođenih razgovora, mnijenja, naklapanja, kečap, opće poznati refreni«. Umjesto uranjanja u dubine kritike sustava Frankfurtske škole ili skandiranja »HoHoHo Ši Min«, Brinkmann je radije surfao sintetičkim slikovnim valovima šarenog svijeta medija i jurcao za zasljepljujućim »trenutačnim snimkama« bosih nogu Ave Gardner, ružičastog sladoleda u rano proljeće ili chewing–gum–mana: »Živimo na površini slika drugih slika, jesmo ova površina, a iza toga nema ničega — pozadina je prazna.«

Na prijelomu stoljeća: Pop u jurećem mirovanju

Ono što se još 1968. godine smatralo neslućenom provokacijom, to je djeci i unučadi praoca njemačke pop–književnosti postalo nešto samo po sebi razumljivo — u opijenosti slikama nestaje bilo kakav oblik utopije kao i svekolika povijesna opterećenja, pri čemu se čini kao da postoji još samo trepereće ovdje i sada, jureće mirovanje. Nezahvaćeni uzvišenim zahtjevima za osmišljavanjem i refleksivnim samorazdiranjem iz ove »Tristesse Royal«, furioznim ritmom u prednji plan izbija na svježi način i posve iskreno progovarajuća, nova generacija autora (ili bi se s obzirom na skupe anglo–američke licencije moglo ustvrditi da je izbila). Pritom se čini da se središnja tema kojom se bavi ova nova generacija sastoji s jedne strane od svakodnevice ovih autora čija je površina prožeta mnoštvom reproduciranih slika, tonova i znakova, a s druge strane, i to u čudnovatoj suprotnosti spram ove svakodnevice, od potrage za »autentičnošću« koju jedva da netko još smatra mogućom.

Književna čuda od djeteta

Cijela je stvar krenula 1998. godine kad su svoje prvijence objavila čuda od djeteta izdavačke kuće Kiepenheuer & Witsch, naime, Benjamin Lebert (kao »najmlađi autor u povijesti izdavaštva«) te Benjamin von Stuckrad–Barre. Svojim su otkačeno–zajedljivo napisanim prvijencima Crazy i Soloalbum postigli naklade od zamalo 200 000, odnosno 75 000 primjeraka. Premda kritika ponekad nije reagirala odveć blagonaklono, a novine TAZ njihova djela smatrale »ispovjednom književnošću« »koja je krcata amortiziranim investicijama u osjećaje« kao i »postpubertetskim napuhanim svijetom (sve je sranje osim grupe Oasis)«, ove su dvije mlade zvijezde pokrenule kampanju čije razmjere teško da je itko u tom trenutku mogao slutiti: naime, posve iznenada generacija Interneta i tehna u stanju je oduševiti se i napisanom riječju: književne večeri pretvaraju se u uzbudljive događaje, a »Stucki & Co.« među mladalačkom publikom nailaze na frenetičan odaziv.

Književnost kao životni stil

»Suvremeni je književnik mlad, zgodan i veseo, čini se kao da je bez ikakvih iluzija i u potpunosti je upućen u sve stvari, a naročito u virtualno podvostručenu zbilju našeg medijskog i potrošačkog društva« — očito su suradnici Zeita, ispisujući te rečenice, pokušavajući opisati suvremenog književnika, na umu imali Benjamina von Stuckrad–Barrea. Ubrzo po objavljivanju svojega prvog djela ovaj je dvadesetčetverogodišnjak javnosti predstavio daljnje dvije nove knjige: u knjizi Remix sabrani su stari i novi članci kao i reportaže (»uključujući Westbam–Mix«) ovog novinara, suradnika TAZ–a, FAZ–a i Sterna, koji u svojemu idućem djelu, Livealbumu, izvješćuje o (pokatkad fiktivnim) iskustvima s njegovih književnih večeri koje su bile organizirane povodom njegovog prvog djela Soloalbum (»Djevojke bulje u mene i dovikuju: Ej, super, ovdje je Lars Ricken«). Pritom se to lukavo recikliranje unaprjeđuje mnoštvom intervjua i nastupima u televizijskim emisijama emitiranima uživo, ali i preobrazbom »Stuckija« u općepoznatu osobu. Stoga nimalo ne čudi njegova izjava, da mu se ponekad čini kao da mu je »lice otisnuto na jeftinim poštanskim markama«. Svojim nonšalantno–ironičnim tekstovima o glazbi, ljubavi i dobrom ukusu, svojom vrlo upečatljivom samoinscenacijom i svojim motom »glavno da se zabavljamo« Benjamin von Struckrad–Barre posve precizno razotkriva difuzni životni osjećaj jedne nove generacije. Ovdje su već odavno dokinute granice između književnosti i životnog stila te je tako ponekad važnije da se puši neka od prestižnih marki cigareta, da u ušima odzvanja pjesma grupe Oasis, a na kožu nanosi poznati parfem, Comme de Garcons ili barem P&C, nego da se na papir stavi neka rečenica koja odiše dubokosežnim daškom profinjenog, već odavno fermentiranog vina.

Izaslanici novog doba?

Pravi je zamah mlade njemačke književnosti savršeno insceniran na Frankfurtskom sajmu knjiga 2000–te. Izdavačke su kuće jedna drugu nadmašivale u ponudi debitanata iz vlastitog tora — od A poput Albig preko M poput Mora pa sve do V poput Veteranyi. Čak su se i veliki feljtonistički časopisi pokazali velikodušni te su ovu temu — kao primjerice u SPIEGEL–u i ZEIT–u — stavili na naslovnice.

Čemu, međutim, sliči književnost namijenjena novom tisućljeću? Gdje su smješteni njezini pretinci? Tko su njezini autori i protagonisti? Nisu li to, kao što se to pita Iris Radisch, »uzorni učenici duha vremena, strah i trepet malograđana u odijelima šefova ispostava... dendiji pop–moderne« na koje se odveć brzo zaboravilo, ili su to ipak prvi »izaslanici novog doba«?

Brave new pop–world

U debitantskom romanu Future Pop, M. G. Burgheima, »Pioniri« i njihovi sljedbenici izbijaju u prvi plan kao izaslanici novog »vrlog novog svijeta«. »Pioniri« je naziv jedne nove pop–grupe čija je glazba smještena negdje između »Abbe, Pet Shop Boysa, Dunea i Scootera«, a čiji se outfit sastoji od »mješavine nostalgije za Ossijem i tehnostila«. Nove omladinke–rejverice nose pretežno kratke bijele haljine u kombinaciji s bodijima i tajcama neonskih boja, ružičastim cipelama marke Dr. Martens i crvenim vrpcama umetnutima u sa strane obrijanu kosu. Dečki preferiraju plave košulje, maskirne hlače i crne pilotske jakne. Ono, što se na prvi pogled čini samo još jednim bezazleno–hedonističkim pop–trendom postupno izrasta, zbog aktivnosti zlosretnog saveza profitera, medija i političara, u mrežu isključivanja i kontrole — od osnivanja prikrivenih »zaštitarskih udruga« preko ponovnog uvođenja jutarnje prozivke u školama pa sve do sablasnih mimohoda s bakljama. Na kraju se ispostavlja da su »Pioniri« pop–instrument ostvarenja posve određenih nakana, »komad krede kojim kriptofašistički kasni kapitalizam« mekša svoje grube glasnice. O nezaustavljivom usponu pokreta okupljenog oko »Pionira« pripovijeda nam učiteljica Arietta Becker, u scenu dobro upućena atraktivna tridesetogodišnjakinja, koja sama postaje metom novih čistunaca, no koja ih ipak, unatoč tome što im u suradnji s jednim računalnim hakerom ulazi u trag, ne može zaustaviti.

M. G. Burgheim, rođen 1968. godine, u svojem nam prvom romanu na vrlo upečatljiv način prikazuje kako se instrumentalizacija masovnih pop–fenomena, u kojima svatko može vidjeti ono što želi, vrlo lako može pretvoriti u nešto opasno. On nas odvodi u Berlin na početku novog tisućljeća u kojemu pobunu propovijedajući pankeri, skejteri i hiphoperi prelaze u defenzivu te ih smjenjuju prilagođeni, uzorni učenici novog duha vremena. U svojoj je knjizi M. G. Burgheim ostvario vrlo zanimljiv misaoni eksperiment, pri čemu, međutim, u knjizi nije moguće previdjeti neka u pripovjednom i dramaturškom pogledu slaba mjesta, naime, u romanu često i odveć očigledno na vidjelo izbija sociološki pogled kao i nastojanje da se sve objasni i pojasni, tako da se odveć rijetko dešava da nas sam zaplet radnje zahvati svojom neodoljivom privlačnošću.

Apokalipsa zauvijek

Moto debitantskog romana Jörg–Uwea Albiga pod naslovom Velo, mogao bi glasiti »apokalipsa zauvijek«. Protagonist romana Enzberg kurir je na biciklu u Berlinu na prijelomu tisućljeća. U njemu je dan lik viteza iz doba koje je zakoračilo u svoju cyber–fazu, a koji na svojem biciklu nikada nije zakočio niti zazvonio; vitez je to s tijelom nabildanim penjanjem i borilačkim sportovima, s kacigom u neonskim bojama i s poliesterskim oklopom. Enzbergova neo–futuristička životna filozofija počiva isključivo na pojmovima kretanja i ubrzanja. »Brzina je higijena, jer puževi ispuštaju sluz.« Enzbergovo se urbano akcijsko područje sa svojim supermarketima, krajolicima prekrivenim ruševinama i grafitima čini megalomanskim »ubrzivačem koji se sastoji od magnetskih i vrtložnih polja«. »Mačje su oči izbijale sa strane, siluete se iznenada pojavljivale u vidnom polju... Ulica je pulsirala, tutnjila i tulila«.

Obavljajući svoj posao, kurir na biciklu Enzberg djeluje na neprijateljskom području, juri kroz vrijeme u kojemu je preostao tek jedino Hobbesov prvobitni mit o borbi svih protiv sviju kao neki oblik negativne utopije. U kompiliranim međupričama — u kojima progovaraju Aleister Crowley, Verena Auffermann, Gradmaster Flash ili Red Bull — apokaliptički se navješćuje »molekularni građanski rat«, nadolazeće carstvo tame. A jedino u trajnom kretanju, »u ubrzanju vlastitog titranja ležala je nada u dosezanje frekvencije svjetlosnih valova, a naposljetku i nada u pretvaranje u svjetlost usred tame.«

Jörg Uwe Albig, rođen 1960. godine, u svojem je debitantskom romanu jurnuo poput vatrogasaca: neo–ekspresionističke scene, krhotine aforizama i briljantne trenutačne snimke kultnih mjesta naše svakodnevice — bilo da je riječ o fast–food–restoranu ili pak o praonici automobila — sabiru se u jedan silno dinamičan i fascinantan kaleidoskop sadašnjice. Pritom Albig s blagim ironičnim smiješkom iznosi i prikrivene i isprazne mitove naše svakodnevice (»Pokretljivost je odgovor na oskudicu« (!)), i opisuje svijet koji u sve većoj mjeri klizi u ono nezbiljsko.

No, u drugoj polovici romana u sve se većoj mjeri gubi na brzini, a sam Jörg Uwe Albig gubi se u difuznom forsiranju Enzbergovih očitovanja osjećaja mržnje i vizija propasti. Tu se pojavljuje i opskurni komunikacijski diler Bill koji Enzberga iskorištava kao utjerivača dugova, te ga naposljetku nagoni u bosanski građanski rat u kojemu biva umoren na vrlo podmukao način. Enzberga više nema, a roman svojim apokaliptičkim sektaštvom polako pluta prema svojemu kraju. Šteta.

Cheesburger–pop

Dok su romani Future Pop i Velo usprkos ponekim slabijim odlomcima ipak vrijedni čitanja, roman 205.293 znaka Matthiasa Edlingera i Jörga Steinleitnera u najboljem slučaju može poslužiti kao usputno štivo uz žvakanje prhkog McDonaldsova cheesburgera. Ovdje je ovaj autorski dvojac isporučio zaslađeni pulp– i splatter–pop koji je u pojedinim trenucima toliko glup da bi se zapravo tu moralo raditi o nečemu genijalnom (a jedini problem vjerojatno leži u tome što ja to ne razumijem). Zaplet bi se radnje mogao svesti na sljedeće: Vincent bježi s plastičnom vrećicom punom novca, crvenim Z3–modelom BMW–a, u Gucci–odijelu »s nekom vrstom kineskog ovratnika« i s nekoliko vrećica Mariachi–Tortilla–čipsa — ah, da, tu je naravno i jedno zgodno žensko čeljade. Središnji su rekviziti zlatne mladeži garnirani raznim prizorima proganjanja bjegunca, seksualnim pustolovinama i otkačenim dosjetkama — a tu smo već dospjeli na kraj ovog romana na razini veselog učeničkog pismenog uratka: »Tako zvuči ispovijed generacije u potrazi za intenzitetom, potrazi koja je povezana s pop–religijom«, glasi komentar u novinama Süddeutsche Zeitung — pa dobro, tko u to vjeruje, neka mu bude...

Senzibilne računalne prečice

U potpunoj suprotnosti spram hibridne akcijske proze Edlingera i Steinleitnera, Thorsten Krämer nam u svojem osebujnom debitantskom romanu Nova glazba iz Japana nudi 20 epizoda posve pritajene draži. Riječ je o senzibilnim računalnim prečicama čiju okosnicu tvore slučajni susreti, snovi, (izgubljena) ljubav, bol, ludilo i smrt: tu je panker Sven čiji otac umire na dan otvaranja svojeg odavno željenog dućana s gramofonskim pločama, zatim gluhi Matthias, kojemu se kao blagajničaru u supermarketu obraća jedna Kineskinja jer svojim izgledom sliči mladom Camusu, kao i Ren, Arne, Shu–Xia i, i, i...

Thorstenu Krämeru, koji se rodio 1971. godine, a koji trenutačno živi u Kölnu, u ovome romanu očito nije stalo do napetosti i do radnje, nego do nenametljivih trenutaka tihe poezije koji u najmanju ruku podjednako tako naprasno prestaju kao što su i započeli. Prizorišta su epizoda koje su isprva povezane tek japanskim glazbenim sastavom odnosno naslovima japanskih pjesama, Köln, Hamburg, Berlin, ali i podjednako tako Tokio; broj likova o kojima se pripovijeda prilično je impozantan, a perspektive mnogostruke. Roman Nova glazba iz Japana sliči konceptualnom albumu za koji nam je doduše potrebno nešto više vremena da se na nj naviknemo, pri čemu izbor pojedinih dionica može uslijediti posve slučajno, a da pritom otkrivamo kako se vremenom pojedine dionice u sve većoj mjeri povezuju, tako da naposljetku oblikuju i određenu oscilirajuću cjelinu.

Prijateljstvo, ljubav, samoća

U središtu romana Laži Elke Naters su prijateljstvo, ljubav i samoća. Ovdje se pripovjedačica u prvom licu, Augusta, bespoštedno upušta u analizu emocionalnog temelja svoje vlastite osobe, kao i one svoje najbolje prijateljice Be: »Meni ništa ne promiče. Nijedan oduran trik, nijedna usrana laž« — a da pritom Be »zapravo zamalo uvijek laže... Be tako dugo obrće svijet u svojoj glavi, sve dok ga ne naštima« i sama u njega ne povjeruje. Dok je Be nesputani kameleon, sposoban se pretvoriti u bilo što, koji sjajeći se naprosto jest i kojemu ama baš ništa nije neugodno, Augusta »uvijek iznova ispada glupača«. Neprestano je svjesna mogućih neugodnosti, svojih vlastitih mušica, slabosti, fobija, a uz to se još mora boriti sa svojim prisilnim misaonim igrama.

Elke Naters u svojem drugom romanu dopušta svojim čitateljima da bez emocionalnih tenzija i nenametljivo zadobiju uvid u svakodnevni emocionalni život njezinih protagonistica. Pripovijeda im o malim trenucima sreće i čemera te o životnom osjećaju koji boluje prije svega od toga »da je sve i ništa moguće«. Pritom nam Elka Naters ne nudi visokostilizirane slike niti vješto istokarene rečenice, nego naprotiv piše svjesno reduciranu svakodnevnu prozu koja zvuči istodobno drsko, naivno i nekako, pa da, autentično.

Jebanje, opijanje, podrška

U svojem debitantskom djelu Gisela mladi je autorski tandem Robby Dannenberg i Anke Stelling svojski prionuo uz posao: u ovom se djelu na vrlo prepotentan i radikalan način pripovijeda o životu na usranom dnu društvene ljestvice. Ovdje više ne cvatu veliki snovi, ovdje važi bez ikakvih iluzija još samo priča o tome da »dobivam socijalnu pomoć od usrane države i dobro mi je«. Ovdje, gdje se križaju putovi Paula, Georga, Mirka, Gisele, Miriam i gospođe Protzke, mnogo se pije, mnogo fuka i malo govori: Paul, kojeg svi zovu »Pa« (tata, prim. prev.) jer je fukao pijanu majku svojeg pajdaša Georga, naletio je u nekom supermarketu na Giselu: »Gisela je izgledala kao prava drolja. Kosa joj obojena u plavo, a ispod nje viri njezina prirodna crna kosa, dosta masnog tkiva na podbratku i cvike, uz to prilično velike sise, a dolje, sve široko...« Naravno da je Paulu kad susretne Giselu koja ima muža i dijete, zamalo stalo jedino do neobuzdanog seksa, ali ipak tu ostaje sačuvana mala doza osjećaja, mala doza razumijevanja, mala doza snova — posve u suprotnosti spram Georga koji je pravi odurni mačo i koji govori: »Stoji mi od kada pamtim, a to znači već dugo, i pokaži mi profaća kojeg bih se ja bojao, ili mi donesi flašu koju nisam ispio za minutu. Doduše, imam usrane gene, no kad sam prvu pojebao, imao sam trinaest godina i izgledao sam još lošije nego sada i to zbog usranih prištića«.

Hladan je to i prilično nijemi kozmos u kojemu se ansambl Stellingovih i Dannenbergovih likova besmisleno vrti. Tu živi i umire svatko sam za sebe, a samo naivna kokoš Gisela svodi račune: »Ne bih htjela biti muškarac. Muškarci doduše imaju moć i većinom imaju više novca, a u kući se sve vrti oko njih, no, sve u svemu, prilično su usamljeni. Ne znam, s kime onaj Mirko može razgovarati, i ne znam s kime Paul priča. Kad su s prijateljima, onda su bitne jedino njihove fore i da je svaki od njih veliki frajer. Ni sa svojim majkama ne razgovaraju, s time prestanu najkasnije s deset godina. Pitam se, kamo to sve vodi. Poludjela bih kad bi sve morala srediti oslanjajući se jedino na sebe samu«.

Svijet stoji naglavačke

Lakrdijaško i groteskno (dječje) sagledavanje svijeta iznose nam Jenny Erpenbeck i Aglaja Veteranyi u svojem zapaženom prvijencu što ga obilježava posve navlastiti ugođaj. Jenny Erpenbeck, rođena 1967. godine, pripovijeda Priču o starom djetetu koje su jedne noći zatekli »s praznom posudom u ruci u ulici s trgovinama« i koje nije zucnulo ni riječ. Čak ni tijekom istraga koje su poslije poduzete nije bilo moguće rasvijetliti podrijetlo i povijest tog djeteta koje ima »veliko, pjegavo lice nalik na mjesec«. Staro su dijete, mješavinu Kaspara Hausera i Oblomova, smjestili u dječji dom, gdje dijete nastoji ostvariti karijeru osobite vrste: nesputano ambicijama, zavišću i zlobom, za nj je »najniže mjesto« u hijerarhiji djece »ono najsigurnije, naime, upravo ono mjesto čije će zahtjeve u svakom slučaju moći ispuniti«. Broj »9.912« zauzet će to mjesto i postići s time povezanu »milost da se od njega odustalo«, i to bez naročite muke, jednostavno »temeljitim zaboravljanjem i odatle rezultirajućom temeljitom glupošću« — staro je dijete nespretni trapavko, »komad mesa«, »ogromno dišuće truplo« čiji je najveći talent to »da odustaje od života«.

U svijetu određenome silnom užurbanošću, izjedajućom voljom da se sve posjeduje i strahom da će se nešto propustiti, Jenny Erpenbeck svojim staloženim rečenicama s mnogo sklada ocrtava fascinantni suprotni model — tim dobro uređenim kozmosom ne vlada volja za moć, novac i slavu, nego jedino želja za mirom i zaboravom. Sukladno tome, u sve se većoj mjeri gasi i energija starog djeteta, spopada ga čudnovata bolest i stravična ga preobrazba naposljetku sprječava u uspješnom okončanju eksperimenta zaustavljanja vremena.

Dok je glavni lik u romanu Jenny Erpenbeck antagonistički suprotstavljen svojoj okolini i njezinim konvencijama, dotle pripovjedačica u prvom licu romana Aglaje Veteranyi, zauzima ukošeni, poprečni stav spram okoline ili se čak postavlja naglavačke spram nje. Pripovjedačica je cirkusko dijete koje svoju krajnje siromašnu domovinu Rumunjsku, poznaje »tek maglovito«, a koje se sa svojom obitelji i jednim velikim kovčegom potuca po bogatim zapadnoeuropskim zemljama: »Stanujemo uvijek u nekom drugom mjestu« i »ništa ne smijemo zavoljeti«. Ovoj artističkoj obitelji još jedino njihova kamp–kućica pruža malo topline obiteljskog doma: »Vrata kamp–kućice otvaram što je moguće manje, kako toplina obiteljskog doma ne bi ishlapila«.

U cirkusu se ljudi smiju kad se umire

Dok majci cirkuskog djeteta »ispod kupole život visi o koncu«, njezina sestra u kamp–kućici priča »bajku o djetetu koje se kuha u palenti«. Budući da sestra ne zna ili ne želi otkriti, »zašto Bog dopušta da se dijete kuha u palenti«, cirkusko dijete izmišlja nastavke ove priče u beskrajnim varijantama: »Kad je dijete umrlo, Bog ga je skuhao u palenti. Bog je kuhar, živi pod zemljom i jede mrtve. Svojim velikim zubima može pregristi bilo kakav lijes«. Stravično–mitski svijet bajke čvrsto se udomaćuje u slici svijeta pripovjedačice u prvom licu: »U svakom novom gradu kopam rupu u zemlji ispred naše kamp–kućice, pružam ruku u rupu, a potom i glavu, te slušam kako Bog ispod zemlje diše i žvače. Ponekad poželim da kopajući prodrem posve dolje do njega, i to usprkos mojem strahu da će me ugristi«.

Roman prvijenac Aglaje Veteranyi ulaznica je za cirkus nježne strave. U ovom se romanu pripovijeda o svojeglavom viđenju svijeta djeteta koje je izgubilo svoje korijene i čiji se san o boljem životu na Zapadu rasplinuo poput sapunice: »Moja majka kaže da je ovdje sve bolje, i plače«. Posredstvom osjetilnih poetskih krhotina, u kojima »se oči sjaje poput ukuhanog luka«, kao i mnoštva groteskno eksplodirajućih slika, Aglaja Veteranyi prikazuje svijet u kojemu ne samo da beskrajna tuga i smijeh leže jedno pored drugog, nego se u jednom trenutku i prožimaju: »U cirkusu se ljudi smiju kad se umire«.

Svijet i književnost kao kaleidoskop

Svijet na prijelomu tisućljeća je kaleidoskop koji se vrti vrtoglavom brzinom, tako da ni mladu njemačku književnost nakon njezina munjevitog pohoda više nije moguće smjestiti u neku usku ladicu — pri čemu ovdje nismo spomenuli nove knjige autora poput Judith Hermann, Terezije Mora, Stefana Beusea, Thomasa Lehra, Karen Duve, Julije Franck...

Unatoč tematskoj raznolikosti zamalo je svim debitantskim romanima na prijelomu tisućljeća jedno zajedničko — blizak im je dašak svakodnevice tako da za njih fast food, small talk i ispadanje kose nisu nikakav problem.

U ovim se romanima u rasponu od onog prepotentno–naivnog pa sve do onog ironično–grotesknog odražava svijet koji u manjoj mjeri nudi ono dramatsko i ono izvanredno, ono iznenađujuće i ono čudesno, ali zato u to većoj mjeri nudi pregršt slika iz filmova, s televizije i reklama: »Naša priča počinje, kao i mnoge druge, televizijom« (kaže Krämer), »nebo nad Berlinom je smetnja na ekranu« (kaže Albig), a ulice obasjane mjesečinom i isprane kišom »izgledaju kao na filmu« (kaže Naters).

Mlada njemačka književnost na prijelomu je tisućljeća tipičnu njemačku težinu odbacila poput starog otrcanog kaputa. U njoj se ležernim, ćaskajućim tonom pripovijeda o reproduciranom svijetu bez filozofske dubine i utopijskog obzora, a da se pritom u više navrata pokušava istodobno kako očuvati neznatni ostatak autentičnosti tako i na papir prognati vrijući unutarnji svijet osjećaja. To se pak zbiva — iako je u tekstovima uvijek iznova riječ o kompilacijama, schratchevima i remixima — u sklopu uvelike konvencionalno–pravocrtnog i jednodimenzionalnog načina pripovijedanja. Čini se da u onoj mjeri u kojoj analiza, kritika i refleksija u mladih njemačkih autora nije in, da se u toj istoj mjeri ovi autori ne oduševljavaju ni estetskim eksperimentima — koje i nadalje prepuštaju nekolicini autorskih dionosaura iz izdavačke kuće Suhrkamp (Meineckeu, Götzu).

Novi su njemački debitanti zasigurno uvelike provjetrili ustajali zrak u stražnjim sobama njemačke književne scene i pustili unutra ljeskajuće znakove suvremenog doba. S vremenom, međutim, neposredno odražavanje onog što je već odveć poznato može lako izgubiti svoju draž i ponovno završiti u dosadi i monotoniji — pogotovo ako će neki urednici u vrtoglavoj potrazi za mladim talentima, i nadalje zanemarivati odveć očigledne stilske i dramaturške slabosti njihovih djela. Tako se u cjelokupnu euforiju i radost zbog snažno potaknutog trenda nazvanog »Mlada njemačka književnost« postupno uvlači starmali uvid da u njemačkoj književnosti čuda od djeteta rijetko padaju s neba...

Pop?

»1. Pop je uvijek preobrazba, u smislu dinamičnog kretanja u sklopu kojeg dolazi do međusobnog preoblikovanja kulturalne građe i njezina društvenog okruženja, kao i do prekoračenja do tada čvrsto određenih granica. Š...š 2. Pop očituje pozitivan odnos spram zamjetljive strane svijeta koji ga okružuje, spram njezinih tonova i slika. Š...š 3. Pop nastupa kao tajni kôd koji je, međutim, istodobno svima pristupačan.«

(Diedrich Diederichsen: Pop — deskriptivno, normativno, emfatički)

»Pop između ostalog znači i — doprijeti do mnoštva. To i ja želim. A to se postiže posredstvom nebitnih, izvanjskih stvari«.

(Benjamin von Stuckrad–Barre)

»Pop se prostituira, prodaje se. Onaj kome se sviđa nešto što je nevino poput novorođenčeta i uz to autentično, taj, što se tiče popa, kuca na pogrešna vrata. Pop buja na slikovitim ruševinama takozvane visoke kulture. Velike se ideje vulgariziraju. Pop je otpadni proizvod, kompost, gljiva, plijesan. Pop besramno kopira. Pritom nikoga uopće ne zanima na čijem smeću zapravo pop–korov buja. Prepisivanje, hektografiranje, skeniranje, presnimavanje, kompiliranje, posuđivanje, zamjenjivanje, sve je to posve uobičajeno. Pop–kultura je uvijek ukradena kultura. Jezoviti nesporazumi zapravo su Maggi–začin čitanja.«

(Gero Günther: »Countdown to TXTC«)

Preveo Tihomir Engler