Šum i subverzija svjetlosne linije

Rad Slavena Tolja u dubrovačkoj gradskoj luci, postavljen u subotu, 8. veljače 2003.

Riva u staroj gradskoj dubrovačkoj luci, koju je more odavna načelo, a početkom ove godine dokrajčilo izgleda sada kao velika otvorena rana. Tamna i vlažna ekspresivna rupa koja pokazuje krš svoje utrobe, zijevnula je između zidića Gradske kavane i ruba rive čija se linija obodnih blokova prelomila negdje na sredini, razdvojila i udaljila od obale. U obliku plitkog slova V skliznula je vrhom prema moru, spustivši se do same njegove razine.

Ta slika, dakle, ma koliko na to podsjećala, nije rezultat ratnih razaranja. Pucanje rive, koja je unatoč bombardiranju porta preživjela rat prije dvanaest godina, jednostavno je najdrastičniji u kontekstu događaja koji su nedavno u gustoj seriji najavili razdoblje ubrzane entropije. Neumoljiva korozija vremena, uz suradnički ljudski nemar i razaračko, devastirajuće graditeljstvo koje izmiče nemoćnim institucijama kontrole — pokazuju ovdje razorne učinke.

Kao što je dobro poznato, uz niz, uvjetno perifernijih šteta te graditeljskih i rušilačkih vandalizama (u ovo posljednje spada nedavno razbijanje i bacanje svih klupa na Porporeli u more), urušili su se i goli amblemi Dubrovnika: Knežev dvor, katedrala, Orlando...

Luka jednog grada na moru njegovo je najvitalnije mjesto, ono što ga kao takvog određuje. Ako se lučka riva uruši, njezina funkcija je ugrožena, a grad kojemu ona pripada, (ne samo) simbolički — umire. Ako je pritom riječ o gradu s velikim početnim slovom, o Dubrovniku dakle, koji je upisan u UNESCO–ovu listu svjetskih spomenika kulture, tada se stvar potencira i mi svjedočimo krajnje alarmantni civilizacijski trenutak jedne zajednice.

No unatoč tim kobnim znakovima, u trenutku kad se čini da je i sam sv. Vlaho, dubrovački nebeski zaštitnik, čija je festa upravo minula, odustajući i dižući ruke — ispustio iz njih Grad — čuju se autistični politički iskazi neumoljiva samozadovoljstva i silne volje da se etablira iluzija prosperiteta, utjelovljena u prazničnoj iluminaciji Grada.

Tisuće se žaruljica tako, koje se aktiviraju u blagdanske dane, protežu u plastičnim cijevima po rubovima gradskih zidina, crkava i palača, predstavljajući Grad kao ljupki dječji svjetlosni crtež. Kao selektivni bajkoviti prizor koji izostavlja sve konfliktne vidove stvarnosti.

Taj dubrovački lajtšou, krezub i manjkav upravo zbog očite megalomanske namjere da opcrta čitav Grad (nadograđujući se sve više iz feste u festu), stvarni je i simbolički pandan opće izraženoj lokalnoj težnji mimikriranja, zataškavanja, pa tako i nerješavanja svega problematičnoga i neugodnoga. Sramna mjesta Grada ostaju u mraku, ograđuju se plotom, a obilno pjevanje oda i lauda svemu onome velikome i lijepome iz povijesti i naslijeđa, prikriva današnju nepokretnost i jalovost, nepostojanje suvremene re–kreacije prošlih vrijednosti koje se neštedimice slave.

Slaven Tolj jedan je od rijetkih stvaratelja iz Grada kojemu je taj neprestano u srcu i mislima, no koji ne vjeruje da je (auto)sedativno laskanje i saprofitsko trošenje povijesnog humusa rješenje za trenutak u kojem smo se zatekli. Petnaestak godina već, gotovo sam, kao organizator bezbrojnih izložbi, predstava, nekoliko festivala... kao neformalni odgajatelj i animator, Slaven Tolj nesvakidašnjom se energijom i ustrajnošću — koje rastu upravno proporcionalno sa slabim izgledima — strastveno bori za opstanak duhovnosti u toj sjajnoj i tužnoj točki na globusu.

Kao umjetnik, vođen antejskim instinktima, erosom i strahovima, prenosio je more, zemlju, prašinu... nosio sobom supstancu svojeg podneblja kako bi ostao cjelovit, snažan i svoj na drugim mjestima, na kojima je izlagao.

No, isto tako, predstavljao je i nesreću svojega Grada, probadajući se u Valenciji, ratne 1993, korotnim pucetom. Nemilice je također, ali uz ulog vlastita sudjelovanja i suosjećanja, denuncirao i njegove mane i nesklapnosti. Uz Anteja, stilizira Slaven u sebi i lik Prometeja. Ne samo kroz tako istaknutu težnju (samo)prosvjećivanju, nego i čestom, doslovnom uporabom svjetla.

Poznati su njegovi radovi sa svjetlom.

U zagrebačkoj Galeriji Zvonimir 1994. izlagao je upravo ukrasne svjetiljke s božićnog Straduna, onakve kakve su se tada rabile, ali od kojih je malo njih uistinu svijetlilo. Pozvan na Documentu X u Kasselu, od tadašnje ravnateljice Catherine David, Slaven nosi lampe iz crkve sv. Ignacija i postavlja ih na visok strop tamošnjeg željezničkog kolodvora. Na 33. zagrebačkom salonu, pak, godine 1999. upalio je noćnu svjetiljku na danjem svjetlu.

Zapravo, Slaven izlaže svjetlo, u njegovoj defenzivi i uzaludnosti, entropiji. Izlaže melankoliju svjetla. Demonstrirajući tako, s punim iskustvenim pokrićem, tragizam svoje borbe.

Posebno je to bilo vidljivo u njegovu performanceu u Zagrebu prošle godine. Ponovno je koristio ukrasne lampice nanizane na žici koju je, taj put, omotao oko svojeg golog tijela. Sputan kablom i svjetlom koje mu je peklo kožu, tijekom performancea odvijao je i gasio svjetiljke, jednu po jednu, njih 38 (što je odgovaralo broju godina njegova života), ostajući na kraju u mraku, tišini... Bilo je to, kako sam autor kaže, nešto kao odmatanje filma unatrag, simulacija nestajanja, suicida.

Osim vezanosti za Dubrovnik, sposobnosti sondaže njegova značaja i sudbine te preokupacije svjetlom, bitna značajka njegova rada koncentrirani je minimalizam. Tako njegove radove obilježava fizička oskudnost, uporaba ready–madea, a nerijetko i tek percepcija nekog postojeće urbane situacije koju tek fotografski prenosi, kao informaciju o svojem zapažanju. Naravno, taj materijalni minimalizam prati pozorno prostorno (de)kontekstualiziranje, premještanje, izmicanje, postavljanje u nove odnose, ili njihovo prepoznavanje. Slaven Tolj tako postiže jak učinak znakovito sabijenim, savršenim geometrijskim oblicima, primjerice — kugle. Spomenimo, u zagrebačkoj Galeriji proširenih medija godine 1991. postavio je nenaslovljen ambijent s boćarskim kuglama i bulinom izdignutim s podne razine. Rad »Prekinute igre« iz 1993. ponavlja isti motiv (i može poslužiti kao naslov prvome), ali taj put u obliku teniske loptice zaglavljene u pilastru dubrovačke katedrale. Prije spomenuti okrugli »luster« iz crkve sv. Ignacija, također su posne kugle, a prije nekoliko godina, ponovo u PM–u, Tolj je izlagao valjkaste oblike — snopiće dinamita, doslovno komprimirane razorne snage.

Nije dakle čudo da je — uz iskustvo koje ima s Gradom i materijalom svjetla, te s fizički i izražajno minimalističkim sredstvima — u svojoj najnovijoj intervenciji, Slaven jednim preciznim potezom uspio snažno sjediniti i sabiti toliko sadržajnih i značenjskih slojeva.

Što je zapravo učinio?

U razrušenoj gradskoj luci dodao je samo jednu kratku crtu plastičnog kabla s ugrađenim žaruljicama postojećem spletu prazničnog svjetlosnog ukrasa.

Ni po čemu se ta crta nije razlikovala od ostatka svjetlosne optočenosti Grada, osim po mjestu svoje aplikacije. Naime, svjetlo je sišlo na tlo, gotovo da je uronilo u more. Duga tek 60–ak metara, za razliku od kilometara ostatka dekoracije, ta pruga svjetla ukrašavala je ono što se nije željelo izložiti pogledu, što je zapravo, kako rekosmo, stidno mjesto Dubrovnika ovih dana.

Postavljena je, dakle, na sam rub nedavno propale rive u gradskoj luci.

Na svoj karakterističan način, bez najave, bez publike, tiho, diskretno, subverzivno, — tom jednom jedinom, kratkom subverzivnom gestom, koristeći prigodu posljednjih dana feste gradskog parca sv. Vlaha, ubacujući se u kontekst diznilendske dekorativne parade, Slaven Tolj obrće priču naglavačke. Stvara šum koji žestoko nagriza eskapističku idilu, proizvodi oporu ironiju i kritiku koje — u najplemenitijoj namjeri — prizivaju stvarnosti i razumu.

Antun Maračić

(Emitirano u emisiji »Triptih«, urednica: Evelina Turković.)