Prozor

Prozor

Gotovo svi moji prozori gledaju na Sunčanu ulicu. No, onaj tko je toj ulici davao ime, bio je cinik neki, ili barem šaljivdžija. Ili je pak imao posve subjektivnu vizuru mjesta, temeljenu na nama neznanom događaju koji mu je život figurativno osunčao, osvijetlio i prigrijao.

Jer, ta ulica zapravo je tek uski kanjon između zidova Umjetničke galerije i susjednih zgrada. Penjući se skalinama, Sunčana neumoljivo meandrira i nudi obilje mogućnosti zabune svojim čestim račvanjima. Prisiljava na domišljanje koji je od njezinih rukavaca put kojim si krenuo, a koji stranputica što odvodi u neko dvorište ili kuću. Sunce? U Sunčanoj ono je rijedak, izniman gost.

Prozori, dakle, koji gledaju na Sunčanu, nemaju puno svrhe. Osim što ne daju svjetlo, njihovim otvaranjem riskiraš prebliske susrete sa susjedima, ne preveć žuđenu razmjenu uvida i međusobne intime. Da ne duljim, tih, čak pet mojih prozora, uglavnom su izvan funkcije.

No ima jedan prozor u prizemlju koji ovaj prostor čini vrijednim obitavanja. Upola je uži i znatno kraći od ostalih, jednostruk, bez persijana, obično okno. Ali obrubljen bršljanom s vanjskog zida koji ga djelomice i prekriva, preko glavne ceste gleda on na more i Lokrum. On je taj koji daje svjetlo i uvid u vanjski svijet. Na prolaznike jutarnje, dok na njemu jedem svoje pahuljice za doručak, na djevojke zamišljene i nerazbuđene dokraja, ljude koji prolaze točno onakvi kakvi jesu. Jer tu duguljastu rupu u zidu prekrivenu lozom nitko ne registrira. Ona nikog ne obvezuje na pozu. Prirodno, danonoćno, korača šarena čeljad izlažući bez misli, sve obilje svojih atributa.

Mjesto nasuprot prozoru ona je točka gdje grad postaje potpuno saglediv, gdje se od nepovoljnih kutova te biljnih i arhitekturnih prepreka oslobađa onaj panoramski pogled koji znači golo opće mjesto njegove predodžbe. To je Dubrovnik — Dubrovnik, onaj koji pamtimo s razglednica iz djetinjstva. Nije čudo, dakle, da se baš ovdje turisti zaustavljaju i nemilice snimaju, katkada i iz taksija koji ovdje po volji klijenta načas zastaje i blokira promet. No taj očaravajući prizor, u sretnijim slučajevima (kad izostaje nervozna pohlepa na trofeje posredujućih slika) zna se transponirati u primjereno čaroban, gotovo mitološki prizor samoga gledatelja. Prizor ‘ena, primjerice, koje se opuštaju od pogleda spojenog sa sanjarijama, u čija tijela ulazi mir i duga nepomičnost, čiji nijemi tamni potiljci govore o trenucima obasjanosti.

Ja, koji nemam televizora, ovdje si povremeno priuštim malo cinéma vérité — programa koji uvijek u jednom istom kadru kreira protok dana.

Ponekad, koincidiraju te slike s već snimljenim i viđenim filmovima. Primjerice, ovdje se često sjetim dr. Mihovila Pansinija, pionira eksperimentalnog filma, i njegova sjajnog rada iz 1963. Riječ je o filmu Zahod, u kojem je glavni junak jedan starac, zaposlenik javnog toaleta u malom otočnom mjestu. U svrhu održavanja higijene, svakog dana on višekratno odlazi na rivu, kantom na konopcu grabi more, demonstrirajući precizno utvrđeni ritual, usvojenu tehniku: prilaženje moru, zahvat bacanja sića, vješti manevar konopcem koji naginje i potapa posudu, zahvat izvlačenja vode na suho... I tako, isti taj déja–déja vu događaj u zanemarivim varijacijama ponavlja se i teče kroz cijeli film.

Suštinski istu scenu koja svojom repetitivnošću i nepromjenljivošću tjera na razmišljanje o jednoličnosti svakodnevice, životnoj rutini, njezinim uzrocima i posljedicama — promatram ja sa svoga prozora. Samo, ovaj put, riječ je o motoriziranom zaposleniku hotela Excelsior, u čije se dvorište s ceste ispred mog prozora spušta strmi odvojak, ograđen stupićima i lancem protegnutim između njih. Prizor je sljedeći: čovjek dolazi svojim automobilom, zaustavlja se kod stupića te, ne izlazeći, kroz prozor otključava lokot koji na stupiću drži lanac. Ovaj zmijasto pada uz vijugavi metalni, tupo–šuškavi. Zatim — pojačani zvuk motora koji pokreće auto na rikverc, zaustavljanje nedaleko, već u sigurnoj zoni hotelskog rukavca. Sada vidimo čovjeka, koji izlazi iz auta dugim asimetričnim koracima, njiše se poput broda vijoreći kravatom, prilazi stupiću, saginje se, zateže lanac kroz obruč, zakucava krak lokota, pritišće ga ... škljoca bravica. Čovjek se ispravlja i odlazi nizbrdo, put radnog dana.

No, prozor nije tek mogućnost uvida u vanjska zbivanja, i sam je potencijalno mjesto događaja. Na njegov zidić, tako, uobičajila je navraćati jedna mačka iz susjedstva. Bijela, čista, pomalo nestvarna, poput nečije reinkarnacije. Isprva ponešto strašljiva i oprezna, brzo se prilagodila prihvaćajući ponuđeno mlijeko iz šalice. Tako smo se i sprijateljili.

Nazalost, uskoro me razočarala. Jednog se dana, naime, bučno i s puno karakteristične dreke spustila s loze na zidić, sa svojim prijateljem, potpuno crnim mačkom... Krenuli su žestoko obavljati svoje funkcije, uspravljeni na stražnje noge, djelovali su zapanjujuće antropomorfno.

Doživio sam to kao drsku nevjeru, gotovo da me obuzela ljubomora, svakako — ogorčila me njezina nezahvalnost i zloupotreba gostoprimstva ... tretirao sam je kao prijateljicu, a ona ovako! Umiljavala se tek kako bi ishodila placet za svoje bludne tulume.

Reagirao sam nemaštovito, stereotipno, moralistički — potjeravši ih s prozora dakako. Kasnije, vidio sam da je stvar uzela maha, da je to uistinu jedno krajnje promiskuitetno biće. Nije se dala zbuniti mojim neraspoloženjem i grubom reakcijom, uskoro je ponovo dovela frajera. No, ovaj put bio je to neki riđi macan, doletjeli su jednako bučno, u istom zanosu, po istom poslu.

Treći put dovukla je pravog robusnog besprizornika, nekog surog, punog ožiljaka mačo tipa. Taj me, pak, ostajući sam prkosno na poprištu, bijesno motrio iza stakla. Kao da je htio obračunati sa mnom koji sam ga bešćutno prekinuo usred sladostrašća.