Program

Program

Treći program je jako hermetičan program kao što se vidi iz naslova. Najhermetičnije je ovo zadnje, tj. program. Npr. krpica. Što je to krpica? Plan programa. Što je to plahtica? Zapravo isto što i krpica, ali opet i nije, ima, naime, više vrsta plahtica, ali su opet ustvari sve — plan programa. Što je to šalata? Isto plan programa. Što je to program? A za koji pitate? Prvi, drugi, treći ili Sljeme, redakcije ili raspored emisija, sadržaj radnog stola na vašem računalu ili odvijanje, tj. režije odvijanja programa? Glazbeni ili IPP? Dobro, hajdmo s druge strane. Kakva je razlika između planiranja programa i programiranja plana? I tako, kad shvatite koliko je taj program hermetičan, shvatite i to da oni koji mu prigovaraju hermetičnost nemaju pojma koliko su u pravu. Ponekad je stvarno potrebno imati hermesovsko posvećenje da se od jednog pojma stvori čitav koordinatni sustav koji k tome još i funkcionira, ali za šalatu vam treba zvjezdoznančev šešir. Inače vam može na 20 kartica Hasan Buddenbrook svirati maricu funebre ili čak i socijalističku dionicu u koncertu za violinu i orkestar, a vi ste u svemu tome jedna obična klavirska pratnja na dobro uglačanom klaviru u ponoćnim glazbenim kroketima. Ako ne znate o čemu govorim, onda znači da je u ovih dvadeset godina ipak sve ispalo pristojno i razumljivo u eteru. Da ne kažem, programu.

Odašiljač. Nova riječ koju smo naučili zajedno sa cijenom koštanja kad smo ga morali sami kupiti i pustiti u pogon 1. III 1993. Bili smo sretni. Imali smo novi, što? Program.

Bili smo manje sretni kad smo morali naučiti riječ satelit (i cijenu koštanja) za noćni, što? Program. Za njega smo dobili e–mailom (što?) cue–sheets i kad smo to preveli dobili smo — plahticu. Znači i BBC je jedan jako hermetičan program. A kad smo pokušali prevesti play–listu stigli smo do reda emitiranja, otprilike kao do voznog reda, a taj je kod nas, naravno, program. Onda su uveli running–order, tj. redoslijed trčanja, a to je isto što i plahtica samo na američkom pa smo shvatili da dijelimo (hermetičku) sudbinu radija kao takvog.

Gđica. Netia, Berta, Partis i Kaspar su programi koji nam digitalno pripremaju nova sjećanja na THE program u godinama pred nama. Zašto Nocturna Dore Pejačević nema ni u Berti ni u Partisu, tj. Kasparu, a ima ga na DGO karticama, ostavit ću za neku sljedeću obljetnicu.

Na neka pitanja odgovora nema. Što znači C u SCO? S je stereo, OK, O je ozbiljna glazba, a što je C? S čim se mi moramo baviti, rekao bi šef našega programa, umjesto da se bavimo — programom.

S vremenom ljudi iz programa počnu izbacivati tu riječ kao da je nema, pa kažu: glazbeni, umjetnički, prvi, obrazovni, a neki su napredniji kao npr. kolega Magdić koji je izabrao gordijsku metodu: ni program, ni glazbeni, ni prvi, ni drugi, ni treći, već jednostavno kad digne slušalicu telefona kaže: Birooo, molim. Onda mi odmah znamo da smo dobili pravi program. Branko ima iskustva s emisijom Zaželjeli ste, poslušajte pa se bolje snalazi sa slušateljima. Drugog i inog programa. Naši su razgovori inače jako dosadni.

— Jesi napravio program?

— Za koji program?

Ili:

— U plahtici ti je krivo zbrojeno.

— Kojoj plahtici?

— Za prvi program.

Oznake mjesta mogu biti presudne:

— Zvali su te s Trećega.

— IZ Trećega ili SA pulta Trećega?

— S pulta.

E onda čovjek ne mora ići do Dežmanove, nego samo iza ugla na istome katu.

Ni u vlastitoj kući nema razumijevanja za ljude iz programa. Kad su nam iz informatičkog (programa) napravili (softwareski) program za glazbeni (program), umjesto stavka, prvog, drugog, allegro ili largo, dobili smo stavku (pravilnika, zakonika i tome slično). Bili su jako razočarani što smo tako konzervativni i ne želimo prihvatiti inovacijsku promjenu spola stavak u stavka. Nismo se pokazali susretljivi za suradnju među programima.

Najviše je u ovih dvadeset godina otkad sam NA trećem i U glazbenom, napredovala tehnika. Zato što je kod njih uvijek sve bilo jasno. Nikakvih programa ni šalata, ni košuljica ni rezanaca, nego oduvijek samo Nalog i Raspored. Pa onda nema hermetizma. Točno znaš kad tko trči, s kojim urednikom i u kojoj re‘iji. Inače ne bi bilo programa.

Jedino nam se malo smrklo kad su odlučili digitalizirati Program. Iz razumljivih razloga. Sve to savladati u jednoj uredničkoj inkarnaciji i još to dignuti na digitalnu potenciju, znatno produžava pripravnički staž, a da o hermetičnosti i ne govorim. Već sada je teško dokučiti što pričamo kad prolazeći pored režija programske kolege čuju primjerice:

— Ne sada ukucavati, nego apdatirati.

— A di su trpovi?

— Tu su trpovi i mini diskovi, ali nema plahtica.

— Kako nema, evo ih.

— Ma ne te nego za plejliste. Idem ih isprintati.

— Opet se smrzla.

— Tko?

Netia. Sve da bi u eteru bilo malo Chopina u nedjeljno poslijepodne.

Tržište ideja bilo je jako sklono hermetizmu. Ideja je bilo malo, na teško dostupnim mjestima i trajale su dovoljno dugo da se napravi serijal. Pretresala se prva polovica stoljeća a što smo se više bližili pragu tisućljeća, ideja je bilo sve više i previše, a termina sve manje na vrlo teško dostupnom mjestu, tj. Prisavlju tri. I naposljetku više nije bilo hermetizma u programu ali je zato radno mjesto postalo jako hermetično, bez ijednog prozora, s klimom koja češće hladi nego grije, hermetičnim vratima s kojih otpadaju kvake a to hod Duha vremena poprilično prigušuje. Tajnice su bile prisiljene fenomenološki određivati bitak: kad im predate neku krpicu ili plahticu ili šalatu, izravno pitaju: je li ovo prošlost ili budućnost? I vi urednički primijenite heideggerijansku bačenost u svijet i vremenski bićevito odredite: budućnost. Dobro — veli naša Dragana i program funkcionira.

Na jednom su se raskrižju našla dva čuvara stvaralaštva ovog naroda. U SNB–u pisana riječ, misao, ideja, duh, a prema jugu u HRTeovim podrumima živi glas, povijest i kulturni razvoj od 1926. do danas. Zajedno sa svim programskim šalatama onih kojima je bilo stalo da to zabilježe i osvijeste. Koje štivo... — rekla bi Gorjana.