Porođaj

Porođaj

Pred godinu ili sad već možda dvije–tri, Edo je Popović uskliknuo kako je konačno skinut prezervativ s hrvatske književnosti. Možda je klicao još tkogod s njim, no ja sam upamtila njega. Kliktaj je bio radostan i oslobađajući kao i svaki pravi kliktaj koji stiže ravno iz dubine ljudskog srca.

Prije tog usklika jedan je moj profesor upozoravao kako Hrvati (nisam posve sigurna da je pritom mislio i na Hrvatice) ne znaju dobro opisivati erotske scene, ali njegova napomena nije bila u funkciji istinske zabrinutosti već više nekako odmaknuta i objektivna.

Tom se problemu od ranih stvaralačkih dana posvećuje Milko Valent, misionar razmicanja seksualnih tabua.

No, ja s erotskim mjestima u hrvatskoj književnosti nisam imala problema, u pisanoj zato što su Zdenkine majske nožice tako prokleto dojale, Begovića se barem u nekim varijantama moglo nabaviti, a prije svih njih ni ljepušni se Fran Krsto nije lišavao opisivanja ljepote ispod pasa. U usmenoj je toga bilo u još većim hrpama. Početak svih usmenih hrpa je ona šegljiva divňjka koja nema namjere zapeti putašca do garla da joj se dojke ne vide i da njega želja ne bude.

Ipak, u nečemu što je, barem još koju godinicu dok mi klonovi i kiborzi ne postanu posve bliska susjedi, povezano s nekim oblicima spolnosti, hrvatska književnost, i pisana i usmena, jest manjkava. Ili se ja barem sada ovog trenutka ne mogu sjetiti nijednog ozbiljnog opisa porođaja. U hrvatskoj se književnosti ljudi ne rađaju. Ako se ipak rode, onda je to više rezultat genoloških figura naslijeđenih iz Biblije. I da se ne bih zalijetala, prekinuh na trenutak ovaj tekst, nazvah prijateljicu koja se pisanom hrvatskom književnošću bavi podrobnije, pitam je koji joj je najimpresivniji porođaj u toj književnosti i ona se isto ne može sjetiti nijednoga. Sjetila se tek nešto pobačaja.

No, stvari ne stoje puno bolje ni u svjetskoj književnosti, ni tamo se ljudi ne rađaju ili to čine vrlo diskretno, nezamjetljivo i svakako ne podrobno opisivo. Jedino je svijest mojeg najvećeg literarnog junaka, onog u kojeg sam bila beznadno zaljubljena i onog koji se jednako beznadno zaljubio u ordinarnu glupaču kakva Kitty sigurno jest, propustila kroz sebe jedan porođaj. Onaj u kojem je glavnu ulogu igrala rađajuća, prije spomenuta, Kitty, i rađani njihov sin. To što mu je poslije došlo da se ubije i to što mu je to na vrijeme prošlo, više nije od interesa za ovu priču.

Naravno da u interesu priče ne mogu biti ni Afroditina rađanja iz pjene ni Atenina iz glave, mene zanimaju ona koja uključuju ženu s trbuhom, pupčanu vrpcu, nešto krvi, dijete i babicu ili nekoga tko radi ono što babice rade.

Taj izostanak opisa porođaja tim je zanimljiviji što su svi jednom bili rođeni, a skoro polovica čovječanstva jest rađala ili tek hoće. Ali književnosti, i ona lijepa i ona manje takva, o tome muklo šute.

Možda bi jedan od argumenata za izostanak opisa porođaja mogla biti i duga priča o premoći muškog pogleda i pisma. Jedna od onih koja bi uključivala spolne razlike s kojima se rađamo i rodne kojima nas obučavaju, pa na njih neslobodni, kakvi već jesmo, pristajemo.

Ali nisam sigurna da bi ta priča posve ubola u srž problema: prvo zato što se ni žene nešto nisu razbacivale tim opisima, a drugo zato što vjerujem da su neki muškarci bili žene dok su pisali (i obrnuto, ali to nije od značaja za ovu temu). I neću to podrobnije objašnjavati jer ni ova, kao ni svaka druga prava vjera, nije verbalno posve iskaziva, a dokaziva i ne mora biti. Ne tvrdim da u tom ključu ne bi bilo mogućih odgovora i da izostanak što porođajnog iskustva, što svijesti o takvom iskustvu većine participatora u oblikovanju ponajvećma zapadnog književnog kanona, nije bio od važnosti, ali mi se čini da on nije glavni razlog. Kad bih govorila o tome svakako bih morala proći i one pretpostavke o kreativnostima drugog tipa koje su muškarcima dane upravo zato što u onoj biološkoj, vlažili oni porodilji usta ili se bičevali u drugoj sobi na zvuk njezinih jauka, ipak ne mogu sudjelovati. Ali te su pretpostavke odavno odbačene i mirišu malo na muški, malo na ženski šovinizam. A nijednom nisam sklona. U ovom slučaju i zato što mi se čini da su razlozi dublji od ionako dubokih rodnih razdora.

Što ljude tjera npr. da vape za većim brojem orgazama u književnosti, a da manjak porođaja i ne primijete. Jer ruku na srce orgazam i u svom najzanimljivijem izdanju je cjelina dovršena po sebi, iz te cjeline više ne izlaze nikakve mogućnosti, osim druge iste ili slične takve, ali to je već druga cjelina. Porođaj je trenutak u kojem barem jednom od glavnih sudionika sve mogućnosti tek stoje na raspolaganju, to je trenutak kad se još ništa ne zna i kad se sve može. K tome orgazmi su mogući u verziji sam svoj majstor, ali porođaj uvijek zahtijeva najmanje dvoje ili dvije, onu koja rađa i onoga/onu koji/koja je rođen/rođena. I tu, čini mi se, počinje problem jer ljudska vrsta teško priznaje da nešto nije u njezinoj kontroli. A o tom kad ćemo se, gdje i kako roditi, a ponajviše o tome hoćemo li se uopće, nitko od nas ne odlučuje i ne može odlučiti.

I to čovjeku smeta, kao što mu smeta što za najvažniju činjenicu svoga postojanja ne može reći da je sam zaslužan. Tek ako mu postojanje krajnje onemili, sjeti se da je za to netko drugi kriv.

Prava suprotnost rađanju je smrt, a u hrvatskoj i svim ostalim književnostima ljudi umiru svaki čas: neki bučno, drugi tiho, jedni kratko, drugi cijeli mirisni roman. Ako mi sada kažete da ni o smrti ne odlučujemo sami, pa ipak se o njoj vrlo intenzivno piše, mogu reći: Istina je, ne odlučujemo, ali možemo.

Slavne književne smrti zauzimaju mjesto čak i u naslovima djela, a porođaji sramežljivo ne uspijevaju ni uzgredice. Kad se porod spomene, onda je obično riječ o nekom od tmine, o nekom pjesničkom, uglavnom nekom metaforičkom, mahom bljedunjavom porodu i odnosi se na rezultat, a ne na proces, dakle ne na sam čin rađanja... Pa što je to što ljude tjera da o porođaju šute? Što je to što im ne da da o tome podrobnije progovore? To što misle da je to nevažno? Ma, ne misle. To što je uvijek isto i literarno nezanimljivo? Ne, barem skoro polovica čovječanstva zna da nikad nije posve isto, a literarna zanimljivost ionako nije toliko do teme koliko do izvedbe.

Da bi se sakrila ljudska ovisnost u ključnoj stvari pobrinuo nam se čak i jezik. Glagol roditi tako postoji i u povratnoj varijanti: roditi se. Kad se češljam onda je vrlo jasno da to činim sama, ali kad se rađam, onda je svima jasno da to nisam mogla učiniti sama. Nitko još nije mogao, pa ipak mi jezik dopušta da se tako izrazim, ne da mi dopušta već me i nutka. Životopisi to rješavaju pasivnim »rođena sam«, ali možete mirne duše reći i »rodila sam se« i nikome neće biti čudno. Ako kažete mama me rodila, a nju je babica porodila + datum, svi će u tome prepoznati manje ili više pretenciozan stilski efekt, a nitko preciznost. Jer nije nam drago što nas rađaju. Najradije bismo da smo to sami učinili, da možemo reći da smo za tu činjenicu upravo mi odgovorni i zaslužni, da je i ona u našoj kontroli. Kao što si rado utvaramo da sve drugo jest. I kao što smo nesretni kad osjetimo da nije. Varijanta te potrebe o našoj kontroli, našoj zasluzi i našoj odgovornosti lijepo se ističe u odgovoru na pitanje o postignutom uspjehu u bilo kojem području. Najčešći odgovor je uvijek da je u pitanju deset posto talenta i devedeset posto rada. Što je pod a) uvredljivo za sve one koji nisu postigli tipa onog odgovaračevog, jer to znači da su oni lijene koze koje eto ništa ne rade pa im se uspjeh i ne može dogoditi; pod b) u priličnoj mjeri laž jer bit će da su se tu slučile i neke sretne okolnosti i pravi trenutak, a i da sama činjenica da je netko toliko radio znači da su mu to okolnosti i dobro zdravlje i ambicija dopuštale, a i okolnosti i dobro zdravlje pa i ambicija su više dar nego zasluga.

Ali kad bi odgovor bio precizan, odgovarač ne bi mogao uspjeh u toj mjeri pripisati sebi pa onda kaže onu laž koja je svima prihvatljiva.

Zbog opće prihvatljivosti te laži, mi se jezično rađamo sami, književno se rađamo rijetko, a javno uzdišemo da se maknu samo tobožnji tabui. O pravima šutimo jer u suprotnom oni tabuima ne bi ni bili.