Poplava ljudi

Poplava ljudi

Finski filozof Pentti Linkola, koji živi asketskim životom ribara u udaljenom ruralnom predjelu svoje ledene domovine, usuđuje se izgovoriti neizrecivo. Da bi planet nastavio živjeti, ljudska se vrsta, ili homo destructivus, kako je Linkola naziva, mora prorijediti ne bi li se svela na samo mali, neznatan dio današnje svjetske populacije. Linkolina metafora koja oslikava tu neugodnu situaciju glasi:

»Što poduzeti kada se prevrne brod na kome je stotinjak putnika, a porinut je jedan čamac za spašavanje koji može primiti samo deset ljudi? Kada se čamac napuni, oni koji mrze život pokušat će u nj nakrcati još više ljudi, te ga tako potopiti. Oni koji vole i poštuju život upotrijebit će brodsku sjekiru te odsjeći ruke onima koji se grčevito drže za njegove rubove.«

Kako vrijeme odmiče, Linkolina predviđanja i optužbe postaju sve strašnijima. On dolazi do zaključka da krajnje situacije zahtijevaju krajnja rješenja: »Sada još uvijek imamo šansu biti okrutni. No, ako je ne iskoristimo, sve će biti izgubljeno«.

Linkola, zakleti neprijatelj svjetovnih humanista, zna da svijet od njegove sudbine neće spasiti oni koji veličaju »nježnost, ljubav i vjenčiće cvijeća«. Isto tako, ni razvijena ni nerazvijena populacija ne zaslužuje preživjeti na račun biosfere kao cjeline. Linkola zahtijeva ukidanje pomoći zemljama trećeg svijeta, ukidanje pružanja utočišta izbjeglicama, ne bi li milijuni ljudi umrli od gladi ili bili brzo poubijani u genocidnim građanskim ratovima. Pobačaji bi trebali biti obvezni za svaku ženu koja ima više od dva potomka. Ironija je u tome, da su jedine zemlje koje bi bile sposobne provesti takve drakonske mjere, zemlje Zapada, a upravo su one u tome najviše onemogućene vlastitim oslabljujućim idejama liberalnog humanizma. Linkola objašnjava: »Sjedinjene Države simboliziraju najgoru ideologiju na svijetu: ideju rasta i slobode.« Jedino stvarno rješenje bilo bi uvođenje neke vrste eko–fašističkog režima, u kojem bi brutalni bataljuni »zelene policije«, svijesti oslobođene od »sladunjave etike«, bili spremni učiniti sve što je potrebno.

Linkoline knjige su bestseleri u Finskoj. Da ostatak svijeta ne može prihvatiti njegovu vrstu rješenja svjedoči između ostalog i to što je Wall Street Journal, kao posljedicu objavljivanja jednog članka o njemu 1995. godine primio gomilu mržnjom ispunjenih, ogorčenih pisama od tobožnjih kršćana koji zagovaraju »okretanje drugog obraza«, majki punih ljubavi, te ostalih dobročinitelja različitih vrsta. Jedan čitatelj je protestirao: »Stvarni zagovornici smanjenja broja stanovnika bi nam svima trebali služiti kao primjer, te nas najprije lišiti sebe samih.«

Linkolin je odgovor bio puno logičniji: »Kad bi postojao neki gumb koji bih mogao pritisnuti i tako usmrtiti milijune ljudi, žrtvovao bih sebe bez oklijevanja.«

Ono što slijedi je prvi značajniji Linkolin tekst. To je odlomak iz njegove knjige objavljene 1989. pod nazivom Uvod u misli devedesetih (Johdatus 1990 — luvun ajatteluun). (Z. R.)

Što je čovjek? »O, Čovječe što si?« pitali su se pjesnici u dobrim starim vremenima. Čovjeka možemo definirati na proizvoljan broj načina, no kako bismo izrazili njegove temeljne značajke, mogli bismo ga opisati jednom riječju: višak. Ja sam višak, ti si višak. Pet nas je milijardi — apsurdan, začuđujuć broj koji se povećava... Zemljina biosfera mogla bi podnijeti populaciju od pet milijuna velikih sisavaca, ako se uzmu u obzir njihova potreba za hranom i otpad koji proizvode, te pod uvjetom da ostanu unutar vlastitih ekoloških okvira, živeći kao jedna od mnogih vrsta, ne diskriminirajući bogatstvo ostalih oblika života.

Koje je značenje tih ljudskih masa, čemu one služe? Kakav bitan doprinos napretku društva donose stotine sličnih ljudskih društava, ili stotine istovjetnih zajednica unutar društava? Ima li smisla to što svaki mali finski gradić ima jednak izbor radionica i trgovina, sličan muški zbor ili slično mjesno kazalište, a svi oni zazuzimaju zemaljsku površinu svojim temeljima i asfaltiranim kolnicima. Bi li nestanak cijelog područja Äänekoski bio neki gubitak za biosferu ili čovječanstvo u cjelini, kada bi njegovo mjesto zauzeo nekontroliran i raznolik mozaik prirodnog krajolika, koji sadrži tisuće vrsta i kosih obronaka prekrivenih kvrgavim, pretpovijesnim drvećem što se oslikava na površini jezera Kuhmojärvi? I zar bi nestanak nekolicine malih gradova sa zemljopisne karte doista bio gubitak? Nestanak gradova poput Ylivieske, Kuusama, Lahtia, Duisburga, Jefremova, Glouchestera? Kako bi bilo kada bi ih zamijenila divljina? Što bi bilo kada bi se to dogodilo s cijelom Belgijom?

Čemu služi Ylivieska? Pitanje nije domišljato ali je važno. Jedini odgovor nije možda taj da takva mjesta ne služe ničemu, nego taj da ljudi u Ylivieski znaju razlog postojanja toga mjesta — jer oni tamo žive. Ne govorim samo o gušenju života što ga uzrokuje eksplozivan rast stanovništva, ili o tome da život i Zemljini dišni putevi žude za produktivnim, metaboličkim zelenim oazama prijeko potrebnim posvuda među područjima koje je čovjek sravnio sa zemljom, nego i o tome da čovječanstvo, bezveznjaštvom i rađanjem svih tih obilnih gomila što proizvode prljavštinu, također guši i urušava vlastitu kulturu — onu u kojoj pojedinci i zajednice trebaju grčevito tragati za »smislom života« i pronaći vlastiti identitet posredstvom sitnih, dječjih rasprava.

Jedno sam ljeto proveo putujući biciklom Poljskom. To je prekrasna zemlja, zemlja u kojoj se mala, preslatka katolička djeca gotovo u potpunosti obučena u svilu, pojavljuju na svakom uglu. U turističkom vodiču sam pročitao da je postotak ljudi nestalih tijekom Drugog svjetskog rata u Poljskoj veći nego u bilo kojoj drugoj zemlji — negdje oko šest milijuna, ako se dobro sjećam. Na osnovi jednog drugog podatka iz tog vodiča izračunao sam da je taj broj u posljednjih četrdeset godina trostruko nadoknađen. Na svom sljedećem putovanju, nakon posjeta Poljskoj, proputovao sam najbombardiranijim gradom na svijetu — Dresdenom. Bio je zastrašujuć u svojoj ružnoći i prljavštini, prenapučen do zagušujuće mjere — on je dimom ispunjeno, zagađivačko gnijezdo u kojemu je prvi spontani dojam to da još jedno cijepljenje iz zraka ne bi nikome naškodilo. Komu nedostaju svi oni poginuli u Drugome svjetskom ratu? Komu nedostaje dvadeset milijuna ljudi što ih je Staljin pogubio? Komu nedostaje Hitlerovih šest milijuna Židova? Izrael je prenapučen, a u Maloj Aziji se zbog prenapučenosti vode borbe za četvorne metre prašine. Gradovi diljem svijeta odavno su nanovo izgrađeni i do vrha nakrcani ljudima, njihove crkve i spomenici obnovljeni kako bi kisele kiše imale što nagrizati. Komu nedostaje neiskorišteni potencijal rađanja onih poginulih u Drugom svjetskom ratu? Nedostaje li trenutačno svijetu još sto milijuna ljudi? Imamo li manjak knjiga, pjesama, filmova, porculanskih psića, vaza? Nije li milijarda utjelovljenja majčinske ljubavi i milijarda slatkih, sijedih bakica sasvim dovoljna?

Sve vrste imaju preveliku sposobnost razmnožavanja, kako u suprotnom, ne bi izumrle u kriznim vremenima uzrokovanima različitim okolnostima. Na kraju je uvijek glad ta koja nameće granice veličini populacije. Velika većina vrsta ima automatske mehanizme kontrole razmnožavanja koji sprječavaju upadanje u krize i stradanja od gladi. U čovjekovu slučaju, međutim, takvi mehanizmi, ako i postoje, slabi su i nedjelotvorni: na primjer, ubijanje djece provodilo se u izvjesnoj mjeri u primitivnim kulturama. Svojim evolucijskim razvitkom, ljudska se vrsta oduprla i odmaknula od granica gladi. Čovjek je uočljivo ekstravagantna vrsta, nesumnjivo slična životinjama. Ljudska se vrsta koti u iznimno velikim količinama, kako u skučenim, kriznim uvjetima, tako i u onom dijelu populacije koji živi u blagostanju. Ljudi se obilno razmnožavaju u vrijeme mira, a posebno obilno nakon ratova, zbog svojstvenog prirodnog zakona.

Može se reći da su ljudske obrambene metode nemoćne s obzirom na glad kao čimbenik koji kontrolira rast stanovništva, no čovjekove nasilne metode pomicanja granica gladi pred rastućom populacijom izrazito su istaknute. Temeljna značajka čovjeka kao vrste je krajnja ekspanzivnost.

Tijekom povijesti čovječanstva svjedočimo očajničkoj borbi Prirode protiv pogreške u vlastitoj evoluciji. Stara i u prošlosti djelotvorna metoda ograničavanja, glad, počela je gubiti učinkovitost kako su se ljudske sposobnosti počele razvijati. Čovjek se oslobodio svojih okvira i počeo uzimati sve više i više prirodnih bogatstava, istiskujući ostale oblike života. Zatim je Priroda razmotrila situaciju i shvatila da je izgubila prvu rundu, te promijenila strategiju. Zaprijetila je oružjem koje nije mogla upotrijebiti dok je neprijatelj bio raštrkan i malobrojan, oružjem koje je mnogo učinkovitije kada se upotrijebi protiv gusto zbijenih neprijateljskih trupa što se množe. Uz pomoć mikroba — ili »zaraznih bolesti« — kako ih u svojem žargonu ratne propagande naziva čovjek, Priroda se dvije tisuće godina ustrajno borila protiv ljudske vrste i izvojevala mnogo sjajnih pobjeda. No ti su uspjesi ostali lokalizirani, neminovno poprimajući oblik čuvanja zadnjih redova. Priroda nije bila sposobna uništiti ljudsku vojsku u kojoj su znanstvenici i istraživači rintali i u međuvremenu uspjeli Prirodu lišiti njezina arsenala.

U tome trenutku Priroda je — ne posjedujući više oružja kojima bi mogla pobijediti, te potpuno ogorčena, no još uvijek posjedujući samopoštovanje — odlučila ljudima priznati Pirovu pobjedu, no samo u najpotpunijem smislu te riječi. Tijekom cijelog rata Priroda je održavala svojstvenu vezu s neprijateljem: oboje su se koristili istim izvorima zaliha, pili iz istih izvora, uzimali hranu sa istih polja. Bez obzira na to kojim bi putem rat bio krenuo neprekidno je zadržavana pozicija suzdržanosti; koliko god da neprijatelj nije uspio u prisvajanju zaliha, Priroda nije bila sposobna oduzeti te iste ciljeve iz ljudskih ruku. Jedino što joj je preostalo bila je politika spaljene zemlje, koju je djelomično već bila isprobala tijekom faze ratovanja mikrobima, te odlučila takav način borbe voditi sve do kraja. Iako je prihvatila neriješen rezultat, Priroda se, ni pod cijenu vlastita života, nije predala. Naposljetku, čovjek nije neki vanjski, autonomni neprijatelj, nego je više nalik na njezin vlastiti tumor. A sudbina tumora je takva da uvijek umire zajedno sa svojim domaćinom.

U slučaju čovjeka — koji stoji na vrhu hranidbenog lanca, a unatoč tomu, nažalost, nije sposoban ograničavati rast vlastite populacije — može se pričiniti da je rješenje u njegovoj sklonosti ka ubijanju pripadnika vlastite vrste. Institucija rata, svojstvena ljudskoj vrsti, s potpunim masakrima srodnih ljudskih bića, čini se, sadrži temelje za poželjnu kontrolu broja stanovnika — naime, bila bi ona to da nije zlokobno osujećena time što nema ni jedne ljudske kulture u kojoj mlade ženske pripadnice vrste sudjeluju u ratu. Zbog toga, čak i velika opadanja u broju stanovnika pogađaju samo muške pripadnike vrste, te traju samo kratko unutar jedne generacije. Već sljedeća generacija sve to nadoknađuje zahvaljujući prirodnom zakonu naglog porasta nataliteta, te čak brojem stanovništva premašuje prethodnu generaciju zbog žilavosti malog broja mužjaka koji oplođuju sve ženske osobe. U stvarnosti, razvitak rata, iako nepredvidljiv, zapravo je bio više negativan: u ranim fazama bilo je više ratova koji su pokosili i određen broj civila. No čovjekova je tragikomična sudbina htjela da baš onda kada se institucija rata učinila sposobnom odnijeti znatan broj života plodnih ženki — kao što su to nagovijestila bombardiranja civila u Drugome svjetskom ratu — da baš tada vojna tehnologija uznapreduje u toj mjeri da onemogući masovne ratove, ratove koji su mogli imati znatniji demografski učinak.

Prevela Lada Furlan