Ponavljanje

Ponavljanje

U neobaveznom razgovoru na Trgu s kakvim znancem, dođete li, a teško je ne doći, na kakav jezični problem, velika je vjerojatnoća da će netko od vas, dok čekate tramvaj — makar radi ove rečenice — započeti svoje viđenje problema s: Po mom osjećaju... Hm, u ovom slučaju, pozivati se na vlastiti osjećaj, u sferi u kojoj osjećaji tako malo dolaze do riječi, znači sugerirati ne samo skromnost u iznošenju svoga stava nego i pozivati se na izvjesno iskustvo, štoviše rutinu.

Iskustvo zadobiveno ponavljanjem, recimo, određenog sintaktičkog rješenja, signalizira, i bez vraćanja u svijest cijele priče o tome zašto je sintaksa u tom slučaju takva i takva (čak, kod osjetljivih priroda/duša, uz žmirkanje crvene lampice, nastaju i snažni — upravo emotivni — potresi u predjelu finog ponašanja i kultiviranog osobnog identiteta): to ne može proći. Zašto? Ne može, to nije u duhu hrvatskog jezika. Kako li se dočepati tog duha?

»Na drugom stupnju prisvajanja nekog jezika razvija se spontana govorna struja, usmjerena tim osjećajem.« — uključuje se, napokon, odnosno ponovno, autor ovog priloga u raspravu. — »Kroz ponavljanje, svjesno, zatim nesvjesno, govorni subjekt dolazi do vještine trenutačnog prepoznavanja prepreka, neprikladnosti i dozvoljenih jezičnih prolaza.« (odmor)

Nastavljamo uz kavu, zastoj u prometu: »To zanemarujuće ponavljanje i variranje određenih jezičnih mjesta u funkciji je rasterećivanja svijesti koja se, prepuštajući gramatiku osjećaju, ustvari naučenom automatizmu povezivanja riječi, koncentrira na izbor riječi koje bi najviše odgovarale toj situaciji ili bile najprikladniji izraz stanja govornog subjekta, stava ili osjećaja.«

Trk na tramvaj! »Učenje jezika, znaš, odvija se u znaku ubrzavanja, kužiš, odnosno skraćivanja vremena potrebnog za pronalaženje određene riječi, sintaktičke veze i sl. Upravo u funkciji toga je ponavljanje i variranje. Kad učim jezik, kužiš, ne zaustavljam se na upoznavanju slučaja (nije to filozofija), nego ga ponavljam, prisvajam bez suvišnih zašto i variranjem smještam u svoj govorni repertoar, rezervoar govornog tijeka. A tu se pokazuje, znaš, i druga bitna funkcija ponavljanja.

Napokon slobodna mjesta! Sjedam prvo u crveno, a zatim u žuto.

»Sjećanje. Ponavljanjem radim na formiranju jasnog i brzog prisjećanja.

Akumulacija. Aha. Ona se neprestano odvija u svakodnevici, svjesnim–nesvjesnim prihvaćanjem određenih fraza i izraza. Jezični tečajevi usmjereno ubrzavaju tu akumulaciju, radikalnim osvještavanjem različitim sredstvima (eno ga Petar) nastoje instalirati ključne jezične mehanizme u svijesti i govornoj fazi polaznika.

Ponavljanje utvrđuje, a ta utvrđenost, paradoksalno oslobađa svijest i čini je pokretljivom, prijemčivom za nove situacije i originalna jezična rješenja tih situacija. U najboljim slučajevima ta se moć razvija usporedo: što razrađenija utvrđenost (više ponavljanja), to slobodnija inventivnost (neponovljivost!). U traženju prave riječi za konkretnu, neponovljivu situaciju, jezični mehanizmi utvrđeni ponavljanjem rade u pozadini punom parom.«

Ponov(n)o na Trgu. Ono što me fascinira kad izađem iz tramvaja i mislim o ponavljanju, konstruiranje je identiteta koje se krije u tome. Do njega se ne može doći na neposredan način, kako bi to voljeli policajci, kad od nas traže osobnu kartu i misle to je to, identificirao sam te. Ono što hoću reći lakše je objasniti preko štrukli. Žena umjetnika i liječnika prirode, Marka Pogačnika, Marika, znala bi svojim gostima iznijeti na stol, recimo (ne znam točan broj) sedamnaest različitih vrsta štrukli; kroz tu vrst serijalnosti u umjetnosti življenja, u raskošnom, a tako nepretencioznom bogatstvu, čovjek odjednom, bez policijskog identifikacijskog postupka, zahvaća u čudo neponovljivog u ponovljivom, jednim potezom on na stol dobiva i ono opće (štruklu) i onaj rad razlike koji ostavlja svoj trag na svakoj od tih štrukli i izdvaja je, te mi usvajamo neposredno znanje, a još više divljenje (spram Marike i štrukle općenito) spram onoga što imamo pred sobom. Na Trgu i za Marikinom trpezom shvaćamo da put do jastva ne vodi preko samoidentiteta; ja pa ja nije ja; on, taj put, naime, ne vodi, on zastajkuje, kraj onog ili ovog izloga, kako to radi već godinama, pogled mu se zaustavlja ili prelazi preko tolikih lica, netko uzvraća pogledom, netko ni da migne; polako stvara se mreža, tek jedna, vrlo labava, jedna od nebrojenih koje sloj po sloj, gubeći vlastite uzice, nivoe, u zapletu s onima ispod ili iznad, ali ponajviše pored, u bliskosti, među najbližima, izmiče taj put, put koji vodi do jastva, kojim se ne ide; on ide sam, ponavlja se, zamorno, ali mi mu to ne dopuštamo.